Ono što sam prešutjela | Aleksandra Kardum

Još jedna. Nemoguće. Mogla bih se zakleti da je nije bilo prošli tjedan…

Primakla sam se bliže zrcalu podozrivo motreći tanku brazdu koja se račvala na koži ispod donjeg kapka. E, ovo je sad prava nožica. Ptičja nožica – kakav ljupki naziv za tako ružnu stvar.

Oprezno sam nakrivila glavu na jednu, pa na drugu stranu, a zatim se približila neonskoj lampi ne ispuštajući ni za trenutak iz vida neželjenog pridošlicu. Prstom sam polako prešla duž vijugave crte koja je, poput rijeke koja meandrira, napuštala svoj glavni tok granajući se u nekoliko smjerova.

 

Kako se ovo zove? KAKO SE OVO ZOVE? Rijeka me… me… Petra, kažemo da rijeka što?

 

Meandri. Meandrira. Godinama se nisam sjetila tog izraza. Čak se ne sjećam ni da smo ga spominjali na zemljopisu. Tatino savršeno dijete. Mamino nikad dovoljno savršeno dijete. Pametna curica je u svojoj sedmoj godini naučila da se plavičasti riječni kraci koji vijugaju poljem zovu meandri. Kad bismo pokraj njih prolazili autom, to je značilo da ima još samo malo do bake. Zato sam ih voljela, te meandre, a i zato što bih znala odgovoriti na pitanje, pa bi se tata opet mogao bezbrižno prepustiti svojoj odsutnosti. Tko bi rekao da ću ih sada gledati s ovakvom tugom…Meandre na zemljovidu moje mladosti.

Sat u plastičnoj vodootpornoj ribici koja je visjela kraj zrcala pokazivao je sedam i trideset. Nekako je tužno ustati rano na svoj rođendan, a pogotovo na slobodan dan koji sam čekala mjesecima. Ali eto, tu sam, i ne mogu se pretvarati da je jutro savršeno za izležavanje i čitanje novina. Vani se magla lijepila na prozorsko staklo čineći pravilnu nebodersku arhitekturu nestvarnom i natapajući moju malu kuhinju prigušenim mliječnim svjetlom. Čak ni ovo vrijeme stvoreno da muti misli nije mi moglo pomoći – suočavanje s današnjim danom nijemo je čekalo.

Marko će vjerojatno zvati oko devet. Doći će na posao u osam, obaviti najnužnije za početak radnog dana, a tek si onda dopustiti da popije kavu. Zatim će procijeniti realno vrijeme kad bih mogla biti budna s obzirom na to da mi je rođendan.

Znači, imam još malo manje od sat i pol. Pa dobro… Skuhat ću si veliku kavu i dugo čitati novine na miru.

“Jesam li vas probudio, gospođo?” pitao me maloprije onaj dečko što donosi novine. Kao da sam danas potpuno gola, izložena, i ne mogu pobjeći pogledima koji me razotkrivaju bez milosti. Gospođo, baš je tako rekao… Koliko bi on mogao imati? Dvadeset, dvadeset jednu?

Uostalom, sama sam kriva. Mogla bih ujutro sići i kupiti novine kao i svi drugi ljudi.

Mama će sigurno nazvati rano. Za razliku od Marka, ona će procijeniti realno vrijeme kada bi jedna buduća supruga i majka trebala biti na nogama i uvježbavati svoju životnu rolu vođenja domaćinstva. Usput će malo ispipati što se događa na tom planu i ispričati mi sve novosti iz svog dosadnog života. Usred savjeta i uputa kako biti domaćica ubacit će, onako uzgred, da me tata pozdravlja ili nešto slično.

 

Tata ti nikad neće oprostiti.

 

Sa slike se smiješila žena otmjena izgleda, a iznad nje je vrištao naslov MAJKA U ČETRDESETOJ!!! Žena izgleda krasno, ali ipak bi se trebalo malo zamisliti oko uskličnika.

Mislim da ljudi općenito malo paze na te stvari. Male stvari su važne. Majka u četrdesetoj. (Lijepo.) Majka u četrdesetoj? (Zar već majka?) Ali majka u četrdesetoj! Bitne poruke u gotovo neprimjetnoj crtici s točkom.

Ove zime se nosi bijelo. Ultrakratke minice u kombinaciji s visokim čizmama. Manekenka od petnaest godina zavjerenički se smiješi u krupnom planu: RECITE ZBOGOM BORAMA.

Nisam raspoložena za politiku, crnu kroniku, oglase. Ne, neću ništa. Sad ne mogu ništa.

 

Da odem sad?

 

Čini se da je vani užasno. Ljudi kao rijetki mravi sitnim koracima grabe prema tramvajskoj stanici. Jedna se žena poskliznula i pala. Tri su se muškarca izdvojila i počela vrzmati oko nje, i sami se spotičući na skliskom tlu. Ostali na stanici, zagnjureni u svoje misli i kapute, lagano su suzili krug oko mjesta događaja. Kad se žena uspravila, one su se tri prilike polako odmaknule, kao da im je neugodno što su impulzivnom reakcijom isprepleli svoju putanju s potpunim strancima. Promatrači su sućutno i dostojanstveno zauzeli svoje prijašnje pozicije, izgledajući zahvalni što nisu bili protagonisti nečije jutarnje priče.

Ne znam zašto sam osjetila zadovoljstvo, možda čak zahvalnost, zbog ove male nezgode. I dalje stojim na prozoru očekujući nešto, neku priliku koju ću ščepati i prevrtati je po mislima. Ništa.

Iza mojih leđa, vrata kupaonice poput crne rupe usisavala su pozitivnu energiju koju sam pokušavala prikupiti za današnji dan. Ohrabriti se sjećanjem na svoje bezbrižne rođendane, kad je najgore što se moglo dogoditi bilo da neka svjećica na torti ostane neugašena. Ali vrata su bila otvorena i neizvjesnost koja je kuljala iz mraka gasila je bljeskove uspomena kao iskre vatrometa koje, nakon što je osvijetle, učine tamu još praznijom. Sudbonosna dimenzija koju je nezasluženo dobilo takvo trivijalno mjesto kao kupaonica čak me na neki način i privlačila. To je bio nedvosmislen poziv.

Uostalom, zašto čekati? Učinimo to odmah.

Zvonjava telefona rasula se mojom malom kuhinjom neuobičajeno glasno, oštro rasjekavši tišinu. Na displeju je svijetlio moj stari kućni broj.

– Halo?

Mama ne zna da imam čitač brojeva. Trebao mi je taj halo, taj dragocjeni komadić vremena za uzmak. Halo kao most da izađem iz sebe, stvarne sebe, i bestjelesno uronim u drugu formu, kao u odjeću za izlazak.

– Sretan rođendan!

– Ej… nisam ti se još nadala. Hvala.

Kako lažem… Mrzim kako dobro lažem.

– Nisam te probudila? Sigurno? Šta planiraš?

– Vjerojatno večera s Markom, negdje vani… Ništa specijalno. Baš se spremam u kupnju.

– Ništa specijalno, večera vani? Pa to je divno, Petra! A Ivana?

– Svratit će i ona popodne.

– Pa nije to mala stvar, to je jubilarni, nekako je, bar meni, bio poseban. Razmišljaš o svom životu, šta si napravila, šta nisi i tako, znaš. Joj, kad se sjetim svoga tridesetog, cijeli dan sam plakala, a ti onako malena… Tako si bila tužna i zbunjena što ja plačem, a rođendan mi je. Još sam ja bila udana i sve mi je bilo drukčije nego tebi…

Posebno je naglasila posljednju rečenicu.

– Onda, je li tebi dan poseban?

– Pa ne znam baš, kao i svaki drugi, ne vidim tu nešto iznimno.

Slušaj se. Samo se slušaj.

Iz slušalice kratkotrajna šutnja. Pogrešan odgovor.

– Jesi dobila nešto fino od svog budućeg?

– Dobar pokušaj.

– Evo, sad ćeš opet reć’ da nijedan naš razgovor ne prođe bez teme o udaji, ali… Petra, stalno razmišljam o vama i kako je ovo već treća godina da ste zajedno. Muškarci su takvi, ako on vidi da ti odugovlačiš, može ti se dogoditi… da te više neće htjeti.

– Ne boj se, mama. Neće se dogoditi takvo zlo.

– Ne, mislim, hoću reći, ljudi se predomisle i…

 

Ipak ću čekati popodne. Kad se vratim iz kupnje. Kad sve obavim. Definitivno.

 

Ona i dalje govori. Kredit, kozmetičarka i tretmani koji kradu lovu, Mirjanini unuci, Dadići, Kovačevići i pokvareni multipraktik, novi diskont, klimakterij i kako se grad poseljačio.

– Poslala sam ti nešto novca, mislim da bi ti moglo stići danas ili u ponedjeljak. Kupi si nešto.

– Hvala, nazvat ću te za par dana da se ispričamo. Sad bih stvarno morala dosta toga obavit, nemoj se ljutit, vrijedi?

– Tata ti čestita.

– Aha, čujemo se. Javit ću šta sam kupila.

– Nešto pametno, znaš.

– Pametno, dobro. Zahvali tati.

Možda bi bilo bolje da se ovaj put našminkam u hodniku. Svjetlo je prirodnije. Otisci prstiju umazanih šminkom na bijelom kožnom neseseru izazvali su u meni gađenje, ali sam samo odvratila pogled. To ću drugi put. Sada ću staviti malo sjenila i rumenila i izlazim. Bijelo sjenilo u korijen nosa, tamnije prema rubovima, pa oči ne izgledaju preblizu.

 

Šminka čini čuda.

 

Jesu li mi oči stvarno preblizu?

 

* * *

Ivana i ja sjedile smo na terasi kafića kad se odnekud pojavio. Ona mi je kratko stisnula podlakticu i uputila značajan pogled. Poznavale smo se gotovo cijeli život, od djetinjstva do zajedničkog odlaska na studij u Zagreb, gdje smo jedna drugoj trebale biti utočište. Prirodno, imale smo izgrađen zavidan sustav komuniciranja neverbalnim znakovima.

Momak je bio ljubazan i zanimala ga je svaka tema koju smo dotakli, pa čak i ženski časopis o glamuru, estradi i sličnim stvarima koji je Ivana imala sa sobom. Poznavala sam taj obredni ples – njen suzdržani smijeh pri kojem ne pokazuje zube i nehotično glađenje obrve. U jednom trenutku se poveo razgovor o ženi s naslovnice. Da, ona je divna, tako ženstvena, govorila je tonom kakvim žene poput nje nikad ne govore o drugim ženama.

Onda se dogodilo. Ima oči nekako preblizu, to je čini neinteligentnom – da ne kažem nešto gore, odvratio je i zavjerenički mi namignuo. Previše zavjerenički. U njegovu pogledu prepoznala sam nešto već proživljeno u jednoj davnoj epizodi iz srednjoškolskih dana. Osjetila sam kako mi se nelagoda spušta niz leđa.

Ivanina nesretna, neostvarena ljubav. Razlog? Sviđa mu se Petra, brujala je cijela škola, a nas dvije smo se jedine pretvarale da ne čujemo. Ona je šutjela, ja nisam spominjala.

Sad je napokon došao trenutak da se nešto kaže.

Bilo je u tome nekog praiskonskog stava ženke. Način na koji se uspravila na stolici, ukočeno, kao da će pasti, ledeni pogled koji je zaiskrio ispod poluspuštenih kapaka, trzaj kojim je odgurnula pramen s lica kao da se brani od moje prisutnosti.

U mnoštvu izgovorenog njene riječi iskrsnule su kao prijetnja.

– Ma to se sve da dotjerati. Šminka čini čuda. Evo, kako to Petra vješto prikrije! Ne samo to, već i druge stvari… Šminka čini čuda!

Nasmijala se neprirodno glasno i zabacila glavu. U trenu se vidjelo kako je grč u njenom tijelu popustio, kako su joj ramena ponovo omlitavila, kako je opušteno, kao nakon teškog zadatka, ponovo skliznula u stolicu. To je bio smijeh koji oslobađa, koji liječi. On nije ni primijetio taj sitni meteor mržnje koji je munjevito proletio između nas. Sjedio je nekako glupavo bezazleno između dvije žene povezane neizrečenim.

Sve je u trenu opet bilo kao prije. Ništa nije bilo kao prije.

 

* * *

Taman sam zatvarala vrata kad je ponovno zazvonio telefon. Na trenutak sam se dvoumila da li da se javim ili ne, a onda brzo zaključala bravu i požurila niz stube.

Nakon vlažnog stubišnog mraka bjelina snježnog pokrivača djelovala je tako privlačno da sam osjetila želju da čučnem i osjetim njegovo ledeno biće među dlanovima. Svakim udisajem osjećala sam oštrinu jutarnjeg zraka koji mi je parao prsa. Magla se još tromo gnijezdila među zgradama poput golemog ljigavog stvora. Kad bolje razmislim, i to je na neki način lijepo. Bajkovito. Danas je zahvalan dan za kompromise.

Mrak. Nečije ruke su mi tako snažno pritisnule oči da su mi navrle suze, ali nisam se prestrašila. To su bile male ruke, ženske. Maja.

– Pčelica Maja!

Brzo je skinula ruke i iskočila ispred mene.

– ‘Ko ti je ta?

– Nemoj reći da ne znaš pčelicu Maju.

Sigurno mi se šminka razmazala. Ne znam ni zašto sam je stavljala.

 

Bijelo sjenilo u korijen nosa.

 

– Ne. Ideš u dućan?

– Aha.

– Idemo skupa.

Volim Maju. Stanuje dva kata ispod mene. Uvijek je nasmijana, kao što valjda i priliči njenih petnaest godina. Petnaest… Ona čak još nije ni mlada. Treba još ostarjeti da bi postala mlada… I sada, dok hoda pokraj mene, izgleda kao da se pokušava suzdržati da ne potrči, da se ne nasmije ili napravi nešto neprikladno. Kao da je jako naporno boriti se sa svom tom energijom u sebi.

Pokušala sam dozvati taj osjećaj. Ništa.

– Ne zanima te tko je pčelica Maja?

– Pa je, mislim, možeš mi reći – rekla je nehajno i zagledala se negdje u visinu.

U neki prozor, pretpostavljam. Možda se nešto sjetila, pa joj je pogled odlutao. Prestrašila sam se svojih vlastitih misli. Bože, pa ja gledam ovo mlado biće kao nekog rijetkog kukca. Zar nas stvarno toliko dijeli?

– Super su ti cipele.

Toliko o pčelici.

– Baš ti hvala. Kako je u školi?

Evo opet. Neki se svjetovi ne daju premostiti.

– Hmmm, nemam pojma. I dobro i loše, šta ja znam. U ponedjeljak mi je kontrolni iz gramatike. Stara me baš tlači da dođem danas do tebe zbog toga. Mogu svratit popodne?

Nemoj danas, zamalo mi je izletjelo. Ne, neka sve izgleda obično.

– Svrati – odgovorila sam.

Primičući se vratima, palo mi je u oči prljavo staklo. Mnoštvo otisaka prstiju. Spontano sam ustuknula i pustila Maju da otvori vrata.

– Moram ti nešto ispričati – rekla je zagonetno – kad se vidimo popodne.

Ostala sam zatečena. Naši sastanci su uvijek bili, recimo tako, službeni. Točno četrdeset pet minuta, možda nekoliko rečenica o svakodnevnim stvarima. Njeni roditelji daju novac, pa je logično da žele vidjeti rezultate.

Sve za roditelje.

Riječi su se odjednom otrgle od mene i otprhnule kao ptice:

– Super! Popit ćemo capuccino i… zezat ćemo se!

Nemoguće je reći koja je od nas dvije bila više iznenađena mojom reakcijom. Ona je zastala s košarom u ruci zbunjeno zirkajući prema meni. Usta su joj se razvukla u osmijeh.

– Ti si luda. Mislim, dobra si, kužiš?

– A ti si rusalka.

– Ko je to?

– Šumska vila. Ima dugu kosu kao ti, prekrasnu.

Morali ste to učiti iz književnosti, nemoguće da niste, palo mi je na pamet. Baš ću je upitati šta sad uče… Ne, ne, ne govori to.

Sumnjičavo je naborala nos.

– Vila? Staromodno.

Ti si luda, rekla je nehajno, i ne pomišljajući da će me te riječi razveseliti. Zbilja to misliš, zaustila sam, ali sam rekla:

– Majo, vidiš ovu ženu na blagajni? Pogledaj šta ima u košari.

– Zašto?

– Vidi: mlijeko u vrećici – znači, u tetrapaku je preskupo, možda je umirovljenica ili je, ne znam, dobila otkaz. Čaj za prostatu – stariji muškarac, muž, problemi. Pogača – nikad nije zavoljela grad i pati, pretpostavljam… I vidiš, u svemu tome krema za ruke …

– Nastoji držat do sebe – preduhitrila me.

Otprilike, ali ipak dobro. Za petnaest godina sasvim dovoljno.

– Sad pokušaj zamisliti stan ili sobu u koju ulazi, sad kad se vrati. Pokušaj osjetiti njen život.

– Da, da, kužim šta hoćeš reć’. Dobra šema. Uvijek to radiš?

– Naravno da ne. Nekad sam samo ja na blagajni.

Nasmijala se. Kratko je razmišljala stisnuvši kapke, a onda joj je odjednom sinulo. Uprla je prstom u košaru u mojoj ruci:

– Sad ću ja vidjet tvoj život!

U trenu sam osjetila grč u želucu. Ovo nisam predvidjela. Osjetila sam snažnu potrebu da zaklonim te komadiće mozaika moga života koji su bespomoćno ležali izloženi pogledima.

– Pa… dobro. Ali moram uzet još nešto, sad sam se sjetila. Čekaj tu.

Odjurila sam do police i u košaru ubacila paketić uložaka. Ludo, ludo, bubnjalo mi je u glavi, njoj je tek petnaest… Ona ne može ništa znati.

Nekoliko sam trenutaka stajala među policama, a onda se žurno uputila natrag. Kakvo nezrelo, glupo ponašanje. Danas sam potpuno neuračunljiva.

Ipak, kad sam ugledala kako Maja priča s nekim dečkom, naglo sam usporila korak. Dok ja stignem, ona će se već uputiti prema vratima. Da, uzima vrećicu i domahuje da će me čekati ispred. Tako je dobro.

Ubrzo sam izašla za njom s dvije prepune vrećice. Grickalice, piće, kečap i ostale stvari koje trebaju rođendan učiniti sretnim. Maja je listala neki tinejdžerski časopis i u hodu bacila oko na moju prtljagu. Ništa, nas dvije ćemo se popodne fino najesti, a onda piti kolu ili šta god želiš, reći ću.

Ali ona je samo kratko rekla:

– Očekuješ mengu. Bar toliko znamo.

Do ulaza smo obje šutjele. Bila je previše obuzeta novostima iz svijeta slavnih da bi obraćala pozornost na mene. Bilo mi je ugodno hodati u tišini, kad je odjednom uzviknula:

– Čovječe! A užasa…! Trideset! Pogledaj kako dobro izgleda, nisam mogla zamislit da je tako stara!

Meni je trebala jedna jedina sekunda da procijenim plavušu na slici. NA VRHUNCU KARIJERE U TRIDESETOJ – pisalo je. Savršen ten, ali s puno, puno pudera. Svjetlo majstorski podešeno, ali ipak nedovoljno dobro da prikrije izdajničke nabore ispod očiju. Oči, koje su unatoč nedužnom osmijehu govorile da su neke stvari proživljene, neke tajne odane. Ne, njoj ne bih pokazala svoju košaru.

– Ni ja – odvratila sam i polako se uputila uz stepenice.

Otvorila sam vrata i iznenadila se kako je u sobi hladno. Pod “neodgovoreni pozivi” svijetlio je Ivanin broj. Dobro. To ću poslije, kad obavim. Idem sad… Ili možda prije moram…

 

Više nema smisla odgađati. Zavaravaš samu sebe.

 

Kratko sam stajala zatečena, a zatim se dosjetila. Prozor. Ostavila sam otvoren prozor. Da, da, žurila sam, nisam se javila na telefon… Skoro sam potrčala u kuhinju i brižljivo ga zatvorila… Baš kao onaj čovjek.

 

* * *

Bilo je nedjeljno jutro. Marko je prespavao kod mene i dugo se gnijezdio po krevetu. Naslonila sam se na kuhinjski prozor i promatrala ulicu čekajući da voda prokuha. Vani nije bilo nikoga, samo čovjek koji prodaje jaja. Na betonskom parkiralištu ispred videoteke i kafića sa samo jednom košaricom jaja ispred sebe izgledao je kao istrgnut iz neke druge priče. Ne znam zašto sam zaustavila pogled na tisuću puta viđenom prizoru. On je svaki dan stajao na istom mjestu, u istoj jakni i nepomično gledao prema cesti, nezainteresiran hoće li mu netko prići. Ljudi su mu rijetko i prilazili, vjerojatno ga već doživljavajući kao dio krajolika.

 

Vani nije bilo nikoga, samo čovjek koji prodaje jaja.

 

Već sam se spremala vratiti kuhanju kave, kad je on spustio ruku u džep, naglo se uspravio i pogledao preko ramena. Točno sam mogla razabrati kako mu se lice ozarilo i zatim se žurno uputio, vjerojatno nekome u susret. To mi se učinilo tako nesvakidašnjim. Brzo sam se primakla prozoru, toliko blizu da sam pritisnula nos na staklo. Koračao je brzo i nekako odvažno, a ja sam se propela na prste pokušavajući ga pratiti pogledom. Da, zaboravio je nešto obaviti, možda nešto odnijeti. Nekoga će pozdraviti, pomislila sam. Otvorit ću prozor, sinulo mi je, no on se u tom trenutku naglo zaustavio. Posegnuo je rukom dublje u džep i laganom, gotovo dostojanstvenom kretnjom bacio nekakav smotuljak u koš za smeće. Hajde, požuri, otela mi se misao. Pričekao je jedan trenutak, a onda se okrenuo i umornim korakom vratio na svoje staro mjesto.

Stajala sam nepomično kao izdana. Kao da mi se narugao. Odjednom sam osjetila kako mi trnu prsti na nogama. Uletjela sam u sobu i bacila se na krevet.

– Slušaj – rekla sam i prolila po Marku bujicu riječi. – Onaj što kažu da je u ratu izgubio ženu, ma znaš ga, vidiš ga uvijek, prodaje jaja, sav je jadan, vidiš da znaš, negdje je potrčao, nikad se ne pomiče, ne gleda nikog, bacio je papir u smeće, ali ja sam ga vidjela, kako je bio sretan što mora nešto obaviti, što ima nekakav zadatak, koji ga na sekundu odvede od njega, shvaćaš, od njegovog stajanja, od njegovog života, ali ja sam to vidjela, razumiješ, to zašto je požurio…

Isprva me gledao začuđeno, a zatim se nasmiješio. Gledao me kao dijete koje mu je dotrčalo pokazati mrava. Osjetila sam kako me vrijeđa ta nježnost.

– Petra… – rekao je i iskočio iz kreveta. – Meni je tu sve jasno. Čovjek je požurio da mu netko ne ukrade jaja.

Rastegnuo se ispred zrcala i uputio prema vratima. Uhvatio se rukom za dovratak i zastao, kao da ga je tek sada udarilo moje razočaranje.

– Čuj, ja u tome ne vidim ništa. Stvarno ništa.

To je bilo najviše što je mogao ponuditi.

– Ova voda ti je skoro isparila! – doviknuo je i zatvorio vrata kupaonice.

 

* * *

Dok sam zatvarala prozor, pogled mi je pao na sudoper u kojem je ležala neoprana šalica kave. Mislim da bih sada stvarno morala malo počistiti.

 

Odgađaj, samo odgađaj. Bježi od sebe.

 

Odmakla sam zavjesu propustivši snop sivog danjeg svjetla. Tanki pokrov prašine prostirao se po staklenoj ploči stola poput plijesni. Ne, svakako moram malo počistiti prije nego što nazovem. Usput ću upaliti televizor i dopustiti zvukovima da razbiju tišinu.

Kažu da dnevna soba odaje osobu. Kupaonica najviše govori o ženinoj čistoći, rekla je jednom moja baka.

Sve te odaje. Sve. Ipak mislim da bi se neupućen ovdje pomučio. Drveni slon, portret vlasnikove kćeri naslikan na ljetovanju, lampa s resama, buket platnenih suncokreta. Komplet romana Agathe Christie, priručnik Uljepšajte vaš vrt, Dječja enciklopedija, Vojske svijeta…Uljezi.

 

Zašto ih ne makneš ako ti smetaju? Baciš u podrum?

 

Među njima kao oaza vedrine slika na kojoj se kreveljimo ja i Nina, moja cimerica iz studentskog doma. Na dnu je crvenim flomasterom bilo napisano:

SVE JE KAKO ODLUČIŠ DA JEST.

Iz boce sa sredstvom za čišćenje širio se miris alkohola. Očišćene police, kvake, okviri slika…

Prostor steriliziran od tuđe prošlosti.

Brižno sam prebrisala staklenu skulpturu muškarca i žene u strastvenom plesu. On se nadvija nad njenim krhkim tijelom presavijenim preko ruke, nad njenom predajom u haljini koja leprša.

 

Prekrasna je. Nisi trebao.

 

Prekrasna je, rekla je gotovo sa strahom moja majka. Vjerujem da nikad nisi dobila ljepši poklon, govorila je prevrćući je u rukama. Pažljivo ju je vratila na policu, obeščašćenu otiscima. Nijemo je preletjela ozbiljnim pogledom preko vesele fotografije ne želeći joj dati važnost, gotovo se gnušajući neobuzdane mladosti kojom je zračila.

Svaki put kad bi me posjetila, a to nije bilo često, kao da se iznova trudila upoznati me. Ti, znači, voliš ovakve stvari, kimala je glavom razgledavajući stan poput turista. Prelazila je rukom preko polica, preko knjiga, kao da dodirom može dublje prodrijeti u moj život. Zatim bismo pile kavu, a ona je sjedila na izlizanom trosjedu suzdržano, kao u čekaonici. Govorila bi kako vrata auta škripe samo kad je hladno, kako je odjeća na balkonu ujutro crna od čađi, kako je nevjerojatno da češnjak proklija u hladnjaku i kako se u ovim godinama treba čuvati. Pritom bi prelazila dlanom preko dlana i krišom pogledavala po sobi, tražeći znakove koje će poslije pomno iščitavati u dugoj vožnji autobusom. Ne, hvala ti, stvarno nisam gladna, govorila je ljubazno i glasno, kao da sam još mala curica koja joj donosi nekoliko kamenčića na ružičastom plastičnom tanjuriću. Ujutro bi stvari već čekale spakirane. Ionako ih nisam ni stavljala u police, govorila je smijući se. Smijala bi se cijelim putem do kolodvora, šalila se i grlila me, kao da tek sad može odahnuti, kao da opet može biti svoja, kao da se spasila iz nekog nesigurnog i zlokobnog mjesta gdje me doživljavala ženom.

 

… CESTE SU UGLAVNOM PROHODNE, NO U POPODNEVNIM SATIMA MOŽE DOĆI DO POLEDICE…

 

Odložila sam krpu, uzela daljinski i sjela na naslon fotelje. Na prvom je seljak kvrgavim prstima mrvio zemlju pokazujući sasušeni gomolj… na drugom “i onda sam odjednom počela gubiti kilograme a da sam baš sve jela…”, dalje… “škola nas odgaja, a ne samo obrazuje…”. Uvijek, uvijek isto. “Treniram tri sata dnevno” – zgodan je ovaj, dalje… “Prvi dani su mi bili teški, jako sam se loše osjećala, a osobito se sjećam kave…”.

Pojačala sam. Bucmasta mlada trudnica se milo smiješila i majčinski se obraćala gledateljima i dvostruko starijoj voditeljici. “Obožavam kavu, mmm, priznajem, stvarno sam kavofil, ha-ha, pogotovo ujutro, ali kad sam zatrudnjela, nisam je mogla podnijet, mislim ono stvarno podnijet, dizao mi se želudac samo pri pogledu na praznu šalicu, to je za ne vjerovat kako bih se ispovraćala samo od mirisa”, govorila je gladeći oblu izbočinu pod majicom. Njena sugovornica je sućutno kimala glavom. Spustila sam se u fotelju baš kad je zazvonio telefon.

– Čestitam! Dobro došla u klub – rekao je glas tako muklo da sam protrnula.

– Zaboga, šta ti je s glasom?

– Nisam išla doktoru, nemam pojma. Uglavnom, klasika – kao da gutam kaktus, suzim, slinim i jaučem.

– Imaš temperaturu?

– Naravno, tako se i priliči, pa subota je.

Bila sam zatečena. Znači, samo nas dvoje.

– Dakle, ne dolaziš večeras na komemoraciju jednoj mladosti?

Uzdahnula je.

– To ti je bilo malo morbidno. Pretjeruješ, ali stvarno.

– Tako se osjećam.

– Gledaj na to s vedrije strane.

– S koje?

Kratko je šutjela, a onda počela kašljati.

– Nemam pojma. Nisam imala ništa bolje na pameti. Što, naravno, ne znači da nema vedre strane.

Premjestila sam se s noge na nogu. Ovdje u hodniku je hladno. Stvarno, kad malo obratiš pozornost, većina ljudi drži telefon u hodniku. Kome je to uopće palo na pamet? Razgovarati o bitnim i nebitnim stvarima stišćući se uz vješalicu na ulazu.

– Halooo – zaječalo je iz slušalice – jesi tu?

– Oprosti… hm, pričekaj čas da zatvorim vrata.

Odložila sam slušalicu i u jednom koraku stvorila se pred vratima toaleta. Osjetila sam težinu u nogama, ali nisam se obazirala. Brzo sam ušla, zgrabila kutijicu i plastičnu čašu, ubacila ih u ormarić i zalupila vratima. Potom sam polako zatvorila vrata kupaonice, pričekala nekoliko trenutaka i ponovno uzela slušalicu.

– Evo me.

– Pitam šta si radila jutros?

– Pila sam kavu, sama. Baš mi je prijala.

Prožela me nelagoda. Zašto sam to rekla? Baš mi je prijala. To je bilo nepotrebno.

– Ivana, slušaj… Znaš šta mi se jutros dogodilo? Srela sam Maju kad sam išla u dućan, znaš onu malu što joj pomažem oko hrvatskog, da, i ona kupi neki časopis za mlade, i u jednom trenutku kaže za onu, kako se zove, Vanessu…

– Žena je zmaj, šta kažeš?

Zakašljala se.

– Slušaj, kaže mi: nisam mogla vjerovati da je ovako stara.

– Šta, Vanessa ima trideset?

– Dvadeset devet. Dobro, u tridesetoj je…

– Pa čuj, ja bih za taj slučaj, za tu malu, čekaj…

Kihnula je.

– Kao i za sve slične, primijenila moj čuveni postulat…

– Znam ga – rekla sam.

– Odjebite sve vi…

– … ispod trideset – dodala sam.

– Tako je. I dajem ti sva autorska prava, možeš ga koristiti neograničeno. Toplo preporučam – što češće.

– Dobro, njoj je petnaest, možda je možemo amnestirat.

Tek mi je sad palo na pamet… Kako može toliko govoriti s upaljenim grlom? Ne, ne, vidi se da je zbilja bolesna.

– Nema amnestije za mlađe od nas. Ni za one od petnaest. To je jedan drugi postulat.

Nasmijala sam se. Na trenutak sam istinski zažalila što je danas neću vidjeti.

– Nego, znaš ti zašto sam ja ovako u komi? Ja i dvije moje s posla, onu Marinu si upoznala…

Naslonila sam se na zid.

– Da…

Zanimljivo je to, iznenada vidjeti sebe u zrcalu – kad pred tobom iznenada iskrsne vlastito lice. Jedino u tom prvom pogledu, u tom kratkom djeliću vremena možeš sagledati sebe u pravom svjetlu, bez predumišljaja u očekivanju odraza. Kao da samo na trenutak dobiješ dar – vidjeti se tuđim očima.

– … to ti je ona crna majica bez rukava, gore je rolka, dogovorile smo se da izlazimo u crnom…

Grozno izgledam.

Pritisnula sam obrazom slušalicu na rame i oslobodila ruke. Okrenula sam se leđima prema zrcalu. Podigla sam rukama stražnjicu, pa je pustila. Padne li brzo? Stegnula sam mišiće i uspravila se. Sad ponovo digni, pa pusti.

– … plesale smo do tri ujutro, do tri, ej, i normalno, onako znojna izađem…

Maknula sam se od zrcala i sjela na pod. Zbilja je vrijeme da uzmem taj bežični.

– Je li bilo bombončića?

Činilo se kao da će se ugušiti u kašlju. Iz slušalice se prosipao kao daleka grmljavina.

– Ivana, a da se mi čujemo kad ti bude malo bolje?

Pribrala se.

– Ne, nema veze, ionako mi je dosadno ležat, da ti kažem… Bombončića je bilo… k’o u bajci o Ivici i Marici…

Momci od nekakvih devetnaest, dvadeset godina bili su Ivanina strast. Čak ne znam ni je li to zapravo bila istina, ali svakako je bio razlog za zezanciju. Bombončići. Oni su na neki neobjašnjiv način to osjećali, pa se često događalo da joj se ubacuje momak puno mlađi od nje. Sigurno misle da će sa mnom doživjeti sedmo nebo, smijala bi se ona samodopadno.

Znale su se događati i nezgodne situacije. Nekad bi pogrešno protumačili njeno koketiranje i kad bi shvatili da neće ići baš lako, osmijeh bi se u trenu zaledio. Odi doma grijat kosti, govorili bi takve i slične stvari prseći se kao mladi bikovi. Zapravo mislim da nikad ne bi bila spremna ići do kraja u toj igri. Više joj je godila ta nadmoć, osjećaj da ima prednost od nekoliko poteza. Najbolje od svega sigurno je bilo moje držanje po strani.

– A ti ih čekaš u kućici u crnoj majici… – našalila sam se.

– To hoćeš reći, kao stara vještica.

Muk. Priljubila sam slušalicu uz uho. U glasu se nije čulo ništa, ne, promukla je, ali osjećaj je ipak prostrujao telefonskim žicama, prošao sve one zavijutke i polako curio iz sitnih rupica na slušalici.

– Ma dobro, ne sad kao vještica…

– Nego kao stara.

– Ma ne, nego…

– Šta nego? Govorim ti kako se ja osjećam, mislim, kako bih se osjećala… Pa od danas se pišem s tricom, čovječe… Trideset… Samo na to mislim.

Uzdahnula sam.

– Skroz sam smušena. Oprosti.

Premišljala se. Nakratko je ušutjela, a onda upitala:

– Rekla sam ti već da pretjeruješ. Ja se već četiri mjeseca pišem s tricom i ništa ne boli. Ti kao da se opraštaš sa životom! Šta ćete vas dvoje danas?

– Nemam pojma, sad ću ga zvat čim poklopim. Vidjet ćemo. Ne mogu reći da sam baš nešto od slavlja.

– Kako god odlučiš, sretan ti rođendan.

Glas joj je toliko ispucao da se gotovo pretvorio u šapat.

– Hvala ti.

– Ej, stani, slušaj… U srijedu idem kući, imam par neiskorištenih slobodnih dana, ako ti treba nešto ponijeti…

– Pa ne, zasad se ne mogu sjetit… Nazvat ću te ako bude nešto.

– Još trač za kraj. Dado se vratio kući. Izgleda da se razvodi.

Ovo je zbilja bila vijest.

– Kako znaš? Čekaj… Misliš za stalno?

– Da, za stalno se razveo, ha-ha! Otkud znam, stara mi je samo to rekla. Saznat ću više kad odem. Eto, to ti je, pa se čujemo prije nego što odem, a mogle bismo se i vidjet?

– Obavezno. Ozdravi brzo.

Spustila sam slušalicu i sjela pokraj telefona.

 

* * *

Nas troje smo sjedili na zidiću pred Ivaninom kućom. Bili su prvi proljetni dani i doba onih naglih, neprirodnih primorskih vrućina koje stvaraju izmaglice. Mama se nije osjećala dobro i prije nego što sam izašla iz kuće, u polumraku sobe vidjela sam obris njenog tijela na krevetu koji se doimao nekako neživo, kao naslikan. Jedna je ruka, dignuta i savijena u laktu, počivala preko očiju, a druga, ispružena na pokrivaču, izgledala je mlohavo, kao otrgnuta. Sunčeve zrake koje su dopirale kroz rupice na roletama padale su na bjelinu njenih ruku i one su u sjeni izgledale nestvarno, kao da svijetle. Na noćnom ormariću stajala je poluprazna čaša s vodom. Zadržala sam dah zatečena prizorom. Moja majka nikad nije ležala, osim kad bi navečer gledala televiziju. Kad bi je boljela glava, ja bih znala po tome što bi postala neobično šutljiva i polako prstima masirala predio između obrva. Ipak, ni tada ne bi legla, već je šutke sjedila u naslonjaču zabačene glave.

Nikad nisam izašla iz kuće bez dopuštenja i premišljala sam se da li je zovnuti ili ne. U tom trenutku ruka na pokrivaču je iznenada oživjela i mahnula mi da mogu otići.

– Jeste gledali film sinoć? – upitala je Ivana iznenada.

– Ja sam čitala lektiru skoro do jedanaest – rekla sam mrzovoljno.

– Koji, kad? – zainteresirao se Dado ne dižući pogled s hrapave površine zida po kojem je strugao nekakvim kamenom.

– Zaboravila sam sad kako se zove… Tip je super, taj u filmu, da si ga vidjela, Petra, onako duža kosa, crna, plave oči, faca je za poludit …

Dado je otpuhnuo i nastavio grebuckati zid.

– Oni su, ono, mušketiri, ali nije bila samo borba i to, nego ti ovom zgodnom jedan govori što treba radit da se ova jedna ženska zaljubi u njega, i onda mu on smišlja stihove, te što ona voli…

– Što joj treba govorit te stihove kad je tako zgodan za poludit – rekao je Dado nehajno, ali se iz glasa moglo razabrati kako suspreže dosadu.

– Dosadan si s tim grebanjem, prekini, vidiš da joj pričam – rekla je Ivana tvrdo.

On odmah prestane. Odmah prestane. Čak je bacio kamen. Kad bih ja tako rekla, bi li me poslušao? Ja to nikad ne bih rekla. Sve i kad bih odlučila, mislim da bi mi se riječi rasplinule negdje na pola puta i jednostavno iscurile na tlo.

– E, čekaj, Sirano de Bre… B, B… Sirano de nešto, znaš ono po francuski…

– Zove se taj tip? – upitala sam. Sad me već počelo zanimati.

– Ne taj zgodni, ma ne… Nego ovaj što smišlja! Sav je bez veze, ružan, ima ogroman nos, ali ima dara, zna dobro govorit, pa smišlja ovom zgodnom kako će govorit ovoj ženskoj. Šapće mu iza stabla i te šeme. Na kraju ona shvati da je zgodni koma i ništa ne kuži, da je zaljubljena u ružnog.

