Tamagochi mi je umro na rukama | Dorta Jagić

VUNENA ŽENA

 

svaki naraštaj ima svoju Najtužniju-ženu-na-svijetu.
ženu svemoćno tužnu, do nevidljivosti.
ako se sama ne stvori
rodi je uvijek neka biblijski jalova baka
pa je odmalena uči kako
u prastaroj sivobijeloj vjenčanici noću
otrovati najsretnije žene i sahranjivati ih u onoj spilji
saturna za koju još ne zna policija.
zapravo se ne razlikuje od ostalih žena
osim da joj se za mjesečnice
osuše drvoredi trepavica
puni sijedih ptica i poslije rastu cijeli tjedan.
da bi platila režije i hranu
ljeti prodaje svoje izumljene krletke
a zimi joj se usne od mraza odlijepe pa uokolo uskaču
sve dok većinu debelih samaca ne pojedu.
za proljetnih nesanica pjeva sebi uspavanke
onako kako šišmiši odjekuju unatraške
s grane odakle osluškuju svijet.
od njih vrlo mlada svene
pa pljesniva i iscrpljena nastavi sve do smrti
ispisivati životopise suhog cvijeća.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.