S tetovažom nisi sam | Dorta Jagić
S TETOVAŽOM NISI SAM
Nedavno sam zatekla najkrhkijeg vozača kamiona na svijetu kako plače. Njegove su suze zapaljive kao benzin. Trepavice su žute i teške od prašine. Cesta uvijek pitoma, mirna kao da će za tren sve pomesti tornado.
Ne znam, možda je bio svjetski Dan kajanja za vozače, ili neka nova čudna prometna mjera. Nisu to ljudske suze, to su kapi kiše na licu Nexusa 6 iz filma Blade Runner. Oči koje ne moraju voziti dokone žene. Nije važno, ja sam prokušana pješakinja.
Lijepe kao što? Kao svečanost, te vodene oči od sjajnog papira! Toga je dana Zemlja vozila ljude i zgrade, a u suprotnom smjeru je taj čovjek vozio kamion i plakao na stražnjem sjedalu. Kako stražnjem? Tako, izmišljenom za njega.
Sjećam se, toga dana kad me pokupio kraj ceste, nad gradom je sjala prašna lipanjska noć i nije mi se nikamo u životu žurilo. Ni u planine ni na more ni u grotlo vulkana. S crnom mašnicom u kosi stopirala sam kraj ugibališta na prostranoj Aleji Bologne iz čistog hira, iz nejasne djevojačke čežnje. A ta me čežnja činila neobično nevidljivom. Možda zbog debele knjige u platnenoj torbici. Od svih samotnih vozača na svijetu, samo se taj visoki vitez s tetovažom tarantule zaustavio kraj moje ruke s palcem. Baš kao da ga je cesta stvarala puna dva sata samo za mene. Lik drumskog ratnika iz kvarta. Gusto pjegav, plav i malo je previše mirisao na američke filmove ceste. Udobno sam sjela na sic kao na mjesečevu površinu. Popravila kosu. Mislim da me nije ni pogledao. Frknuo je čik kroz prozor i pitao me do kuda idem. Šutjela sam gledajući sa strane u njegove modre, ponoćne oči. Oči kao glavni grad svijeta. Ma idemo bilo gdje, u Škotsku, ne pitaj, samo vozi. Nisam znala da oči mogu biti tako muški izlizane, izljubljene, da je samo očima prešao milijune kilometara! Navodno muškarci ne plaču, pogotovo ne vozači kamiona, a ovaj je plakao bez ikakve tuge, kao beskrajno zgarište… Plave su mu se oči slijevale u curcima niz blijede ruke i po volanu, gasile cigaretu. To nisu bile suze, to je bio slani sladoled kojim bi se dale izliječiti rane njegova sina.
Čini se da smo se vozili prema izlazu iz grada jer su između naših sjedala promicale sve ljepše kugle natrijeva svjetla. Rekao mi je da se zove Siniša, Sinke i da ga nekakve velike oči bole pod rebrima jer mjesecima nije vidio sina. Danas mu je sedmi rođendan. Za bivšu ga ženu nije briga, ratna rastava. Pričao mi je kako je prošlog ljeta u bujnom zelenilu kraj potoka svom sinčiću lovio žabu cijelu večer, ali nije uspio. A obećao mu je, tu jednu, posebnu. Pomislila sam da je bio previše pijan da ulovi i čašu. Iako nisam htjela, zamislila sam ga kako bježi od pjegavog dječaka bez poljupca, pozdrava, klateći se s cigaretom, a gusta kiša žaba počinje pljuštati s neba. Kukavica! Pobjegao je u zadnji čas kroz malu rupu u očinskom srcu i odvezao se daleko u gradsku noć, prepunu volana i pokvarenih zelenih semafora. Pijan i sam s tetovažom pauka na ruci.
Kao da sam ga pitala zašto, rekao mi je da neke mrtve stvari previše voli da bi imao obzira prema živima. Između ostalog dim, krčme uz cestu, momačke večeri. Zaljubljen u povijest neizvjesnih vožnji gradovima, u izguljenu kožu ceste, čudne znakove. Ponekad se počasti vrtoglavim vožnjama s debelim povezom na očima. Izaziva škripu kočnica koja mijenja boju očiju pješacima. Udiše rezak miris benzina koji opija i suho lišće stabala pokraj ceste. U rukama tijelo klizave pljoske a u stražnjem džepu slomljene cigarete.
Rekao mi je da i kad najdublje spava sanja premalene, smrdljive kabine i neumjerene, divovske zalaske sunca. Iako se svake noći prije spavanja moli sklopljenih ruku. Kleo se da nisko u trbuhu može osjetiti i najdalje uniforme i nazubljene granice, velike kotače kamiona kako zapinju u visokom snijegu pred grupom promrzlih Cigana s harmonikama. Pozdravi ih na romskom, a onda brzo vadi iz džepa… oštre psovke. Nije disao, pušio je jednu za drugom, a ja mrzim cigarete. I paukove. Ništa mu nisam rekla, samo sam glasno žvakala nekakvu očajnu žvaku bez šećera.
Drhtavo sam ga pitala za ljubav. Znala sam da je jednostavno, on se nada najljepšoj ženi na svijetu kojoj bi iskopao duboki plavi bazen golim rukama. I to usred velikog vinograda što se strmo diže nad vijugavom rijekom kraj šume. Ta ga ljepotica sigurno čeka negdje kraj puta da se otrijezni od svega, ona razumije da je sad pretučene utrobe, gladan ceste i sam kao elektrovod. I čim bi se ta najljepša svjetska stoperica popela u kabinu kamiona, razbio bi joj sunce kao golemo jaje na oko, zamirisao na kavu i vruće pecivo. Stavio bi trnovitu ružu među zube i rekao joj: Ti si najbolje što mi se dogodilo, a nisi ovaj kamion! Ponovio je to tiho nekoliko puta, bazdeći na znoj i sav alkohol svijeta. Pjevao je u turbo-folk stilu: Odvest ću te daleko, u voćnjake i vinograde Solomona. Bit ćeš sretnija od njegove kraljice.
Siniša se smijao sam sebi, i njegov se istetovirani pauk nasmijao misleći da je postao dupin. Smijemo se svi, i cesta i pauk i Siniša i ja. Noć se rastezala pred nama kao haljina bose plesačice. Na nebu su se brže zavrtile sitne zvijezde. Zemljom su promicale trake svjetla i crni obrisi stabala, rijetki automobili kao svemirska patrola.
I baš kad sam mu htjela nešto važno reći, Siniša je naglo zaustavio, zapalio cigaretu i otvorio vrata nekoj usamljenoj stoperici. Kroz tamu se naziralo tek da je djevojka jako mlada i raščupana, malo prljava. Pozdravljaju se kao da se znaju sto godina. Mala uskače kao mačka do mene i odmah pali cigaretu na njegovoj. Ja sam Ivana! Drago mi je. Guram polako svoju torbu još dublje pod sjedalo, iako znam da sad moram dolje. Tijesno je, pretijesno. Ali nije važno, Ivana, ja sam prokušana pješakinja. Samo da ga još pogledam u izlizane oči, u te trepavice teške od prašine. Vidim da i mala ima utetoviranog crnog pauka na lijevoj ruci.
I ona je replikant.
Hoće li osjetiti da to u daljini kraj vijugave rijeke već mirišu šume i vinogradi?