– Aha… Dobro.

Nisam bila baš sigurna da potpuno razumijem odnose među likovima, ali bilo je previše vruće da bih se dublje pozabavila tom problematikom. Najvažnije je da zgodnog nisam vidjela, prema tome, nije ni bilo svrhe.

Sada smo ponovno svi šutjeli. Sunce je kradomice uzimalo komadiće hladovine u koju smo se sklonili, pa je jaka toplina koja nam je strujala uz noge već postajala neugodna.

– Koliko imaš neopravdanih? – upitala sam Dadu.

– Šta ja znam, sedam, osam… Zašto?

– Sedam, osam, mo’š mislit – odvratila je Ivana.

– Ništa. Idem. Imam puno učit – rekla sam i skočila sa zidića.

Sutradan je u razredu bilo neizdrživo. Zrak je bio težak i topao, pun treperave prašine. Ja sam cijelo jutro osjećala napetost i nervozu u želucu, kao pred kontrolni.

Kad je odjeknulo zvono, skoro sam poskočila. Utopila sam se u rijeku tijela što se bučno valjala hodnicima i pustila da me nosi. U jednom trenutku sam se izdvojila i izašla. Na mjestu gdje je završavala ograda školskog igrališta, u dubokoj hladovini, stajali su ostaci nekakvog razrušenog zida. Ovdje je dobro, pomislila sam i sjela na jedan veliki kamen odloživši torbu na pod.

Opustila sam ramena i naslonila se. Srce mi je još divlje udaralo. Diši polako, šaptala sam si, samo diši polako.

Šta da sad radim? Šta se uopće radi? Jesu li već primijetili da me nema? Sjedila sam mirno, ali istodobno cijelim tijelom treperila, spremna na skok. Ništa, malo ću sjediti, a onda… Onda ću vidjeti.

Ispred mojih nogu hodala je mala crna buba boreći se s komadićem trave. Krenula bi naprijed, a onda se pod silinom tereta zanijela u stranu.

 

Znaš li da fen na najjače ne može otpuhat malu bubicu sa zida, a mala je k’o mrav? – Lažeš. – Ne lažem; jučer kad mi je mama osušila kosu, puhala sam u nju fenom, nije se ni makla. To je za nju najveći vjetar na svijetu, je li? Može li bit veći?

 

Ispala joj je trava. Sad luta negdje oko ruba moje tenisice. Ne misli se valjda popeti? Osjetila sam nježnost prema tom malom stvorenju koje mi je bilo suučesnik.

Naslonila sam se, zatvorila oči i nekoliko puta duboko udahnula. Više nisam osjećala strah. Znači, markiram, pomislila sam i osmjehnula se.

Učinilo mi se kao grom kad je doletjela zatresavši željeznu ogradu i doklizala se do moje noge kotrljajući pred sobom mnoštvo sitnih kamenčića. Dok sam uopće shvatila da je to nečija torba, Davor je već iskočio ispred mene.

– I, kako teče avantura? – upitao je bezizražajno, kao da pita za vrijeme.

– Ti nisi normalan! – viknula sam. Trebalo mi je nekoliko minuta da ponovno smirim disanje. – Stvarno ti je pitanje. Tu si sa mnom, eto, i ti si u avanturi – odvratila sam prgavo.

Pogledao me s dosadom. Kad razmislim, on skoro uvijek izgleda kao da mu je dosadno. To me nervira. Da, osim kad s onim svojima ispred garaže priča o curama i motorima. Onda i govori glasnije, maše rukama, i općenito je drugačiji.

– Čuj, ja sam u čik pauzi. Osim toga, ispituje. A tebi ovo nije trebalo. Starci će ti podivljat – odvratio je i sjeo do mene.

– Mislila sam… kako ću uskoro otići iz ove škole a da nikad nisam učinila nešto… što bih mogla ispričati, nešto… drugačije. Ali ti to ne razumiješ.

Zapalio je cigaru i šutke gledao pred sebe.

– Maloprije sam te se nešto sjetila, kad smo bili mali… Kako smo se posvađali oko bube.

Otpuhnuo je dim i radoznalo me pogledao. Eto, to je taj pogled.

– Ne sjećam se toga. Je l’ bilo tuče?

Nasmijala sam se.

– Poplavio si od plača. Od tada se ne diraš u mene.

– Znači tako… – Licem mu je preletio smiješak, ali već sljedećeg trenutka je poprimilo ozbiljan izraz. – Slušaj…

Zgnječio je opušak nogom.

– Za dva tjedna ispravljam zadaću iz hrvatskog. Ti si tu carica, pa nešto mislim bi li se moglo… Da mi napišeš nešto, ne mora to bit puno, ja ću nekako saznat teme…

– Misliš bi li moglo da ti budem kao onaj Sirano?

– ‘Ko da mi budeš? – zabezeknuo se.

Smela sam se. Možda nisam trebala to reći. Tko zna kakav je to zapravo tip.

– Ma sjetila sam se onoga što nam je jučer Ivana pričala, znaš… Film s mušketirima.

– Šta je ono bilo… A, da. Onaj de nešto. E, pa tako nekako.

Ustao je i spremio cigarete u džep.

– Ne boj se, ja ću to malo promijenit, neće Kvesićka ništa shvatiti. Ej, jesi primijetila kako se ona naglo prestane smijati?

– Ne znam, nisam… Kako to misliš?

– Pa ono, nasmije se i izgleda tako draga i sve, i onda joj se smijeh odjednom smrzne. Kao da, šta ja znam, spustiš zavjesu i gotovo. Gotovo! Oči smrtno ozbiljne, čovječe! Nikad nije ni bilo tog smijeha, eto to… Ne sviđa mi se ona.

Stvarno. To me je oduševilo i brzo sam premetala po glavi riječi kojima bih mu to dala do znanja. Međutim, na kraju sam samo tupavo izrekla:

– Super si to vidio.

Prebacio je torbu preko ramena.

– Čuj, sad će zvonit, a i da te ne zadržavam… Vidim da si već odavno spremna za polazak. – Bacio je letimičan pogled negdje dolje. – I ja moram nešto obavit; onda, dogovoreno za hrvatski?

Spustila sam glavu i tek tada postala svjesna zgužvane, znojne platnene ručke moje torbe koju sam cijelo vrijeme stiskala u ruci.

– Dogovorit ćemo se… preko vikenda.

Sad kad sam ponovno ostala sama, osjetila sam nesigurnost. Što uopće radim ovdje?

Ništa, sada treba poći kući.

 

* * *

Ustala sam i uputila se u kuhinju oprati šalicu kad me iznenada obuzela vrtoglavica. Osjetila sam težinu – kao da je netko odjednom otpustio nevidljive utege privezane za moje udove. U glavi mi je šumjelo, a prizor pred očima postao je nekako sablasno mračan i nestvaran. Pridržavajući se za stolice, polako sam došla do trosjeda i legla. Ležala sam tako neko vrijeme širom otvorenih očiju, bojeći se da ću, ako ih zatvorim, potpuno potonuti u bezdan. Jesam li zaključala vrata, palo mi je na pamet, što ako se potpuno izgubim? Digla sam noge na jastuk. U tom se položaju povećava dotok krvi u vitalne organe, tako smo bar učili u srednjoj. Disala sam duboko, ali se činilo kao da taj zrak odlazi negdje drugdje, kao da neprestano pušem probušeni balon. Zbilja sam se loše osjećala.

 

OVA VRSTA ŽABA SVAKI PUT KADA ZAPOČNE HIBERNACIJU DOBIJE JEDNU CRTU NA KOSTIMA, POPUT GODA NA DRVETU, PA ZNANSTVENICI POMOĆU NJIH MOGU PRECIZNO ODREDITI NJENU STAROST…

 

Nemoćno sam bacila pogled po sobi tražeći daljinski. Nevjerojatno kako je ta prokleta stvar uvijek tamo gdje ja nisam. Ugledala sam ga na fotelji i naglo se pridigla, ali pred očima mi se ponovo zacrnilo. Opet sam legla i umirila se, duboko dišući.

Ovo je sad već ironija – prepuštena na milost i nemilost ovom lamentiranju o starenju, i to još ovako glasno.

Podignula sam noge visoko u zrak i naslonila ih na zid. Već sam tada počela osjećati kako mi neka topla, ugodna snaga struji niz noge i razlijeva se tijelom. Dobro je, bit će mi bolje.

Sjećam se da mi se prvi put dogodilo nešto slično kad smo u trećem razredu osnovne išli na izlet. Bilo je užasno vruće, a mi smo se u koloni penjali uz brdo do planinarskog doma. Da, i sada se sjećam najprije težine, a odmah zatim osjećaja da se sunce gasi i da cijela planina pada u mrak. Mračilo se jako brzo, i već nakon nekoliko trenutaka uspjela sam razabrati samo sjene. Stala sam i potom klonula na koljena teško dišući, dok je kolona i dalje prolazila kraj mene ne zaustavljajući se.

To je sigurno od tlaka, rekla je liječnica u školskoj ambulanti. Dva puta ga je pokušala izmjeriti, a onda odustala. Imaš li problema u školi, jesi li zaljubljena, pitala me, je li ti se već događalo da se tako iznenada loše osjećaš? Moraš piti puno tekućine i paziti na vrućinu, dodala je dok sam izlazila.

Događalo se to i poslije, osobito ljeti, pa sam se s vremenom čak i navikla. Eto, bar mogu biti sigurna od čega je. U stanu je zagušljivo, a jutros nisam ništa jela. Naravno da je tlak. Bože, nadam se da jest.

Ležala sam mirno neko vrijeme, pokušavajući zatomiti nemir i osjećaj neugodnog mravinjanja po tijelu. Treba misliti na nešto drugo, otjerati strah. Evo… recimo… Jednostavno, treba zamisliti da me netko vratio iz budućnosti i bacio u ovaj trenutak na trosjedu. Eto, tako jednostavno – ne bih znala što je bilo prije nego što bih živjela samo taj izdvojeni trenutak, odcijepljen od prošlosti. Da sam sad izronila iz budućnosti i našla se ovdje, bih li mogla pretpostaviti da mi je malo prije toga pozlilo? Udahnula sam duboko i spustila noge pokušavajući zamisliti tu situaciju. Ne, vjerojatno bih pretpostavila da lješkarim u subotnje jutro ili nešto slično… Eto vidiš da ne bih, sad se osjećam sasvim dobro… Krenimo onda od ovog trenutka dalje, rekla sam glasno.

Nevjerojatno kako neke igre iz djetinjstva pale i u tridesetoj.

Opet je zazvonio telefon. Spontano sam učinila kretnju kao da ću ustati, ali sam osjetila slabost. Javit ću se poslije, pomislila sam i ponovno se umirila. Ležala sam tako zatvorenih očiju i slušala zvonjavu telefona kako zvoni pet, šest, sedam puta i pomalo u meni raspiruje krivnju.

 

Možda dok se tuširam? Da, najbolje je dok se tuširam.

 

Ti si dobila na lutriji, rekla mi je već bezbroj puta Ivana. Koja si ti sretnica, rekle su kolutajući očima cure iz mog, a i susjednih dućana u trgovačkom centru kad je došao po mene.

Baš ste par, kazala je ozareno majka dok je Marko stavljao torbu u prtljažnik.

Otac bi samo ponekad, u rijetkim prigodama kad bih dolazila, napomenuo da je baš dobro što ni s kim ne dijelim stan jer bi mi to oduzelo mir.

Nikad neću zaboraviti naš prvi susret u gradskoj kavani. Kad nas je moj prijatelj s fakulteta upoznao, naravno da nisam mogla previdjeti činjenicu da je ludo zgodan. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, sve sam više primjećivala neke druge stvari… Kako je nemarno naslonio obraz na ruku, neopterećen što je naborao desnu stranu lica u smiješan izraz. Kako je rukav jakne uredno obješene o naslon stolice ugurao u džep. Kako ni u jednoj njegovoj riječi nisi mogao otkriti ni zrnce predumišljaja. I najviše…

Kako me njegov pogled ni u jednom trenutku nije natjerao da ustuknem.

Rekla si da voliš klasiku, rekao je kad sam sjela u auto i pružio mi uredno zamotan paketić. Od proteklih sedam dana koliko smo bili zajedno, nijedanput nije propustio doći po mene na posao. Vjerojatno je cijeli tjedan utrošio na ovo, mislila sam polako odmotavajući papir, dok se kiša cijedila niz vjetrobransko staklo.

Najljepši zvuci romantizma. Pametan izbor. Čini mi se da ga točno mogu vidjeti kako ulazi u prodavaonicu kao da je pogriješio. Obilazi one silne police i dodiruje ih, pruža i vraća ruku zamišljajući moju reakciju. Ovo svaka žena voli, sigurno je ushićeno pomislio i požurio prema blagajni. Prodavačica je vjerojatno namjestila svoj najljepši osmijeh i nadahnuto primijetila kao je to prekrasna, prekrasna glazba, zavideći sretnici.

Polako sam čitala popis skladbi, razmišljajući što da kažem. Takva te glazba jednostavno ne ostavlja na miru. Ne možeš je ignorirati, ni praviti se da radiš nešto drugo. Ona te prati svuda, podatno te obavija i poziva da se predaš, da popustiš… Mrzim ovu slatkastu patetiku, pomislila sam. Tada sam osjetila njegov iščekujući pogled kako počiva na mojim prstima koji su polako klizili kutijom čitajući naslove. Zaustavila sam ih na trenutak i pogledala ga, a onda podigla ruku i polako nastavila čitati fine obrise njegovih usana. Zatim sam, izbjegavši riječi zahvale, s nježnošću spustila dlan na njegov obraz.

Dok me je vozio kući, pitao je što me još veseli. Kratko me je pogledavao, budući da je morao neprestano paziti na cestu koja je još bila i mokra.

– Osim mene, naravno – nasmijao se. – To se zadovoljstvo ne može platiti novcem, ali skoro sve ostalo mogu.

Kratko sam se osmjehnula.

– Onda… Pričaj mi – rekao je i položio slobodnu ruku na moju.

Premišljala sam se motreći ga preko oka, a onda izrekla u dahu:

– Veseli me Arthur Schopenhauer, ivančice i karaoke… Veseli me u događajima tražiti Lorenzov učinak leptirovih krila. Volim i kako mirišu bebe, sok od jabuke, kad otkrijem novi Murphyjev zakon i kad mi prodavačica u pekari izabere komad pite s najviše višanja.

Stao je na semaforu i uputio mi pogled pun oduševljenja.

– Pa gdje si se skrivala do sad?! Pita od višanja s puno višanja! U komadu, a ne gnječene? Je l’ ta teta sad radi u pekari?

Kimnula sam. Dao je žmigavac i prestrojio se.

– I karaoke, kažeš… – dodao je i nagazio na gas.

 

Smiješno je što se od cijelog tog razdoblja najživlje sjećam dvojbi vezanih uz Ivanu. Odlučila sam da joj ispočetka neću ništa spominjati, jer je to preuranjeno i glupo i nismo više u srednjoj školi. Osim toga, tko zna hoću li ga uopće više vidjeti.

Bilo bi pošteno reći da je to čak bio strah…

Kad me sutradan prvi put nazvao, osjetila sam olakšanje. Mislim da je to bila više potvrda nego zaljubljenost, ako se o tome uopće može govoriti dan poslije. Kad me pitao može li me opet vidjeti, odmah sam pristala. Ipak, ni tada joj nisam rekla, premda smo tu večer dugo razgovarale preko telefona. Ja sam joj sve odobravala stavljajući pramen iza uha, zatim na lice; potom bih se primaknula zrcalu gestom fatalne zavodnice, pa se odmakla i ponovno zaneseno provlačila prste kroz kosu. Aha, ma daj, govorila sam ljubazno i radoznalo, boreći se s potrebom da joj u sekundi sve ispričam. Ipak sam odlučila da ništa ne govorim. Na kraju, znamo kako stvari idu – za nekoliko ćemo dana možda oboje s prezirom otkriti stotinu sitnica koje nam smetaju kod onog drugog.

Kad me dan nakon toga prvi put poljubio, pomislila sam da bih sad već mogla razmišljati i govoriti mi i o nama. Nije mi toliko bila bitna ta mala tjelesna intimnost, već strahovita bliskost koja me obuzela, neopisiva želja da naslonim čelo na njegov obraz i tako dugo ostanem.

Stalno sam odgađala trenutak kada ću reći Ivani. Ne znam čega sam se zapravo bojala. Znam sigurno da me nije brinulo naoko nehotično doticanje njegova ramena i slične stvari. Mislim da me uznemirivala pomisao na naklonost koju bi mogao osjetiti prema njoj, a potom na dobrodušnost s kojom će se obraćati nekome tko slovi za moju najbolju prijateljicu iz djetinjstva. Tada bih osjetila gotovo majčinsku potrebu da ga zaklonim, kao što to čine majke želeći zaštititi svoje dijete od nečega čemu nije doraslo.

Usput mi je njegov svakodnevni dolazak po mene stvarao nervozu, jer je uvijek postojala mogućnost da me netko vidi i da budem uhvaćena u laži. Tješila sam se da je šansa da se to dogodi ipak mala, osobito zato što je dućan u kojem sam radila ležao daleko u predgrađu ovog ogromnog grada. Eto, bilo je i neko dobro u njegovoj zastrašujućoj veličini koju sam zdušno mrzila.

 

Opusti se, nećete se sresti. Bilo bi pravo čudo da baš sad prođe baš ovuda, baš sad.

 

Bila sam iznenađena kako je i idućih dana sve išlo dobro. Uhvatila bih se kako već od ranog jutra sve planiram u dvoje, nestrpljivo iščekujući završetak radnog vremena. Sjetila sam se i one priče koja kaže da je Bog ljude koji se vole sastavio od dvije polovice jabuke. Onda se umiješao vrag i razbio ih razbacavši polovice po cijelom svijetu. Od tada svaki čovjek koji se rodi cijeli svoj život traga za svojom drugom polovicom.

E pa, ja sam je našla, ponavljala sam zaneseno u mislima bezbroj puta.

Prošlo je već tjedan dana i zbilja sam mislila da bih trebala sve ispričati Ivani, jer se nas dvoje sve više zaplićemo jedno o drugo.

Kad smo te noći u mom stanu ležali zagrljeni, znala sam da je sada dovoljno moj. Glava mu je počivala na mojim prsima i u trenutku kad je počeo disati duboko i ravnomjerno, palo mi je na pamet kako ću ujutro nazvati Ivanu.

 

* * *

Teta: Ines, što ćemo mi poželjeti Djedu Mrazu na odlasku? Dođi, sjedni Djedu u krilo… Primakni mikrofon.

Ines: Da, da… Da opet dođe u naš vrtić!!

Neno: Da bude zdrav!

Teta: Bravo! Ostanite malo nek’ vas mame uslikaju. Taaako… Dođi ti, Petra, sjedni. Primakni mikrofon. Što bi ti poželjela Djedu, što je važno?

Petra: Važno je da mu prestane smrdjet iz usta!

 

Otvorila sam oči. Na televiziji su se vrtjele reklame i ta me je buka užasno iritirala. Podigla sam samo gornji dio tijela, oslonila se laktovima na stolić i desnu ruku protegnula koliko sam mogla. Još je nedostajalo desetak centimetara. Čak mi je i ova sitna radnja predstavljala napor, pa sam nakratko legla naslonivši na stol prsa i ruke savijene u laktovima, a obraz na prekrižene nadlanice. Godila mi je hladnoća stakla koju sam osjećala na dlanovima i osjetila sam potrebu da tako još malo ostanem. Koji glupi položaj – kao prelomljena ležim na stolu s nogama na trosjedu i to mi čak godi? Da me sada nekim čudom mogu vidjeti moji roditelji! To je to, uzdahnula bi majka. Samo je čekala da ode od kuće, da prekriži sve dobro čemu smo je učili.

 

… BIOMETEOROLOŠKA PROGNOZA ZA DANAŠNJI DAN JE VRLO NEPOVOLJNA, PA BI POTEŠKOĆE MOGLI OSJETITI SVI KRONIČNI BOLESNICI, OSOBITO ONI SA SRČANIM I PLUĆNIM BOLESTIMA. TAKOĐER, OSOBE KOJE IMAJU NEKE OZLJEDE ILI RANE, PA ČAK I ONE KOJE SU DAVNO ZACIJELILE, MOGU OSJETITI POJAČANE BOLOVE ILI NEUGODAN OSJEĆAJ NA TIM MJESTIMA…

 

A one koje nisu zacijelile?

 

U njoj čuči neko ludilo, viknuo je otac s vrata i s treskom bacio ključeve na stol. Samo je pritajeno, samo pri-ta-je-no, zapamti – urlao je na majku koja je skrušeno stajala – ali nikad ne znaš što joj je u glavi, kao što nitko ne zna gdje je bila taj sat, ni zašto je otišla, ni razrednik, ni djeca, nitko, i onaj dripac tamo od onog mehaničara, ona ti se s njim druži! Možda ju je on i nagovorio, on stalno bježi iz škole, i govorim ti da s njom treba čvršće, to ti govorim, jer nam to stalno radi…

 

Vidi šta mi je uradila… Šta si mami uradila?

 

Sjedila sam u sobi u iščekivanju i pokušavala predvidjeti razvoj situacije. Hoće li me udariti? Ne, nije me bilo strah, samo sam se čudila kako ta moja sitna ukradena sloboda može toliko okrutno nauditi nekome, njima… U želucu mi je rastao poznati osjećaj mučnine i sve, skoro sve je bilo isto kao i tri godine prije. Isto se dogodilo i tada, kad sam ostala sama kod kuće, i dobro se sjećam – ne straha, nego čuđenja…

 

Bože, kako sam tada bila u čudu! Toliko se dobro sjećam tog osjećaja da se nekad pribojavam da je to već početak neke paralelne stvarnosti koja me može iščupati i odvući u prošlost. Trenutka kad su ušli i kako su im se lica smračila… Kako je mama prošaptala Vidi šta mi je uradila… Možda se zezaju, znam da sam pomislila u jednom trenutku, pa znaju da sam se cijelo popodne trudila. Da, netko ga je naljutio, to je to, pretpostavila sam, i dalje zatomljujući uzbuđenje… I onda je počelo. Vidi šta si uradila, šta si mislila, šta, vikao je otac mahnito hodajući po kuhinji, odgurujući u trzajima paketić brašna i ispackanu teglu šećera. Koliko god se mi trudili, ti i dalje imaš neke svoje ideje, otimaš se, otimaš, unosio mi se u lice dok sam ja u čudu pogledavala majku iščekujući trenutak kad će se nasmijati. Ona je samo nijemo stajala na vratima s torbicom u ruci i, stisnuvši usnice, odvratila pogled od mene. Tada je otac posegnuo za krpom i shvativši da je masna, s gađenjem je bacio u stranu. Krpa je u nekoj čudnoj usporenoj putanji pogodila njen ručni zglob i zatim polako skliznula na pod, ostavljajući na rukavu bijele košulje masni trag čokoladne glazure.

Čak i kad me ošamario, jedanput, dvaput, i dugi pramen kose me u letu ošinuo po oku, ja sam im se i dalje samo čudila stojeći između slomljenih ljuski jaja, prljavog suđa i pregorenog kolača.

Između njih dvoje.

 

* * *

Naposljetku sam dohvatila daljinski i isključila televizor. Još sam malo ležala, a onda se uspravila u sjedeći položaj i bacila pogled na sat. Prošlo je jedanaest, a ja još ležim i ništa nisam napravila.

Prošlo je trideset godina, a ja ovdje ležim i ništa nisam napravila.

Trideset. Trideset godina. Treba se naviknuti na tu riječ i znati je izgovoriti svim onim osobama kojima je ona nekog vraga važna… Službenice na šalterima, medicinske sestre, nametljive suputnice u autobusima, majke mojih na vrijeme udanih znanica.

 

A koliko vi imate godina? Sljedeći mjesec trideset? Ma nije to ništa, danas se granice pomiču, stignete vi sve to…

Koliko vam je, uskoro ćete trideset? Sestro, dajte joj onu brošuru o prehrani, neka se čuva, pa ona je skoro cura, zaboga!

 

Da bar postoji nekakvo vrijeme odgode, nekakav… otkazni rok za djevojaštvo. Ja već pola godine govorim da mi je trideset, a budući da znam da još nije, lakše mi je, i tako se bezbolnije navikneš, rekla je jednom Ivana. Ništa, eto, sad i ja moram govoriti da mi je trideset…

Od sutra.

Lagano sam prešla dlanom preko trbuha, a zatim na nekoliko mjesta plitko pritisnula prstom. Tkivo je bilo čvrsto i napeto.

 

Uvijek ti je natečen prije nego što prokrvariš, uvijek, i nemoj uopće više razmišljati o tome. Nepotrebno brineš.

 

Mjehur će mi puknuti. Ništa, onda… Idem na wc. Sad stvarno idem. Polako sam se podigla i uputila preko sobe. Vidiš, sad kad sam ustala i nije tako strašno. Da, vjerojatno sam sjedeći nezgodno pritisnula mjehur, to je to… Ništa, onda poslije. Osim toga, moram spremiti ovu krpu, oprati šalicu, nazvati Marka i… svašta nešto.

Onda tako. Poslije.

Na vratima sam zastala i bacila pogled po sobi. Iako svuda razasuti, tragovi moje prisutnosti nisu je učinili toplijom. Bilo je već na prvi pogled očito kako sam s prešutnom ravnodušnošću prema prostoru slagala komadiće svoje svakodnevice, kao što to rade ljudi u hotelskim sobama. Kao da je svejedno hoće li predmeti stajati tu ili tamo, tek labavo postavljeni u stvarnosti – čekajući povratak priči gdje ih čeka njihovo pravo mjesto.

Predmeti istrgnuti iz konteksta, baš kao i njihovi vlasnici.

Ovaj me nesklad na trenutke gotovo vrijeđao – pomiješani opredmećeni dijelovi intime nepoznatih ljudi. Komadić poderane tkanine na naslonu trosjeda koji je tu bio davno prije mene, tanka kružnica oguljene boje na stolu koja se nazirala ispod stakla, kristalna zdjela za bombone. Mnoštvo tuđih tragova kojima sam bila samo smjerni sustanar. Ponekad mi se čini da ima nečeg vulgarnog u tom besramnom preplitanju naših intima u kojem sam ja bila ona nepozvana.

Pogled mi je pao na zavjesu. Na samom dnu, koji se zaguran iza fotelje ne može ni vidjeti, bio je izrezan nepravilan komadić materijala. Nije se mogao oprati, ili je izgorio? Sada mi se to čini nevažnim, ali… Kad sam se uselila, imala sam potrebu pitati vlasnicu što se dogodilo, opipati, pomirisati, sve u pritajenoj namjeri da savijem gnijezdo. Sve što sam tada željela jest stvoriti si prostor obložen sigurnošću i potpuno se s njime prožeti, ali nakon nekog vremena prestala sam se truditi.

Stvari, uporno strane na dodir, ostale su postojani spomenici tuđega.

Marko se često čudio zašto to sve ne poskidam i spremim u podrum, jer vlasnica je ionako dolazila dvaput godišnje. Ti su posjeti bili vrlo kratki i uglavnom su se svodili na rutinsku provjeru, no čak je i tada među nama lebdjela nekakva nelagoda. Razgovori su nam bili kratki i usiljeni. Imala sam osjećaj da smo prešutni sukrivci koji jedan drugomu nedopušteno ruju po životima i sada o tome trebaju uljudno razgovarati gledajući se u oči. Stoga je bilo najbolje ustvrditi kako doista nisu potrebni nikakvi popravci. Ako nešto bude trebalo, naravno da ću ja platiti, a ne vi, ni slučajno, govorila sam, pa ovdje sam već osam godina i to mi je drugi dom. Ona se smješkala ljubazno, gotovo majčinski, i suosjećala sa mnom jer je teško i nesigurno raditi kod privatnika. Da, tako je to, gazde znaju samo tražiti novac, rekla je sućutno.

Kako ljubav, upitala me neočekivano pretprošli put dotaknuvši me prstom po ramenu. Ta mi je sitna gesta bila tako neugodna da sam spontano uvukla ramena.

Još pri upoznavanju, jasno je izrazila stav da u stanu želi samu, zaposlenu djevojku, i povremeno je to provlačila kroz naše razgovore. Stoga su me prošli žmarci od ovog pitanja i od gotovo neprilične ljubaznosti iz koje je nešto vrebalo, ili se bar meni tako činilo. Rekla sam ono jedino poželjno – da je teško naći srodnu dušu i da se uzdam u sudbinu.

Ah, mladi ste još, sve će doći na mjesto, odgovorila je i odjednom sam osjetila nerazmjer u načinu govora. Uzdahnula je polako, kao da hoće dobiti na vremenu, a zatim je do kraja rečenice ubrzala i naglo ustala da se oprosti. Činilo se kao da se bori sa sobom i to mi se učinilo neobičnim.

Ako bude kakve potrebe, znate moj broj, rekla je pružajući mi ruku i, kratko se osmjehnuvši, žurno izašla.

– Vidjela je tvoju četkicu – rekla sam tu večer Marku.

– Kako to?

– Kako… Šta misliš kako? Pa išla je na wc, a meni nije bilo ni na kraj pameti.

– E pa neka. Ja bih te na njenom mjestu izbacio.

Njemu bi svakako odgovarao takav razvoj događaja, jer je već nakon dva mjeseca naše veze predlagao da živimo zajedno. Znala sam da nam to može omogućiti, jer je radio u tvrtki svoga oca i prilično dobro zarađivao. Ipak, ja još nisam bila spremna na to, a još manje spremna otvoreno mu to reći.

Prvih dana naše veze doslovno sam se borila sa snažnom potrebom da što više produljim vrijeme koje smo provodili zajedno. Sjećam se kako mi je godio osjećaj te bezuvjetne ljubavi i kako sam je stalno iznova otkrivala, kao dijete koje ne vjeruje da je ta prekrasna igračka doista njegova. Stoga gotovo nismo ni izlazili, nego smo provodili večeri kod mene nastojeći prevariti vrijeme i nadoknaditi sve godine koje smo proživjeli ne poznavajući se. Ja sam spremala večere, kuhala griz na mlijeku i pokazivala mu svoje slike iz djetinjstva, a on bi često djelovao zatečeno, kao da ne vjeruje da je sve to zaslužio. Bila sam ganuta zbunjenošću kojom me je veličao i u meni je nezadrživo rastao poriv da se njome hranim i neprestano je zaslužujem svom poniznošću zaljubljene žene.

Tako smo se nas dvoje, istražujući jedno drugo, pleli i mrsili u beskrajnom kovitlacu emocija.

Marko je spavao kod mene samo petkom i subotom, šaleći se da u svojoj kući mirnije spava, pa može odmoran otići na posao. Ipak, svaki njegov odlazak uzburkao bi u meni zatomljeni nemir i ja bih tjeskobno osluškivala zvuk automobila koji se udaljavao. Često bih pomišljala kako mi svaki taj odlazak može biti opomena i posljednji poziv u javu. Život je nepredvidiv i jednostavno jednom može doći trenutak kad će njegov pogled postati bezizražajan i ja ću se pred njim slediti kao pred zrcalom u kojem ne vidim svoj odraz. Stoga bih se svaki put teško othrvala čežnji da ga zaustavim, ali nisam mogla prevladati strah od mogućnosti da izgubim ovaj stan.

Kad je predložio da koji put ostane preko tjedna i premjesti kod mene dio odjeće i neke svoje stvari, protivila sam se gušeći u sebi silnu želju da popustim.

 

– Onda ti nije stalo do mene, ja to jedino mogu protumačiti… da ti je više stalo do njenog mišljenja nego do mene!

– Mogla bi doći iznenada.

– Dolazi dvaput godišnje! Živi sto kilometara daleko, ej!

– Osamdeset. Ne znam kako bih ti to objasnila.

– Pa probaj, iznenadit ćeš se koliko sam pametan!

 

Hodali smo ulicom i nepravilan tempo njegova hoda otkrivao je koliko je nervozan. Na trenutak bi zastao i koraknuo u stranu kao da me jedino tako može potpuno obuhvatiti pogledom i dokučiti moje misli, a onda, kao da se iznenada prestrašio suočavanja, naglo požurio naprijed. Tako smo neko vrijeme hodali kao raspareni i potom se opet sustizali, zastajali i kretali, rezignirano izbjegavajući da nam se pogledi sretnu i da odamo jedno drugom koliko se bojimo.

To je bilo prvi put da su riječi stizale hladne, a mi ih se, iako postiđeni, uporno nismo htjeli odreći.

Eto, pomislila sam, koliko si puta razmišljala o ovome? Kakav će biti trenutak kada će izroniti pukotina koja će nas nagrditi… Tanka, fina pukotina… I tko će je od nas dvoje prvi vidjeti?

Hoćemo li je vidjeti?

Ako to budem ja, zaklonit ću je i prešutjeti njeno postojanje. Brižno ću je čuvati od njegovih očiju, poput domaćice koja jedina pije iz napukle šalice držeći je među sklopljenim rukama. Ako to bude on, hoće li mi reći? Ne, ne mora mi reći, ja ću danonoćno iščitavati znakove… Kad telefon zvoni kratko i prestane, kad kažem ne mogu doći a on kaže nema veze, kad kaže da se majica koju sam mu poklonila ne može oprati, kad kaže… nisi dugo vidjela roditelje.

Hodali smo gledajući svatko na svoju stranu. Neko vrijeme sam se snebivala, a onda ipak odlučila pokušati:

– Kad sam imala trinaest godina… išla sam s društvom na utakmicu. Igrao je naš razred… Bekavci protiv cekavaca… – osmjehnula sam se.

Naglo je stao i osjetila sam njegov bijesni pogled kako me udario u obraz. Nastavila sam hodati polako, znajući i bez gledanja da sad ljutito grize donju usnu i zirka očima joguneći se poput dječaka.

– Šta je ovo, opet neka tvoja predstava? Neke gluposti, stvari koje ti vidiš a drugi ne vide, bla, bla, bla!

Ovo zadnje je izgovorio s nekakvim okrutnim zadovoljstvom i meni se učinilo kao da su mu se otele riječi koje su odavno stajale na čekanju.

Što je ovo sad bilo, mislila sam u čudu… Što je ovo, zaboga, sad bilo? Dobro poznati osjećaj mučnine sklupčan negdje duboko u meni počeo se širiti po utrobi kao ljigavi gmaz.

– Molim te, slušaj me… Marko… Išlo je cijelo društvo…

Progutala sam slinu. Činilo mi se da fizički mogu osjetiti njegovu odbojnost prema mojoj priči, ali ipak sam nastavila.

– Nisam stigla ručati, mama mi je dala sendvič… I zaprijetila mi je da ga moram pojesti. Da moram, shvaćaš, iako nisam bila gladna, i to sam rekla – da nisam gladna… Ona je rekla nije me briga, nemoj da slučajno doznam da ga nisi pojela, ja ću doznati, budi sigurna da hoću… I onda sam išla s tim ogromnim sendvičem na koji mi se povraćalo jer je bilo prevruće i maslo se začas užeglo i mirisalo je na pastelne boje. Jesi primijetio da užeglo maslo miriše na pastele? Ali ne svako, ne kad se zagrije u tavi ili u pećnici, nego samo ono iz sendviča, to sam baš probala…

Otpuhnuo je okrenuvši glavu od mene. Nisam trebala.

– Svi su me zezali i nisam imala kud s njim… I što je najgore, bilo je par prijatelja iz razreda koji su bili gladni i ja im nisam mogla dati… Nisam smjela baciti, nisam smjela nikom dati… Nisam smjela ni razmišljati o tome… I zadnji sam zalogaj pojela pred vratima.

Ponovno me pogledao.

– Pretpostavljam da sad očekuješ diskusiju o tom strašnom događaju. Pa ajde, kad smo već kod toga, zašto nisi mogla nekom dati? Što ima loše u tome, iako mi nije jasno ni ovo prije?

– Jednostavno sam u oklopu, razumiješ, i bez obzira na to što sam bila daleko od kuće, njene riječi su mi bile oklop koji je stalno oko mene i ja ga ne smijem skinuti… Stalno sam mislila da me odnekud gleda, razumiješ? Eto, tako je i s gazdaricom. Ne mogu, nemam hrabrosti… U oklopu sam, Marko… U oklopu.

Uzdahnula sam. On je stao i okrenuo se prema meni. Više nije izgledao bijesan, samo umoran. Između obrva mu se usjekla tanka vijugava crta.

– Petra, to je bilo kad si imala trinaest godina. Sad ti je dvadeset devet.

– Isto je.

– Samostalna si, imaš svoju plaću…

– Isto je.

Gledali smo se netremice. On je, smeten spoznajom o našoj različitosti, ispitivao pogledom moje lice kao da traži odgovor. Njegov izraz bio je bezličan i nisam iz njega mogla pročitati ništa, očekujući presudu. U jednom mi se trenutku učinilo da me čak i sažalijevao, ili se čudio samom sebi. Ja sam, razgolićena riječima, svjesna njihova pravog značenja tek sad kad sam ih otpustila iz sebe, najednom osjetila sram. Kad bih ih samo mogla ponovno pokupiti da ne lebde tu među nama, rastjerati te odvratne svjedoke moje slabosti. Prekasno.

Odjednom je rekao:

– Ma uostalom, to su sitnice. Gluposti. Ako si stalno napeta da će ona doznati, onda ništa. Pa nećemo se valjda oko toga svađati. Dođi.

Nemoćan u želji da me razumije, mogao je samo uputiti te umirujuće riječi. Da bi se poistovjetio sa mnom, trebalo je posvećeno prikupljati sve one naoko nevažne detalje i učiniti ih važnima. Slušati me kad šutim i marljivo stvarati slike, kao što ja to činim cijeli svoj život.

Ipak, sve su te dragocjenosti protjecale pored njega nezamijećene. Poput neukog tragača za zlatom, ravnodušno je bacao iza leđa pregršti pijeska i mulja ne obazirući se na sjaj koji je prigušeno iskrio pod površinom.

Moj veliki muškarac ostao je nemoćan pred sitnicama.

Srećom, nakon naše prve svađe više nikad nije spominjao želju da se doseli kod mene, bar ne kao zahtjev. Dobro, ako ti tako želiš, onda samo vikendom, rekao je grleći me, i obećavam da će tako biti sve dok ti ne odlučiš drugačije.

Ipak, toga smo dana oboje vidjeli pukotinu.

 

* * *

Dok sam ribala sudoper, najednom mi je palo na pamet da je maloprije zvonio telefon. Bacila sam pogled na displej i broj mi se činio poznatim – da, to bi mogle biti cure iz susjednog dućana.

Silvija i Ema. Kako bi one mogle znati? Pa nisam im rekla, nikome nisam rekla… Što bih im, uostalom, rekla? Kako danas moram malo počistiti po svom životu i kako me na to opominje ova debela kvrgava brojka što je već osjećam urezanu na leđima kao ona žaba iz dokumentarca? Kako će se moj rođendan okretati oko jedne plastične kutijice, a ja ću sjediti sklupčana po strani, spremna na strah ili olakšanje, što god to bilo, samo neka bude danas?

Zajedno imaju četrdeset dvije godine, Silvija i Ema, i zato im to neću reći… I za sve druge stvari koje će one reći meni: “Što, nećeš ići u disko? Ne. Onda ćeš napravit ludnicu u stanu? Ne. Bit će neko iznenađenje s dragim? Možda. Kakva žaba?”

Neću i zato što se živo sjećam jednog našeg razgovora na jutarnjoj pauzi prije nekoliko mjeseci. Obje su počele raditi u razmaku od dva tjedna i usrdno su nastojale da se međusobno svidimo s obzirom na to da su nas dijelila samo staklena vrata. Ema je ušla noseći dvije kave koje su se dimile i tako mi osvježila jutro. Pričale smo o bezazlenim stvarima i rekle jedna drugoj ponešto o sebi, a ona o ničemu nije pitala više nego što sam ja htjela reći. To mi se svidjelo i tada sam joj pokazala Markovu sliku.

– Koliko ima godina? – upitala je.

– Trideset dvije.

– Super. Ej, sad sam se sjetila… Neki dan moj stari kaže kako je jedan pisac rekao, ne znam sad koji, da je žena istinski lijepa samo do tridesete, a ostalo je samo mučna borba za prikrivanje godina.

Nehotice sam jače stisnula prste oko ručke na šalici. Očekuje li da ja nešto dodam? Ništa, pa neću dramatizirati, čekat ću da nastavi i onda ćemo se obje složiti kako je to odvratni muški seksizam. Podigla sam obrve.

Ona je i dalje stajala nasmiješena. Da,očekivala je da nešto dodam.

– Grozno je to, je l’ da? Uhvati te panika…

Na sekundu je zastala, a onda odjednom ponovo živnula premjestivši se s noge na nogu.

– Uostalom, znaš što, nekako opet pomislim, pa imam još deset godina, što ću sad mislit o tome, to je glupo! Ako je to stvarno tako, dotad ću već bit udata i imat djecu i što me briga, je l’ tako? A ako se ne udam… Uuu, čovječe, ubila bih se, ha?

Pružila sam joj praznu šalicu.

– To je napisao muškarac, šta oni znaju! – rekla sam u nedostatku boljih riječi.

– Baš tako. Girl power! – uzviknula je i glasno se nasmijala svojoj dosjetki.

Glupačo, pomislila sam i uzvratila joj osmijeh.
Ne znam da li mi se to samo čini ili u posljednje vrijeme svi češće pričaju o godinama. To je isto kao kad trudna žena odjednom susreće mnogo trudnica po gradu

Kako god bilo, ipak su se sjetile, Ema i Silvija. U glavi sigurno imaju astrološku zbirku međusobnih odnosa, podznakova, sretnih dana i ostalih sitnica zapisanih nekakvom simpatetičkom tintom koju su samo one uspjele razotkriti. Tako su negdje iz svoje čarobne kutije danas nehotice iskopale i moj rođendan. Nazvat ću ih, odlučila sam i pogledala na sat.

Petnaest do dvanaest – još je samo malo do kraja radnog vremena. Silvija sad sigurno posprema i sređuje blagajnu, Ema slaže robu isprevrtanu rukama kupaca, sva trepereći od pomisli na predstojeći vikend. Ako ih sad nazovem, one će sputavati svoju žurbu i pažljivo se koncentrirati na riječi koje će izgovoriti da bi dobile na vremenu. U mislima negdje drugdje, ljubazno će dozirati naše druženje nastojeći da to ne uvidim. Ja ću se već na početku ispričavati što ih zovem tek sad i smijati se vrckavim izrazima kojima će me obasipati. One će me pitati o svemu, brzo i bez reda, upadat će mi u riječ i dovršavati moje rečenice, beskrajno se čuditi sitnicama dodajući jedna drugoj slušalicu, potajno zahvalne što na sve imam spremne odgovore. Nekoliko će se minuta truditi pokušavajući učiniti naš kratki razgovor što zabavnijim, a onda će on naglo završiti. Iako sve to već znam, neću se moći othrvati zbunjenosti koja će me obuzeti kad uhvatim tu vreću smijeha i dobrih želja bačenu u lice.

Zato ću ih nazvati popodne, kući, jednu po jednu. Ili ću pričekati da me one ponovno nazovu? Ne, to ne bi bilo pristojno, iako ne znaju da sam bila doma. Osim toga, mogu me zvati bilo kad i ne znam kako ću biti raspoložena… Dobro, onda ću ja, ali poslije… Najbolje popodne.

 

Odgađaš. Opet odgađaš.

 

Brzo sam podigla slušalicu i još brže otipkala broj, ne dopuštajući si da se predomislim. Nakon dugog ravnog tona ništa se nije dogodilo i to mi je bilo čudno. Marko je gotovo uvijek bio blizu telefona i javljao se na prvo zvono. Zvonilo je drugi i treći put, a u kratkim stankama tišine čulo se prigušeno pucketanje. Već sam mislila odustati i dok sam prinosila slušalicu telefonu, iz nje se slabašno, kao iz daljine, začuo muški glas.

Hitro sam je priljubila na uho:

– Ej…

– Marko nije tu – rekao je bezizražajni muški glas.

– Nije? A kad se vraća?

– Vi ste…

– Petra pri telefonu… Oprostite.

– Mislim da neće skoro. Nije ništa rekao. Imate poruku?

Kao da razgovaram sa strojem. Ne zvuči mi poznato, ne mogu uopće pretpostaviti tko je. Možda se javio u prolazu?

– Hm… ne. Hvala vam. Možete reći da sam zvala. Doviđenja.

– Sretan rođendan.

U posljednjem trenutku sam čula ove riječi koje su još bile lišene ikakva značenja. Kad sam prekinula vezu, one su polako doputovale, utisnule se u svijest velikim slovima i tek sam ih tada jasno pročitala.

Sjela sam na izbočeni dio vješalice za kapute, odmah do telefona, i pokušala se sabrati. Ovo je zbilja bilo neobično. Ja ga uopće ne poznajem, a ako Marka nema, kako može znati… Treptala sam kao da ću tako zadržati bistrinu i trudila se upregnuti sve one fine mehanizme koji će umetnuti dijelove slagalice koji nedostaju. Kratka, službena razmjena riječi odjednom se činila tako važnom. Misli, misli, šaptala sam.

Međutim, to je bio jedan od onih nijemih razgovora sa samom sobom, kada druga strana jednostavno nije odgovarala. Kad odjednom iskrsne neka slika, riječ ili makar zvuk istrgnut iz prošlosti i neprestano lebdi mislima mameći odgovor. Misli, što ti je, čuješ li, vidiš li, šaptala bih, koncentriraj se… Ja bih, uzbuđena, nestrpljivo tražila odgovore, ali slike se nisu pomaljale, a niti koje sam uspjela pohvatati razvezivale su se iz labavih čvorova. Nije bilo nikoga da otključa spremnike sjećanja i ja bih napokon odustajala, bijesna na vlastitu izdaju.

Tako sam neko vrijeme sjedila gledajući u zid pred sobom i ovaj put napokon odlučila odustati. Ne znam zašto nema Marka, ne sjećam se ovog glasa, ne mogu dokučiti zašto mi je ovaj nepoznati čestitao i zašto misli da se Marko neće vratiti, ako već nije ništa rekao… I žao mi je što nisam uspjela zahvaliti. Najbolje bi bilo da o tome razmišljam poslije, kad se malo priberem. Zapravo, bilo bi pošteno reći da sam cijelo vrijeme znala uzrok svoga nemira. Ovaj je iznenadni splet okolnosti gotovo preslikao jedan davni dan moga djetinjstva.

 

* * *

Moj je otac bio računovođa i mnogo je radio – sjećam se da je često dolazio s posla kasno, kad bih ja već ležala u krevetu. Također, često je kući donosio papire i obrasce koje je trebalo dovršiti, pa sam se ponekad pitala je li on uopće sposoban za te stvari. Sva ta hrpa brojeva ispočetka me nije ni najmanje privlačila i često sam se pitala kako ne poludi od tog dosadnog posla. Međutim, nije prošlo mnogo vremena i ja sam sve vidjela sasvim drugim očima.

Jednog kišnog popodneva mama je otišla kod frizera i nas smo dvoje ostali sami. Tata je sjedio zadubljen u nekakav račun, a ja sam na drugoj strani stola pisala zadaću. Televizija i radio su bili ugašeni i tišinu je narušavao tek slabašan zvuk koji su stvarali vršci naših olovaka klizeći papirom. Zatvorila sam svoju bilježnicu i sjela pokraj njega, pazeći da stolac ne zaškripi.

– Šta su ti ovi brojevi?

– Petra, piši zadaću.

– Gotova sam.

– Onda nešto crtaj, vidiš da radim.

– Prevelika sam za crtanje. Možeš mi dati jedan taj papir?

Odložio je papire i nalaktio se na stol položivši čelo u otvoreni dlan. Neko je vrijeme tako mirovao češkajući obrvu malim prstom, a ja sam razmišljala kako je to jedan od onih trenutaka koji ne nagoviještaju što će se dogoditi. Znala sam da je moguće da sad odjednom skoči i počne bjesomučno vikati, ali je isto tako bilo moguće da iz dlana izroni nasmiješen i upita jede li se i meni nešto slatko. Stoga sam bila spremna riskirati.

Najednom se uspravio i pomirljivo me pogledao.

– Mogu ti dati, evo ova dva, evo i ovaj… Ali ti to ne razumiješ i bit će ti dosadno.

– Već mi je dosadno.

Nalaktila sam se na stol i malo razgledavala.

– Ja ću to malo popunjavati, mogu li? A šta je ovo?

– Uuh… to je… stopa poreza.

– Aha. A ovo?

– Ajde, to ću ti objasniti, ali onda mi više nećeš smetat, dogovoreno? To se zove jedinstveni matični broj i svi ga imaju, i kod njega…

– I ja?

– I ti. I kod njega je na prvom mjestu datum i godina rođenja, a onda još četiri broja koja dobiješ… tamo na općini. Evo vidiš, recimo, ova teta ima ovaj broj i to znači da je rođena šesnaestog osmog…

– I ima četrdeset dvije godine!

– Tako je. Možeš tako brzo izračunati?

Nisam obratila pozornost na to njegovo pitanje jer u tom trenutku nikako nisam bila raspoložena objašnjavati mu da ja već odavno brzo računam. Umjesto toga sam se munjevito popela na stolac, sjela mu na koljena i odmah se bacila na čitanje matičnih brojeva.

– I ti sad znaš rođendane svih ovih ljudi! I šta su u horoskopu, i koliko imaju godina, i koji im je broj telefona, i… To sve!

Otac se naslonio, zabacivši glavu malo u stranu, i ravnodušno me gledao. Naposljetku je slegnuo ramenima, potpuno nezainteresiran da učini i jedan jedini napor i zakorakne u njemu potpuno nepoznati razbuktani svijet jedanaestogodišnjakinje. Ja sam ga i dalje gledala ravno u oči, uzbuđena, ali ga zapravo nisam vidjela niti sam očekivala odgovor, svjesna da sam te riječi uzviknula sama sebi. Čak mu nisam ni zamjerila i već tada mi se činilo da ga pomalo razumijem, nekako djetinje suosjećajući s njegovom nemoći da mi priđe kao prijatelj.

Njoj svakakve gluposti padaju na pamet, pratiš li ti to, pa žensko si, jače je pritegni sad kad ulazi u te godine, govorio je robusno mami takve i slične stvari misleći da ne čujem. Hoću, hoću, samo ti meni nemoj biti ljut, govorila je mama smijući se i veselo mi prijetila kažiprstom noseći košaru s mokrim rubljem na balkon.

S vremenom je prestala odgovarati na njegovo gunđanje. Činilo mi se da bi joj tada prešla neka sjena preko lica, i ona bi spuštena pogleda čekala da taj mučni razgovor završi. Što sam bivala starija, on se sve više povlačio nadgledajući našu malu obitelj iz pozadine, i često bi nakon neke zajedljive primjedbe odmah ustuknuo, s nelagodom se pribojavajući majčinog savezništva sa ženom koja je stasala u meni.

Sigurna sam da je to osjećao. Morao je osjećati kako pokraj njega, pod istim krovom, buja zamršena krošnja moje znatiželje, a on je krišom promatra ispod oka, zatečen, ne znajući kako se njeguje i što da uopće radi s njom; svjestan da zazire od nje i kako je najbolje na vrijeme je potkresati, oblikovati, svezati, jer se užasavao pomisli da će ga ona jednoga dana nadrasti i da će se on pred njom osjetiti pobijeđen i malen.

Nimalo iznenađena njegovom ravnodušnošću, potpuno sam zanemarila njegovu prisutnost. Prigrlila sam ona tri papira koja mi je dao, zanesena, i dalje ne znajući što će mi oni zapravo… Ipak, sitno treperenje u trbuhu još nije ugaslo i ja sam bila sigurna da ću za njih uskoro pronaći primjereno mjesto.

Za početak sam odlučila da ću ta tri broja svakako upisati u Liliputić.

 

Liliputić je bila moja mala bilježnica za čudne stvari za koje sam osjećala da im nisam dorasla, ali sam se iz raznih razloga ustručavala o njima pitati roditelje. Najčešće sam se bojala da me ne bi razumjeli, ili sam slutila da bi ih pokušali objasniti na način koji mi se ne bi svidio.

 

Mama, šta je to seks? – Paa… to je kad muškarac i žena razgovaraju jednim čudnim jezikom… koji znaju samo odrasli. – Ma ne to, nego ono drugo mi reci!

 

Stoga sam se čvrsto zarekla spoznati ih sama, kad odrastem, kad se mnoge tajne počnu kazivati same od sebe. Odlučila sam ih pohraniti u svoju najljepšu bilježnicu, malu, nježno ljubičaste boje. Lila boje. Lila, Lili… Liliput.

Liliputić! Liliputić će se zvati, kao onaj čudni mali svijet za koji ne zna nitko osim Gulivera. Liliput, ali mali, moj, samo moj. Liliputić… Savršeno.

Ali što ako, a to se naravno neće dogoditi jer ću je ludo dobro sakriti, ali ako, AKO? Ako je netko slučajno ugleda, po imenu može posumnjati da je to neki skriveni svijet, i odmah će ga spopasti luda želja da je otvori i pretrese, iščita do posljednjeg slova.

Ne! Ime ga otkriva! Ne, ne, treba sakriti, osigurati se i od toga, evo… Lili putić… Ne valja. Ako se izgovori brzo, riječi se spoje i otkrije se naslov. Da vidim… Lila putić. Odahnula sam s olakšanjem i dohvatila roza flomaster iz ladice, a zatim vijugavim slovima svečano napisala naslov: ROZI PUTIĆ. Sada je to to, smješkala sam se zadovoljno. Samo ja znam da je to Liliputić, samo ja, a za sve ostale će biti ovo, putić u školu, putić u ljubav… Što vas bude volja, nije me briga. Možda se nekad pojavi netko kome ću toliko, toliko vjerovati da mu kažem pravo ime, ali sumnjam… To bi stvarno morao biti netko poseban… Hm… Vidjet ćemo.

Tajne moje bilježnice svakako nisu bile stvari koje su mučile većinu druge djece, poput vještica i čudovišta, već obične, svakodnevne stvari u kojima sam slutila skriveno značenje. Možda samo osmijeh, pogled, izgovoreno i prešućeno, iste rečenice koje nekad zasvijetle, nekad ošinu i postide, čudnovati raskorak između nečega što bi trebalo biti tako jednostavno i predvidivo… A nije. Najzagonetnije od svega bilo je to što su se svi ti ljudi oko mene kretali i plovili u tim tajanstvenim znakovima zapanjujućom lakoćom, kao da sve to oduvijek znaju, i ja sam odjednom shvatila da je ono što nas dijeli… Vrijeme. Godine. Da. Sigurno je to.

Samo je trebalo čekati. I ne zaboraviti.

Točno se sjećam večeri kad sam u Liliputić zapisala svoju prvu tajnu. Na večeri kod nas bili su tatin daljnji rođak, čiji se dobar položaj često spominjao, i njegova žena, te jedan tatin novi kolega s posla. Pred njim je, kako sam shvatila, bila nekakva praksa i njih troje su se večeras trebali o njoj dogovarati. Dok sam u svojoj sobi gledala televiziju, kroz otvorena sam vrata krajičkom oka primijetila da on čeka ispred vrata wc-a. Kratko nakon toga, ta je žena izašla, a on se naklonio i ponizno upitao: “Mogu li ja nakon vas?” Ona se presavila od smijeha i morala se nasloniti na njegovo rame, a onda su se oboje dugo smijali njenim riječima.

Ja sam isprva mislila da sam nešto propustila, ali ne, sve sam dobro čula. Ona je rekla samo “Naravno, naravno” i ja sam se čudila i čudila što znači to mogu li ja nakon vas i zašto su se toliko tome smijali. Malo je nedostajalo da to proglasim glupošću koje odrasli ponekad govore da bi ispali važni i nastavim gledati televiziju.

Ipak, pomislila sam kako se nitko, baš nitko ne može toliko smijati tako bezveznim riječima – čak ni dečki iz mog razreda, i zapitala sam se postoji li tu nekakva tajna. Kad sam začula kako klokoće voda u zahodskoj školjci, skočila sam i stala ispred vrata. On se pojavio ozbiljan, bez traga prijašnjeg smijeha i skoro zapeo za mene.

– Uh, oprosti!

– Mogu li ja nakon vas? – upitala sam umilno.

Zbunjeno me okrznuo pogledom, a zatim mi ovlaš prešao rukom po kosi.

– Samo izvoli. – I vratio se za stol.

Cijelo to vrijeme, i sjedeći na zahodskoj dasci, i perući ruke, i jedući u svojoj sobi sendvič s malo francuske salate u kutu tanjura koji mi je donijela majka, razmišljala sam imaju li odrasli neki tajni jezik. Neke šifre, pokrete koje ja ne razumijem, i da li će mi se oni sami razjasniti… i kada? Da pokušam pitati mamu o tome kad svi odu?

Nagnula sam se preko naslona kauča i s ruba vrata pogledala bučno društvo. Onaj je čovjek opet bio veseo. Pričao je nekakve zgode s posla i svako malo se unosio u lice mome ocu kao da mu želi pridati važnost koju se nije usuđivao iskazati na neki drugi način. Stalno se smijao, pa i kad bi se svi drugi uozbiljili, stišćući oči koje su mu suzile. Činilo se kao da ga je netko platio da se veseli i sad ga promatra, a on ga nikako ne smije iznevjeriti i odustati od veselja. U jednom me trenutku svojim isprekidanim smijanjem podsjetio na nekakvu životinju, ne znam, vjevericu ili nešto slično, i ja sam se istodobno razveselila i prestravila od pomisli što bi na to rekli moji roditelji. Kad je napokon uzeo napunjenu čašu koju mu je pružio moj otac, prinio ju je usnama s olakšanjem i pio polako, zadržavajući dugo svaki gutljaj, zahvalan što mu daje odmorište i pokriće za šutnju. Sjedio je nijemo obavijajući čašu prstima, s i dalje spremno uzdignutim krajevima usana. Možda nije bio ni svjestan svoga zaboravljenog osmijeha, gledajući netremice u stolnjak u strahu da mu se pogled ne sretne s nečijim očima koje će ga natjerati da se ponovno otkine od sebe i nastavi predstavu. Ta njegova promjena začudila me je i još sam ga malo promatrala naslanjajući nos na dovratak. Onda sam se oduprla nogom o naslon i stenjući protegnula toliko da mogu vidjeti majku.

Ona je sjedila okrenuta leđima, baš kao i onaj bračni par, i ja sam u trenutku zažalila što joj ne mogu vidjeti lice. Na njemu bih odmah pročitala zna li ona tajnu tih riječi i svih drugih, i bi li je večeras podijelila sa mnom.

Ipak, nešto me je vuklo da još malo tako ostanem i gledam je, iako me drveni naslon žuljao na struku i vrat mi sve više žario zbog nemogućeg položaja.

Ne znam zašto sam to shvatila kao dobre znakove: kako je sjedila uvučenih ramena i nakrivljene glave kao djevojčica, kako bi se njeni prsti odjednom pojavili preko ramena i skliznuli niz vrat u ovratnik nemirno ponirući i izranjajući iz njega a onda ponovo iščezli, kako bi, još se smijući, polako okrenula glavu i ja sam mogla vidjeti njen pravilni profil odjednom uozbiljen i način na koji je nervozno popravljala nabore na čarapi… Kako je neprestano istresala pepeljaru, noseći u njoj samo nekoliko treperavih sivih mrvica, i kako se na svaku šalu smijala jednako dugo kao i otac, sasvim jednako dugo.

A moja se majka jako voljela smijati. Zato sam posumnjala da i ona večeras čita znakove i odjednom osjetila snažnu vezu među nama. Tada me preplavila želja da je zovnem.

Hoću, zovnut ću je i ona će spremno skočiti i žurno doći u moju sobu kao u utočište, sretna što sam joj pružila opravdanje da se udalji i barem nakratko opet bude svoja.

Nekoliko sam trenutaka razmišljala o tome, i dalje u istom položaju, osjećajući kako mi lakat na koji sam se oslonila lagano treperi i kako ti sitni drhtaji struje uz podlakticu. Tada se ruka nekontrolirano trznula i sendvič je skliznuo na tepih.

U navali nemira, prsa su mi se počela uzdizati sve brže, i u šarenoj zbrci zvukova koji su dopirali s televizije, pomiješani sa smijehom i žamorom iz dnevne sobe, isplivao je na površinu samo zaglušujući šum moga disanja. Uplašena, kleknula sam na pod skupljajući komadiće sendviča i salate. Ne gledaj tamo, nemoj, ništa se neće vidjeti, šaptala sam grebući grozničavo noktima masni trag sa šare na tepihu. U grlu sam osjećala otkucaje kako sve više ubrzavaju, i napokon sam se podigla i ponovno stropoštala na kauč zavalivši glavu na naslon. Tako, opusti noge. Diši polako. Ništa se neće vidjeti.

– Petra!

Na vratima sobe stajala je moja majka. Kako je unutra bio mrak, svjetlost iza njenih leđa joj se presipala preko ramena i treperila preko struka i bokova blještavo obrubljujući visoku tamnu siluetu. Žmirnula sam prema njoj, ali joj nisam mogla vidjeti lice koje je bilo potpuno u sjeni i činilo se kao da ga nema. Ona je i dalje nepomično stajala oslanjajući se na dovratak, i ja sam samo pretpostavljala da me gleda, nesposobna da saberem misli i predusretnem njen izraz lica. Najednom se otisnula od dovratka i nečujno sjela do mene.

– Šta si govorila? – prošištala je.

– Ja… jedem ovdje, još mi je malo ostalo… Sad ću.

Lagano sam položila ruku na ostatak sendviča čije su kriške bile slijepljene uguranim ostacima salate.

– Šta možeš li s njim, poslije njega, šta? Šta si govorila našem gostu? Kako mu se uopće usuđuješ obratiti? Tati je stalo da večeras bude sve u redu, sve! Jesmo ti rekli da budeš u sobi? Misliš da te mi ne čujemo, je li? – govorila je jedva pomičući usnice. – Ja te uvijek čujem i znam u svakom trenutku šta misliš, zapamti – dodala je stisnuvši mi podlakticu tako da mi se tanjur ponovno opasno nakrivio u stranu.

Nagnula se i unijela mi se u lice tako da sam i u polumraku mogla vidjeti kako joj se zjenice grozničavo pomiču lijevo-desno, želeći potpuno obuhvatiti moj pogled. Nekoliko me trenutaka gledala u bijesnoj nedoumici, a onda joj je stisak počeo slabiti. Povukla je ruku i duboko udahnula zabacivši glavu, a ja sam nastavila ukočeno gledati pred sebe. Neko je vrijeme sjedila kao da je potpuno sama u sobi, a zatim je polako podigla glavu i, oduprijevši se dlanom o kauč, ustala.

– Razgovarat ćemo – rekla je kratko ne pogledavši me.

Zamijetila sam kako joj se tijelo odjednom učvrstilo, i ona je, popravivši suknju, sjajna pogleda zakoračila kroz vrata.

Ništa se nije dogodilo, mislila sam tiskajući nasumično tipke na daljinskom upravljaču. Puštala sam da me šaroliki bljeskajući fragmenti s ekrana odvuku, nasmiju, otupe.

Evo, gledam televiziju kao i svaku drugu večer. Da me sad netko vidi, ne bi uvidio ništa neobično. Sigurno ni ja sama, kad bih vidjela ovaj trenutak negdje iz budućnosti, ne bih znala da se prije toga nešto dogodilo. Pa i nije, jer ću odcijepiti ovaj trenutak od prethodnog, odrezat ću ga, odmaknuti, i on neće biti nimalo uprljan i moći će sasvim dobro poslužiti kao jedan novi početak. Ja ću reći sad i od tog trenutka večer će opet teći bezazleno, kao da ničega nije bilo, samo ako budem uporna.

 

… Sad.

 

Odlučila sam da je najpametnije da nikad više ne upitam za značenje onog čudnog razgovora. Te sam večeri uzela svoju ljubičastu bilježnicu i u nju zapisala što se dogodilo. Nisam bila potpuno sigurna, ali nešto mi je govorilo da će mi se za neko vrijeme stvari same kazati, kad budem velika i mognem ljudima dugo gledati u oči a da ne spustim pogled. Tako je Liliputić postao moj tajni prijatelj i pribježište, i ja sam ga se sjetila i toga popodneva, za vrijeme jednog od rijetkih druženja s mojim ocem.

 

Skliznula sam sa stolca i naoko nemarno, krišom ga pogledavajući, odšetala s papirima do svoje sobe. Tamo sam, ne paleći svjetlo, brzo prepisala imena, datume rođenja i brojeve telefona, a zatim se na prstima vratila za stol. On je tada odložio svoju olovku i zavalio se na naslon stolca ispreplevši prste na zatiljku. Gledao je zamišljen negdje pokraj mene – vidjela sam kako su mu se oči zastaklile – a onda je odjednom s treskom spustio ruke na stol.

– Čuj, imam ideju!

– Koju?

– Ja ću brzo završiti s ovim, pa ako si gotova… Možemo zajedno gledati televiziju!

 

Otac je dijelio sa mnom moje djetinjstvo negdje do treće godine, otprilike, a onda je počeo grozničavo provjeravati je li mu ručnik dovoljno čvrsto zavezan oko bedara kad bih banula u kupaonicu. Ili kad bi, dotjerujući se, u dubini zrcala odjednom spazio dječji lik koji ga nijemo motri kopkajući usnicu, zastao bi zbunjen pred tim vječno začuđenim očima i odmah odustao od ogledavanja, silno nastojeći napraviti neku strašno smiješnu grimasu ili ludost koja će me razveseliti i otjerati njegovu nelagodu. Najčešće je izigravao velikog medu koji me je gromoglasno ričući natovario na leđa i nosio po stanu kao plijen, a zatim bacao na mekani krevet. S vremenom se i ta igra prorijedila, i ja sam se pitala kako mu je moglo ponestati snage kad je još krupan i velik, veći od svih tata iz naše ulice.

Ponekad bi došao provjeriti spavam li, a ja bih ga motrila kroz trepavice pazeći da dišem ravnomjerno, jer tako ljudi dišu kad spavaju. Stao bi iznad mene zakrilivši me svojom ogromnom sjenom, prignuo se i promotrio mi lice, a zatim se ponovno odmaknuo kao da se snebiva, i napokon položio dlanove na pokrivač. Mirovao bi tako nekoliko trenutaka, kao da ih grije, a onda se oprezno, gotovo bojažljivo spustio niz moj obraz jagodicama prstiju. Napokon bi se odlučno uspravio kao da je obavio važan zadatak i tiho izašao, pazeći da ne dotakne ili nagazi na neku od mojih lutaka poslaganih po podu odmah uz krevet.

Općenito, rastuživalo me i ljutilo to što je neprestano zazirao od mojih igračaka, lutaka, plastične šminke i mirisa, tog malog ženskog svijeta u kojem se osjećao kao stranac. Sjećam se kako bih ponekad sjela do njega na kauč pred televizorom i stavila nam svakome po jednu lutku u krilo. On bi se tada sav ukočio, nezgrapno je potapšao po glavi i zatim sjedio široko raširenih ruku, nepovjerljivo pogledavajući to dugokoso plastično biće koje je nepozvano sjedilo u njegovu krilu. Uskoro bi se podigao s kauča s izgovorom da mora zapaliti cigaretu i s olakšanjem položio lutku do mene, trapavom joj kretnjom zakvačivši spalu torbicu oko noge.

 

Stoga je prijedlog o gledanju televizije bio najviše što mi je mogao ponuditi, i ja sam ga objeručke prihvatila, zadovoljna što već večeras mogu reći “popodne, dok smo ja i tata gledali televiziju”. Ili, na primjer, sutra mogu reći “jučer, prije nego što smo ja i tata gledali televiziju”, ili za mjesec dana, ili za godinu… Zapravo, od sada pa do kraja života, uvijek mogu reći “onoga dana kad smo ja i tata bili sami i ispunjavali papire, a onda zajedno gledali televiziju”. Do kraja života… Zar je to malo?

I onda sam se zatrčala i sjela na kraj kauča, jer je moj tata prilično krupan i treba mu puno mjesta da sjedi udobno i da se ne guramo. Zapravo, kad bolje razmislim… Mislim da ću sjesti na sredinu.

 

* * *

Iako sam na nogama imala papuče, osjetila sam hladnoću kako plazi kroz izlizane potplate i ledi mi tabane. To me dozvalo javi i odjednom sam se sjetila da cijelo jutro ništa nisam pojela. I još se pitam zašto se slabo osjećam, pomislila sam i pridržavajući se za zid uputila u kuhinju.

U hladnjaku je bilo svega, ali nikako se nisam mogla odlučiti što bih jela. Jutros sam u dućanu sve te stvari uzimala po navici, ali nikako zbog toga što me privukla neka luda želja da ih okusim. Sad mi sve izgledaju jednako… Jednako odvratno.

Sir. Inače ga obožavam, ali… ne. Ne privlači me ni najmanje, čak uopće ne mogu dozvati njegov okus, ovdje negdje, u pozadini nepca… Ne mogu. Salama, ona crvena, najdraža… Na samu pomisao munjeviti val mučnine jurnuo je negdje iznutra i popeo se uz vrat. Uhvatila sam se za vrata i umirila, dišući plitko, otvorenih usta. Nakon nekoliko trenutaka gadljivo titranje u grlu se stišalo i ja sam odahnula osjetivši da se mučna navala polako povlači. Dobro je. Sad mi je dobro, samo mi se na čas učinilo da ću povratiti…

Na kraju sam uzela samo kruh i nevoljko ga žvakala za stolom.

Misli su mi neprestano bježale onom nepoznatom glasu. Zamisli to – jednostavno spustim slušalicu… Samo tako, bez riječi, ne pitajući ni za kakvo objašnjenje… Eto, da je Liliputić još tu i da ja još vjerujem u tajne, sad bih već mahnito ispisivala slova očekujući rasplet… Kao onoga dana.

 

* * *

S nestrpljenjem sam dočekala prvi datum iz ona tri matična broja – taj sam dan provela kao u bunilu. Neprestano sam se pitala kako izgleda taj čovjek, živi li sam ili ima obitelj, voli li uopće rođendane i je li ljubazan prema djeci. Nekoliko sam puta čula da neki odrasli ne vole rođendane, i iako mi je zvučalo kao najgluplja laž, opet sam ostavila sitnu mogućnost da i to postoji. Ima svakakvih ljudi. Ipak, kad je susjeda došla mami na kavu i kad su njih dvije cvrkutavo razvezle priču o novoj dijeti u kojoj možeš jesti baš sve, iskrala sam se u hodnik i pritvorila vrata.

– Halo?

Osluškivala sam. Ništa. Ništa ne mogu pročitati iz ove jedne riječi.

– Halo,’ko je to?

Sad. Sad ili nikad. Rekla si da se nećeš predomisliti, rekla si, reci sad, ajde, sad odmah, ponavljala sam u sebi sva ustreptala, snažno gnječeći slušalicu znojnim prstima.

– Pa… Sretan rođendan!

Izdrži još samo do nabrojiš do tri, probila se misao kroz silni metež u mojoj glavi. Evo, jedan… ništa ne govori sad će je li mu drago sigurno je iznenađen,dva… zašto šuti ako sad počne vikati Bože šta ću onda umrijet ću od srama nisam trebala…

Munjevitim sam pokretom krenula spustiti slušalicu, ali sam se sjetila majke i naglo usporila ruku, da bih je na kraju sasvim tiho namjestila u njezino ležište. Odmah sam nečujno skrenula u svoju sobu. Sagnula sam glavu da mi mama ne ugleda oči, da me ne pozove za stol, na svjetlo, gdje će odmah vidjeti kako su mi ramena skupljena i trbuh uvučen u grču… Kako sam sva prigušena izdajničkim bremenom krivnje.

Sjedni malo s nama, draga, reći će, da te vidi teta, reci joj kako je u školi i na baletu i kako lijepo pišeš sastave… Onda će se visoko nasloniti na stolac, držeći ručku šalice ispruženim prstima, usput se stalno pitajući je li ovako dovoljno profinjeno, i ljubazno se nasmiješiti. Ipak, taj će osmijeh cijelo vrijeme biti isti, ni manji ni veći, i ja ću, iako okrenuta od nje, osjetiti na leđima njen podozrivi pogled.

 

Zapamti, ja u svakom trenutku znam šta misliš.

 

Ne, nisam se bojala da može prodrijeti u moje misli, jer bi onda one večeri sjela sa mnom i nakratko odahnula, splasnula, svukla tijesnu opravu privida. Čak bi i u polumraku vidjela kako je iščekujem uzbuđena, uzburkana i smetena novim zagonetnim zapisom nevješto iščitanim iz knjige života, zrncem čuđenja koje sam čuvala na dlanu samo za nju. Ali ona je ostala daleka i slijepa, i za moje čuđenje i za onu mrlju koja se nazirala na tepihu, obnevidjela od silne težnje da ispuni nečija, svoja, očeva očekivanja. Vječno spremna biti dovoljno željena, biti dovoljno lijepa, biti dovoljno dama.

Ne biti dovoljno majka.

Tiho sam ušla u svoju sobu i skrušeno sjela na krevet. Ostala sam sjediti sasvim otriježnjena, osjećajući sram. Ne, nisam bila spremna na razgovor sa sobom. Slutila sam da će bezglasne riječi koje će doprijeti iz nutrine biti riječi osude – kao da ih izgovara netko drugi. Stoga sam nijemo izmicala vrpoljeći se i nervozno kopkajući noktima trag ljepila na rubu kreveta kad me sustigla i oborila malodušnost.

I to je to? To je zagonetka, bajka, čudo? Nije te pitao ni tko si, ni kako znaš za rođendan, ni zahvalio, ništa, ni začudio se nije… Samo obični, bezlični glas, umoran i nevoljan da upita ili razjasni, da prepozna išta lijepo i zagonetno… I to je to, i tako će uvijek biti? Uvijek? Kao kad sam prvi put išla sama u grad autobusom, misleći da u tom trenutku na svijetu ne postoji ništa važnije?

 

Mogu li ovi ljudi sada zamisliti da je meni ovo prvi put, razmišljala sam labavo se držeći za rukohvat, skroz, skroz prvi, smješkala sam se sva u bojama u autobusu prepunom sivih ljudi. Da se mogu sasvim sama baciti i uroniti u metež, ploviti punim jedrima kroz grad, kroz ljude, kroz život? Kad je autobus stao, a ja se teturajući vratila na svoje mjesto, na prepunoj sam stanici među mnoštvom lica ugledala jedno drago lice i sva zatitrala. Bilo bi joj drago da me vidi, uvijek joj je drago kad me vidi u školi, to sigurno znam, jer svaki put ima spreman bombon i pomiluje me po kosi. Ogledala sam se oko sebe. Smijem li je zovnuti, je li pristojno? I hoće li se ljutiti ovi ljudi?

Odagnala sam te misli i odlučno se progurala do vrata. Požuri, sjeti se kako se zove! Sad će zatvoriti vrata i autobus će krenuti, a drugi put će već biti drugi put i nikad više neće biti prvi, i ja neću biti ovako jednako sretna i više neće biti jednako važno. Kako se zove, kako? Zapravo, mislim da uopće ne znam kako se zove…

– Teta čistačice! Teta čistačice!

Prenula se, oči su nam se susrele i ja sam pružila ruku široko se smiješeći. Međutim, ona je hitro maknula pogled od mene kao od ružnog prizora i zagledala se negdje u stranu.

Ona je, nema sumnje: glatka crna kosa spletena na zatiljku, sitne plave naušnice u obliku suze… Ona je. Pogledala me je, sigurna sam u to. Oči su joj bljesnule i znam da me je prepoznala, pa vidi me skoro svaki dan…

– Teta čistačice!… – viknula sam sada tiše i spustila ruku, svjesna kako me bodu prijekorni pogledi.

Ona je i dalje gledala negdje u stranu, neobično ukočena i dostojanstvena, i tada sam vidjela kako je polako, gotovo neprimjetno, sitno koraknula u stranu i zaklonila se iza nečijeg ramena. Vrata su se cvileći zatvorila i autobus je krenuo, odnoseći me postiđenu. Na stanici je ostala masa neprepoznatljivih, jednakih sivih lica i ona utopljena u njih da se prikrije, izjednači, da nestane. Kako je autobus odmicao, ta se siva mrlja smanjivala i kopnjela i činilo se da je daljina žedno guta, kao kaplju.

Tada se nisam puno brinula, doista nisam. Na kraju, to je bilo jako nepristojno, dozivati nekoga na prepunoj stanici. Ona je sigurno pomislila kako sam neodgojena i kako me nitko nije naučio da se tako ne viče usred autobusa. Naravno da me nije htjela pozdraviti. Tek tada su me prožela nelagoda i sa žaljenjem sam pomislila kako sam je sigurno duboko razočarala. Eto… Možda moji roditelji imaju pravo, možda nisam dobra i nikad neću moći biti dobra, koliko god se trudila… Još sam se samo mogla usrdno nadati da će to ostati među nama dvjema.

Ali ovo sad? Ova čestitka bez odgovora? Kao da pokraj ovog mog šarenog svijeta paralelno teče još jedan, mutan i nepoznat. Osjećam kako s odrastanjem i on raste, nadvijajući se nad mojim kao ogromna zloslutna ptica koja vječno vreba i nemilosrdno odnosi moja zrna začahurenog čuđenja, jedno po jedno. Ja sam je stalno svjesna, te sjene za koju slutim da su obrisi u njoj čvrsti i sve je crno ili bijelo, tog svijeta u kojem je praštanje teško. Znam da će me pratiti iz dana u dan, sve veći i bliži, i ja ću jednoga dana napokon zakoračiti u njega, ostavljajući djetinjstvo pred vratima.

Ispočetka sam se trudila, otimala i čuvala dragocjeno sjeme. Vjerovala sam da ću uspjeti sačuvati svježinu znatiželje čak i kad me ona sjena potpuno zakrili, kad žarke boje počnu blijedjeti i sve postane umjereno, primjereno, prikladno… Kad odrastem.

Kako su godine prolazile, tajne su se polako počele gubiti. Činilo se da ih je sve manje, da se isušuju, gube boje i cure mi kroz prste postajući obične, sive, svakodnevne… Da ih ne mogu zadržati niti to želim, nemoćno gledajući kako im se površina guli i osipa, obnažujući u njima ono ljudsko, obično i svakodnevno, tako daleko od čarolije. Da tajni uskoro više neće biti, nijedne…

Da ih možda nikada nije ni bilo.

 

* * *

– Nisi trebala baciti taj svoj spomenar. Zamisli ako jednom budemo imali curicu, sigurno bi joj to bilo zanimljivo… Curice vole te stvari. Čekaj, ima li to ime nekakvo značenje, taj putić? – upitao je Marko boreći se s uzavrelim umakom od rajčica koji je frcao na sve strane, ostavljajući sitne narančaste mrlje na kuhinjskim pločicama.

– Da ti pomognem malo?

– Ne, ne, rekao sam ti, sjedi i uživaj, sve je pod kontrolom. Pa i ja sam ovdje domaći.

Sjedila sam promatrajući sav nered koji se pušio i njega, trapavog i smiješnog u nastojanju da ostane ležeran. Cijelo je vrijeme stajao na jednom mjestu kao na zapovjednom mostu i velikim iskoracima u stranu, naprijed, natrag, svuda, nastojao održati nadzor nad situacijom, poskakujući i pružajući ruke u svim smjerovima. Svaki put kad bi se sagnuo da nešto dohvati, jednu bi nogu odigao od tla i tako balansirao njišući se poput igračke kojoj se pokvario mehanizam pa sad mlatara bez cilja.

– Možda bi bilo lakše da se malo makneš s mjesta?

– Sve je pod kontrolom. Samo ti pričaj. Nešto je bilo prije putić, zaboravio sam… Neka boja, ružičasto, ljubičasto… Je li bilo nešto prije putić?

– Nije važno, pusti to. Ono tamo ti se prekuhalo.

– Ja volim prekuhano, a i ti si rekla da voliš.

 

Zar sam rekla? Nemoguće.

 

– Pa da, istina… Da postavim stol?

– Požuri, da maknem ovo dok nije eksplodiralo… Hoće li mi se oprat ovo? Dobro, bijelo je, može se stavit na kuhanje, je li? Gladan sam k’o pas… Šta smo ono pričali?

Vadio je sjajnu crvenu tjesteninu i slagao je na hrpu koja je klizila i širila se na bijelom porculanu.

– Dobro ti je ovo ispalo.

– Majstor sam?

– Majstor si.

– E, to… – borio se sa skliskim krajičkom špageta koji je palucao iz usta – vama ženama te boje puno znače. – Dao mi je rukom znak da pričekam. – Trula višnja, breskva, banana… Nemam pojma šta sve još… E, da, boja leda? Zamisli, boja leda, čovječe? To je meni sve isto.

Gledao me zbunjeno zaustavivši se usred pokreta, tako da je nit masne tjestenine mlohavo visjela s vilice. Već za par časaka, živahno je nastavio vrtjeti špagete u sklisko klupko.

– Evo, recimo, moja kosa je crna i to je to! Šta sad imam od toga te gavran crna, vrana crna, golub crna i šta ti ga ja znam…

– Golub siva. A moja kosa?

Nalaktio se na stol i zagledao u mene kao da me prvi put, i ja sam i nehotice osjetila nježnost u toj sitnoj gesti. I nakon pune godine zajedničkih dana, on bi se još nevino zbunio na sam spomen nečega moga. Kao da se opet iznova razbudio u našem prožimanju, gdje je moje njegovo i njegovo moje.

Mislim da to više nije ni primjećivao, to bezvlašće nad emocijama izazvano tek mojom blizinom. To je zapravo divno. Trebala bih biti zahvalna, baš zahvalna, trebala bih – uzvrpoljile su se misli nekako bez reda, zbrkane, šuplje, kao i svaki put kad bih osjetila trag krivnje.

To je divno, ponovila sam još jednom u sebi polako, gotovo slovo po slovo, silom veličajući riječi.

– Tvoja kosa… – nasmiješio se. – Malo svjetlije crna… Šta, nije?

– Pa i nije.

Na tren se premišljao neodređeno se smješkajući, a zatim opet vratio jelu. Hoće li još spominjati dnevnik?

– Meni je to sasvim dovoljno… Palo mi je na pamet, sutra ću nam uzet karte za onaj novi film, svi na poslu pričaju o njemu. Vrijedi?

– Vrijedi.

 

* * *

Rukavom sam obrisala komad zamagljenog prozorskog stakla, dovoljan da mi obrubi lice. Iako je već davno prošlo podne, sunce nikako nije uspijevalo prodrijeti kroz gusti pokrov oblaka koji su se poput prljavih pamučnih vlakana isprepleli nad zgradama. Bilo bi dobro kad bi opet pao snijeg i zabijelio ovaj tanušni pokrivač koji se već pretvarao u prljavu rupičastu pjenu.

Nikad se ne mogu nasititi snijega, ni nakon… Evo, bit će dvanaest godina. Kao dijete sam ga voljela baš kao i sva djeca, površno, tjelesno, dodirom i mirisom, ne zahtijevajući puno, a opet silnim žarom koji može dati jedino djetinjstvo. Možda je bilo tako zato što sam ga viđala rijetko, ne mogu točno reći. Zapravo, i danas ga volim djetinje… Tu čudesnu katarzu prirode, divlje ledeno biće koje se otima napasnom ljudskom dodiru. Ono se ne da dugo držati, ne, ni zarobiti na dlanu, ni sačuvati, ni dugo gledati. I jednostavno jednoga dana, kad mu dođe vrijeme, tiho nestane… Jer je ostalo ničije.

Suspregla sam misao. Je li pošteno? Je li pravedno bestidno se skrivati pod krinkom tih nevinih riječi i to još nazivati djetinjim? Ljubavlju prema snijegu?

Licemjerno. Zaklanjati se iza slika u kojima je nedužnost odavno usahla, u čijem se odbljesku, sa svojim dvojbama i strahovima, zrcalimo mi sami? Do kraja ogoljeni u samootkrivanju.

Ne, sve je samo naizgled isto kao u djetinjstvu – i snijeg, i vrijeme, i ljudi, i riječi… Samo onoliko koliko mi odlučimo; koliko im dopustimo. Ali ne, mi ne dopuštamo – sve smo već surovo žigosali vlastitim pečatom proživljenog…

Doba nevinosti je davno završilo.

 

* * *

– Sve je kako odlučiš da jest – govorila je Nina – pa ti razmisli. Je li istina? Petra? Sjećaš se kad smo učile po cijeli dan, ocjene mi užasne, kući ne smijem ni zvat, soba jadna, nismo znali koja gore stoji s lovom, nostalgija nas razara, bar mene, gladne, željne svega? Nije to bilo tako davno. A ono s toplom vodom? Pa skoro je nikad nije bilo. I onda? Nas dvije nikad sretnije. Nikad sretnije. Zato jer nam nije palo na pamet da nismo sretne, nitko nas nije upozorio da imamo razlog. Nismo odlučile da je to razlog. Samo smo puštale da sve to prolazi pokraj nas i nismo se sjetile biti nesretne. Je li istina?

– Ne znam – odvratila sam tupo, odjednom zaboravivši zašto sam to rekla.

Možda je tako i bilo, sigurno jest, ali sada nije imalo smisla dozivati slike, niti pokušati. Zašto sam to rekla – ne znam? Da je natjeram da odustane? Ne, ne, strah me je da će odustati od mene… Valjda samo prosjačim njen glas i riječi.

– Petra… – glas joj je odjednom omekšao. – Hladno ti je tu…

Sjela je na rub kade odgurnuvši nogom torbu koju je maloprije u strahu odbacila tko zna gdje. Sad je već bila sasvim pribrana.

– Slušaj… Neki dan on donosi maloj nešto zamotano, ogromno. Bez veze, onako, nikakav poseban dan. Ne samo to, nego joj nikad ništa ne kupi, samo kaže: uzmi lovu i kupi joj sama. I što je bilo? Bilo je to da sam ja otvorila i vidim veliku porculansku lutku, sigurno je skupa za poludit, u nekoj haljini, znaš, s čipkom i to, kič živi…

Prišla je i spustila se na hladne pločice preko puta mene. Zatim mi je poduhvatila noge ispod tabana i polako ih položila sebi u krilo.

– I što je poanta? On nema pojma o lutkama, mogla bih komotno reći da mu se gade, razumiješ? Petra? To bi nekoj ženi bio razlog da se rastopi od miline, zamisli koja idila, ha? E pa, meni nije. Ja sam shvatila da to nije moj razlog za sreću, nečiji jest, možda je svačiji, ali moj nije, jer mi je sve jasno… Jer sve znam.

Nakratko je zastala i ja sam se grčevito dočepala tog komadića tišine kao jedinog čvrstog odmorišta, malog sigurnog otoka u moru lelujavih riječi. Imala sam čudan osjećaj da su mi misli utrnule, glomazne, mlitave, da neprestano tromo kasne za njenim riječima koje su bljeskale i izmicale i…

To mi je silno godilo. To plutanje misli koje ne obvezuje, bluđenje na rubu jave kao slučajni promatrač vlastitog života. Amnestirana od sudjelovanja, od emocija, od svega. Činilo se da mi pogled nije izoštren, da su sve konture zamagljene i zvukovi prigušeni, ali ja se nisam bojala niti sam se trudila išta popraviti, skutrena u vlastitom polusvijetu u kutu pokraj zahodske školjke. Krajičkom svijesti znala sam da je sve isto i da mi se sve ovo samo tako čini, ne protiveći se da taj privid traje što dulje. Ako se potrudim, možda će se sve razbistriti i sve ću opet vidjeti jasno. Ne, još se ne želim spoznati vlastitim očima, nisam još spremna, stvarno nisam, i mislim da mi je puno lakše slušati nju i pokoriti se… Gledati svijet tuđim pogledom.

Ne, neka sve bude kako ona kaže. Zato sam, sjećam se toga neobično živo, silno nastojala održati vezu s Nininim očima. U njima sam, naprežući se, polako čitala sve ono što je ona govorila kao da sam odjednom dobila neki nadnaravni dar.

– Petra… Petra!

– Čujem.

– Učinilo mi se da me više ne pratiš… To ti govorim – sve znam, ne samo zato što mala ima samo četiri mjeseca i nema pojma o lutkama kao ni njen otac, nego znam, a i čula sam već dva puta da su ga vidjeli s onom njegovom u gradu. Zamisli, na javnom mjestu… Nada se da će mi netko drugi reći.

Ništa. Dobra je. Glas joj se nimalo nije promijenio, ništa, prostrujalo mi je glavom i ja sam se i nehotice iznenadila vlastitom zapažanju.

– Možda bi nekom izgledalo glupo, uostalom baš me briga, osim toga, ovo samo tebi i govorim… Stvari i događaji samo kruže oko nas, isti kod svih, danas kod tebe, sutra kod mene, kod nekoga, bilo koga, nije važno… Razumiješ, iste stvari, samo ispremiješane, i sve su to razlozi za sreću i nesreću, za nešto, za ništa, što bilo, što odlučiš… Shvaćaš? Na kraju, i lutka i sve što nam pokloni, i ta njegova, sve će to bit za nešto. Pravit ću se luda i uzet ću mu sve što mogu, sve ću priuštit svom djetetu, trošit do perverzije, putovat ćemo, svašta… Jer sam ja odlučila tako vidjeti stvari. Jer bih pomahnitala da tako ne razmišljam. Ja odlučujem o razlogu, biti sretna ili nesretna, samo ja. I ti. Sve je kako odlučiš da jest.

– Nina… Nikad nisi imala užasne ocjene.

Ona se malo prignula, zatečena, još čvrsto držeći moje gole tabane. Kratko je vrijeme razmišljala o mojim riječima nabirući obrve, a onda joj se lice razvedrilo i ponovno se naslonila na kadu. Nasmijala se.

– A to, pa dobro, to je pjesnička sloboda… Ne može se tebi ništa podvalit, ha? Ali ovo sve drugo je najozbiljnije, ako si me pohvatala, jesi?

– Jesam.

– Uf, što sam sve izgovorila… Onda? Jesmo se dogovorili?

Snažno mi je protresla noge.

– Neki se ubijaju radi ovoga. Svatko bi bio nesretan. I ti. Ne laži.

Uzdahnula je. Zrak je ispustila isprekidanim šištanjem, lutajući pogledom negdje oko moje glave.

– Ne razumijem… – rekla je tiho. – Zašto nisi vikala ili… nešto, pa okolo su sve sobe pune? I zašto si ga uopće pustila?

Šutjela sam razmišljajući kako mi godi hladnoća zidnih pločica koja se probijala kroz majicu.

– Dobro, lako je sad govoriti… Vjerojatno bih ga i ja pustila, tko bi znao? Ali usuditi se doći u dom gdje je pola njegovih studenata! U dom! Znači da je računao na to da nitko neće propjevati… Ne, ne, to je prekaljeni gad!

Ramena su joj se naglo spustila i ona se sva slegnula, kao da joj je netko izmaknuo čvrsti potporanj. Odsutno me češkala dugim noktom po palcu i to me grebanje strašno iritiralo… Zapravo, samo sam pretpostavljala da me strašno iritira, po nekom osjećaju od prije koji sad nisam mogla potpuno prizvati. Ta me je beznačajna radnja trgnula i odjednom sam postala svjesna da sam se već uhodala u tom čudnom razmišljanju, nestvarnom, kao da svijet vidiš posredno, samo preko sjećanja ili nečijih riječi. Zapravo mi je to sasvim dovoljno, ne treba mi više… I ne mogu više, jer samo toliko vanjskoga mogu primiti ovako zaglavljena u sebi.

Zaglavljena u sebi.

Odjednom sam se prestrašila vlastite misli i naglo se uspravila.

– Eto, sad već drukčije gledaš, je l’ da? Jesi malo bolje? Slušaj…

Opet je uzdahnula. Željela je još malo dobiti na vremenu.

– Jedno je sigurno. Jednog dana ćemo ti i ja sjediti i, dobro, možda se nećemo smijati, ali… Glupo sam sad ovo počela… Sigurno ćemo jednom sjediti i sjećati se kako smo sjedile na podu ovog odvratnog zahoda i kako sam ti ja masirala tabane, neka bude tako, bolje zvuči… I kako ti je lak na noktima bio zguljen, a mene je spopadala muka od tih tvojih prstiju, i sve to, a klinci će trčati oko nas i neće nam dati mira da se ispričamo i ovo će biti… Ništa. Tema koju ćemo usput spomenuti između dva recepta za kolače. Točkica u prošlosti. Ha, zamisli taj dan, što kažeš?

Još sam malo šutjela. Ne mogu sad to sagledati, ne tako daleko. Sad postoji samo ova otkinuta tupa sadašnjost. Na kraju sam se pomirila s tim riječima kimnuvši glavom.

– Odsad ćemo se obje usmjeriti samo na to. E, ne, čekaj!

Skočila je na noge i izvadila štapić iz plastične čaše, a zatim mi ga stavila pred lice.

– Da ponovimo. Jedno plavo polje znači ne-ga-tiv-no, idealan test trudnoće – san svih studentica i samohranih majki, te majki udanih za muževe kao što je moj…

Nasmiješila sam se.

– Dakle – izlila je čašicu u školjku i sve bacila u smeće. – S tim više nećemo razbijati glavu. Tablete… – pokazala mi je praznu bočicu – više ne…

Odrečno sam kimnula glavom.

– … trošimo.

Bacila je i bočicu, a zatim veselo rekla:

– Da se mi vratimo na onaj dan kad će ovo biti daleko iza nas. Da ga odmah zakažemo? Odsad pa evo, za pet godina…

– Za dvije – rekla sam.

– Za dvije? Čuj, rekli smo kad klinci budu trčali oko nas – možeš li stići? Mislim, ja mogu, već sam u prednosti… – Nasmijala se. – Uostalom ne moraju bit klinci, nek’ trči moja Lidija oko nas. Eto, je li nam to dovoljan razlog da idemo dalje?

– Valjda… Dovoljan je.

– Eto, ponovili smo gradivo, uredili teoriju o razlogu… ‘Ajmo sad u kadu!

Pomogla mi je da se dignem. Dok je namještala vodu na tušu, mangupski je nakosila usta i pogledala me preko oka.

– Ej… Nisam baš neki filozof, ha?

Nekakva dragost me je cijelu oblila i ja sam se nasmijala tim riječima koje su me, više od svih izrečenih, opet učinile živom.

 

* * *

Još sam neko vrijeme stajala na prozoru. Nepomičnu plohu moga pogleda, zaustavljenu i zacakljenu sjećanjem, narušilo je nepravilno gibanje dvaju tamnih obrisa. Muha, pomislila sam odsutno, ne trudeći se ni pomaknuti ni odmrznuti pogled. Onda su se mrlje razdvojile i pobudile mi pozornost. Na čistini, malo podalje od ulaza u zgradu, jedna je djevojka vodila za ruku sitnog dječačića koji se sklizao i posrtao, i dalje uporno nastojeći otrgnuti ruku iz majčine. Bi li mu ona mogla biti majka? Ne vidim dobro, okrenuta mi je leđima. Kosa vezana u pletenicu, kapa, dugi kaput, sasvim obična odjeća za snijeg. Možda ga čuva… Da, sigurno ga čuva.

Pao je. Pao joj je, da, zašto ga čvrsto ne drži, malen je, bespomoćan, nema više od dvije godine… Dobro je, koprca se, eno diže se sam, sam samcat, a ona mu ni ne pokušava pomoći. Samo stoji nepomično držeći ruke u džepovima, čini se da se negdje zagledala. Da, to je, samo ga čuva. Nisam zapazila da se pretjerano trgnula kad je pao. Bože, tako je sitan i nespretan, nemoćan. Ljudsko mladunče. Opire se, batrga, bori, pogledavajući prema njoj kao da moli za potvrdu. Prekrasan je, pomislila sam, i na tren se skoro pobojala da mu neće biti dovoljna ova njena ravnodušnost, da će je i on osjetiti kao što je osjećam ja, skrivena iza zamagljenog stakla u mnoštvu prozora. Mlada je, možda dvadeset dvije, tri? Šarena kapa ludih boja, skoro dječja, pristaje joj, kako već i priliči mladosti. Priliči li meni? Pa to je samo nekoliko godina razlike…

Sužava li se sloboda, iščezava li, hoće li mi s vremenom sve čvršće okivati želje, ponašanje, misli? To nije za tebe, nego za mlade cure, tebi je ipak trideset. Možda radije obučem ovo, prikladnije je, pa napunila sam trideset.

Je li ovo početak pokoravanja, prešutni pristanak na ucjenu zrelosti koja će me zarobiti, zahtijevati isprike i za sitne ludosti, promijeniti me zauvijek? Ne. Neću razmišljati o tome, bar ne danas. Nosit ću sve i neću se zamarati. Ormar mi je pun starih stvari, čak i onih koje sam nosila na prvoj godini. Poznavajući sebe, vrlo je izvjesno da će tu ostati još neko vrijeme. Marko je u pravu, možda se previše vežem za stvari… Ne, neka ostanu.

Maleni plače. Legao je potrbuške na snijeg i trza nogama oštro, ljutito. Ona ga vuče za ruku, ali ubrzo odustaje i polaganim koracima odmiče od njega, ne obazirući se. Brzo sam dlanom obrisala staklo šireći vidokrug. Kamo će? Pa nije se ni potrudila. Neće ga valjda ostaviti? I ne pomišlja da to jednom može biti njeno dijete? Užasna je, ohola.

Ipak, nakon nekoliko metara, čak je i odavde bilo očito da pruža noge suzdržano, gotovo ukočeno, i da joj se koraci skraćuju, dok nije potpuno stala. Dječakov se otpor smanjivao i on je sve manje trzao nogama, uzdignute glave prateći njeno udaljavanje, dok se nije potpuno umirio, zaustavljen strahom. Ona se polako okrenula na mjestu i čeka. Ali, da li mi se čini ili…? Na sivom kaputu samo je jedna mala crvena mrlja, negdje na trbuhu. Da… Da, to je. Vidi se čak i s četvrtog kata, s ovolike udaljenosti. Trudna je. Trudna je i ne može zakopčati gumb na trbuhu.

Dječačić se nespretno podiže i žuri sitnim koracima prema njoj, posrćući, a ona se s naporom spušta na koljena i dugo ga nježno ljubi.

Zapljusnula me neodređena mješavina osjećaja i ja sam se, posramljena, makla s prozora. Dva stvorenja koja postoje jedno u drugom neshvatljivo prožeta, ovisna o međusobnoj ljubavi do nemoći, i ja to ne vidim… Dva bića snažno vezana praiskonskom vezom, dodirom, mišlju, ljubavlju, krvlju? I ja to ne primjećujem, slijepa od sebičnosti, uljez koji u ovoj sceni života vidi samo njenu mladost? Mlada je, sudila mi je misao, pa si joj odmah odrekla majčinstvo, suosjećanje, plemenitost? Mlada je, pa sa strahom tjeraš njen lik koji odaje spokoj, jer njoj se život nije dogodio – ona ga drži u rukama, gradi, oblikuje? Je li slučajno, ili joj olako sude tvoje neiskorištene prilike, ono što si mogla imati? Ono što i sada možeš imati?

Neću… Obećavam da neću. Neka bar današnji dan bude lišen optužbi. Navukla sam zavjesu i uputila se hodnikom.

Čim sam otvorila vrata kupaonice, iznutra je pokuljala hladnoća oštro mi obavijajući gole noge. Uključila sam grijalicu i naslonila se na zid, osjećajući na koži kako zrak polako omekšava. Svukla sam se i uspravila se pred zrcalom. Prst sam naslonila na zapešće i laganim dodirom jagodice se polako uspinjala uz unutarnju stranu ruke. Zaoblila sam luk ispod pazuha skliznuvši niz izvijenu oblinu dojke. Nasmiješila sam se. Tu je.

 

* * *

– Savršeno si građena, super, super! Imaš čak i ‘s’ – rekla mi je razdragano Ivana kad smo se nakon zadnjeg dana nastave skinule na plaži.

– Šta ti je to ‘s’? – upitala sam u čudu.

– Joj, pa ti se uopće ne baviš svojim tijelom! – Približila mi se i polako ispružila kažiprst naglašavajući značaj te kretnje. – To ti je ovo, vidiš… Odmakni samo malo ruku od tijela, samo malo, tako… Ovaj luk ispod pazuha ti je gornji dio slova, onda ide ovako ukoso, što su ti sise veće, ide više ukoso, normalno, i onda se zaobli dolje na dnu – veeeliki krug okolo.

– Nemam pojma, kako mi nisi prije rekla da je to važno… Je li važno, reci brzo?

– Pa naravno da je važno, zamisli kad si stara… Onda ti se ovo tu, ovaj mišić na ruci opusti i ruka ti izgleda spojena za tijelo, a nema ni ove kosine, jer ti i prsa omlitave… I nemaš slova.

– Ma da, bit ću stara… Šta ću to zamišljat? Glupo. Pa zar ti nemaš?

– Pa imam zasad gornji dio, valjda će dogodine bit i cijelo slovo – prasnula je u smijeh gurnuvši me laktom tako da smo se obje zateturale i pale na ručnik.

Njen me smijeh zarazio i prepustile smo se bezbrižnoj ludosti valjajući se i golicajući, smijući se i na silu i neobuzdano i od srca, svakako, sretne bez razloga i s najvažnijim razlogom – jer smo mlade.

Eto, zato smo se smijale, otpuštajući tu neobuzdanu silu da iz nas pomalo izbija i hlapi, da nakratko ublažimo njen pritisak koji nas je iznutra napinjao i žario bez prekida.

 

Podigla sam lijevu ruku i prislonila nadlanicu na obraz, a zatim je iz tog položaja ispružila visoko u zrak. Da vidimo… Oblina ramena se malo zgužvala i pomaknula prema vratu, ali… Dobro je, napravio se samo jedan usjek na koži, samo jedan, ni dva, ni tri… Odlično. Druga ruka… Dobro je. Uputila sam osmijeh očima u zrcalu, a zatim lagano skliznula vršcima prstiju niz vrat. Na vratu nijedna crta, nijedna, koža glatka, gotovo izlizana.

Sjetila sam se. Olovka. Imam li ovdje olovku da provjerim grudi? Čekaj, vidjet ću… Da, ostavila sam šminku na polici kraj telefona. Nema veze, ipak nisam baš toliko luda da sad trčim gola u hladni hodnik i tražim olovku.

Brzo sam otvorila vrata i na prstima izletjela tražeći neseser, ali nisam ga odmah vidjela. Hladnoća mi je odmah polegla po golim ramenima, polako klizeći niz leđa, i ja sam sva naježena cupkala, preturajući stvari. Kad sam ga ugledala kako viri ispod kaputa, zgrabila sam ga i potrčala natrag, i dalje se smijući u mislima. Evo me, šapnula sam sa smiješkom zrcalu. Još samo ovaj mali test koji će i znanstveno potvrditi izvrsne rezultate… Veselo sam se isprsila i s obje ruke uhvatila krajeve olovke kad je odjeknulo zvono na vratima.

Nemoguće. Učinilo mi se. Tko bi sad mogao banuti? Možda Maja? Ne, prerano je…

Zazvonilo je ponovno, dva, tri puta zaredom. Dohvatila sam ogrtač i umotala se žustrim pokretima, a zatim istrčala na vrata.

– Tko je?

Muški glas s druge strane nešto je promrmljao. Osjetila sam nelagodu.

– Tko?

– Dostava.

Pred vratima je stajao mršav momak dječačkog lica. Ipak bi mogao imati oko dvadeset pet, otela mi se misao. Neću valjda i sad o tome, ne, sad sam dobro raspoložena, rođendan mi je i… Lijepa sam.

Uspravila sam se i upitno ga pogledala:

– Izvolite?

Još dok sam otvarala vrata, upao mi je u oči njegov prazni izraz lica, koji često susrećemo kod ljudi čija je uloga u nerazmjeru s njihovim likom. U djetinjstvu mi se često događalo da se, kad ga vidim izbliza, silno razočaram licem nekog Djeda Mraza, tete u vrtiću, balerine u kazališnoj predstavi, nekoga od koga sam očekivala čaroliju. Ovaj je Djed Mraz bezizražajno gledao negdje u stranu, razvlačeći žvakaću po ustima. Kad me ugledao, pogled mu je bljesnuo i gotovo je nezamjetno ustuknuo. Zapazila sam kako me odmjerio brzim letimičnim pogledom, a zatim mu se lice naglo razvedrilo. Široko se nasmiješio. Sviđam mu se.

– Jeste li vi Petra?

– Jesam, a vi?

Činilo se kao da se nakratko zamrznuo u pokretu. Namrštio je obrve u nevjerici, a potom se osmjehnuo.

– Hm, malo si me zbunila… Čak sam malo i razmislio, ha?

Nasmijao se usiljeno. Nije to očekivao, ne od zgodne samouvjerene cure u ogrtaču za kupanje. Kao da mi je pročitao misli, odjednom je smjelo rekao:

– Zgodan ogrtač. Očekuješ… mene?

Čudno je to. Dva ista događaja, a sve drukčije. Kad sam jutros otvorila vrata onom dečku s novinama, već tada slomljena od predosjećanja, on je jednostavno krenuo u susret umornom liku. Oprostite, gospođo, rekao je ustručavajući se moga pogleda, jedva čekajući da ode. A ovaj sad… Naslutio je onu moju laskavu samospoznaju, taštinu koju sam na golom tijelu donijela na vrata, i on ju je sad nepogrešivo osjećao zatomljenim čulom mužjaka.

Procjenjuje me. Mene i čvrstinu nametnutih granica, prostor u kojem se smije kretati. U njemu se bori naučena ljubaznost s ohološću, sa željom da pokori, da me sabije u okvir koji mi je namijenio čim je zapazio obrise mog golog tijela. Lijepo lice, ali samo na prvi pogled dječačko, arogancija koja izbija iz naizgled ležernog držanja… To je to. Ipak, ne zalijeće se, još je strpljiv, mudro važe priliku. Sputava uvježbano smjeran pogled iz kojeg se otima sarkazam i prikrivena nadmoćnost, omekšava ga pazeći da ne oda njegove namjere. Ne dok ne dođe vrijeme.

Nezgodan položaj. Osvajač zatočen u liku glasnika.

Nastavio me gledati potpuno nesvjestan da se još osmjehuje, lagano se ljuljajući cijelim tijelom, kao raskliman. Mjehur će mi puknuti, proletjelo mi je glavom. Premjestila sam se s noge na nogu. Pločice su bile ledene.

– Recite. Već smo zaključili da sam ja Petra.

– Pa evo… – uozbiljio se, poražen. Bilo je jasno da više ne može odgađati.

– Imaš ovdje jednu pošiljku – rekao je službeno.

Široko je zakoračio u stranu i sagnuo se da dohvati nešto što se nalazilo na podu, izvan moga vidokruga. Ispravio se i neobzirno mi tutnuo u naručje ogromnu košaru, tako da sam se u trenu našla zagnjurena u ogroman grm cvijeća. Ruže. Mnoštvo ruža. Snažan miris je pokuljao razlijevajući mi se po licu i zastala sam zatvorenih očiju, opijena tom iznenadnom ljepotom.

Kroz isprepletene trepavice i nejasnu mješavinu zelene i crvene boje nazrela sam u pozadini njegove oči kako lutaju negdje po mojim nogama. To me je otrijeznilo.

Spustila sam košaru ispred sebe.

– Jesam li nešto dužna? Evo, sad ću ja, samo čas…

– Ne, ne! – preduhitrio me i nastavio u jednom dahu. Opet je bio dostavljač na zadatku. – Čuj, jutros mi se dogodio problem s autom, nije mi mogao nitko preuzeti pošiljku, pa sam išao po motor, a možeš mislit kako je vozit ovo čudo na motoru, bilo bi bolje da sam krenuo pješke, i eto… Tako je ispalo, zato ovoliko kasnim. Ispričavam se, nema ljutnje?

– Nema problema… Nemam pojma o ovome, pa ni kad je trebalo stići.

– Je, ali ovaj tvoj… Ovaj što je platio, on zna da je trebalo stići najkasnije do jedanaest, a skoro će jedan, spopast će ga nervoza…

– Neće. Nema veze.

Podigla sam košaru u naručje.

– Hoće, hoće, imam ja iskustva s ljudima, začas se naljute… I još mi je govorio: neka bude sigurno do jedanaest da mogu nazvat jer, kaže, ako ja nazovem a nije stiglo, ispast će glupo, i jest, stvarno je glupo, znam ja to, ali tako je ispalo…

Bože, ovaj može brbljati do besvijesti. Uhvatila sam kvaku i još malo privukla vrata.

– I onda smo se dogovorili da ću ja javit kad obavim, da bude siguran, pa ako možeš ti zvrcnut, jer on čeka, neće te zvat dok se ne javim, a dok ja sad dođem do telefona…

Ovo već objašnjava neke stvari. Nasmiješila sam se na silu, već iziritirana njegovim odugovlačenjem.

– Hvala puno, sve je u redu. Doviđenja.

Zatvorila sam vrata.

 

* * *

Cvijeće je prekrasno, poziva na dodire. Ne. Poslije, sad nemam vremena. Pažljivo sam ga odložila na stol i požurila u kupaonicu.

Unutra je bilo neizdrživo vruće. Odškrinula sam prozor i svukla ogrtač. U oči mi je pala olovka ostavljena na rubu umivaonika i izmamila mi osmijeh. Mislim da je testiranje sada suvišno, golicala sam samu sebe, nakon zgodnog mladog dostavljača. Zaplela sam prste u kosu i digla je iznad glave. Nadlaktice su još čvrstih crta, primijetila sam usput, naziru se obrisi mišića.

Lijepa si, rekao mi je Marko bezbroj puta. Nakosila sam glavu pustivši da mi se jedan krupni pramen otrgne i padne na lice. Ostala sam tako nekoliko trenutaka zadovoljna odrazom, gnijezdeći se u obnovljenom osjećaju samopouzdanja.

 

Lijepi ste.

 

Snaga u rukama je popustila i one su nemoćno klonule, a kosa se rasula po ramenima. Odvratila sam pogled od zrcala i brzo ušla u kadu. Pustila sam vodu da mi se slijeva niz lice i poželjela da se sva pretvorim u osjete, u ono tjelesno gdje misli ne postoje.

 

Ti samo miruj. Miruj. Bit će dobro…

 

Čučala sam tako neko vrijeme poput djeteta, a zatim odložila tuš ne zatvarajući vodu.

Žuta je tekućina na bijeloj plastici izgledala neprirodno jarko i pjenila se prozirnim mjehurićima. Gotovo. Nekad stvarima treba ići u susret, pomislila sam i polako iskoračila na skliski pod. Onaj tračak hladnog zraka što je dopirao izvana na mokroj sam koži osjećala poput biča. Naježila sam se i počela žustro trljati tijelo ručnikom. Neću ga zatvarati. Neka izađe ova zagušljiva vlaga, ovaj miris tjeskobe. Obukla sam se i još jednom bacila letimičan pogled na kadu, a zatim izašla zatvorivši odlučno vrata.

Prišla sam stolu i oprezno dotakla pupoljak. Jedan, dva, tri… Suvišno je brojati, znam da ih je trideset. Prošle godine dvadeset devet, pretprošle dvadeset osam. U filmovima žene uvijek padaju u nesvijest kad dobiju ruže, kaže Marko, a osobito dostavom. Onda se osjećaju kao zvijezde.

 

To sve žene vole. Ne, nema one koja ne bi bila očarana.

I vama se ovo sviđa, zar ne, sigurno je pitao prodavačicu. Na svijetu sigurno ne postoji žena koja bi odoljela ružama.

Željela bih se osjećati posebnom, a ne kao pola čovječanstva – htjela sam reći, ali nisam.

Ti jesi posebna, odvratio bi on spremno, i više od toga. Ti si moja kraljica.

Ali zašto? Nije pravedno. Kraljica ustoličena prevratom, iznenadnom uredbom, slučajnim spletom okolnosti. Zato što sam bila na pravom mjestu u pravo vrijeme? Lijepa si, uredna, bit ćeš dobra majka, što ti više treba?

Ne, ne govori to, ne prihvaćaj samo to, oko nas šeće tisuće takvih, zahtijevaj više, pusti me da zaslužim… Dopusti si da me otkriješ do kraja, da se iznenadiš, da se tek onda iznova zaljubiš u tajnu. Da budeš siguran da istinski zaslužujem krunu i da mi je nikad nećeš strgnuti. Da to ne možeš, jer ja nemam nasljednice.

Iskreno, mislim da se previše razbacivao lijepim riječima. Ljubavi, srećo, kraljice. Šteta riječi, htjela sam reći puno puta. Riječi treba čuvati. Ako ih budeš toliko trošio, što će ti ostati?

Ako kažeš da ćeš umrijeti od ljepote kad progutaš komad vruće pizze, što će ti ostati kad prvi put dotakneš obraz svoga djeteta?

Kažu da prava ljubav počinje onda kad prestane potreba da o njoj govoriš. Voljela bih kad bi nekad samo šutio, i to sam htjela reći.

Ali nisam rekla ništa od toga, umorna od tri godine pričanja znakovima, pokretima, pogledima, životom. Dobro je i ovako, valjda. Svaka bi žena bila sretna, zar ne? Treba živjeti ulogu i strepiti, baš kao i svi okrunjeni nezasluženo, sluteći da mnoge oči vrebaju njihovo mjesto. Svjesni svoje zamjenjivosti.

 

Pažljivo sam namjestila košaru na policu pokraj prozora. Mliječna svjetlost prigušena zavjesama meko je padala na ruže i one su se sada doimale kao naslikane.

 

Rekla si da voliš poljsko cvijeće.

 

Odmaknula sam se i tako stajala, nervozno kopkajući majicu. Da idem odmah?

Neću. Otjeraj to od sebe. Nemoj tamo ni ulaziti, ni u hodnik. Ako odeš, znaš da će se sve promijeniti. Nećeš se moći svladati i ovaj će ti se dan raspasti, a dosad je išlo dobro – skoro će dva sata… Dva sata? A subota je! Bože, dvadeset minuta do dva! Ja ne zovem, on ne zove, sigurno razmišlja što je s cvijećem… i doći će k meni! Odjurila sam do telefona i mahnito okrenula broj. Reski signal zvonjenja u slušalici bio je prigušen mojim snažnim disanjem i pritiskala sam slušalicu na uho gotovo do boli. Jesam li se i prije ovako umarala?

– Halo? – javio se sad već poznati glas.

– Dobar dan, Petra je… Mislim da smo maloprije razgovarali.

– Maloprije? – naglasio je odugovlačeći.

Daj, odmori malo od uloge, mislila sam nestrpljivo, ne možeš me zadiviti. Više nisi tajna.

 

Tajne ne postoje, samo podaci koji nedostaju.

 

– U pravu ste, nije maloprije, ima već dva sata. Uglavnom, trebala bih Marka.

– Hm… Marko.

– Ma dajte, zovnite ga, može se javiti… – nasmiješila sam se tako da to osjeti. – Dobila sam cvijeće.

– A je li? – nasmijao se. – Ajde, sad možemo svi bit mirni i zadovoljni. Nego, ja stvarno ne znam je li on još ovdje, nema ga. Možda je i otišao, čekajte, pogledat ću…

Budi tu, budi tu, ponavljala sam u sebi grozničavo. Daj mi vremena, pusti me još samo malo samoj sebi…

– Halo?

Ustuknula sam prepoznavši opet isti glas. Znači, otišao je. Odjednom su mi se svi mišići napeli i nesvjesno sam iskoračila korak naprijed, cijelim tijelom stremeći prema zatvorenim vratima. Idem odmah. Sve je u meni ustreptalo nemirom, nisam mogla dočekati da se riješim ovog razgovora i krenem. Kreni, reci mu da moraš, bubnjalo mi je u glavi, imaš premalo vremena…

– Halo, jeste još tu?

– Tu sam.

– Evo, kažu mi da nije tu, ali će se vratiti za najviše pola sata. Danas nam je ludnica, stigla je roba, otišao je dolje u skladište.

– Kad se nadate da ćete biti gotovi, mislim, subota je, pa…?

– Dobro kažete, subota je – nasmijao se. – Bilo bi dobro da požurite šefa pa da svi idemo kući! Da mu poručim da požuri?

– Ne! – izletjelo mi je, ali sam odmah sputala glas. – Ne bih se htjela miješati, stvarno ne bih… Žao mi je što i vi nemate slobodan vikend, ali…

– Ma šalio sam se… Mislim, kako stvari stoje, da nećemo prije četiri.

– Molim vas, možete li mu reći… da sam dobila cvijeće, to sam već rekla, i da moram sad još izaći, pa me neće biti nekih… sat vremena. Uglavnom, neka me ne zove, nek’ dođe k meni kad sve to završi … Oko četiri, rekli ste…

– Riješeno. Nema problema.

– Hvala vam.

Odahnula sam, osjećajući kako mi se tijelo vraća iz grča. Spustila sam slušalicu i vratila se u kuhinju, ali olakšanje je potrajalo kratko i opet me je obuzeo nemir. Na prozoru s kojeg sam promatrala onu ženu još su se ocrtavali mutni obrisi. Nemoguće da sam se toliko prilijepila, pomislila sam, i to mi se načas učinilo smiješnim. Da odmah obrišem? Idem, ali to će biti brzo gotovo, a što onda? Moram nešto raditi, obavezno, zanijet ću se, umoriti… Osloboditi.

Znam. Požurila sam do hladnjaka. Krastavci, majoneza, mrkva, divno, kako mi nije prije palo na pamet, grašak, to se kuha, odlično… Odlično. Dok ne napravim salatu, ne idem tamo. Sad zaboravljam na to. Križam, ne postoji. Obećavaš? Obećavam.

Ovo će biti najsavršenija salata ikad napravljena, mislila sam s ironijom, režući krastavac na precizne tanke trake, a potom križajući ih na sitne, gotovo potpuno jednake kockice. Na štednjaku se već kuhalo povrće. Dan kao i svaki drugi. Zamalo.

Nina je u pravu, sve je u nama. Onaj isti tuđi namještaj, mrvice od kruha na radnom stolu, para koja se lijepi po kutovima, izgrebeno posuđe za kuhanje – obična nevrijedna materija koja čeka da joj damo značenje. Moje gnijezdo, tuđa kuća, mjesto koje mi nikad neće biti dom, utočište, osama, sklonište za ljubav, prolazna stanica… Bilo što od toga i ništa od toga. Onako kako odlučim da jest. Pa onda…

Danas mi je rođendan, dolazi Marko, a ja pripremam francusku salatu. I ništa više.

Misli su mi se opet vratile onom momku koji je donio košaru. Kako je znao, kako je vješto čitao govor tijela i doživio me onako kako sam potajno priželjkivala. Lijepa sam, mislila sam pred zrcalom, i na zvuk zvona misao se nije rasplinula nego sam je na licu donijela na vrata. Nije trebao vještinu… Jednostavno me je gledao mojim očima.

Kao sasvim maloj curici, često mi se činilo da cijeli svijet gleda mojim očima. Taj se osjećaj odrastanjem sve više gubio i na kraju ostao kao nejasna uspomena, jedna od onih za koju se pitamo da li se doista dogodila ili je mašta nadogradila rupe u sjećanju. Nekad se zapitam da li bi to, kad bi zbilja bilo istina, bilo dobro ili loše, i bismo li se onda sasvim drukčije odnosili prema ljudima i događajima. I oni prema nama.

 

* * *

Dragi Liliputić!

Kad sam prvi put izašla u novim cipelama, svi su u njih gledali, svi! Tako je bilo i drugi i treći dan, sve dok sam i ja u njih gledala. E sad: za petnaest dana, kad sam išla kod bake, više mi nisu bile nove, mislim jesu one bile još nove, ali meni više nisu bile zanimljive, postale su mi obične. I znaš šta je bilo: odjednom više nitko nije gledao u njih! Problem: to je novi grad i novi ljudi, njima su one još nove i prvi put ih vide, šta oni znaju da su meni postale obične!!! Kako to kad meni postanu obične, onda odjednom svima postanu obične, kako drugi znaju šta ja mislim?

Procjena: Pogledaj ovaj problem kad budeš išla u osmi razred.

P. S. Najkasnije prvi srednje!

 

Sjećam se prve godine na fakultetu i osjećaja slobode koji mi je tako nadimao prsa da mi se činilo da mi je tijelo pretijesno. Sve je onako kako sam priželjkivala, mislila sam lepršajući prepunim holom i potajno pogledavajući izraze lica. Žamor, smijeh, vreva, i ja u njoj stopljena s njima, bez bojazni i grča, osjećajući se sretnom u toj jednakosti, osjećajući da i oni mene doživljavaju na sličan način. Kao životinjica koja je nakon dugog zatočeništva vraćena među svoju vrstu.

Ovaj je dan samo moj, mislila sam praveći svakog jutra duge planove uvijek istih aktivnosti, a zatim pješke odlazila na predavanja. U svim mojim planovima nije bilo baš ničeg nedopuštenog, tako često prirođenog probuđenoj mladosti – tek silno uživanje u otkrivanju sebe i svijeta koji se do tada samo nazirao, prigušen. Zapravo, istinu govoreći, nedopuštene se stvari uglavnom ne planiraju. One već stoje u podsvijesti kao golicavi nagovještaj zabranjenog kojem se nehotice krećemo.

Nina se nikako nije mogla načuditi tom traćenju jutarnjeg spavanja. Uvijek bi produljila bar pola sata, redovito kasnila na autobus i na kraju bunovna čekala prvu pauzu pred vratima. Mislim da je poimanje odgovornosti bila jedina stvar u kojoj smo se razilazile, ali to je bilo zanemarivo u usporedbi s njenom dobrotom i nekakvim prostodušnim osjećajem za jednostavna rješenja koji često nije izvirao iz iskustva, ni knjiga, moglo bi se gotovo reći iz ničega. Ipak, uvijek je pri ruci imala primjerene riječi i u šali se govorkalo da je dar imati je za cimericu, osobito u slučajevima ljubavnih turbulencija. S druge strane, svaka revnost u učenju u njenoj je prisutnosti bila na strogoj kušnji.

– Onda, ti ne ideš večeras? – upitala me zagledana negdje u strop, ležeći među odjećom koju je trebalo izglačati. Vani se već smračilo, a u sobi je gorjela samo svjetiljka na radnom stolu. Ustala sam i upalila svjetlo.

– Ne bih, sutra čitam seminarski. Nisam još gotova.

– To ćemo ujutro, kad se vratimo – odvratila je nehajno, podbočivši se na ruku.

– Misliš ujutro, ili ujutro kad se vratimo?

– Znaš ti što mislim, pa ne isplati mi se oblačit ako ću doći u deset, onda mogu i ostat.

Opet je odlutala pogledom negdje u vis, a onda se odjednom dosjetila. Pridigla se u polusjedeći položaj.

– Jesi mi ti spremila onu bocu, to mi je ulaznica, ne puštaju kroz vrata bez toga. Ako hoćeš dobit neke stvari, moraš nešto i priložit…

– Možda bi bilo dobro da i ti ostaneš? – upala sam joj u riječ. – Ne znam, to društvo tamo, puno su stariji, gotovo nikoga ne poznaješ i… Pa i ti si čula da se svašta priča. Osim toga, da riješimo ovo i onda smo mirne za ovaj semestar.

– Ej, kad sam te tek upoznala, mislila sam: u očima joj se vidi da je željna života, a ti mi na kraju dođeš k’o neka tetka. Napravit ću kad dođem, budi ti meni bez brige.

Sjela je na krevet i počela bezvoljno prebirati odjeću.

– Ne možeš napraviti kad dođeš, ima tu posla, baš se moraš usredotočiti, a kad se vratiš ko zna…

Pružila je ruku okrenuvši dlan prema meni kao da želi još u zraku zaustaviti moje riječi.

– Mogu. Kad ja odlučim, ja napravim. Treba i to znat.

Kratko sam se premišljala, a onda ipak odlučila reći:

– Znaš o čemu često mislim, a sad mi je palo na pamet da ne bi ni tebi bilo loše… Kako svi mi sad živimo svoju prošlost, a nikad o tome ne razmišljamo. Mogla bi i ti malo promisliti o tome.

Nina je sjela i podigla noge na krevet. Savila ih je i prekrižila, a zatim se zagledala u mene oslanjajući se laktima na koljena. Uozbiljila se i učinilo mi se da je njeno uvijek vedro lice otvrdnulo. Iako sam voljela taj iskreni pogled, vječno otvorenu knjigu bez tajni čak i za nevičnog promatrača, na trenutak me je pokolebala nepredvidivost njenog držanja u kojem sam slutila i razumijevanje i osudu.

Možda ću je povrijediti, pomislila sam i, kao da se tjelesno opirem toj ružnoj sumnji, nesvjesno dotakla usne prstima. Ipak, sad se više nije moglo natrag:

– Kad prođu godine, čudimo se zašto smo učinili ovo ili ono, grizemo se zašto nismo napravili drukčije, optužujemo sudbinu, okolnosti, neznanje… Kao da nam se ta prošlost odjednom prilijepila za leđa, a mi se pravimo da je ne poznajemo, da nije naša, već one osobe od koje smo se odvojili zrelošću, i mi samo imamo obvezu nositi tu njenu prtljagu… Ali to nije to, ne zavaravaj se, sad stvaraš tu prošlost, sad, ovog trenutka i večeras, i sutra, i odgovorna si za ono što si stvorila, i morat ćeš se s time poslije svaki dan suočavati… Vidim da te to ni najmanje ne brine, pa…

Nina se kratko nakašljala i ja sam u trenu postala nesigurna. I dalje je sjedila nepomično, s licem položenim u dlanove, ali osjećala sam nekakvu promjenu koju se nisam usudila opisati. Kao da se tišina između mojih rečenica promijenila i postala gušća. Kako sam dalje govorila, imala sam osjećaj da se riječi sve oštrije zabadaju u tu tišinu, da su opipljivije, tvrđe, otežale od značenja… Odjednom sam osjetila odbojnost prema zvuku vlastitog glasa. Kako to sada njoj zvuči, pomislila sam već postiđena, i zašto sam to uopće rekla?

Da se tako jadno opravdam za večerašnji ostanak, da se prikažem samouvjerenom? Da je povrijedim i tako skrenem pozornost sa sebe i svoje vječite nesigurnosti? Slegnula sam ramenima i zbunjeno se osmjehnula, pokušavajući tom djetinjom kretnjom ublažiti riječi, dobiti na vremenu ne bih li pročitala nešto na njenu licu – ljutnju, znatiželju, bilo što. Najbolje odsutnost koja će mi omogućiti da jednostavno ušutim.

I uistinu, nešto se promijenilo. Lice joj više nije bilo onako ozbiljno, usnice je sada napućila, povremeno otpuhujući nestašnu kovrču s nosa, i činilo se kao da joj je pozornost popustila. Lagano se ljuljuškala naprijed-natrag, polako kimajući glavom, promatrajući me pogledom koji je izgledao rasplinut, neizoštren, i ja sam se načas ponadala da me uopće nije slušala.

Međutim, odjednom je spustila ruke u krilo i tiho izgovorila:

– Da se ne zavaravam… Ja da se ne zavaravam…

Kad je ponovila ove riječi, pobojala sam se da sam pretjerala.

Da, rastužila sam je, sigurno jesam, više me ne gleda u oči, nego negdje preko mog ramena, pokolebana u povjerenje koje mi je ukazala, možda i u moje namjere… Ne, ne, protrnula sam, užasavam se i same pomisli da bih mogla izgubiti njeno prijateljstvo – jedine osobe pred kojom sam istinski uživala biti svoja, pred kojom ne moram birati riječi u strahu da će biti pogrešno protumačene, ne bojim se našaliti, prekoriti, posumnjati, razotkriti se… Jedino ona moje misli doživljava onako kako ih oblikujem, neizmijenjene, neizobličene primislima. Pročita im pravo značenje čak i kad su izgovorene ovlaš, bezrazložno, iz dosade, prije nego što sam im sama odredila svrhu. Čini mi se da me prvi put netko istinski doživljava onakvu kakva stvarno jesam, i ja prvi put bez sputavanja uživam u svom odrazu… U njenoj blizini najživlje osjećam samu sebe.

A sada sam licemjerno stavila sve to na kocku, držeći joj prodike o moralu kako bih prikrila vlastitu nesigurnost, da ne bih odala svoju otuđenost od tih banalnih druženja s nepoznatim ljudima i svih rituala svakodnevice koji mi se silom nameću. Da, uvrijedila sam je i rastužila, jer ona zna što sam htjela reći iako nisam sve izrekla do kraja. Da sam joj htjela spočitati njen način života, neodgovornost, razuzdanost, putenost koje se nije ustručavala… Sve ono čega sam se pribojavala, svjesna svoje nedoraslosti.

Žao mi je što te napadam da se obranim, reći ću, jer me toliko…

– Ti si jedina studentica koja živi prošlost i ne vidiš u tome ništa čudno? Ti živiš svoju prošlost, majko moja, koje riječi… Da se odmah ubiješ od muke. Budućnost, sadašnjost, tebi su nepoznate dimenzije s nepunih dvadeset godina, i ti mene žališ, oprosti ako se varam, a vidim ti u očima da me žališ…

Spustila je noge na pod i sjela uspravno, smjerno, gotovo svečano, kao da mi treba priopćiti nešto jako ozbiljno.

– Što ćeš ti vidjeti, Petra – nastavila je tiho – kad se osvrneš ili suočiš, kako kažeš… Sebe kako čučiš tu i vječno osluškuješ kad će kontrola soba, i tako će biti i sljedeće godine i svake druge, samo ćeš onda podnositi izvješće mužu, šefu, nema veze, naći ćeš ti nekoga…

Skočila je s kreveta i počela pažljivo presavijati komade odjeće na pola i slagati ih na hrpu, okrenuvši mi leđa. Poznavala sam je i znala sam da se tako suspreže da me ne gleda i ne izgovori još puno toga što joj je dolazilo na pamet. Hajdemo malo trčati uz rijeku, govorila bi kad bi se zbog nečega uzrujala, ili bih je nenadano zatekla kako pomno briše prašinu i preslaguje ormar očekujući rezultate ispita. U svakom trenutku razmišlja o svojim riječima, pomislila sam gorko, i odjednom mi se ono što sam joj maločas rekla učinilo tako besmisleno.

Ona je svakoga časa svjesna svog života, možda svjesnija nego što ću ja ikada biti. Uronjena je u njega, otvorena svim osjetilima, preduhitruje iznenadne vrtloge i nepregledne zavoje, upija ga, istražuje, kormilari, odbijajući da je mahnito nosi, ne dopuštajući mu da prolazi pokraj nje netaknut.

 

– Nije bit u tome da se stalno sklanjaš – dopirao je glas preko njenih ramena – nego da kreneš u susret… Onda, ako procijeniš da treba, sama skloniš neke stvari.

Načas je okrenula glavu i dobacila mi ciničan pogled.

– Što misliš, da sam ja luda, da me ti trebaš čuvat, ili netko drugi?

Ponovo se okrenula prema krevetu. Ostale su samo dvije majice i naglo je usporila pokrete.

– Radim ono što mi se sviđa i nikad za tim neću zažalit, nikad, jer sam odrasla, a ne kao ti. Ti si sama sebi mama… i dijete u istoj osobi.

Zahvatila je gomilu odjeće i podigla je u naručje, a zatim se opet okrenula prema meni.

– Samo kad se sjetim nekih stvari, ne zna čovjek odakle bi s tobom počeo… Recimo, ta tvoja Ivana… Pa što to zaboga znači što je ona bila zaljubljena u nekog tipa, a on je otkačio za tobom, eto, samo da počnemo od toga! Jaka stvar, majko moja! I to u srednjoj školi, možeš mislit ljubavi, a još ti se nije ni sviđao! To nije ništa, shvaćaš, to je samo u tvojoj glavi! Saberi se, ne vide svi stvari kao ti! Pa nema osobe kojoj se nije dogodio takav trokut, ali ne, trebamo se sad svi poubijat radi toga, trebamo patit cijeli život, trebamo joj se ispričavat jer ona ima traume! Da, vidjela sam da baš pati, cijeli život mora hvatat golobrade klince!

Krenula je prema ormaru mrmljajući si nešto u bradu, a zatim se začulo zveckanje plastičnih vješalica. Opet nešto preslaguje, pomislila sam i sjela za stol, sad već ravnodušna prema svemu izgovorenom. Sve je to poznato, već izrečeno i bezbroj puta premetano po mislima, ali opet dođemo na isto… Ne vide svi stvari kao ti.

Kad je spremila odjeću, došla je do stola i nezainteresirano bacila pogled na moje bilješke.

– Asindeton, litota, elipsa… Za svaku figuru primjer, a da opet bude nekakva cjelina?

Kimnula sam.

– To ćemo lako.

Uzela je priručnik i sjela do mene ne pogledavši me.

– Ovo, i to… pa ovo… Nije puno, mogle bismo biti gotove do jedanaest. Još ćemo se i naspavat.

Dohvatila je gumicu i svezala kosu na vrh glave, zakvačivši jedan nestašni uvojak iza uha, a zatim se zadubila u tekst.

 

* * *

Posegnula sam rukom u teglu i prošla prstima kroz zamućenu vodu. Unutra više nije bilo ničega osim nekoliko uvelih listića začina i sjemenki koje su se ljuljale na dnu. Ponijela sam staklenku prema sudoperu i tek tada vidjela kako je voda u kojoj se kuhalo povrće isparila na pola i sada ključala još intenzivnije, prigušeno pišteći i izbacujući paru na sve strane. Brzo sam obmotala vruću ručku krpom i maknula posudu s ploče, a vreli mi je oblak pokuljao u lice.

 

Odmaknula sam se i naslonila na zid da predahnem od vrućine koja me zapuhnula. Kako se para razilazila, rasplinjavalo se i sjećanje i ja sam se polako počela vraćati sebi, osjećajući kako se u mene opet uvlači tjeskoba. Pokušala sam zamisliti kako otvaram vrata i prilazim kadi ali se nisam ni pomaknula već sam još jače pritisnula leđa o hladni zid. Obećala si, obećala si, ponavljala sam u sebi zatvorenih očiju, dopusti si još samo da ovo završiš, onda ćeš biti mirnija i imat ćeš malo vremena samo za sebe, jer kad on dođe, onda je gotovo, gotovo…

Naglo sam se odgurnula od zida i ponovno prionula na posao, cijedeći i premještajući povrće, ribajući ostatke zalijepljenog raskuhanog krumpira, kupeći raskvašene otpatke sa stola… i u svoj toj mahnitoj užurbanosti odjednom se opet sjetila Nine.

Kao da slike od maloprije nisu nestale, nego su cijelo vrijeme lebdjele tu oko mene, čekajući da se othrvam ovom trenutku slabosti.

 

– Doći ćeš ti jednom na moje, na sve ovo čemu se iščuđavaš… Reći ćeš: e, tek je sad razumijem… – govorila je hvatajući dah dok smo se probijale kroz gužvu na stepeništu. – Samo, bojim se da ćeš tek onda shvatiti da si se zaj…

Pogledala me značajno i nasmiješila se.

– … pa, recimo da si pogrešno procijenila stvari. U ovom slučaju upotrebljavam litotu, kolegice, da ne bih izvadila neki gori izraz iz svoje prebogate riznice. Ipak smo na fakultetu.

– Nina – uhvatila sam je za rukav – jesmo li stavili litotu sinoć?

– Sve je tu, bez panike – odvratila je mirno i sjela u klupu. – Koncentriraj se ti na čitanje. Evo, ulazi profa.

 

* * *

… taman kad pomisliš da si ih odgonetnuo, one te iznenade, uvijek su tako tajanstvene i nedostižne, možda čak čudne. Trudim se i trudim, ali ne mogu ništa otkriti, izgubim se. Prevelika je za mene dubina crnih očiju. Pre, pre, velika! Ne znam hoće li me odbiti i hoće li mi se narugati, zato im se ne usuđujem prići, samo ih gledam iz daljine, nekad potajno. Pokušavam u njima otkriti tajnu, ali je se i bojim, te tajne. Zato su mi draže plave oči, jasne su i bistre kao planinski izvor, ili čak rijeka planinska… Mislim da u njima sve vidim. Znam kad me vole i znam kad me ne vole.

Zato se ne bojim plavih očiju.

 

Nakon posljednje rečenice učinilo se da je odjeknula tišina. U učionici je cijelo vrijeme bilo tiho, ali kako se tekst bližio kraju, rasla je i tišina postajući gotovo opipljiva, i svi nazočni sjedili su nepomično ustručavajući se napraviti i najmanji šum. U razredu se čulo samo naše prigušeno disanje i nečiji smijeh koji je izdaleka dopirao kroz odškrinute prozore. Svi su pogledi bili uprti prema ploči gdje je stajao Davor, ukočen poput djeteta na svom prvom nastupu. U ruci mu se klatio ispisani papir na kojem su se i izdaleka mogli vidjeti ispravci dopisani crvenom olovkom.

– Ovo je jako, jako lijepo – rekla je nastavnica, pomno naglašavajući svaku riječ.

– Odlučila sam da Davor pred svima pročita svoj rad da bi pokazao kako se može potruditi i ne samo ispraviti ocjenu, nego oduševiti i nas svojim razmišljanjem. Obratite samo pozornost na ovaj slikoviti naslov: Ne bojim se plavih očiju… Krasno! Doduše, ima tu pravopisnih i stilskih pogrešaka koje ste čuli, ali…

Kad su njene riječi narušile tišinu, napetost je odjednom popustila. Sad su se svi gurkali, okretali, vrpoljili i žamorili, a on je i dalje samo zbunjeno stajao, zatečen iznenadnom pažnjom. Ja nisam ništa govorila, samo sam ga netremice gledala, ne razmišljajući toliko o njegovim riječima koliko o tome kako u njemu živi i jedan drugi lik, koji mi je ostao potpuno skriven iako cijeli život živimo udaljeni samo nekoliko kuća. Ostavio je rad na stolu i krenuo prema svome mjestu, a ja sam odjednom postala svjesna značajnih pogleda koje su mi ostali dobacivali isprva krišom, a ubrzo zatim i otvoreno se podsmjehujući.

Kad je zvonilo i bučna se masa izgurala kroz vrata, Davor se odjednom izgubio iz vida. Uzalud sam tragala pogledom po hodniku.

– Dobro ti je ovo bilo – dobacio mi je neki glas iza leđa, ali nisam mogla ustanoviti kome pripada.

– Svaka čast! – potapšala me po ramenu Sanja iz prve klupe.

Zastala sam pustivši ostale da me mimoiđu i tada me sustigla Ivana.

– Čestitam na dobrom djelu, izvukla si mu negativnu!

– Čekaj, vi mislite da sam ono ja napisala? O tome se radi?

Podsmjehnula se:

– Ma daj, sad ćeš reći da nisi… Odmah sam prepoznala tvoj stil, ono bojim se očiju, pa tajne… Tipično tvoje razmišljanje, ne možeš reći da nije, pa bar te ja poznajem…

– Nisam ja napisala, stvarno.

– Da, da… A Sirano? Pa pričala si mi kako si mu obećala napisat sastav! Da ćeš mu bit kao onaj iz filma, sjećaš se?

Nisam to trebala ispričati, pomislila sam srdito. Sad bar znam za idući put.

– Sjećam se, ali to ništa ne znači ako ti sad kažem da nisam. Osim toga… To sam rekla samo tebi.

Nabacila je torbu preko ramena i žustro zamahnula kosom.

– Nema veze ako jesi, tu nema ništa loše, svi znaju da ti najbolje pišeš! Sad neka skromnost, nisam, ovo, ono, umjesto da se pohvališ… Svašta!

U tom se trenutku oglasio prodorni zvuk zvona i odustala sam od daljnje obrane. Požurile smo svaka u svoju klupu.

Nakon šestog sata ponovno sam pokušala dostići Davora. Međutim, on je okružen dečkima već žurio prema željeznoj ogradi na rubu igrališta. Sutra je subota, pomislila sam, već ću ga sresti negdje u ulici. Međutim, iako sam cijeli dan pogledavala prema njegovoj garaži – i vraćajući se iz dućana, i tresući prašnjavu krpu s prozora svoje sobe – njega nije bilo. Garaža je bila otvorena i povremeno bih ugledala njegova oca kako se vrzma oko nekog rastavljenog motora, ali on se nije pojavljivao. To mi se učinilo čudnim.

Tek sam sutradan, pišući zadaću pokraj prozora, iznenada spazila kako se odnekud vraća kući. Istrčala sam na kapiju.

– Ej! Pa nema te nigdje u zadnje vrijeme!

Prišao mi je i začuđeno me pogledao. Uvijek izgleda kao da je pao s Marsa, pomislila sam i nesvjesno se nasmiješila.

– Ej… Kako nema, a u petak u školi? Jučer sam cijeli dan radio sa starim u garaži.

– Kako… – izletjelo mi je, ali sam odmah odustala. Nema veze.

– Htjela sam ti reći… Kako ti je ono super bilo, onaj tvoj rad, baš mi je drago… Oprosti što ti ja nisam mogla napisat nešto, ali preuređivali smo stan, bilo je puno posla, pa sam stvarno bila zauzeta… Eto vidiš da ti ja nisam ni trebala, samo malo upotrijebiš maštu, malo izmišljaš… I napišeš!

Ostao je ozbiljan, ali se točno vidjelo kako se nasmijao očima. One su odjednom bljesnule i pogled mu je postao staklast i topao. Uvijek će te odavati, pomislila sam, ali nisam ništa rekla.

– Nema veze. Znaš šta, meni se nekako čini da je najbolje ne izmišljat… Malo razmisliš i zapravo napišeš što ti je na pameti. Jedino malo ta gramatika – da nema nje, svašta bih ja znao napisat, to sam tek sad skužio.

Nasmijali smo se, a zatim je nastupila tišina. Kratko smo stajali tako nasmiješeni, praveći se da nam nije neugodno zbog šutnje i istodobno grozničavo razmišljajući što bismo rekli da je razbijemo. Kako se ovo sad dogodilo, palo mi je u jednom trenutku na pamet, da imam toliku potrebu birati riječi, kao da stojim pred nekim nepoznatim? Kao da se vidimo prvi put, pomislila sam, da, baš tako… Ali kad se to dogodilo, i kako da se odjednom ustručavamo jedno drugoga, gledajući se sasvim drugim očima? Neki dan smo se zadirkivali i svađali tu ispred kuće, je li to bilo neki dan ili još prije, kad me zvao da se provozam s njim na motoru, a sad odjednom…

– Imam teleskop.

– Šta imaš?

– Teleskop, tamo u garaži. Stari će mu nešto promijenit. Super je. Mislio sam… da bi možda htjela bacit oko na svemir koji put.

Nasmiješio se ispreplevši prste kao da ne zna gdje bi s njima i meni se tada pred očima stvorio onaj dječačić s kojim sam dijelila prve godine djetinjstva. Ne znam da li sam ga se stvarno mogla sjetiti ili sam to samo zamišljala, ali ta me je slika raznježila.

Bacila sam letimičan pogled prema svome prozoru. Nije bilo nikoga, još ne.

Uhvatila sam kosu rukama i polako je vezala u čvor, nastojeći bar malo dobiti na vremenu:

– Onda on svašta zna popravit, je li? Auti, motori, teleskopi…

Glupo, glupo, glupo. Tko zna što sad misli o ovim tupavim riječima? Ali, uostalom, što da mu kažem? Da nismo preuređivali stan, nego nisam izlazila jer sam mjesec dana bila u kazni radi onog bježanja s nastave? Da mi rolete nisu bile spuštene tjedan dana radi prašine, nego da mi priječe pogled na njegov prozor i cijeli vanjski svijet koji me mami u napast, a ja mu jedva čekam podleći jer sam samo pritajena? Da mu otvoreno kažem da… neću doći.

– Petra!

Moja majka je stajala na prozoru.

– Ručak! Odmah! – viknula je kratko i navukla zavjesu.

Pogledala sam ga ispod oka. Mogla bih začas smisliti neki izgovor, ali… Sad mi se odjednom činilo da će me te oči prozreti već nakon prve riječi. Ne, ne usuđujem se.

– Sad moram ići – rekla sam tiho. – Ali to bih svakako jednom pogledala.

Krenula sam korak unatrag i odmah osjetila snažnu potrebu da se još malo zadržim. Ne bi bilo pristojno sad ovako naglo otići, ne baš odmah. Možda još samo par riječi?

– Šta misliš, ima li gore života? Mislim, znaš, da nas netko promatra i to?

– To je sigurno. Uopće ne sumnjam. I na Zemlji postoji paralelni život, a kamoli ne u svemiru.

– Kakav paralelni život?

– Pa, ne znam to baš objasnit… Ispod… između redova, tako nekako. Svuda to vidiš, ako vidiš. Ako ne vidiš, onda tu nema pomoći.

Majko mila, koje riječi: svuda to vidiš, ako vidiš. Što je s njim u zadnje vrijeme?

– Pa vidiš li ti sada to, to paralelno?

– Naravno da vidim – rekao je ozbiljno. – Baš sad. Ili ga vidiš ili ne vidiš, to je to. Samo treba pozorno gledati.

Stvarno je čudan. Ne znam što je zapravo smjerao reći. Samo treba gledati. Ma poslušaj ti to. O čemu god se u našem društvu priča, on se dosađuje i jedva čeka trenutak da negdje šmugne. Svašta. Skoro uvijek šuti, a kad bubne, nikome ništa nije jasno, razmišljala sam jedva čekajući da mu ispričam što mi je na umu. Sad nemam vremena, ali kad se idući put vidimo, svakako ću ga nagovoriti da mi ispriča sve o tome.

– Ej, šta misliš? Ako nas gledaju, sigurno su napredniji od nas. Možda im izgledamo glupo, ili se bar čude kakvi smo, i to, znaš, kako živimo…

Krišom sam pogledala prema prozoru. Nije bilo nikoga. Doduše, iz tog se položaja nije moglo dobro vidjeti jer me je podnevno svibanjsko sunce zaslijepilo snažno se odbijajući od ulaštenih stakala. Mogu još minutu, pomislila sam.

– Možda su i oni slični nama. Valjda se moraju hraniti i spavati i šta ja znam, to sve, bez obzira na to kakvi su.

To je rekao nekako nezainteresirano, brzo, kao da jedva čeka da ode. Stavio je ruke u džepove i premjestio se s noge na nogu. Što uopće sad pokušavam?

– Pa dobro to, ali puno bi im stvari bilo čudno, kao i nama kod njih, je li? Šta misliš, šta bi im bilo čudno?

Imala sam osjećaj kao da grozničavo pušem u plamen da ga razgorim, a on se unatoč tomu polako gasi. Uhvatila me nervoza i sva sam se uzvrpoljila, neprestano pogledavajući prema kući.

– Ma ne znam sad, puno me pitaš… – odmahnuo je glavom i činilo se kao da mu je odjednom sve što izgovaram strašno dosadno.

Ja se nisam dala smesti, nego sam mu neprestano hvatala pogled umiljato se smiješeći.

– Evo ajde… smijeh možda – rekao je preko volje i pogledao niz cestu.

Uhvatila sam ga za rukav.

– Smijeh? – upitala sam napadno.

– Pa smijeh, recimo… Sad nas oni gledaju i mi samo stojimo. Onda se odjednom počnemo tresti i trzati i ispuštati nekakve zvukove, pa se smirimo. Dobro nas dvoje, možda pomisle da imamo neku manu… A zamisli kad je puno ljudi, pun stadion ili kino i svi se tresu zajedno, a onda stanu? Naravno, pod pretpostavkom da i oni nemaju smijeh.

Zapanjilo me je kako je odjednom ovo smislio. Možda je već prije razmišljao o tome? Ne, o tome ću misliti poslije. Sad se trebam potruditi da sve izgleda prirodno, pomislila sam i glasno se nasmijala.

– To ti je super! Super! Znaš šta, smislit ću i ja nešto, još bolje ovog tvog, samo da malo razmislim!

Pljesnula sam rukama i zadržala ih na prsima da tako još više pokažem svoje ushićenje Usput sam neprimjetno bacila pogled prema prozoru. Je li se zavjesa pomakla ili mi se učinilo? Previše sam se zadržala.

– Pa ajde, smisli, pa ćeš mi reći popodne kad svratiš do garaže.

Polako sam krenula unatrag.

– Popodne? Ne znam… Imam dosta toga za sutra. Matematika, biologija…

– Možeš valjda pola sata?

I dalje sam hodala unatrag pogledavajući iza sebe, iako sam toliko poznavala našu dvorišnu stazu da sam njome mogla proći zatvorenih očiju.

– Pazi, nemoj pasti! – doviknuo je i ja sam mu uzvratila osmijehom. Međutim, bio je potpuno ozbiljan.

– Hm… Možda bih mogla pola sata… Pokušat ću.

Mahnula sam mu, ali on je samo slegnuo ramenima i otišao.

 

Sutradan ga nije bilo prva dva sata, ali se nisam začudila s obzirom na to da je nastava bila ujutro. Vjerojatno je prespavao, palo mi je na pamet, jer uvijek gleda filmove do besvijesti, a sada još ima i taj teleskop… Na tu pomisao osjetila sam težinu negdje iznad želuca. Možda sam mogla ukrasti pola sata, pomislila sam. Međutim, odmah sam to smetnula s uma, još zaokupljena sinoćnjim razmišljanjem o svemircima. S nestrpljenjem sam iščekivala da se pojavi u razredu i da mu odmah sve to ispričam.

Treći sat je napokon došao i sjeo dvije klupe dalje od mene. Do kraja sata nije me nijednom pogledao, šutke prateći gradivo u udžbeniku. To mi je bilo čudno pa sam se neprestano trudila uhvatiti njegov pogled. Međutim, kuštrava kosa koja mu je padala na lice potpuno mu je zaklanjala profil. Kad je zvonilo, među prvima se progurao kroz vrata i požurio van, ali ja se nisam zbunila.

Potrčala sam za njim i uhvatila ga za torbu tako da mu je spala s ramena.

– Ej!

– Ej – odvratio je hladno, stavljajući torbu na rame. Nekoliko metara dalje njegovi su ga prijatelji nestrpljivo čekali i trudili se dati to na znanje cupkanjem i dobacivanjem.

– Je l’ ti se baš jako žuri?

– Baš mi se jako žuri.

Taj me odgovor osupnuo i spontano sam ugrizla donju usnicu, ali nisam posustala. Znaš da je čudan, rekla sam u mislima sama sebi, a osim toga, oni tamo će mu sigurno popiti krv zato što je protraćio pet minuta odmora sa mnom, a ne s njima. Ali ja ne odustajem. Imam previše dobru ideju. Previše. Zagonetno sam se nasmiješila i podigla obrve želeći dati što veći značaj onome što ću izgovoriti.

– Disko!

Pogled mu je ostao hladan i dalek, i ni na najkraći trenutak nisam u njemu snimila zanimanje za mene i riječ koju sam izgovorila s neskrivenim oduševljenjem. Tek me je to istinski razočaralo. Pa mogao bi se makar zapitati o čemu se radi i zašto mu sad to govorim!

Ne, činilo se kao da se već unaprijed zarekao na ravnodušnost i nijedna moja riječ nije to mogla promijeniti. Iza njega su dečki već odustali i uputili se prema školskom dvorištu. Nervozno se premjestio s noge na nogu. Da, to je u pitanju, muški razgovori i čik pauza pod velikim odmorom, zaključila sam i odlučila ubrzati stvar.

– Zamisli, svemirci nas gledaju i mi idemo u disko. Skupljamo se svi, idemo pješke ili autima do neke zgrade, tu se stvara velika gužva, svi čekamo i guramo se pred ulazom, neki i ostanu jer ne uspiju ući… I? Svemirci se čude i čude – ma šta svi ovi hrle unutra, šta se unutra radi… I pogledaju rendgenski kroz krov! A unutra – svi ti ljudi uđu i samo se tresu! Netko kraće, netko dulje, i onda izađu! Ha? Zamisli to!

Gledao je u mene bezlično, a onda rekao:

– To je isto kao smijeh.

– Kako isto kao smijeh? Nije isto!

– Isto je. Mogla si nešto drugo, a ne opet treskanje.

Zakoračio je kao da će otići, ali ja sam bila uporna.

– Nisi fer! To ti je stvarno bezobrazno. Govorim ti nešto što sam smišljala cijelu večer i što smo se dogovorili, a ti samo misliš kako ćeš što prije zapalit! Pa ja cijelo jutro čekam kad ćeš se pojavit, a ti tako… Ništa!

Ispravio se i ošinuo me pogledom. Ustuknula sam.

– Ma nemoj… Pričaj mi malo o tome! Čekaš, čekaš, i ništa! Baš mi te žao.

Okrenuo mi je leđa i žurno se uputio van, a ja sam osjetila kako u mene navire mješavina srdžbe i poniženja.

– Bezobrazan si, nećeš priznati da je moja ideja bolja! Ili ti je neugodno da tvoji vide da pričaš sa ženskom, a ne s njima o glupim motorima i drugim glupim stvarima, pa se trudiš sad i mene napravit glupom… – nabrajala sam brzo koračajući za njim, a zatim zastala. Nije se nijednom okrenuo, nego je usput vadio kutiju i palio cigaretu, nastojeći mi i na taj način pokazati da ga ne zanimam.

– Više ne razgovaramo! – doviknula sam, bijesna.

 

* * *

Profesor me promatrao sa smiješkom dok sam prilazila katedri. Kad sam spuštala rad na njegov stol, iznenada je pružio ruku prema meni i teatralno se obratio okupljenima:

– Žena lijepa kao jutro, žena lijepa kao radost, žena lijepa kao more!

Zastala sam i zbunjeno pogledala prema svojim kolegama ne znajući kako bih to protumačila, ali su i oni u čudu očekivali razvoj situacije. To je u svakom slučaju bilo neobično ponašanje, osobito ako se uzme u obzir njegovo strogo i službeno ocjenjivanje seminara.

Sjedio je zavaljen u svom udobnom stolcu, prekriženih nogu, i onu gornju polako ljuljao gore-dolje, nastojeći izgledati što ležernije. Upalo mi je u oči kako ima izrazito kratke noge i kako zapravo treba ulagati napor da bi zadržao jednu na drugoj. Debele butine su mu se razlile i potpuno ispunile nogavice finih hlača s izglačanom crtom koje su, tako zategnute, izgledale smiješno. Općenito, na njemu je bilo dosta nesklada i detalja koje su studenti međusobno komentirali s velikim zadovoljstvom: iako nije bio debeo, imao je ogromne šake s velikim mesnatim prstima koji su mu stvarali problem pri rukovanju sitnim upravljačkim tipkama na grafoskopu; prekrasan elegantni Cartierov sat gotovo da nije dodirivao zglob počivajući na gnijezdu gustih crnih dlaka koje su izvirale iz rukava; ili uvijek raskopčan prvi gumb košulje koja ga je očito davila oko širokog vrata. Unatoč tomu, imao je istinski profinjeno držanje i meke pokrete, potpuno drukčiju, izduženu fizionomiju lica, s tankim usnama i pravilnim nosom, savršenu dikciju i odmjerenost u izlaganju koja je izazivala poštovanje. Sjajna, čvrsta, uvijek svježe oprana kosa bila je podšišana ravno ispod ušiju što je, naravno, izgledalo lijepo, ali je na neki način bilo u neskladu s njegovom figurom. Činilo se kao da su se u njemu susrela i pomiješala dva tijela i da se ni on sam ne snalazi baš najbolje s njima, skučen u vlastitoj pojavi.

Sad me je gledao samouvjereno i nadmoćno, ravno u oči. Ipak je nastojao ostati ljubazan, kao da (ne znam zašto sam to pomislila) ne želi riskirati moju odbojnost.

– Onda? – raširio je ruke. – Što vi kažete na ove moje riječi, kolegice?

Pa on stvarno nastavlja s ovim, prostrujalo mi je glavom i osjetila sam kako mi želudac titra. Najmanje pedeset ljudi napeto je iščekivalo moj odgovor, a ja nisam imala pojma što uopće trebam reći i to me činilo jako nervoznom. Bacila sam pogled prema Nini, ali ona je samo zbunjeno zatresla glavom.

– Pa… Sad stvarno ne znam…

Pokušavala sam dobiti na vremenu, usput izbjegavajući susret s bilo čijim pogledom, a osobito njegovim. Je li se ikad dogodilo ovako nešto, misli brzo, je li ikad itko ispričao o njemu nešto slično, sjeti se, u menzi, u domu, kakav je na ispitima, što pričaju stariji o njemu, možda je slučajno, ludačo, možda je bez veze to izvalio, ti odmah misliš da sve ima značenje, posloži kockice, dozovi se.

Ništa. Samo svijest o tome da stojim pred mnoštvom s ogromnom prazninom u glavi. Pa dobro, da se ne mučimo, reći ću nešto najjednostavnije i napokon se dokopati svoje klupe.

– Hm? – ponovio je blago. – Zar nemate ništa za reći?

– Pa evo, imam. Jednostavno…

Nasmiješila sam se najsrdačnije što sam mogla u tom neugodnom položaju. Da, ovo će sigurno izgledati simpatično. Nitko ne voli prenemaganje, pomislila sam, i zatim kratko rekla:

– … jednostavno hvala.

Ozario se i osmijeh mu je tek sada istinski zasjao. Nije bilo sumnje da je očekivao baš te riječi i ja sam s olakšanjem zakoračila prema svome mjestu.

– Ne, ne, kolegice… – zaustavio me s jednakom blagošću. – Moram priznati da sam razočaran.

Zastala sam. Sad sam doista osjetila nesigurnost. Znoj mi je počeo nadirati na sve pore i osjećala sam ga kao snažan pritisak pod kožom. Ustao je i došetao do ploče.

– Ne bi, nažalost, bilo hvala, nego…

Uzeo je kredu i nacrtao veliku kosu crtu na ploči. Bijeli prah se osuo i lagano trepereći pao na njegovu ulaštenu crnu cipelu, pogasivši sjaj. Druga kosa crta. Iza mene žamor, vruće je, zapravo je ovdje strašno vruće i zagušljivo, nedostaje zraka… Slovo A.

Napisao je A, što to znači? Piše i dalje, ima li ovome kraja, ako budem morala ovdje još malo stajati, past ću… Preko ramena sam bacila pogled prema Nini i ugledala je kako se mršti i daje mi nekakve znakove mašući kažiprstom. Pokušala sam odgonetnuti što mi pokušava reći, ali sam odjednom shvatila da se svi nazočni komešaju i smijulje… I tada se netko glasno nasmijao.

Na ploči je velikim slovima pisalo ANAFORA.

Sada su se svi smijali i najviše od svega me zapeklo to njihovo suzdržavanje. Svi su se upinjali da se ne smiju preglasno ili preširoko, kako ne bi izgledalo da im je to stvarno smiješno, nego u pola glasa, u pola osmijeha, ukočenog tijela – kao da izvršavaju obvezu. U zraku se osjećala zgusnuta napetost od zatomljenog smijeha i činilo se da nedostaje samo trenutak da se otme, da prsne i da se svi hodnici zatresu i zazvone zluradim podsmijehom.

On je odložio kredu i vratio se za katedru ne pogledavši me, ozbiljan, kao da sve to s njime nema nikakve veze. Napokon je rekao:

– Ovo je bio detaljan i koncizan rad. Ipak, ne zamjerite mi, moram biti siguran da sve stilske figure koje ste obradili nisu mrtve, razumijete, puka teorijska materija… Nadam se da su one imanentne vašem izražajnom stilu, da ih živite i raspolažete njima u svakom trenutku. Osim toga, znate, uvijek postoji teorijska mogućnost da vam rad napiše netko drugi, iako… – ponovno je prebacio nogu preko noge i široko se nasmiješio – … u vašem slučaju, poznajući vašu marljivost, ove riječi zvuče kao čista blasfemija…

Teško mi je. Nešto mi je teško u prsima, u rukama, u cijelom tijelu. Kao da me nevidljive ruke vuku i žele me srušiti na pod, potežu me za košulju koja me steže oko prsa i vrata, i ja se sve teže borim da ne klonem. Njegov prodorni glas se utišava, sve se oko mene utišava, samo moje disanje postaje sve pliće i brže, šumno, glasno, pištavo… Sve teže razabirem ostale zvukove kroz šištanje koje me zaglušuje.

– … no, iako ste na ovom primjeru, da se tako izrazim, pokleknuli, ipak ne sumnjam da poznajete ulogu anafore u književnom izrazu…

Moja se ruka iznenada sama podigla i u zraku zaustavila njegove riječi. Kažem moja ruka, jer ja to sigurno ne bih napravila da sam bila sasvim pri sebi. Ne, nikada to ne bih napravila. Međutim, iako se to dogodilo mimo moje volje, valjda nekim iskonskim refleksom samoobrane, nisam osjetila kajanje. Vrućina što mi je sukljala u lice postala je neizdrživa.

– Ja… sad moram sjesti.

Nevjerojatno. Kako se čovjek samo premjesti bez ijednog pokreta, bez trzaja. Ništa se posebno nije dogodilo, bar ne na prvi pogled, osim što je ispred mene sjedio sasvim drugi čovjek. Noga se prestala ljuljati, a vrh cipele je ostao uperen prema stropu. Osmijeh je još bio tu, ali u potpunom neskladu s izrazom lica djelovao je beživotno i groteskno, poput onih na klaunovima koji plaču.

– Molim? – upitao je hladno, u pola glasa. – Mislim da vas nisam dobro razumio.

Naslonio se na ruke i sporim mačjim pokretom izvio se prema meni tako da su mu prsa gotovo doticala stol. Vrebao je moju nepristojnost.

– Nije mi dobro, zapravo, jako mi je loše… Ispričavam se… Sad bih sjela.

– Ah, to! Pa naravno, naravno!

Široko se zavalio na stolac i rukom srdačno pokazao prema klupama.

– Ne dajte se inkomodirati, kolegice! Pođite i van, ako želite, što god treba, samo izvolite! A sad vi kolega, donesite rad – naložio je, opet se ljubazno osmjehujući.

Općenito neprimjerena reakcija na nečije loše zdravstveno stanje, mislila sam gorko dok sam hodala prema svojoj klupi. Pred očima mi se mutilo i činilo se kao da su ljudi i stvari u nekakvoj izmaglici, poput one koja se diže iznad vrućeg asfalta. Nina se pomaknula da mi napravi mjesto i kad sam napokon sjela, ispustila sam uzdah olakšanja. Zabacila sam glavu i zatvorila oči. Dotad zgrčeno tijelo se opuštalo i činilo mi se da se cijela razlijevam po stolcu. Duboko sam disala i polako usporavala dah puštajući da me svu ispuni.

Tada mi je odjednom palo na pamet kako me Nina sada sigurno zabrinuto promatra.

– Dobro mi je – rekla sam tiho ne otvarajući oči. – Imala sam vrtoglavicu, ali sad mi je bolje. Za par minuta ću biti sasvim dobro, čim se malo umijem. Molim te, nećemo razgovarati o ovome maloprije. Molim te.

Začulo se šuštanje tkanine i stolac je zaškripao. Okreće se i uzima olovku, mislim. Zirnula sam prema njoj ispod spuštenih trepavica. Da, naslanja se na klupu i opet gleda prema katedri. Rukavi koji klize po papiru proizvode meki, gladak zvuk.

 

* * *

Pustila sam snažan mlaz da mi udara u dlanove i prelijeva se između prstiju sve dok voda nije postala ledena. Zahvatila sam pregršt te pjenušave hladnoće i zapljusnula lice jednom, drugi put, treći… bezbroj puta, i pustila mrzle kapi da mi se slijevaju niz vrat. Zatvorila sam slavinu i položila hladne dlanove preko lica.

Dobar osjećaj. Nakratko se sakriti i praviti se da vanjski svijet ne postoji, a potom, kada to zaželim, odškrinuti prozorčiće među prstima.
Sjećam se kad nam je jednom u kuću uletio vrapčić, malen i paperjast. Lud od straha, izbezumljeno je letio od zavjese na ormar, na vrata, na luster, dok ga je mama bezuspješno pokušavala uhvatiti. Ja sam cičala i pljeskala od uzbuđenja, nadajući se da ću je uspjeti nagovoriti da ga ostavi kod nas. Nekoliko sitnih prozirnih pera lebdjelo je po sobi i svaki put kad bi ptičica snažno prhnula u zrak, oni bi zaplesali raspršivši se u svim smjerovima. Ja sam skakala i hvatala ih, sudarajući se s majkom koja se penjala na kauč i preskakala na fotelju, ljutito vičući i vitlajući dugim drškom metle. Nakon nekog vremena, vrapčić je letio sve kraće, a odmarao se dulje, dok napokon nije sletio na pod i skakućući pokušao izmaći svojoj progoniteljici. No, mama je odmicala stolce i postavljala zapreke, i vrapčić se naposljetku našao pred zidom. Skakao je duž zida, svako malo ga dotaknuvši kljunom kao da traži spasonosni izlaz. Ubrzo je stigao do kraja, do kuta gdje se zid sastajao s drugim zidom i zastao, a zatim se okrenuo prema nama. Uzmaka više nije bilo i on je mogao samo pritiskati leđa uza zid, grčevito se opirući nožicama.

Bilo mi je žao gledati kako gnječi repić i kako mu se u strahu prsa munjevito nadimaju i spuštaju kad je odjednom zastao, kao da se nečega dosjetio. U skoku nam je okrenuo leđa i zagnjurio glavicu u procjep između dva zida. Stajao je tako pognute glave i ubrzo se prestao tresti, a zatim se potpuno umirio. Nas dvije smo sjele na pod da predahnemo, a mama ga je još držala na oku. Međutim, nije bilo potrebe. Vrabac je i dalje stajao pognute glavice i sklopljenih očiju se lagano trljao krilima o zid. Mama i ja smo čak nakratko zaboravile na njega vraćajući namještaj u prvobitno stanje, a ja sam je pritom uspjela nagovoriti da ga bar malo zadržim u staroj krletci. Odjednom smo postale svjesne da ga više ne čuvamo i potrčale prema kutu, ali on je i dalje stajao u istom položaju.

Više nije ni pokušavao bježati. Nije bilo razloga. Za njega vanjski svijet više nije postojao. Više nije bilo ničega. Ni nas, ni straha, ni tog čudnog skučenog prostora s mnoštvom opasnih prepreka i zamki, ni tih lažnih komadića neba u koje se toliko puta bezuspješno zalijetao. Samo on i to iznenadno utočište, taj tijesni mrak u koji se može skutriti.

Napokon siguran.

 

Razmaknula sam prste i pogledala na sat. Petnaest do tri. Salata je u hladnjaku, suđe oprano. Sad stvarno više nemam nikakvog posla, pomislila sam, i ta mi se činjenica prvi put u životu učinila užasnom. Tijelom mi se odjednom počela širiti napetost, poput vojske sitnih mrava koji se razilaze po koži. Počešala sam se po bedru, po koljenu, po ramenu, ali se činilo da češanjem samo privremeno rastjerujem nevidljive napasnike koji se raspršuju i razjareni napadaju na drugom mjestu. Češala sam se sve brže, sada s dvije ruke, gotovo mahnito, sve dok iznenada na vratima hladnjaka nisam ugledala svoj odraz. Ustuknula sam, uplašena. Ludim.

Ludim, ovo je već ludilo, bubnjalo mi je u glavi nepovezano, i žurno sam otišla u sobu. Pogledat ću još malo cvijeće pa onda idem, pomislila sam, i usput zastala pokraj Markove slike. Sjela sam na fotelju i polako je stavila u krilo. Nasmijane plave oči gledale su me s ljubavlju i odmah sam se osjetila jačom. Lagano sam prešla prstima preko slike.

Volim taj osjećaj. Sigurnost. I ako sve ostalo nestane, to će biti vrijedno ljubavi. Znam da hoće.

 

* * *

Večer je bila blaga i odlučili smo pješke otići do kina. Pola dana sjedim za kompjutorom, željan sam hodanja, rekao je Marko. Ja baš i ne, odgovorila sam u mislima.

Prije posla moram ulaštiti police na koje je noću pala prašina, očistiti masne mrlje od prstiju na staklima i vratima, mokrom krpom osvježiti mramorne pločice, poslagati robu. Danas je druga firma platila položaj na polici u visini očiju: prebaci sve njene proizvode gore. Sutra prebaci te iste proizvode policu niže, a one tamo u visinu očiju.

Prolilo mi se ovo mlijeko za tijelo, možete to malo obrisati? Možete mi dohvatiti onaj miris, ne taj, onaj tamo, još dalje? A možda ipak ovaj? Da, svakako, donijet ću stepenice, ne, nema veze, nije mi teško, zato sam tu, donijet ću ponovno stepenice.

– Da, baš bi bilo dobro malo prošetati – rekla sam.

Uopće se ne mogu sjetiti kad sam prestala govoriti ono što mislim. Odavno je tako. Možda još od one nesretne zgode s Djedom Mrazom? Možda to nije ni važno. Važno je zašto sam prestala. Mislim da se to može povezati s onom večeri kad smo se prvi put posvađali. Onaj rez, onu ogrebotinu koja je tada nastala osjećam i sada, premda je odavno prestala peći.

Čudno je to. I kad smo potpuno zdravi i snažni, o tome uopće ne razmišljamo, nego svu svoju pažnju posvećujemo nekoj maloj porezotini na ruci. Smeta mi, neprestano mislim o tome, ruka mi stalno leti prema tom mjestu, pazim da je ne zagrebem, hoće li mi ostati ožiljak? I kad prestane boljeti, znamo da je bila tu, baš kao i mjesta svih ranica iz djetinjstva koja uvijek dodirujemo s nekakvim obzirom.

Slabe točke, pečati naše ranjivosti.

Eto, tako je i sada. Ne peče me više, ne, lagala bih kad bih to rekla, ali znam gdje je nastala i gdje joj je trag. Pažljivo se odnosim prema njoj, zaobilazim je s oprezom. Pazim da je ne zagrebem.

– Super nam je ovako, je li? Nikad ne bih mogao poželjeti ništa bolje – rekao je gledajući pred sebe i još me jače privukao sebi. Koračali smo polako i naslonila sam glavu na njegovo rame. Zatvorila sam oči ne plašeći se da ću posrnuti.

Misli li da sam čudna? Trnci su mi prošli vratom i odjednom sam osjetila nekakvu jezu kako mi se cijedi niz leđa. Da, možda misli da sam čudna, onda je rekao nešto kako ja drukčije vidim stvari, i to je rekao ljutito… Je li bilo tako?

 

Znam da je bilo tako, i znam da mi je jednom rekao da sam naporna sama sebi s… S tim neprestanim traženjem smisla, nečega, čega – baš tako je rekao. Je li htio reći sam njemu naporna, pa je to u zadnji čas ublažio? Privila sam se čvrsto uz njega, a on me je nježno poljubio u kosu. Ne, ne mogu riskirati da ga izgubim. On mi je došao kao lijek, kao odnekud poslan s čudesnim darom da zacijeli, da sve popravi i učini lakim, da i moje sasvim male vrline učini vrijednim divljenja.

Pa zar je najveća stvar na svijetu ako nije, ne znam… zapamtio ime mog Liliputića? Kad sam preksinoć u krevetu promrmljala da sam žedna, a on se odmah digao i otišao po vodu iako je već bio u polusnu, možda je to najveća stvar na svijetu? Kako je, kad sam bolovala od gripe, cijelu noć obučen prosjedio u fotelji držeći me za ruku i ujutro otišao na posao? Obećao sam da nikad neću prespavati ovdje radnim danom, sjećaš se, sve dok ti drukčije ne odlučiš. Nisam želio da se uznemiriš, rekao je kao da je to najnormalnija stvar.

Već uljuljkana u sigurnost, ponekad se ponašam kao da je dovoljno samo to što postojim. Molim te, operi mi leđa, doviknuo je neki dan iz kupaonice. Dosadan si s tim leđima, uvijek to pitaš, dobacila sam s trosjeda. Da mi ih jednom opereš, ne bih više pitao, začulo se kroz šuštanje vode. Gledam film, doviknula sam i navukla deku preko brade.

Kad je izašao, skuhao nam je čaj i dugo me tješio. Prava si beba, rekao je pokrivajući mi bosa stopala dekom, kad još plačeš na filmove. A da, sjećam se, dodao je, ona do kraja nije shvatila da je on zaljubljen u nju, a onda je već bilo gotovo, jel tako? Kimnula sam glavom i krajičkom deke obrisala vrat mokar od suza. Daj, pa bar se toga ne moraš bojati, to se nama ne može dogoditi, rekao je i skočio mi donijeti papirnatu maramicu. Ja sam ga već i zaboravio, davno sam to gledao, još u srednjoj, ali znam da ima neko čudno ime, na vrh mi je jezika, kako ono, doviknuo je iz kuhinje.

Sirano de Beržerak, rekla sam promuklo.

 

Otvorila sam oči. On nije ni primijetio da sam hodala naslijepo, zadubljen u svoje misli o poslu, o tome kako će osigurati dom za mene i našu djecu; nema dana da o tome ne razmišlja, rekao je jednom. A ja? Mogu li si pogledati u oči i bez srama priznati da me nešto kopa i lomi? Da se osjećam kao lik u slici kojoj se svi dive, ali pritom nitko ne razmišlja kako je ta slika zarobljena ispod stakla, okovana u čvrsti metalni okvir koji ne dopušta bijeg? Nije dopušteno bježati iz idile.

Ne, ni ne pomišljajte na to. Ne postoji opravdanje za bijeg iz idile. To rade samo čudaci, razmaženi, oholi i sebični ljudi.

Neoprostivo.

– Ti si moja ljubav – rekla sam gledajući u vrhove cipela.

 

U kinu je zrak bio težak. Iako smo ušli desetak minuta prije, unutra je već bilo mnoštvo ljudi, a i dalje su neprestano ulazili. Naša su mjesta bila negdje u sredini reda i sporo smo se probijali do njih zapinjući jedno o drugo. Dvije su djevojke već sjedile i bilo je teško mimoići ih u tijesnom prolazu između dva reda sjedala. Ja sam prolazila prva i gotovo se saplela o njihove prekrižene noge. Pazite malo, rekla je jedna od njih drsko. Kad je prolazio Marko, ona je odmah ustala, a za njom i njena prijateljica. Što ćemo mi koji imamo duge noge, rekla je i nasmijala se zabacivši ramena. Marko je polako hodao postrance i razmak između njegova i njezina lica nije bio veći od desetak centimetara. Zašto nije sklopila stolicu kao ova do nje, pomislila sam. Da je sklopila stolicu, mogla se još malo odmaknuti i to bi bila pristojna udaljenost za dva neznanca. Ne, htjela mu je biti što bliže, sigurna sam, kao što sam sigurna da mu je gledala ravno u oči dok su se mimoilazili, iako su se svjetla već pogasila.

Napokon smo sjedili. Film me, bar po sadržaju, nije pretjerano zanimao i prožeo me je neugodan osjećaj da ću prosjediti dva duga i dosadna sata u zagušljivom mraku.

Za razliku od mene, Marko je, očaran pričama koje je čuo na poslu, sjajnih očiju napeto iščekivao početak. Spustila sam se dublje u stolicu i napokon pronašla položaj koji mi je bio donekle ugodan. Malo, samo malo sam zabacila glavu i pogledala u stranu.

Ne gleda. Gleda ravno u platno. Mislim da bi mogla biti… dvije, tri? Vjerojatno tri godine mlađa od mene, ali ipak mi je rekla pazite. Da je toliko pristojna, onda ne bi ostala sjediti, nego bi me propustila kao i njega. Ne, mislim da me je persirala upravo zato da bi naglasila svoju prednost. To su gluposti, rekao bi Marko da sad može čuti ove moje misli. Godina, dvije, tri, kakve to ima veze, kao da ga čujem. Ali ja znam da u ženskom svijetu godina vrijedi peterostruko.

 

Jednom je jedna upadljivo dotjerana mlada žena tražila kremu protiv bora i, savjetujući joj u izboru, upitala sam je koliko joj je godina. Dvadeset os… zaustila sam, ali ona mi je upala u riječ. Dvadeset sedam, rekla je brzo. Dvadeset sedam, ponovila je sporije, smiješeći se s olakšanjem. Kao da je jedva uspjela spriječiti sramotnu riječ, ružnu klevetu koja bi oštro odjeknula među staklima i mramornim pločicama. Zamalo, i svi bi se okrenuli i vidjeli je kako u ruci drži kremu koja treba prikriti tragove njenih dvadeset osam godina. Zaboga ne, to ne bi bilo fer, rođendan joj je tek za dva mjeseca. Pa i kad prođe, ona se neće razbacivati brojkama bez nužne potrebe.

Ah, još je daleko do trideset, reći će ako je netko upita, mlada sam, to se vidi i bez pitanja, koliko biste mi vi dali, govorit će takve i slične smicalice kojima se može izbjeći odgovor. Sjećam se da sam se kao sasvim mlada uvijek čudila tom skrivanju godina. Ne razumijem zašto neke žene lažu o godinama, govorila sam, pa ja svima uvijek iskreno priznam da imam osamnaest.

 

Evo, opet je popravila kosu i bacila pogled prema Marku. Uostalom… Stvarno je glupo provesti cijeli film motreći njeno ponašanje. On je potpuno zadubljen i ne primjećuje nikoga. Namjestila sam se u sjedalici i ispreplela prste s njegovima.

Vruće je. Zrak je gust i topao, zasićen nekakvim kiselkastim vonjom koji izaziva mučninu. Zavalila sam se i nekoliko puta duboko udahnula. Udahni kroz nos, izdahni na usta… Dobro je, sad je malo lakše, ali još ne mogu reći da se dobro osjećam.

Na platnu su se velikom brzinom izmjenjivali kadrovi automobilske jurnjave uskim ulicama prepunih štandova s voćem. Kiša naranči, marelica i jabuka letjela je publici u lice i dvoranom su se začuli uzbuđeni povici. Dobro snimljeno, pomislila sam, kad me netko s desne strane snažno uhvatio za nadlakticu. Preplašeno sam se trgnula, ali kad sam se uspjela sabrati, ruka mi je ponovno bila slobodna. Pogledala sam udesno nastojeći što manje okrenuti glavu.

Do mene je sjedio visoki mladić i ja sam na trenutke, loveći svjetlo koje je bljeskalo s ekrana, jedva uspijevala razaznati njegov profil. Nije obraćao pozornost na mene i odmah sam primijetila da je sav u nekakvom sretnom grču, cijelim tijelom ustremljen prema naprijed – kao da će sad iskočiti iz stolice. Koljena su mu bila neobično visoko, ali to nije bilo zbog njegove visine. Tada sam shvatila da stopala drži na vrhovima prstiju, a na svijetlim potplatima njegovih tenisica, kao i sa strane, mutnim su sjajem bljeskale mačje oči. Mislim da je već odavno trebao prerasti tenisice koje svijetle, pomislila sam i odjednom osjetila nelagodu zbog njegove prisutnosti.

Svjetlo mu je ponovno palo na lice. Treptao je poput djeteta, neprestano se smiješeći, a onom rukom kojom me dohvatio gužvao je hlače, hvatao naslon stolice, trljao i savijao prste desne ruke, pa opet hvatao naslon… Sasvim polako spustila sam ruku u krilo i naslonila se na Marka. Oči su me već boljele od gledanja u stranu i osjetila sam laganu vrtoglavicu. Nisam mogla odoljeti i ponovno sam se zagledala u njega, sad već slobodnije.

Mislim da uopće nije primijetio da mi je uhvatio ruku. Ne, previše je zanesen. Pa već bi nešto napravio da je to učinio namjerno, ili se bar ispričao. Ne, sigurna sam da nije ni primijetio. Odjednom sam osjetila nešto kao… Divljenje, možda zavist? On možda i nije svjestan vrijednosti svoga dara. Rijedak, čudesan dar koji imaju samo djeca i nemoguće ga je sačuvati od vremena koje ga izjeda.

Postoje i takvi, dakle, pomislila sam ushićeno. Kako je samo uspio? Odrasti i ostati tako čist u srcu da se možeš potpuno predati svemu što te veseli. Bez primisli, bez dvojbi, bez vječne tvrdnje to je samo film, bez razmišljanja hoće li komu zasmetati tvoja ushićenost i tvoje uzbuđeno disanje i što će uopće misliti svi ti ljudi… Bez ustručavanja uhvatiti za ruku nekoga pokraj sebe, čvrsto, ne srameći se pokazati svoje uzbuđenje i njemu i cijelom svijetu, u kojem ne moraš misliti koliko je centimetara dovoljna udaljenost između lica dva neznanca.

Tako čist.

Ponovno sam spustila ruku na naslon i zavalila se. Neke sam dijelove radnje već propustila, pa se trebalo koncentrirati i pohvatati konce. Međutim, nije išlo. Osjećala sam kako me natapa znoj i kako se svi ti zvukovi i slike stapaju u bučnu šarenu gužvu koja me okružuje i steže, steže… Povukla sam rukav i ustanovila da sam u žurbi nakon tuširanja zaboravila staviti sat. Da pitam Marka? Ne, može pomisliti da mi je dosadno i da sam išla samo da mu ugodim, a tako sam oduševljeno prihvatila poziv. Možda će odmah posumnjati da sam se pretvarala i za neke druge stvari, kao kad smo išli na otvaranje onog kluba i… Začudit će se, jer ja čak i spavam sa satom.

Bože, koliko misli oko običnog sata. Umorna sam od vlastitih misli. Uvijek se talože i talože negdje u dubini vrebajući trenutak da se uskovitlaju, i onda se bjesomučno roje i ja ih više ne mogu svladati. Mislim da bi se čak i ljudi koji me poznaju iznenadili kakva oluja prethodi samo jednoj mojoj rečenici, možda samo jednoj riječi. Nekad mi se čini da sam poput boce mineralne vode koju može uzburkati sitnica – tek slučajni dodir, miris ili boja nečijeg glasa. Na dnu se uzburka mnoštvo mjehurića koji vriju, kovitlaju se i jure prema vrhu, napeti, puni snage i želje da izlete i prsnu u stotinu smjerova. U trbuhu mi treperi, prsa mi se nadimaju i ne mogu sustići vlastito disanje, boreći se da ta zapjenjena snaga ne izleti i potpuno me razotkrije pred svima.

Ne. To ne bi bilo primjereno, voda bi se prolila, ljudi bi gledali, ostale bi mrlje. Nećemo otvoriti bocu, treba pričekati, suzdržati se. Nekoliko trenutaka strpljenja i voda će se opet smiriti i postati bistra i pitka, upravo onako kako treba. Kakvu ljudi vole. Da, poslije je bolje, sada ćemo samo malo odškrinuti čep da pritisak izađe, da ishlapi.

Da se boca ne raspukne.

Volio bih da mogu kao ti, često mi govori Marko. Uvijek si tako mirna i staložena, kao da za tebe problemi ne postoje. Vidi mene, ludim i vičem za svakakve gluposti, dostavu koja kasni, pogrešku u računovodstvu, prolivenu kavu… Blago tebi.

U oči mi je upao metalni odsjaj i ugledala sam veliki sat na ruci koja me maloprije onako preplašila. Ako se samo malo nagnem, moći ću vidjeti… Nemoguće

Da smo tu samo dvadeset minuta? Ne može biti, nikako ne može biti. Zar sam toliko odlutala? Ovo je već mora. Zlo mi je, zrak je toliko zasićen da mi se čini kao da ga udišem izravno iz nečijih usta. Potrošeni, truli zrak. Neprimjetno sam zavukla ruku pod majicu i otkopčala grudnjak. Prsa su mi sada malo slobodnija, ali to mi ne može pomoći. Moram se dočepati zraka. Očajnički mi treba zraka. Moram izaći, ne, pogledat ću ponovno, možda mi se učinilo. Sedam i dvadeset. Zaboga, ne mogu ni izaći preko svih ovih ljudi, moram sjediti još sat vremena i gušiti se u ovom zadahu. Srce mi lupa sve brže i nekakva mi težina obuzima udove. Kao da tonem u gustu ljepljivu smjesu svih ovih zvukova, boja, mraka, tijela… Nezaustavljivo prodire u mene kroz sve otvore, i najmanju poru na koži…

Ugušit ću se. Umrijet ću ako ne pobjegnem. Moram se osloboditi, strgnuti košulju, udahnuti punim plućima, ustati. Svojim ću tijelom nacrtati veliki tamni obris na ekranu i zakloniti vidik svima koji sjede iza mene, na njihova dobacivanja uzvratiti još gore, glasno i nepristojno, kako se ne priliči, vikati dok budem imala glasa. Onda ću odlučno krenuti prema izlazu ne osvrćući se, bezobzirno i grubo zapinjući o tijela i gazeći punim stopalima po tuđim nogama.

Pustite me da prođem, vrisnut ću.

 

– Je li sada bolje? – zabrinuto me pitao Marko. Čučao je ispred mene pretražujući mi lice pogledom.

– Bolje mi je – rekla sam. Iako sam sjedila na niskom zidiću, još sam se osjećala nesigurnom. Zato sam još jače stisnula njegove ruke u svojima.

– Pa šta se dogodilo? Tako si brzo krenula prema van da sam te jedva stigao.

– Bilo mi je stvarno loše… Mislila sam da ću se ugušiti.

– Da odemo na hitnu?

– Ne, ne… Hajdemo kući.

Nije se ni pomaknuo s mjesta, zabrinut.

– Sigurno?

– Hajdemo kući, molim te – rekla sam i krenula prema autu.

Ljudi su već počeli izlaziti iz kina i ja sam spontano pognula glavu, kao da će me sada svi prepoznati. Eno one što je ranije izašla iz kina – uprijet će prema meni prstom. Međutim, oni su živo komentirali film i nitko nije obraćao pozornost na mene. Kad sam se napokon zavalila u sjedalo, kroz staklo sam ugledala onog momka koji je sjedio do mene. Prolazio je ispred auta i tenisice su mu sada upadljivo svijetlile na sve strane. Doista neobičan prizor. Pod ruku ga je čvrsto držala starija gospođa i nježno kimala glavom dok joj je on nešto pričao smijući se cijelim tijelom.

Čuvaj svoj dar, rekla sam u mislima i nasmiješila se. Opet mi je bio okrenut iz profila i dok sam se naginjala ne bih li mu uspjela vidjeti lik, primjetila sam kako se ona žena okrenula u našem smjeru i kimnula glavom. Zatim ga je još jače privukla sebi i njih su dvoje zamakli preko ceste.

– Marko… Je li ona žena tebe pozdravila?

– Ovo dvoje što su sad prošli? Aha, živi u mom kvartu. Znam je onako, iz viđenja.

– Tko je ono s njom?

– Sin. Sjedio je do tebe, ne znam jesi li ga primijetila? Pretrpio je neka oštećenja, mislim pri porođaju, tako pričaju. Nikad se ne odvaja od njega.

– Koliko ima godina?

– Dvadeset tri, četiri, tu negdje. Nema on nekih težih tjelesnih problema, ne možeš ni primijetiti dok se bolje ne zagledaš. Jednostavno je zastao u razvoju. Ne znam, kao da mu je recimo sedam godina. Jesi ti sad sigurno dobro?

– Ma jesam, samo da već jednom dođemo kući.

Kad sam legla na svoj stari trosjed i visoko podigla noge, osjetila sam se spašenom. Obrazi su mi još trnuli od hladne vode kojom sam se ispljuskala čim sam kročila u stan. To mi je do kraja razbistrilo um i sad sam opet bila potpuno prisebna.

– Žao mi je što si morao izaći pred sam kraj filma radi mene.

– Nema veze. Ionako je kraj predvidiv.

– Da sam znala da je još samo deset minuta do kraja, možda bih se prisilila još malo izdržati. Mislila sam da moram sjediti još sat vremena i… Ne znam, uhvatila me panika.

Sjeo je nasuprot meni.

– Nema veze, ne opterećuj se time… Zašto si mislila da moraš sjediti još sat vremena? Pa znaš da film traje sat i pol?

Zašutjela sam. Glupo je sad to i spominjati, možda mi se i učinilo u onom bunilu.

– Zaboravila sam sat, a onaj momak što je sjedio do mene… Na njegovu satu je bilo sedam i dvadeset, mogla bih se zakleti.

Zamislio se.

– Čekaj, ti si izašla, mi smo izašli oko osam i dvadeset… Znaš da su ljudi počeli izlaziti možda pet minuta nakon nas. Kakvih sedam i dvadeset, šta ti je? Učinilo ti se.

Protrnula sam. Nekakva mi se jeza počela spuštati niz noge i čvrsto sam ih ispreplela. Sigurna sam da je bilo tako, sigurno je bilo sedam i dvadeset, čak sam dvaput pogledala. U onom košmaru sve je izgledalo nestvarno, ali to sam zbilja vidjela, sigurno. Ponekad se bojim da ću se izgubiti negdje između stvarnog i nestvarnog i neću ni samoj sebi moći dokazati je li nešto istina ili plod mojih ludih misli.

Jesam li sada prešla granicu?

– Bilo je sedam i dvadeset – rekla sam tiho, bojeći se riječi.

– Čekaj! – nasmijao se. – To je to. Sat se pomicao unatrag, kad ono, prije tri dana. Sigurno mu je zaboravila pomaknuti sat. Sjetio sam se jer i meni jedan sat u kući još ide po starom vremenu, nikako da to namjestim. Svaki put se šokiram kad ga pogledam.

Mišići u nogama su se opustili, ali još nisam osjetila potpuno olakšanje.

– Kako misliš, zaboravila mu je pomaknuti sat? Mora mu pomaknuti sat.

– Daj, Petra, ne budali!

Zavalio se u fotelju i uzeo daljinski.

– Šta će njemu sat? Da ne zakasni na posao? Svašta!

Sad smo oboje šutjeli. On je stavio noge na stol i ležerno vrtio programe.

– Ovo mi se već događalo i prije.

– Šta, da misliš da je sedam i dvadeset?

– Da, da, duhovito. Ovo, kad mi bude loše, fali mi zraka i uspaničim se. Napad panike.

– Je l’? – otegnuo je pitanje ne skidajući pogled s ekrana. – Čuo sam za to. Znači, tako to izgleda?

– Mislila sam ti reći… Ninina sestra je psiholog i jednom sam baš s njom porazgovarala o tome, kad sam je srela kod Nine. Znaš šta mi je rekla?

– Šta?

Dobacio mi je kratak pogled i odmah se ponovno usredotočio na nekakve automobilske utrke.

– Rekla mi je da neprestano imam potrebu pobjeći iz socijalne uloge koja mi je nametnuta, u kojoj se ne osjećam dobro i da…

– Koje gluparije! – upao mi je u riječ. – E to obožavam, te misaone izraze! Pazi to: socijalna uloga!

Spustio je daljinski u krilo i nalaktio se.

– Pa tu je sve jasno, evo, ja ti sad odmah mogu reći šta ti je! Morala si odsjediti sat i pol u kinu, a nisi se osjećala dobro i normalno da te uhvatila panika! Socijalna uloga, daj, molim te… – otpuhnuo je s prezirom.

– Nije važno kino, nego osjećaj, razumiješ, to mi se događa i na drugim mjestima, a uzrok je negdje u meni i treba ga…

Spustio je noge sa stola i okrenuo se prema meni.

– Nije kino, nego dućan ili autobus, pa šta, sve je to isto! Bitno je da ima puno ljudi i da se bojiš da se ne možeš probiti van na svježi zrak! To je tako logično i ne znam zašto ti uopće treba psiholog s nekim nebulozama o uzroku. Pa nisi luda! Uzrok je to što si anemična ili imaš nizak tlak, ne znam, otiđi ovih dana i napravi pretrage, znat ćeš odmah uzrok.

Mislim da ga već znam, pomislila sam, ali sam i dalje šutjela. On je ponovno stavio noge na stol i zauzeo prijašnji položaj. Po ekranu su jurcali automobili jarkih boja, izgledajući poput igračaka na daljinsko upravljanje.

– Mislim da ti ta Nina uopće nije par – mrmljao je ne gledajući me. – Preslobodna je. I malo ženstvenosti joj ne bi škodilo.

– Otkad se odselila, čujemo se dvaput godišnje. Osim toga, samo si je jednom sreo.

– Nema veze. To mi je dovoljno da steknem dojam. Eto, Ivana mi se odmah svidjela. Mogla bi se malo više družiti s njom. Ipak ti je to prijateljica iz djetinjstva.

– Znam da ti se odmah svidjela – rekla sam.

 

* * *

Ugledala sam je već izdaleka. Žurila je i lagana haljina na cvjetove joj se lepršajući plela oko nogu. Mahnula sam i ona se uputila prema našem stolu.

– Gdje je? – upitala me tiho, osvrćući se oko sebe kao da je u nekakvom špijunskom filmu.

– Tu unutra. Sad će.

Imala je novu frizuru, razbarušenu i kratku.

– Dobro ti stoji ta frizura. Fino ti uokviruje lice.

– Da? Hvala ti – rekla je i promeškoljila se na stolici.

Odmah je uočila Marka, iako je dolazio iza mojih leđa. Vidjela sam to, kako su joj se nosnice raširile i kako je, brzo namještajući ovratnik košulje, gotovo neprimjetno popravila kosu. Gotovo neprimjetno. Onda je ushićeno pogledala uvis, kao da je upravo ugledala nekakav natprirodni fenomen.

– Ovo je naša Ivana, je li? – rekao je srdačno Marko stojeći iznad nje.

– Ovo je Ivana – potvrdila sam smiješeći se.

Zatim su se rukovali i ona je položila i drugu ruku na njegovu, oduševljena što je njena Petra pronašla tako divnu osobu. Onda je počelo. To mora biti sudbina – govorila je kao navijena – jer ljudi se traže i provedu život zajedno da bi tek na kraju shvatili da nisu jedno za drugo, a eto, vi ste se odmah prepoznali, rekla mi je da si zbilja poseban i da te moram pod hitno upoznati, a i ona je posebna, zbilja jest, a još koja slučajnost, njen otac je ekonomist, sigurno ti je pričala, a znaš da kažu da žene zapravo u muškarcu traže svoga oca…

– Ivana je završila ekonomiju – prekinula sam je.

– Onda smo kolege – dodao je veselo Marko.

– Koja si ti generacija? Dvije godine stariji? Pa sigurno smo se i sretali negdje po fakultetu! – oteo joj se poklik, tako da su se ljudi za susjednim stolom okrenuli prema nama. – A je li ti predavao…

Nalaktila se na stol gotovo mi okrenuvši leđa i dugo pričala Marku dogodovštine s fakulteta, usrdno se trudeći da zadrži njegov pogled. Nastojala je gotovo svaku rečenicu popratiti nekom gestom. Tako je izgovorivši riječ “pričao” u zraku nekoliko puta pucnula prstima, a na riječ “oduševljeni” pobožno je preklopila ruke na prsima, kao da želi zabaviti dijete. Marko se ljubazno smiješio i svako malo pogledavao prema meni kao da mi želi pokazati da on nije zaboravio moje prisustvo.

I tako smo se nas dvoje usred te bučne predstave krišom gledali s nježnošću, a ja sam potpuno odagnala neugodan osjećaj koji me obuzeo uoči tog susreta. Čudno je to reći, ali u meni je rastao nekakav ponos – kao da gledam svog dječaka koji je upravo hrabro preskočio visoki zid. Polako sam ispod stola potražila njegovu ruku. On ju je nježno stisnuo, i dalje ljubazno kimajući glavom.

Zatim je odjednom ustao i rekao:

– Mi bismo sad stvarno morali ići. Nadam se da ćemo sada malo češće viđati, je li, Petra?

Ona je odmah skočila i poletjela za njegovom rukom.

– Naravno, apsolutno moramo – govorila je tresući mu ruku. – Petra, mi se u zadnje vrijeme stvarno rijetko viđamo, je l’ tako?

– Istina – rekla sam i privila se uz Marka. On je izvukao ruku iz njene i obujmio me rukama.

Ispred kafića je bila velika travnata površina na kojoj je sve vrvjelo od majki s malom djecom. Iako je bilo predvečerje, proljetno sunce je još grijalo i bilo je doista ugodno toplo. Zastali smo da se pozdravimo.

– Nas dvije smo ti cijeli život zajedno. Ništa se ne može dogoditi jednoj a da druga ne zna – dobacila je šeretski i nasmijavši se spustila ruku na Markovo rame.

Previše dodira, probola me misao.

– Mislim da te nitko ne poznaje kao ja, ili kao ti mene, je l’ da?

– Stvarno se znamo od malih nogu – potvrdila sam.

– Sigurno ti nije pričala koliko smo tulumarile zajedno, je li, Petra? I kako! – dodala je značajno pogledavši Marka.

U tom je trenutku odnekud doletjela lopta i udarila u prepuni koš za smeće koje se rasulo sve do stolova. Maleni dječak je dotrčao za njom i stao kao ukopan, preplašeno gledajući nered koji je napravio. I mi smo ušutjeli, iznenađeni prizorom.

– A šta ćemo sad? – upitao ga je prijateljski Marko. – Vidi šta tu svašta imamo.

– Ah, pa zato imamo Petru! – uzviknula je Ivana. – Sad će ona začas to analizirati. Šta ima u ovom košu za smeće… – presavila se od kikotanja koje ju je spopalo i pritom se naslonila na Marka, koji je također prasnuo u smijeh. – Netko je lizao sladoled… znači da mu je bilo vruće… – doslovno je hvatala dah, gušeći se od smijeha.

– Skup sladoled, znači da ima i love – cičavim je glasom propištao Marko kad je uhvatio zraka, a onda ga je opet spopao smijeh.

Dječak je u čudu gledao dvoje odraslih kako se beskrajno hihoću prosutom smeću, a onda odjednom zgrabio loptu i otrčao. Njih su dvoje napokon počeli dolaziti sebi i ja sam brzo razvukla usta u osmijeh.

– Ma Ivana je skroz otkačena – rekao je i ponovno me zagrlio, dok je drugom rukom brisao oči koje su mu suzile. – Super je!

– Nas dvije se sve razumijemo, ne ljuti se ona – rekla je veselo Marku, iako je nitko ništa nije pitao.

– Pa normalno, zezamo se – dobacio je on vedro.

– Naravno – rekla sam.

Zatim smo se rastali uz obećanje da ćemo ovo što prije ponoviti.

– A je li, ti meni ništa ne pričaš o tim tvojim razularenim tulumima? – upitao me je dok smo hodali prema autu.

– Pa da crkneš od muke – odvratila sam smiješeći se.

 

* * *

Sigurno neću moći dulje od deset, gunđala sam si u bradu dok sam navlačila suknju. Ništa, reći ću mu da ionako za dva dana odlazim živjeti sama u nepoznat grad. Mogao bi me napokon smatrati odraslom, da, pokušat ću tako reći. Bacila sam još jedan pogled u zrcalo. Odlično. Ova nova olovka stvarno dobro ide na tamne oči.

Kad sam došla u kuhinju, otac je iznenađeno odmjerio moju mini suknju. Super, sad neću moći ni do deset, pomislila sam i upitala:

– Pa… kad se vraćam?

Slegnuo je ramenima i osmjehnuo se:

– Otkud bih ja to znao? Pričat ćeš mi sutra – odvratio je nehajno i ovlaš me dotaknuo novinama po glavi.

Veselo sam izašla iz kuće i uputila se niz cestu, sputavajući se da ne potrčim. Ivanina je kuća i inače dominirala našom ulicom, a osobito sad kad su svi prozori bili osvijetljeni. Došla sam malo prije da joj pomognem, ali kako su njeni roditelji plaćali ženu za ispomoć, gotovo je sve bilo obavljeno.

– Srela sam neki dan Sanju, sjećaš je se iz osnovne, rekla je da će svratit… Bit će dosta ljudi, ako svi dođu – rekla je, zadovoljno se ogledavajući po stanu.

– Kad ti se vraćaju starci?

– Ah, nema straha, rekli su koliko bude trebalo. E da, zvala sam i Dadu, rekao je da će doći.

Zapanjila sam se.

– Ti zvala Dadu?

– A šta ću… – zakolutala je očima. – Prije mjesec dana sam bila kod njega i onda sam se izlajala kako planiram ovu našu oproštajnu večer, i tako… A dobro, nema veze – rekla je ležerno, kao da je upravo shvatila da će lako ukloniti mrlju s nove majice.

– Pa nisi mi to rekla – nehotice sam je uhvatila za rukav.

– Važna stvar… Zaboravila sam. Mom bivšem dragom trebala je neka snimka uživo, nekog rock benda, i sjetim se ja da bi Dado mogao to imat. I imao je – rekla je kratko i otišla razmjestiti plastične čaše.

– I šta je bilo? – trčkarala sam za njom oko stola.

– Ma šta će bit – rekla je nehajno. – Malo popričali, kako je u srednjoj, bla, bla, potpisala mu se za neku njegovu zbirku i otišla.

– Kakvu zbirku? – upitala sam uzbuđeno.

– Šta je tebi? – otresla se na mene, a onda se opet odobrovoljila. – Ima na nekom panou iznad stola stotinu zalijepljenih malih izrezanih papirića, a na svakom samo jedna riječ.

– Koja riječ?

– A ne znam, ko će sve to čitati, nije mi se dalo. Vidjela sam da ima dosta imena. Mislim da su zapravo sve imena. Uglavnom, poanta je u tome da ljudi malo obraćaju pozornost na rukopis, da je rukopis kao nešto, znaš, predstavlja nas i tako… E, kao otisak prsta, da. To je naš otisak, tako je rekao.

– I onda?

– Pa zamolio me je da mu napišem samo jednu riječ, koju želim. Onda je to zalijepio na pano. Ah, znaš njega… Blentav je uvijek bio i ostat će – rekla je pogledavajući kroz prozor.

– Šta si napisala? – upitala sam susprežući se.

– Pa, Ivana, šta ću napisat? A šta bi ti, molim te, napisala?

Šta bih ja napisala, počela sam grozničavo razmišljati, ali se tada oglasilo zvono. Gosti su već počeli pristizati i požurile smo na vrata.

 

Vrijeme je brzo prolazilo. Prijatelji su me stalno povlačili za rukav i ja sam nastojala iskoristiti svaki trenutak za prisjećanje na školske dane koji su upravo minuli. U jednom sam trenutku ostala sama i dok sam stajala ispred velikog akvarija, začula sam Ivanin glas:

– Petra, vidi ‘ko nam je stigao!

Pokraj nje je stajao Dado, držeći u jednoj ruci ružu, a u drugoj mali buketić ivančica.

Dado da nosi cvijeće? Uozbiljio se, vidi mu se to na licu. Sad je nekako muževan. Za koga je ruža?

– O, hvala, hvala – rekla je Ivana blazirano uzimajući iz ružu njegove ruke. – Kako si samo znao! Kraljica cvijeća!

– Što god – rekao je, također se smijući, i pružio mi ivančice.

Da, da, pravi trenutak za osvetu, pomislila sam gorko. Mogao bi malo odrasti, za promjenu.

– Hvala – rekla sam kratko.

– Daj, Petra, stavit ću i tvoje cvijeće u vodu – dobacila je Ivana i uzela mi buketić iz ruku. Pomirisala ga je i napravila zbunjeni, gotovo gadljivi izraz.

– Ne miriše – rekla je razočarano.

– Naravno – odgovorio je Dado.

Zahihotala se pokazavši zube koji su za njeno sitno lice zbilja bili preveliki. Onda mi je hitro dobacila jedan “rekla sam ti da mu nema pomoći” pogled i s cvijećem nestala u gužvi.

– Kladim se da može dobro ugristi – rekao je i pokucao na staklo akvarija.

Jarka žuto-crna riba s perajama koje su se širile u svim smjerovima poput niti nije se ni pomakla. Motrila nas je lelujajući iza velikog lista morske trave. Neobično je mirna za jednu ribu, pomislila sam.

– To je skupa i rijetka ribica, i kućni ljubimac – rekla sam sarkastično.

– Ne govorim o ribi, nego o Ivani – odvratio je i dalje gledajući kroz staklo.

– Nije pristojno komentirati nečiji fizički izgled – procijedila sam, dureći se.

– Nisam mislio na fizički izgled – odgovorio je i dodao: – Idem uzeti piće, hoćeš i ti nešto?

– Gusti sok.

Brzo se vratio i pružio mi čašu.

– Rekla si da voliš poljsko cvijeće – rekao je – Nisam znao da si se predomislila. Žao mi je ako je ispalo glupo.

– Ne sjećam se da sam rekla.

– Pa dobro, možda nisi rekla, ali si na pernici imala tri zalijepljene prešane ivančice. I uvijek kad bi se potpisivala, nacrtala bi je uz ime. Ali dobro, sad je to sporedno.

Sad je to sporedno, polako su, jedna za drugom odzvanjale riječi.

Kako je bilo na maturi, pitao je, uvijek ste govorile da ćete u gimnaziju, moj stari nije htio ni čuti da neću nastaviti posao, udavila me mehanika, nije to za mene, moram nešto drugo, možda kod strica u Njemačku, vidjet ću što ću, gdje ćete stanovati gore, kako tvoji starci, kako se mire s tim da ideš, i ostale bezbojne riječi samo su plutale kraj mene ne dotičući me.

Sad je to sporedno, upisivalo se, slovo po slovo. Sve ove godine osjećam se nevidljivom, a ti zapamtiš tri uvela cvjetića na mojoj pernici i to je sporedno?

Dobro, a tebi, sjećaš se glupe svađe oko svemiraca, nismo popričali cijelu srednju školu, vidjela bih te samo u prolazu, na motoru, eto, baš mi je žao, super, jedva čekam da odem, zajedno putujemo ali nećemo živjeti zajedno, ona će uzeti stan, ja sam dobila sobu u domu, mojima je preskupo, i otac kaže tko će vas dvije kontrolirati u stanu, mama se ponosi, znaš moje.

Sad je to sporedno, kako je to rekao, kao da stvarno nije važno. Cijeli je moj život satkan od sporednih stvari, htjela sam reći kad je on iznenada upitao:

– Zamisli šta bi bilo da sad ovdje ubacimo pedeset riba, onih malih, sivih, običnih, koje jedu otpatke? – upitao je odjednom.

– Uf! – otelo mi se. – To ne bi valjalo miješati. Zašto pitaš?

– Najprije bi je obilazile sa strahom. Izolirale bi čudnu zvjerku, a onda je ispipavale i ispipavale dok se ne uvjere da nije opasna. To bi trajalo sve dok se prva ne bi ohrabrila i ugrizla. I tu bi joj bio kraj.

– Nikad mi to ne bi palo na pamet. Morbidno. I nepotrebno, mislim… To se gotovo nikad ne događa.

– Misliš da se to gotovo nikad ne događa… – ponovio je odsutno, i dalje zureći u akvarij. – Idem ja sad polako – presjekao je odjednom.

Pogledala sam na sat. Još nije bilo deset.

– Idem i ja – rekla sam brzo – samo da skočim u wc. Čekaš me?

Otrčala sam u toalet i pred zrcalom na brzinu popravila frizuru. Glupačo, udaralo mi je u glavi, kako si samo ispala glupa s onim cvijećem, ovo je već drugi put, ne znam kako uopće želi razgovarati s tobom. Iz torbice sam izvadila adresar i istrgla jednu stranicu.

Što ću napisati? Ne, ne ime, to je glupo, šta, šta, požuri, čekaj, valjda je važan rukopis, onda bi trebala biti duža riječ, otkud znam, ma evo, uostalom, zašto bih se prenemagala, nema veze… Naslonila sam papir na stroj za pranje rublja i brzo napisala marmelada, a zatim smotala papirić i gurnula ga u torbicu. Kad sam izašla, pogledom sam potražila Ivanu. Sigurno će gnjaviti zašto idem, mislila sam i mahnula joj na drugi kraj sobe. Srećom, ona je samo odmahnula i nastavila razgovor.

Bilo je neobično toplo iako je rujan već bio na izmaku. Hodali smo šuteći i ja sam odjednom rekla:

– Napisala sam ti riječ za tvoju zbirku rukopisa.

– Rukopisa? – iznenadio se. Zastao je.

– Ivana mi je ispričala. Jedino mi obećaj da nećeš to sad gledati. Kad dođeš kući, važi? Malo mi je glupo.

Izvadila sam papirić i tutnula mu ga brzo u ruku. Lice mu se ozarilo.

– Važi – rekao je smiješeći se

Odjednom sam se pokajala. Prošla me nekakva nelagoda i poželjela sam mu istrgnuti papir iz ruke. Ali on ga je već spremio u džep. Zašto si se tako istrčala, mogla si se još malo raspitati kod Ivane, ili kod njega, o čemu se radi, a ne tako bubnuti, tko zna šta treba napisati i šta to uopće znači… Opet ću ispasti glupa, pomislila sam nervozno gnječeći prste.

– A, čuj… Koje su riječi važne, za te rukopise? Mislim, šta su ti drugi napisali?

Nasmijao se.

– Čovječe… Ne bi vjerovala kako je sve to smiješno i ofucano… Čekaj, sad ću ti reći precizno…

Progutala sam pljuvačku.

– Imam sto sedam riječi… Od toga je bar četrdeset neke gluposti, kao…

E, ovakvu glupost još nisi imao, mislila sam grozničavo. Uostalom, nema veze, jednostavno ću ga zamoliti da mi vrati. Reći ću da sam se predomislila i gotovo.

– Pa mislim da je svih četrdeset ljubav. Možda petnaestak je… sreća, nešto malo vječnosti i… Uglavnom, to je to. Ne znam, ljudi se valjda osjećaju sigurni tako uniformirano, iza opće obožavanih riječi. Ili procjenjuju što bi drugi napisali, pa zaključe da s ovim sigurno neće ispasti lošiji od drugih, nemam pojma. Možda bi bilo dobro čuti zašto svi to pišu, ali mislim da baš ne bih imao strpljenja slušati o tome. Sumnjam da bi me oborilo s nogu. Eto. Ostalo su imena, ali tu kategoriju i ne računam. Ono što imalo, imalo – naglasio je – odskače može se nabrojiti na prste jedne ruke. Ma ne, puno sam rekao… Ali, uostalom, tako je i u životu, kao piramida.

Ja sam šutjela i on se odjednom uzvrpoljio, kao da se pobojao da me sve to ne zanima. Stavio je ruke u džepove.

– Ma to nije važno. Samo jedan obični hobi koji ništa ne znači. Eto, možda je zanimljivo pogledati rukopise. Stara se već buni da samo skuplja prašinu, a i ja se slažem. Mogla bi doći i vidjeti jednom, možda kad dođeš na praznike, mislim, ako te baš zanima…

– Doći ću – rekla sam veselo.

 

* * *

– Željela bih se vratiti na fakultet – rekla sam sačekavši da raznobojni autići projure kroz cilj. Pobjednik je izašao s visoko podignutim rukama.

Trgnuo se i nekoliko me trenutaka gledao zbunjeno, kao da nije dobro čuo. Napokon je rekao:

– Otkud sad to?

– Skoro svaki dan razmišljam i žao mi je što sam to napustila, što sam razočarala… sebe. Osim toga, već osam godina prodajem parfeme i dosta mi je. Ne mogu cijeli život.

– Da, razumijem te, ali znaš da uvijek možeš raditi kod mene, ja to cijelo vrijeme i planiram. Ispočetka bi se malo učila poslu, a poslije možeš raditi što god ti paše. Možeš biti šefica odjela!

– Nisam ti ja za šeficu odjela. Radije bih negdje predavala hrvatski.

Ostavio je daljinski i otišao u kuhinju. Sada će uzeti nešto iz hladnjaka ili se napiti vode i usput razmisliti kako ljutnju koja ga obuzima upakirati u nježne riječi. Ubrzo se vratio i pomirljivo rekao:

– Hm, radije… Ne ide sve u životu kako bismo mi htjeli. Morala bi ostaviti i posao? Pa sve i da se uspiješ ponovno upisati, to bi sve prolongiralo za dvije-tri godine. Ne bismo mogli ništa planirati, ni djecu… Ništa.

Šutjela sam. On je dohvatio čašu s vodom sa stola i polako otpio gutljaj.

– Već mi je dvadeset devet godina. Ako sad to ne napravim, poslije ću se sve teže odlučiti.

– Tako je, već ti je dvadeset devet. U tim godinama žene uglavnom razmišljaju o braku i djeci, ali eto, ima i iznimaka. Osim toga, gdje ti je bila pamet odustati radi jednog ispita? Glupo.

– Rekla sam ti već. Nisam ga nikako mogla položiti i to me je… dotuklo.

– Da ti odustaneš radi jednog ispita… – ponovno je dohvatio čašu i otpio nekoliko gutljaja. – Nevjerojatno. Da mi je to netko drugi rekao o tebi, stvarno ne bih povjerovao. I kako su ti starci reagirali?

– Ne pitaj – rekla sam tiho.

 

* * *

Fakultet sam napustila na trećoj godini, negdje u veljači, a cijeli taj privid se uspio održati još deset mjeseci, do kraja izmišljenog prvog semestra četvrte godine. Sobu u studentskom domu sam uspjela zadržati još cijelu kalendarsku godinu, zahvaljujući sitnoj naknadi Nininoj znanici koje je radila u referadi. Međutim, kad je istekla i ta godina, više nisam imala pravo na sobu, a majka je već od jeseni počela češće nazivati. Računaj da su nam to veliki troškovi, živjeti na dvije strane, a budući da ti u svibnju završavaju predavanja, trebala bi doći i ovdje učiti. Ne možeš više tu biti, napominjala je svaki put. Stalno mislim na to, rekla sam joj, i nisam slagala.

Nina se udala već početkom treće godine, negdje u listopadu, i istog mjeseca rodila curicu. Tada sam je posjetila u njenoj novoj kući na periferiji i donijela sitan dar za bebu – mekanu, rozim plišem obloženu bilježnicu za uspomene. Od tada se nismo vidjele četiri mjeseca, sve do onoga dana kad sam je nazvala i rekla da sama više ne mogu pronaći izlaz. Nisam mu mogla pobjeći, neprestano sam ponavljala jecajući u slušalicu, a ona je ostavila dijete nekoj susjedi i stvorila se na vratima za manje od pola sata.

Ne treba ni spominjati koliko sam se tih mjeseci grizla i borila sama sa sobom, osjećajući kako se iznutra sva rušim i trunim i osipam, i nekad mi se činilo da ću se uskoro potpuno pretvoriti u krhku ljušturu bez srži. Najviše sam se bojala da to ljudi neće ni primijetiti, da će me i dalje pozdravljati kao da je sve najnormalnije, a njihove će riječi potmulo odzvanjati u ovoj šupljoj praznini gdje su nekad prebivali osjećaji. Što se s njom dogodilo tako odjednom, čudit će se ako do njih dopru neke ružne vijesti.

Najteži od svega je bio sram. Ona mučna težina u rukama koju bih osjetila kad bih na pošti podizala novac od roditelja, golemi ljigavi čvor u grlu koji me davio svaki put kad bih na telefon rekla majci kako je na fakultetu sve po starom. Onda bih spustila slušalicu i naslonila čelo na debelu zimsku jaknu koja je, još viseći ukoso na posljednjoj vješalici, već nekoliko mjeseci potpuno prekrivala veliko zrcalo iznad telefona.

Kako se bližilo ljeto, svakim me danom obuzimao sve veći nemir. Pri samoj pomisli da bih uskoro morala otputovati kući spopala bi me nekakva drhtavica i ja bih se sva preznojila. Onda bih legla i visoko podignula noge duboko dišući, sve dok ne bih osjetila da ponovno zadobivam kontrolu nad vlastitim tijelom. Ne, ne mogu ići kući, nikako, mislila sam u panici, gledati ih u oči i izmišljati što mi se sve događalo. Zapravo, oni neće puno pitati o tome. Majci će biti bitno da ovo ljeto može svim više i manje otmjenim gostima reći kako mi je ostala još samo godina dana. Do titule, reći će smijući se, premda mi od toga ne patimo, ali eto, žrtvujemo se da joj omogućimo dobar život, je li, dotaknut će upadljivo ruku moga oca. On će, kao da uopće nije čuo pitanje, mirno otpiti gutljaj vina. Poslije, kad ostanemo sami, pitat će me koliki mi je prosjek ocjena, koliko je sada ručak u menzi i ima li na Zavodu puno profesora hrvatskog jezika.

Toga je ljeta Ivana potvrdila mojim roditeljima da sam jako angažirana kao volonter na ljetnim tečajevima jezika za strane studente, i tako i ne znajući odigrala važnu ulogu u cijeloj situaciji. Dugo sam razmišljala što da joj kažem. Iako smo bile na različitim fakultetima, bilo je prerizično lagati joj o nekakvim obvezama, jer je poznavala puno ljudi. Stoga sam odabrala jedino moguće:

– Kakav je? – upitala je znatiželjno.

– Pa ne znam, mislim da ti se možda ne bi svidio na prvi pogled, nije sad baš da je filmska zvijezda… Ali sam ludo zaljubljena.

– Gdje radi? – gurnula me laktom i prošaptala: – Šta vozi?

– Pa… ovaj… Trenutno ne radi i ne vozi. Mislim, nema auto. Starci bi mi poludjeli da znaju da se muvam s njim. Molim te, neka to bude tajna.

Nasmiješila se prijateljski.
Tako sam provodila dane i noći motajući se po svojoj studentskoj sobi i čitajući na desetke knjiga. Usput sam uspjela naći i posao – čišćenje ureda jedne velike firme u večernjim satima. Samo bih povremeno izašla s nekom od kolegica ili znanaca, ali i tada sa strahovitom grižnjom savjesti. Činilo mi se da svaki put kad se opuštam ili priuštim sebi bilo kakvu ugodu, na neki način još više vrijeđam roditelje. Dvaput sam se vidjela s Ivanom i jedanput s Ninom, nekoliko dana prije nego što je odselila u inozemstvo.

Sjedile smo na klupi u parku. Mala Lidija je klimavo stajala pokraj nas, grčevito se držeći za Ninina koljena.

– Već godina dana, što misliš?

– Da, strašno je kako vrijeme leti. Mala je prekrasna.

– Ne bi mogla vjerovati kako te dijete promijeni, vidjet ćeš, Petra. Cijeli život dijelim na prije i poslije nje. Nisam ni na trenutak zažalila što sam prekinula faks.

U tom smo trenutku obje osjetile promjenu. Da smo se nalazile u nekom filmu, glazba u pozadini bi vjerojatno utihnula. Kratko smo šutjele, osluškujući.

– Petra… Često sam razmišljala o tebi, nemoj to ni sumnjati… Pitala sam se kako to da ti koja sve tako raščlanjuješ, u svemu tražiš nešto, neko značenje, neku, ne znam, čaroliju… kako si tako slijepa za sasvim obične, prizemne stvari koje vidi svatko, i najobičniji stvor koji želi samo jesti i spavati. Pa ti si, eto, cijeli život provela s Ivanom a nisi vidjela neke stvari koje se vide na prvi pogled, da o njemu ne govorim! Ali važno je razmišljati zašto ptice spavaju… Ne znam sad, zaboravila sam što je ono bilo.

Promeškoljila sam se. Ne volim o tome razgovarati. Čak ni s njom.

– Valjda je to kao ono s genijima: zna logaritamske tablice napamet, a ne zna prijeći cestu – nasmijala sam se usiljeno i zašutjela. Pogladila sam Lidiju po obrazu. Koža joj je bila nestvarno meka.

– I nisi mi dala da ti ikad o tome govorim… Pa moram ti sad reći, a kad ću, nitko ne zna kad ćemo se vidjeti! – uzviknula je na moj prijekorni pogled. – Ali svi su to vidjeli od samog početka, od one usrane anafore, pa do šetkanja oko klupa i puhanja za vrat, pa onoga lijepi ste danas, poziva na konzultacije u večernjim satima i ne znam što sve ne, nisi mi sigurno sve ni rekla, svi su to vidjeli i znali, ali ne! Ti k’o glupača stojiš i ne vidiš ništa, misliš da stvari ne postoje ako ih ignoriraš, dovoljno je da zažmiriš kao onaj…

– … vrabac – pomislila sam i odjednom postala svjesna da sam to izgovorila na glas.

– … noj što zagura glavu u pijesak i misli da je spašen! – dobacila mi je začuđen pogled i osmjehnula se. – Kakav vrabac, ludo?

Ugledala je prašnjavu mrlju na Lidijinoj nogavici i brzo je otresla, a zatim se opet naslonila.

– O, Petra… Mislim da bi svi lovci svijeta mogli biti zahvalni na tako lakoj lovini…

– Nije to bilo od početka, ne vjerujem… Ne bi valjda to planirao od početka, nego, eto, ne znam, tako je slučajno počelo, a poslije je izmaklo kontroli, možda sam i ja kriva, nisam nikad ništa rekla…

– Ma, bravo! Ti si kriva! Uvijek smo mi žene krive, što imamo kratku suknju ili uske hlače, plave oči ili crne oči, što se glasno smijemo…

– Ne bih više o tome.

– Dobro, nećemo, samo me još zanima… Da ti onda nije kasnila menstruacija i da te strah nije slomio, pa si me pozvala… Bi li mi ikad ispričala?

Šutjela sam. Malo je počekala, a onda duboko uzdahnula. Podigla je kćer i privila je na prsa.

– Ne znam… – prislonila je svoj obraz uz njen. – Ti mi se činiš kao nekakva vila iz bajke koja može premještati planine, a nemoćna je protiv obične psovke. Istopi je jedna obična, sirova riječ jer je ona ne poznaje, nikad je nije čula i ne zna što bi s njom. I umre od prljavštine.

Na rastanku sam ih obje zagrlila. Prijateljstvo s Ninom unijelo je nekakvo novo svjetlo u moj život, a sad se opet primicala sjena, i to sam joj rekla. Nisam te ni pitala kako je tebi, u braku i te stvari, dodala sam.

– Čut ćemo se – rekla je jednostavno. Znala sam da mrzi patetiku. – Pa nije to na kraj svijeta, sat vremena… Avionom.

Onda smo sve tri prasnule u smijeh.

 

Zapravo sam se cijelo ljeto potajno nadala da ću na jesen nastaviti gdje sam stala. Međutim, kad sam uvidjela što mi sve još treba – potvrda o pohađanju dodatnih predavanja iz komunikologije kod gostujućeg profesora (kad je to bilo?), seminar o korištenju novih informatičkih programa u nastavi jezika, potvrda o upisanom drugom stranom jeziku, položeni uvjet koji, naravno, nisam položila, shvatila sam da mogu jedino ponavljati godinu. Četiri mjeseca odsutnosti je ipak previše. Bacila sam pogled na popis kolegija četvrte godine i pročitala: profesor Stančić – dva kolegija i vježbe, ali samo ako je student ispunio sve uvjete. Ispunila sam sve uvjete, pomislila sam silazeći niz stepenice, i zadovoljila. Svladala gradivo do povraćanja.

Stoga sam zdušno počela tražiti posao i pripremati se za prvi posjet roditeljima nakon jedanaest mjeseci izbivanja. Bližili su se zimski praznici i već sam unaprijed najavila da dolazim. Dotle sam već obavila nekoliko razgovora za posao, prekrižila one gdje su šefovi bili muškarci i otišla na posljednji, u parfumeriji velikog trgovačkog centra na rubu grada.

Mislim da sam joj se odmah svidjela, a i ona meni. Nisam je tako zamišljala – jednostavna, vedra gospođa koja nije pitala ništa više od najnužnijeg. Javite mi se nakon praznika, rekla je i srdačno mi pružila ruku.

 

* * *

Polako sam odškrinula kapiju i ušla u vrt. Podigla sam torbu i sklopila kotačiće, a zatim prešla stazu koja je vodila do vrata i tiho ih otvorila. Moji nisu znali kada točno dolazim. Nemoj me čekati, javit ću se s kolodvora kad stignem, rekla sam majci preko telefona. Već kad sam kroz veliko prozorsko staklo autobusa ugledala poznati krajolik, negdje u utrobi počela je rasti mučna mješavina krivnje i straha. Modra mrlja koja se ljeskala na suncu postajala je sve veća. More. Litice koje tek pri dnu dopuštaju zelenilu da obujmi gradić. Sedam čempresa uz cestu. Još dva malo dalje, kuća sa stablom breskve i samoposluga. I kraj puta.

Svaki dolazak kući u meni je budio snažne emocije. Odjednom su sve te rijetke istrgnute mrvice sjećanja koje sam čuvala u podstanarskom stančiću ovdje bile sjedinjene, tako žive i stvarne da im se ne bih mogla othrvati. Dok bih hodala prema kući, majka bi izašla u dvorište, žurno popravila frizuru i strgnula umazanu pregaču, ispod koje je bila obučena kao da ide na roditeljski sastanak. Tada bih osjetila kako me preplavljuje treperava vrućina i udara mi u vrat i obraze. Od nje bih sva postala slaba, drhtava od želje da joj se bacim u zagrljaj i zagnjurim joj lice u obraz, tako jako da me zaboli nos i uvjeri me da sam opet kod kuće. Ali umjesto toga, ja bih usporila korak, ponekad bih i zastala da premjestim torbu na drugo rame i pričekala da slabost prođe. Zatim bih se nasmiješila i jednostavno rekla evo me, kao da se vraćam iz samoposluge. Primakla bih se da me poljubi, i usput vidjela kako se pomakla zavjesa na prozoru dnevne sobe. Poslije bih se dugo ljutila na sebe i obećavala da od idućeg puta više neću sputavati osjećaje.

A sada…

– Evo je! – viknula je majka. – Pa zašto se nisi javila, tata bi došao po tebe! – govorila je veselo skidajući mi torbu s ramena.

– Nemam puno prtljage – odgovorila sam, iako me to nitko nije pitao.

– Budući da nisi bila s nama za blagdane, mi smo ih premjestili za danas – rekla je značajnim tonom, vrteći se među mnoštvom posuda i pladnjeva s već serviranom hranom.

Imala sam još neke rokove, zaustila sam po navici, i odmah se presjekla.

– Idem oprati ruke! – doviknula sam iz kupaonice.

Umivaonik je bio savršeno čist i posušen, i ja sam oprezno oprala ruke trudeći se da ga što manje isprskam. Općenito, sve je bilo blistavo. Dok sam sjedala za stol, nosnice mi je zaškakljao miris omekšivača za rublje koji je dopirao sa svježe opranih zavjesa. Miris zelenih jabuka. Tanki smeđi jastuci na stolicama (boje karamela, naglašavala je majka), inače ulašteni od sjedenja, bili su opet napuhani i perutavi. Pribor za jelo, čaše, čak i staklene posudice za sol i papar, sve je bilo savršeno čisto.

Za ovim stolom sam jedino ja prljava, pomislila sam i dohvatila krišku kruha.
– Nekako si mi drukčija – rekao je otac između dva zalogaja.

– Ma nije, šta govoriš, kao da mama ne bi vidjela – rekla je majka veselo. – Baš fino izgleda, samo je umorna od učenja, je li, Petra?

Zrno graška koje sam gurala uz brežuljak od pire krumpira skliznulo je i otkotrljalo se u umak.

– Ne kažem ja da ne izgleda fino – rekao je otac sa smiješkom i brzo mi dobacio nekakvu veselu grimasu, kao da je optužen ni kriv ni dužan.

Iznenadila sam se. To me je na trenutak razvedrilo i odmah sam se dočepala tog sitnog znaka suučesništva. A da njemu kažem, sijevnula je misao. Nikad nisam pomislila na tu mogućnost, ne, ni u snu, a sad mi se odjednom počela mahnito vrzmati po glavi. Ne. Sve kad bi i zanemario godinu dana dugu laž i onaj silni novac koji sam šutke uzimala… Bože, ne mogu vjerovati da uopće to i pomišljam. Ne, čekaj, polako. Kad bi zanemario sve to, u najboljem slučaju, što bi tada bilo, što bi učinio, razmisli…

Znam, rekao bi, pa ima taj fakultet valjda statut, raspitat ćemo se, vidjet ćemo koje su mogućnosti, parcijala, pauziranje, ponavljanje godine s mogućnošću slušanja nekih predmeta s četvrte, da odmah dobiješ na vremenu, ja ću nazvati sutra i tražit ću da me upute na savjetnika, imate ga valjda, je li, i kako se zove taj tvoj profesor, taj koji je najvažniji, nazvat ću ga, ne, otići ćemo ti i ja kod njega zajedno i porazgovarati.

Eto, to bi sigurno rekao kad sve ono prije ne bi postojalo, i kad bi razlog izostanka s predavanja bila dugotrajna upala pluća… na oba krila.

O, kad bih samo mogla imati takav razlog. Nije važno bi li bolest ostavila posljedice i kakve, ja bih usprkos tomu sjela s njim u auto i dugo putovala bez straha, sigurna da će sve opet biti u redu. Zapravo mi se sve češće činilo da on odavno nije onako strog kao nekad, dok sam bila sasvim mala. Kao da je nekako… omekšao. Sjećam se kako nas je promatrao, mene i majku, kad mi je prvi put dopustila da i ja s njom popijem malo kave. Sjedio je u fotelji i slušao kako čavrljamo o krojevima i frizurama s nekakvim neodređenim izrazom lica, kao da se dvoumi bi li nam se pridružio. Zapravo, mislim da ga je ganula činjenica da više nisam mala i da će za tim stolom uskoro sjediti dvije odrasle žene.

Ništa. Sad je glupo razmišljati o tome.

– I ti si drukčiji. Šta misliš, da ćeš vječno ostati mlad i zgodan? – bacila sam udicu.

– Ma vidi ti to, mlad i zgodan – nabacila je ona odmah. – A ja, još pet godina mlađa od njega! Može biti sretan što me uspio dobiti, koliko me njih oblijetalo u srednjoj, a još…

Nastavila je čavrljati, svako malo gurajući mu još hrane na tanjur iako je nekoliko puta pokazao rukom da je dosta.

– Napravila sam ti Fantazija tortu, i to po izvornom receptu iz Austrije koji sam dobila, zamisli to! – dobacila mi je ushićeno.

Evo, dobila sam još malo na vremenu. Uskoro će pasti mrak, sad se tako rano mrači, i već mogu računati da je ovaj dan prošao. A onda još samo šest dana.

Kad je suđe bilo pospremljeno, nas dvije smo popile kavu, pojele tortu po izvornom receptu i razgovarale o svemu. O novom sredstvu koje glanca ogrebotine na drvenom namještaju i mjedenoj solarnoj svjetiljci u susjednom vrtu koja izdaleka izgleda kao original. Misliš li da bi bilo dobro da nabave kolica u onom diskontu u centru, pitala sam to i ostala nevjerojatna pitanja, a ona je odgovarala brzo, upadajući samoj sebi u riječi, kao da će svijet sutra stati i ona mi neće stići reći sve što je naumila. Zatim smo se razišle, obje zadovoljne, a ona je sjela gledati svoje omiljene serije.

Te sam večeri rano otišla u svoju sobu pravdajući da sam umorna od putovanja. Neka, neka, tako ti i treba, vrtirepko – čula sam majku kako komentira neku scenu iz serije, a zatim zatvorila vrata.

Ujutro, kad otac ode na posao i nas dvije ostanemo same. Da. Tako. Najprije će obaviti kupnju, a zatim polako brisati lakirane police, sve dok ne bude potpuno sigurna da na njima nije ostao nijedan otisak. Zatim će pripremiti meso i staviti ga u hladnu vodu jer tako juha bude krepkija, prethodno prepekavši kriške luka na ploči. Stavit će kiflice i komad torte na prozirni tanjurić. Onda će proviriti u moju sobu i skuhati kavu, ostavljajući vrata otvorena zvukovima. Tada je najbolje, kovala sam plan zašuškana pod debelim jorganom.

Vrijeme je sporo odmicalo. Pokrila sam glavu jastukom i primirila se u tami nadajući se da ću zaspati. Međutim, pred očima mi je stalno promicala bijela isprekidana crta po sredini ceste i činilo mi se da i dalje putujem, putujem… Bez kraja. Nakon nekog vremena počeli su odnekud iskrsavati i oni čempresi, njena pregača s mrljama od čokolade i sumnjičavi očev pogled.

 

Drukčija si.

 

Je li rekao drukčija si ili čini mi se da si drukčija? Kad smo pile kavu, primijetila sam kako mi dobacuje poglede s kraja sobe svaki put kad okreće stranicu novina. Je li i tada razmišljao o tome? Ne znam, ne mogu misliti razborito, mučno mi je… Ovaj miris sa zavjesa će me ugušiti do jutra.

A što ujutro? Hoću li se najprije obući i sjesti, i čekati da ona srkne prvi gutljaj? Ili ću joj odmah reći, tako da mogu otići u kupaonicu kad… Kad što?

Kad najprije zamukne u nevjerici, a zatim joj se usne stisnu i zategnu se dvije krivudave žile na vratu? Kad joj pogled počne tvrdnuti i lediti se, oštro me sijekući po licu, a ja ću uzeti komad torte ostale od jučer i mlohavo ga valjati po ustima. Šta si mi to uradila, progovorit će muklo. Vidi šta mi je uradila, zavrištat će čim otac s torbom punom računa dođe na vrata.

Možda ću ipak tako napraviti. Odmah ću otići u kupaonicu i odvrnuti tuš da ne čujem njen nemoćni gnjev. Plakat će, prijetiti, vrijeđati, žaliti. I u pravu je. Jedini trkač koji je mogao donijeti njenu štafetu na cilj odustao je na pola puta.

Veći dio noći provela sam u polusnu, teško podnoseći mučninu od onog mirisa od kojeg se više nije moglo disati. Majka me napokon probudila i ja sam se dugo tuširala, nadajući se da će Dado stići prije nego što kava bude gotova. Htjela bih da Dado dođe, nećemo piti kavu bez njega, samo još malo pričekaj, molila sam je neprestano, a ona je ljutito pogledavala na skupocjeni zlatni muški sat na ruci. OVO JE CARTIER!!! – vrisnula je tako da sam odskočila od kreveta. Ustala sam i odškrinula prozor pustivši hladni zimski zrak da pokulja u sobu. To me je razbudilo i ja sam opet beskonačno vrtjela iste slike u glavi usnuvši tek negdje pred jutro, otkrivena.

Kad sam otvorila oči, odmah mi je bilo jasno da je jutro već odmaklo. Pažljivo sam pospremila krevet i krenula u kuhinju. Ništa, baš ništa jutros nije izgledalo kao u mom sinoćnjem košmaru. Majka je bila zabavljena nekakvom rasklimanom bravom na kuhinjskom elementu, skidajući usput pjenu s juhe koja je upravo uzavrela. Stavit ću ti kavu, rekla je sa smiješkom i opet se okrenula. Obično, najobičnije jutro. A ja… Ništa. Samo tupi, prazni umor, jedini trag noćašnjeg trvenja. Čak ni kad je sjela sa mnom, ja se nisam uznemirila, nego sam mirno dohvatila još jedan jastuk i stavila ga pod leđa. Boljelo me cijelo tijelo.

– Eh, ima još Fantazije od jučer – rekla je i skočila da mi je donese.

Ja sam sasvim hladnokrvno odlomila komad. Istina, prizor je bio točno onakav kakav sam zamišljala, ali nekako bezbojan, beskrvan, svakodnevan, lišen surovosti kojom me je sinoć tako mučio. Kao film koji sam gledala već sto puta i koji me više ne može uzbuditi. Kako sad ovo, pomislila sam, jesam li se potpuno prelomila? Ali misli su bile previše trome da bih ih mogla pokrenuti.

– Mogla bih danas malo izaći i naći se s društvom iz škole… Tata dolazi u četiri?
Dan sam provela ispred televizije, gledajući sve po redu. Nedostajalo je petnaest minuta do četiri kad sam izašla. Ivana je bila na skijanju, Dado već četvrtu godinu u inozemstvu, a druge sada nisam imala volje tražiti. Zato sam cijelo popodne sama lunjala po gradu pokušavajući razbistriti glavu, ali me ubrzo počela hvatati pospanost.

 

– Dođi, sjedi malo s nama – rekao je otac kad sam ušla. Ubacila sam kiflicu u usta i zavalila se pokraj njega ne trepnuvši.

Čudno. Kao da sve ima svoj vrhunac, nakon čega slijedi pad. Kao da me sinoć ono ludilo rastavilo na komade i sada je tkivo odrvenjelo, utrnulo. Odmara. Više ne može onako luđački peći, ali podsjeća da je tu. I čeka.

Nema veze. Svejedno. Već ću izabrati trenutak. Imam još pet dana.

Sljedeća tri dana sam provela u polusvijesti, boreći se s temperaturom. Moji su pozvali liječnika u kućni posjet i on je ustanovio pad imuniteta uzrokovan naglom promjenom klime i tešku prehladu. Tako su svi predviđeni posjeti obiteljskih prijatelja bili opravdano otkazani.

Četvrto jutro probudila sam se svježa. Kad je otac ušao u sobu da me pogleda, brzo sam sklopila oči i protrnula. Znači, sve je opet po starom.

– Kako to da si ti kod kuće? – upitala sam ga sjedajući za stol.

– Danas je petak, pa sam izašao malo prije radi tebe. Vidiš kako si još slaba, pa nisam htio da budeš sama. Mama je imala zakazano kod zubara. Prošlo je dvanaest – rekao je vedro i pokazao glavom prema zidnom satu.

Zatim je nastavio gledati u mene s neodređenim smiješkom, očekujući valjda nekakav odgovor. Odavno nismo ovako sjedili sami, pomislila sam. Odavno. Da ga pitam sjeća li se kad smo zajedno ispunjavali one njegove obrasce? Da, baš bih mogla…

– Kako je na poslu?

– Ah, mogu ti reć’ da mi sve teže pada. Umoran sam. Umjesto da dobijem nekakve olakšice, posao se stalno gomila, a plaća ista. Nema veze. Mora se, pa nije teško. Eto, nije ni tebi lako. Svi se trudimo, svatko na svoj način.

U prsima sam osjetila drhtaj koji se odjednom raširio i munjevito penjao uz vrat. Snažno sam gutala pljuvačku ne bih li ga potisnula, ali on se penjao i navaljivao silno me stežući u grlu. Oči su me zapekle i ja sam u zadnji čas ustala i brzo otišla do sudopera. Nalila sam vodu u čašu i progutala tabletu dugo otpijajući gutljaje.

– Lezi, nisi ti još dobro – rekao je, ali ja sam samo odmahnula rukom.

Toga dana sam pripremila i skuhala povrće, pomela puteljak u vrtu i presložila police s knjigama, iako su me njih dvoje stalno odvraćali. Nakon ručka sam otišla u svoju sobu i tamo se ushodala poput divlje životinje. Bilo bi bolje da si se ubila, ti ovo ništa ne zaslužuješ, ništavna ljudska nula, to si ti, prolazilo mi je glavom.

A da kažem majci sve kako je bilo, baš sve?

 

Neka, neka, tako ti i treba, vrtirepko.

 

– Uredit ću malo svoju sobu prije nego što odem! – doviknula sam i počela izbacivati stvari iz ormara.

To mi je oduzelo dosta vremena, pomislila sam zadovoljno pogledavši na sat. Stara odjeća izdvojena, police prebrisane i složene, još samo ova kutija.

Otvorila sam kutiju i odmah odlučila da je neću prazniti. Drugi put, kad budem imala volje sve to pregledati. Unutra su bile uspomene iz djetinjstva: spomenari, leksikoni, ljubavne poruke koje sam sačuvala, slike omiljenih glumaca, privjesci i slične stvari. Uvukla sam ruke i prebirala po tom šarenilu dok nisam došla do dna. Ugledala sam komadić roza boje i posegnula za njim, a zatim izvadila bilježnicu.

Liliputić.

Bacila sam se na krevet. Nevjerojatno. Ne mogu vjerovati da još postoji. Ne mogu se ni sjetiti kad sam zadnji put u njega nešto zapisala… S deset, jedanaest? E da, onda su naišle godine kad se osjetimo veliki i sve znamo najbolje. Tada sam ga ugurala negdje u dno ormara, odričući se djetinjstva.

Liliputić.

Što je tu svega bilo… Crteži, sličice izrezane iz časopisa, črčkarije tipa “koliko posto me voli”, raznobojni oblaci koji nastaju razmazivanjem strugotina drvenih boja, cijela stranica ispisana matičnim brojevima nepoznatih ljudi i, između svega…

Tajne. Na svakoj stranici nekoliko redova ispisanih uvijek istim ljubičastim flomasterom. Tajne koje ću saznati kad odrastem, sama, samo moram biti strpljiva. Nekih sam se stvari odmah sjetila – recimo čuđenja kako fen uključen na najjače ne može otpuhati bubicu sa zida. To mi ni sad nije jasno, pomislila sam i osmjehnula se.

Aha, evo ono kad sam imala one lakirane baletanke pa su svi gledali u njih. Da vidim još…

 

… i onda je on rekao mogu li ja nakon vas? Dobro sam čula, samo je to pitao, i onda su se smijali…

 

Onaj momak iz tatine firme, sjećam se… Žena tatinog rođaka mu je bila mentor, i on je dobio priliku da se s njom susretne izvan fakulteta, kod nas na večeri. Da, živo se sjećam onog silnog laskanja i ulagivanja… Eto, sad smo riješili i tu čudesnu zagonetku… Što je ovo? Ne sjećam se.

 

Danas je u školi Gogo ispričao vic koji uopće ne razumijem. Ovako: Dva mrava lutaju i zalutaju u ženu. Onda lutaju, lutaju, lutaju po mraku, kad odjednom uleti neki ćelavi, pa se vrati i onda opet uđe pa se vrati, pa tako stalno. Onda ih pljune i izađe. Neki su se smijali, pa sam se i ja smijala da ne ispadnem glupa. Poslije sam to ispričala mami, a ona je poludjela i strašno vikala na mene zašto se družim s muškima i da to ne smijem nikome pričat jer će mi zalijepit usta. Rješenje: ne znam kad treba ovo pogledat, jer mi se čini da ovo nikad neću razumjet. Isto pogledaj koji put, za svaki slučaj.

 

Polako sam prešla dlanom preko slova želeći ih jače osjetiti. Ponijet ću ga sa sobom, obavezno, pomislila sam, a zatim nastavila listati.

 

Je li normalno da ptice spavaju na leđima? Ujutro sam našla vrapca u krletki kako spava na leđima. Tata kaže da je to tako jer ne vole zatočeništvo i da ga onda moramo pustit. Ali bio je kod nas samo jedan dan! Onda ga je odnijo i nije mi dao da ga ja pustim. Sumnjivo mi je, nekad ti sumnjam da ni tata ne zna baš sve. Rješenje: u sedmom razredu dobivam biologiju i mogu pitati učiteljicu. P. S. Možda Ivana zna.

 

Da… Onaj sićušni preplašeni vrabac. On ti je crknuo, rekla je Ivana.

 

Zašto je mama plakala na svoj rođendan? Ima trideset godina. Stara je, ali opet mislim kako je baka još puno starija od nje pa ne plače. Rješenje: pogledaj ovo na trideseti rođendan.

 

Nasmijala sam se na glas. Pa kako sam ga mogla zaboraviti sve ove godine?

 

Danas je mama kupila kruške i ja ih nisam htjela jest. Nešto ću ti ispričat iako se ne sjećam svega, jer je to bilo u vrtiću. Nakon ručka smo jeli krušku i sva su djeca ostavila komad kruške s onim crnim u sredini. Neki nisu uopće htjeli jest, nikako nisu htjeli jer ne vole. A ja najviše volim kruške i sve sam pojela osim one male crne peteljke. Kad sam je donijela teti, teta mi je rekla: bravo, Petra, samo moraš drugi put ispljunut špice, i pomazila me. Kad je mama došla po mene, teta joj je to ispričala i mama je bila vesela i rekla bravo i isto me pomazila po glavi. Kad smo izašle, puknula me po licu dva puta i dva puta po guzici. Ne, nego tri puta, sad sam se sjetila. Rekla je šta će sad ona mislit, da ti mi nikad ne kupujemo kruške, i kako me sramotiš. I znaš šta, sve su me djeca vidjela kroz staklo od vrata i stalno su mi se rugali svaki dan. Ja mislim da to nije sramota, ali isto ću to sad zapisat, pa ću vidjet. Najbolje bi bilo da uopće nisam ni pokazala onu glupu peteljku i onda ništa ne bi bilo. Šta će voću peteljka zapravo? To ničemu ne služi. I koliko bi bilo i ljepše bez nje. Rješenje: neću više nikad jest kruške. Namjerno, eto baš!!!

 

Neću više. Ponijet ću ovo sa sobom i čitati na miru, kad sve ovo bude iza mene. Samo da vidim ovo…

 

Danas smo išli s razredom gledati neki spomenik i meni se otkinuo kaiš od sandale. Zamisli! Šepala sam i svi su mi se smijali, i onda sam pitala učiteljicu mogu li otić kod tate na posao jer je blizu, da me on odvede autom. Dopustila je. Došla sam kod tate i provirila kroz vrata jer sam zaboravila koji je točno njegov ured. I znaš šta! Tata je sjedio za stolom, a iza njega je stajala ona ženska što mu tipka na mašinu i stavila mu je ruke na ramena. Pala sam u nesvijest kad sam joj vidjela lak! Pola crni, pola bijeli lak! I znaš šta još? Tata joj govori: predugi su ti nokti za tipkanje i napadan ti je taj lak i da ga skine! Ona njemu kaže: ti ćeš mi ga večeras skinut, ali ja to nikako ne bih dala da mi skine. Nikad nisam to vidjela, ni na televiziji! Kako se to napravi, pola crno pola bijelo? Rješenje: mama bi to mogla znat, ali neću je pitat jer bi me pitala zašto si išla kod tate i onda bi poludila zbog sandale. Tata mi je zato zalijepio i rekao da mama ne mora ništa saznat o tome. Obećao je da joj on ništa neće reć. Spasio me. Vidi u njenim časopisima, tamo sigurno ima.

 

Bacila sam bilježnicu na pod i opet se ushodala po sobi, luda od silne napetosti koja se u meni polako napuhivala od jutra. Sad se odjednom raspukla i njen odvratni sadržaj se razlio po meni poput otrova. Ja sam prljava, da, i to jedino ja, govorila sam bezglasno pomičući usnama, samo ja ovdje lažem i uzimam novac koji mi ne pripada. Omekšao je, ma nemoj, molim te! Ne, ne, tajne ne postoje, to su samo podaci koji nedostaju! Šturi, gadni podaci! E pa, reći ću im sve, sve, i svakome što ga spada, reći ću koliko si ti novca potrošio na svoje laži, eto to ću reći, samo da se malo smirim. Brzo će večera, strpjet ću se do tada, odlučila sam.

Kad sam izašla iz sobe, bila sam potpuno sabrana. Majka je pripremala večeru i ja sam se uputila prema ocu i sjela pokraj njega, gledajući ga ravno u oči.

– Jesi gotova sa spremanjem? – dobacila je ona nehajno.

– Itekako – rekla sam, i dalje ga gledajući u oči. On je zbunjeno svrnuo pogled i okrenuo program. – Listala sam malo svoje stare dnevnike, neke ću ponijeti. Joj, da vidiš mama, toliko sam toga bila zaboravila, baš mi je bilo milo to opet pročitati, o tebi, o tati, o svemu… – stavila sam mu ruku na rame.

On se okrenuo i u tom je pogledu bilo nekakve nevjerice, kao da se tek sad probudio iz amnezije i sumnja da sam ja ona za koju se predstavljam.

– Sjećaš se ono kad sam ostavila samo peteljku od kruške?

– A da! – nasmijala se. – Baš si obožavala kruške, ali samo kad si bila mala, možda tamo negdje… dok nisi krenula u školu. Poslije si odjednom govorila da ih ne voliš.

Otac je opet ozbiljna pogleda zurio u televizor.

– Tata, sjećaš se kad si mi zalijepio one sandale? Nekako sam se raznježila kad sam to pročitala – rekla sam jedva susprežući zlobu.

Zašto ovako govorim? To je tako nisko i jadno. Odakle mi pravo? Ne, ne mogu si pomoći, govorio je iz mene bijes.

– Kakve sandale? Ne sjećam se toga – ubacila se mama.

– Tata se sjeća. Daj, ispričaj joj ti, tata, molim te.

On se sada zavalio raširivši svoje velike ruke i hladno me gledao. Pokazuje snagu, mislila sam, sirovu, prijeteću snagu. Ali ja se više ne bojim.

– Kakve sandale? – zainteresirala se ona.

– Ma evo, ja ću reći – rekla sam veselo i položila ruku na njegovu šaku.

To je bio prvi put u mom životu da sam položila ruku na ruku svoga oca, bar otkad se sjećam. Možda ju je zato stisnuo, ne mogu reći, ali osjetila sam kako su se pod mojim dlanom tetive zategle i iskočili sitni zglobovi.

– Jednom sam tu u dvorištu pokidala remen od sandala i tata mi je zalijepio, pa smo se dogovorili da ti nećemo reći. – Maknula sam ruku. – Sutra ću sve to ponijeti sa sobom.

– Sutra? – zapanjila se ona.

– Sutra. Rekla sam da ću ostati tjedan dana.

– Pa znam, ali tjedan je prekosutra, sutra sam mislila pozvati…

Usplahireno je pogledala prema mužu.

– Odrasla je – procijedio je otac. – Valjda zna što mora, a što ne mora.

– Eto vidiš – rekla sam i odjednom postala svjesna da mi još nije dosta. Nekakvo zlurado zadovoljstvo me potpuno opsjelo.

– Ne možeš ići sutra – povisila je ton.

– E pa, o tome sigurno ne odlučuješ ti! Brini o svom poslu!

– Molim? – viknula je ona. – Šta si to rekla? Vidi šta mi je rekla!

On je i dalje gledao u televizor, kao da ga se sve to uopće ne tiče.

I ti, mislila sam gnjevno, ti si to od mene napravila, budi dobra, sagni glavu, ne govori, ne smij se, ne odgovaraj, kako to gledaš, sjediš, jedeš, što će ljudi misliti, da te nisam dobro odgojila. I ti si kriva za ovu zgnječenu dušu, navirale su riječi dok sam se s mukom trudila održati kontrolu.

– To što si čula! Već je vrijeme da i ti mene počneš poštovati, pa imat ću fakultet, zaboga!

– Kako to razgovaraš sa mnom? – upitala je muklo, prijeteći.

– Onako kako zaslužuješ, jer nemaš pojma ni o čemu! Šta ti znaš, tu si cijele dane zakopana u suđu i pripremaš torte bajkovitih naziva! Po izvornom receptu! Da ti ljudi ne vide kako si jadna kopija likova iz serija, jadnice, i nikad ti nije palo na pamet razmišljati malo o meni! Ne, šteta vremena!!! Ne bi vidjela ni da mi fali ruka, jer uvijek gledaš kroz mene, draga! Ti ništa ne vidiš, ništa, ništa!!! – vikala sam dok mi nije ponestalo daha.

– Umukni!!! Umukni!!! – cičala je ona plačnim glasom.

I kao da to sve nije bilo dovoljno, u meni je preostalo još toliko zle strasti da vrisnem:

– Nisi me nikad ni upitala o tim prokletim kruškama! Srami se što se nazivaš majkom!!! – i zalupila sam vratima svoje sobe.

 

Složila sam stvari i uredno ih poredala u kofer. Pod krevetom sam ugledala dvije zgužvane stranice Liliputića koje jučer nisam vidjela. Pokupila sam i njih i bacila ih u koš, zajedno s ostalima. Zategla sam krevet i izvadila jaknu iz ormara. Sve sam to radila tiho, oprezno, bojeći se napraviti i najmanji zvuk. Sinoć sam ih napravila previše za cijeli svoj život. Sad sam se opet sva uvukla u sebe, shrvana, sitna, okopnila od srama. Ne mogu vjerovati da sam se tako ponašala. Nikad takvo nešto nisam napravila, nikad. I još njima… Možda je to posljedica bolesti?

Ništa. Sad treba izaći.

U kuhinji je majka na radnom stolu slagala kriške salame u dugo usko pecivo. Kraj nje je stajao kruh, razmotani papiri sa sirom, dva soka u tetrapaku i tri kuhana jaja.

– Kad ide autobus? – upitala je bezbojno.

– Za s-s… – pročistila sam grlo – Za sat vremena.

Žurno je nastavila puniti sendvič, skupljati mrvice i zamatati one papire kao da me nema. Ramenom sam se naslonila na hladnjak, ali sam osjetila kako klizi niz njegovu glatku površinu i sva sam se čudno iskrivila. Kao da mi u tijelu više nije bilo nijedne kosti, kao da sam se sva pretvorila u bezobličnu, amorfnu ljigavu masu koja će sada potpuno izgubiti čvrstinu i spuznuti na pod. Oslonila sam se jače o vrata hladnjaka i sa strahom je gledala ispod oka.

Ne, nije to bio strah od njenog bijesa. On je jučer provalio rasprsnuvši se poput kipuće lave i ohladio se, pretvorivši se u suhi beživotni ugarak. Bojala sam se dobrote. O, kako sam je se bojala… Da će mi reći nema veze, da će reći hoćemo li sjesti još malo, da… I ovo što radi je već previše za mene, pomislila sam i osjetila stezanje u grlu.

Možda bih joj sad mogla reći sve. Sve, da već deset mjeseci ne prolazim ni blizu fakulteta, da me čeka posao čim se vratim, da se nadam da ću jednom uštedjeti i vratiti novac koji sam uzimala, sve to…

I ono. I ono ću joj reći, hoću, i to baš sad, jer je još samo malo vremena i više neće biti prilike. A mora se. Mora se i zato nema smisla odgađati. Ali… ja ne znam što bih joj rekla. Ne sjećam se gotovo ničega. Ne, ne lažem se, doista se sjećam samo nekoliko pojedinosti…

Kako je neravnomjerno pokucao četiri puta: triput zaredom i jednom samo malo poslije. Soli. Slanog okusa njegova znojnog dlana kojim mi je snažno pritisnuo usta. Kako je u jednom trenutku palo svjetlo na njegov sat i on je zlatno bljesnuo sobom. I najviše…

Užasnih, užasnih riječi. Riječi koje su mi rezale utrobu. Tih užasnih riječi.

Bit će dobro, stalno je ponavljao.

Kad sam nakon šivanja one rane na koljenu izašla uplakana, tata je rekao da će sve biti dobro. Bit će dobro, govorila je mama nježno stavljajući hladan oblog na čelo užareno groznicom.

Bit će dobro, miruj, krkljao je kroz stisnute zube izobličena lica, proždirući me zluradim pogledom. Ja sam ga očima preklinjala neka to ne govori, pitajući se je li ikad itko tako uprljao riječi. Riječi su moj kruh i moj život, govorio je često na predavanjima i činilo da doista tako misli. Odjednom sam shvatila – ako mu nije bilo žao tako oskvrnuti riječi, za mene će biti lako.

I bilo je.

Eto, to je sve čega se sjećam…

Ne. I noge. Moja gola noga koja je visjela s kauča i dugo se beživotno klatila, a ja sam samo buljila u nju i pitala se hoće li ona ikada više oživjeti, ta moja noga.

I ničega više. Ničega.

Sve je drugo ostalo zakopano pod debelom korom odricanja.

Ona je i dalje hitro sređivala stol i odjednom me je naplavila silna želja da je uhvatim za ruku i zadržim je malo u svojoj. Međutim, njena sitna ruka je neprestano skakutala amo-tamo slažući namirnice u vrećicu, a ja sam upiljila pogled u nju poput lovca koji vreba neku sitnu životinju. Pričekat ću da zamota sir i salamu i spremi ih u hladnjak, mislila sam, ovdje je tijesno i mora se očešati o mene da bi ga otvorila. Onda će mi biti sasvim blizu i gurat ćemo se, i neću je ni morati pogledati u oči… Samo ću joj iznenada uhvatiti ruku.

Napokon je otvorila ladicu da spremi nož, a lijeva ruka joj je mlohavo pala niz tijelo. Svi su mi se mišići u tijelu napeli i odjednom sam ponovo očvrsnula. Sad miruje, sad je trenutak da je snažno zgrabim i privučem, a onda što bude, svejedno je, samo da to napravim, mislila sam grozničavo. Prsti su mi se polako ispružili i krenuli kad je ona iznenada sklopila ruke na leđima i odvezala pregaču. Idem se presvući, rekla je.

Na savršeno urednom stolu ostala su dva bijela zamotuljka.

Otac je cijelo to vrijeme radio nešto oko auta i pretpostavila sam da će me odvesti do kolodvora. Neću izlaziti, ne još i to – pomislila sam i otišla se urediti u kupaonicu. Pokušat ću s njime izgladiti stvar u autu, kad budemo sami.

Međutim, dok sam pomagala ocu da ubaci torbu u prtljažnik, majka je zaključala vrata i, sva namirisana i dotjerana, sjela u auto.

Vožnja je trajala kratko, nešto više od pet minuta. Otac je neprestano govorio o tome kako se proširuje cesta na prilazu u grad i kako će napokon zakrpati one ružne rupe. Zatim mi je stavio stvari u prtljažnik autobusa, kratko me zagrlio i otišao u auto. Javi ako ti treba još novaca, rekao je smiješeći se.

Putnika je bilo malo. Nekoliko ih je sjedilo u autobusu, a ispred je stajala još jedna žena s curicom i neki suhonjavi momak kojemu je bilo žao rastati se od nepopušene cigarete. I nas dvije.

Motor je već brundao, a debeli vozač je šetao oko vrata podbočivši se rukama o leđa.

– Ne nam kako može voziti s tim ogromnim trbuhom – rekla sam osmjehnuvši se.

– Da, nezgodno – kratko je odvratila.

Onda smo opet zašutjele. Onaj momak je bacio opušak i zgnječio ga nogom, razmazavši crni trag pepela po asfaltu. Zatim je ušao u autobus.

Mogu jednostavno ući u autobus. Ionako sam ostala posljednja, dobro, osim žene s djetetom. Ali što ako uđem? Ne mogu vječno odgađati. Poslije, kad raspakiram stvari, kad se vratim iz kupnje, popodne, navečer, sutra… Ne.

– Danas nema gužve – rekla sam nastojeći zvučati što vedrije. – Subotom obično nema gužve. Ako je netko otišao negdje, otišao je u petak, a vraća se u nedjelju. Dobro je putovati subotom.

– Da. Sutra ćeš se moći odmoriti da ne baneš odmah s puta na predavanje.

U meni je zatitralo i u trenutku sam se sva stišala. Činilo mi se kao da je sve oko mene odjednom potonulo u gustu mrtvu tišinu u kojoj je šumjelo jedino moje nemirno disanje. Ona je žena povukla patent i taj je oštri zvuk silovito proparao zrak. Trgnula sam se i pogledala majku. Ona je i dalje mirno stajala, promatrajući kako curica skida jaknu i prebacuje je majci preko ruke. Ne, ne još, otela mi se misao, ali one su mirno zakoračile na stepenicu i zamakle iza vrata. Vozač nas je prijekorno pogledao i zataknuo kemijsku u džep na košulji.

Samo da udahnem još malo zraka, unutra je sigurno zagušljivo i bit će mi loše… Majka se premjestila s noge na nogu i opet bacila pogled prema vozaču.

– Hajmo – dobacio je on i zakoračio na stepenicu.

– Još samo nešto… – rekla sam brzo, kao da sam zaboravila sendvič. Čvrsto sam je uhvatila za podlakticu.

Mislim da to ne bih znala ponoviti. Ni objasniti. Od svega se sjećam jedino toga kako je vozač dodavao gas i kako sam se trudila nadglasati buku motora. Jedno je sigurno: skoro tristo dvadeset četiri beskrajna dana stala su u jednu kratku minutu. Zašto kažem skoro? Nedostajalo je ono mučno kišno popodne u domu, kad se na vratima začulo tiho, neravnomjerno kucanje.

 

Tri jednaka kucaja i jedan samo malo poslije.

 

Ne mogu reći da nisam poželjela i to ispričati. O, silno sam to poželjela, snažno joj gužvati rukave kaputa i na kraju se objesiti o njih ne obazirući se na to što autobus odlazi… Napokon se osloboditi.

Ne. Nadam se da ću jednom biti majka i već sad znam: nemam pravo to učiniti. Nitko nema. Nijedna majka ne zaslužuje čuti nešto takvo iz usta svoga djeteta.

Eto, zato sam ga odlučila prešutjeti. Zauvijek baciti, zajedno s izlizanim pokrivačem kauča u mojoj studentskoj sobi.

– Oprosti – rekla sam na kraju i utrčala u autobus. Vrata su se za mnom odmah škripeći zatvorila i požurila sam sjesti na posljednje mjesto na suprotnoj strani autobusa.

 

Djeco, kada trebamo reći ‘oprosti’? Ako nekome stanemo na nogu, dobro… I kad još? Ako zaboravimo vratiti knjigu, bravo, Petra!

 

Skutrila sam se u kutu sjedala i navukla zavjesu. Zatim sam polako uvukla ruku ispod džempera i lagano, sasvim neprimjetno, otkopčala grudnjak.

 

* * *

Eto. Tu sam. Ja i mojih trideset godina. Sjedim ovdje već pola sata i uopće se više ne otimam sjećanju. Potpuna predaja. Ispočetka se batrgaš i opireš, trzajući se na svaki trag sjećanja kao na mrzle kapi vode koje padaju na golo tijelo. Uzmičeš i otireš ih sa sebe žustro trljajući kožu. Onda je kapi sve više i više i ne možeš im se oduprijeti. Više nema ni potrebe. Navikneš se. Udahneš, koža se zategne i naježi, tijelo se spremno napne iščekujući. Onda kapi više ne mogu bosti. Pustiš da se slijevaju niz tebe, da natapaju, prodiru, moče… Da ih toplina kože ublaži. Još, još, čak poželiš reći. Onda jednostavno uroniš.

Nekad mi se čini da puno stvari u životu nalikuje na krivulju jednog srčanog otkucaja. Potres i onda ravna crta ravnoteže koja traje do sljedećeg potresa.

Ova moja ravna crta traje već osam godina. Duga godina potpune šutnje i još sedam šturog ophođenja određenog našim biološkim zajedništvom. Ipak si nam kći, rekla je bezizražajno majka kad sam prvi put nazvala držeći u ruci poštansku potvrdu o primitku novca.

Sretan rođendan, pisalo je na pošiljci nečitkim službeničkim rukopisom.

Pokazalo se istinom: strah od nevolje puno je puta gori od nje same.

Moja tri kratka posjeta: vjenčanje tatine nećakinje, rođenje njezina djeteta godinu poslije i godišnjica male mature bez Dade. Sva tri puta gužva, pomaganje oko kolača i premalo vremena za razgovor. Previše vremena za stid. Tri kratka majčina posjeta, od čega je samo jednom prenoćila, i nijedan očev. Zvuči kao laž, ali to su jedine stvari kojih se sjećam kad se osvrnem. Sve je kako odlučiš da jest.

Ne. Lažem. Ispočetka se sjećam i straha od lica. Na ulici, na poslu, u autobusu, uvijek je odnekud iskrsavalo njegovo i lica mojih roditelja. Nekad su se čak preklapala i spajala u pojavi nekog slučajnog prolaznika. Nečiji ovratnik košulje, način kako bi netko zagladio kosu, nečiji razmaknuti prednji zubi, dlake na rukama, svi ti banalni detalji tjerali su me u paničan strah. Ne budi luda, govorila sam si stalno, nije moguće da će proći baš ovuda, baš sad, što bi on tu radio, otkud ti ideja da bi netko od njih mogao banuti, pa oni uopće ne znaju gdje sad živiš…

Njih nije briga gdje ti sad živiš.

Čudna, morbidna smjesa straha. Nekoliko mjeseci osvrtanja, izlaženja na stanici prije i žurenja do zgrade pazeći da uvijek koračam pod uličnim svjetlom.

A onda je po svemu poleglo vrijeme. Crta se izravnala i još tako miruje. Zapravo… Mislim da je protekle dvije godine u laganom usponu, otprilike od onoga dana kad je majka upoznala Marka. Kad bih jednom odlučila doputovati s njim kući, vjerujem da bi istinski oživjela. Iskreno mislim da bi već bilo vrijeme za jedan sretni otkucaj.

 

* * *

Ustala sam i odložila sliku na policu, a zatim pogledala na sat. Tri i dvadeset pet! Pa dobro. Prošlo je samo šest sati. Sad napokon idem. U svakom slučaju, to je puno bolje nego prošli put, kad mi je trebalo pet dana samo da uđem u ljekarnu.

Sve piše na kutiji, odvratila je s visoka mlada ljekarnica kad sam pitala koliko je pouzdan. Zatim još tri dana mučnog odgađanja i ostatak bočice s tabletama za smirenje u jednom gutljaju. Svako zlo za neko dobro, rekla je Nina, sreća što si ih prethodnih dana dovoljno potrošila. Ipak mislim da me predobro poznaje da bi se istinski zabrinula. Sigurno je slutila da znam da tableta ima taman toliko da otupe oštricu straha. Ona zna da me previše očarava ova predstava koja se zove život – previše da bih je napustila prije vremena ne oprostivši joj nekoliko ružnih scena.

Nina.

A da je prije nazovem? Ne, ona će i tako mene zvati za rođendan, vjerojatno navečer. Osim toga, uvijek razgovaramo o meni, kao da ona samo zato postoji. I što bih joj rekla? Premalo je vremena za sve što bih joj morala reći. Osim toga, ne mogu jednostavno reći: čuj, opet se testiram na trudnoću, navrati. Mislim da ovaj put moram sama. Bože, ne mogu ni zamisliti kako bi Marka slomilo kad bi me čuo kako govorim ovaj i onaj put kao da su to dvije potpuno iste stvari.

Uhvatila sam kvaku i odlučno otvorila vrata. Nigdje nisam vidjela čašicu i na trenutak sam se pobojala da je uopće nema, da me progutala vlastita paranoja i više ne mogu pobjeći iz tog vakuuma vremena. Ormar, sinulo mi je odjednom. Otvorila sam vrata i polako izvadila čašicu. Na vrhu bijelog plastičnog štapića plavila su se dva mala kockasta polja. Za negativan nalaz je samo jedno polje plavo, za pozitivan dva. Sigurno? Zavukla sam ruku u koš za smeće i izvukla bačenu kutiju s uputama. Grozničavo sam razmotala zgužvani papir. Da… dvije za pozitivan, pisalo je masnim slovima, to sam pročitala sto puta, a znam i od prije.

 

Razvodi se. Vraća se kući.

 

Ne, ne, polako, samo polako… Je li ovo baš plavo? Prislonila sam štapić uz zidne pločice. Evo, kad je na plavoj podlozi, i nije tako plavo, nekako je bljedunjavo… Na trapericama se gotovo i ne vidi, može biti i odsjaj od ovog drugog polja, zapravo su ona tako blizu da se ovo plavilo može i preliti… Odložila sam štapić na stroj za pranje rublja i tada su se jasno pokazala dva plava kvadrata. U bedrima sam osjetila slabašno treperenje koje se širilo niz noge. Sjela sam na kadu. Polako, polako… govorila sam u mislima, a ono treperenje se sada širilo u valovima i osjetila sam kako mi zahvaća cijelo tijelo. Usne su mi zadrhtale i spontano sam ih pokrila prstima. U nosnice mi je navro blagi miris tiskarske tinte i odjednom mi se učinio najogavnijim mirisom na svijetu. Želudac se nekoliko puta grčevito stisnuo tjerajući mi kiselinu uz grlo. Otvorila sam prozor duboko dišući. Ne paničari, šaptala sam, ali onaj gadljivi val mučnine koji sam maloprije potisnula sad se opet tromo valjao po trbuhu. Sad će mi stvarno pozliti. Zazujalo mi je u glavi i taman sam čučnula kad je odjeknulo zvono.

Grč. Sve je stalo. Onaj val i mučnina, disanje i misli. Koliko je sati, pa nije ni četiri, kako već sad – razmišljala sam polako, kao da misli mogu napraviti šum. Možda mi se učinilo, pomislila sam i pritajila se.

Tada je snažno zazvonilo još jednom i skočila sam. Trzaj je uzburkao utrobu i žareća smjesa je silovito jurnula uvis. Bacila sam se do zahodske školjke i grčeći se izbacila smrdljivi žuti sadržaj. Ostala sam tako sagnuta, plitko dišući na usta, pokušavajući izbjeći kiseli smrad koji mi je pekao nosnice. Vrućina mi je oblila lice i osjetila sam kako mi lagano izbija znoj na čelu, po vratu, ispod pazuha.

Začulo se snažno kucanje, pet, deset puta, neprestano. Uspravila sam se opirući se o kadu i posrnula preko vlastite papuče koja mi je ispala dok sam povraćala. Duboko diši, sve će biti u redu, šaptala sam si, i doteturala do vrata otirući znoj s lica. Test, munjevito je proletjela misao. Brzo sam se vratila i žurno prolila čašicu u umivaonik, a zatim je zajedno sa štapićem bacila u koš. Sve je u redu, u redu je, šaptala sam hvatajući ključ. Podigla sam majicu i krajičkom tkanine obrisala vrat, brzo zakvačila kosu iza ušiju i otvorila vrata.

– A kol’ko ti treba! – rekla je veselo Maja i prošla pokraj mene.

Zaključala sam i naslonila čelo na vrata. Sva ova silna napetost koja je bubrila i napinjala mi tijelo nastojeći prsnuti na bilo koji način, strahom, kiselinom, suzama, napokon je izbila. Priljubila sam lice uz hladni dovratak i dopustila joj da izađe tresući me i znojeći, gnječeći mi tijelo koje je sad već potpuno omlitavilo. Spuznula sam niz dovratak i srušila se na pod, i dalje pritišćući lice o vrata.

– O, netko je bio vrijedan i sredio stan, ha? A ja baš mislila, ne znam ‘oće li bit rano ako dođem u četiri, i sjetila sam se da možda nećeš ni bit raspoložena ako si dobila mengu. Ja ti budem sva u komi kad dobijem, a onda opet…

Odjednom je ušutjela. Kratko me gledala razrogačenih očiju, a onda dotrčala do mene.

– Majko mila… – prošaptala je.

Suze su mi tekle niz lice rastapajući mi šminku na očima, močile mi kosu, slijevale se niz vrat, ulazile u usta i kapale niz bradu ostavljajući crni trag na majici.

– Baš jako boli? – upitala je sućutno Maja.

Potvrdno sam kimnula i ponovno okrenula lice vratima.

– Treba li ti nešto? Da ti skuham čaj?

Odmahnula sam glavom i dala joj rukom znak da ode. Ona se kratko dvoumila, a zatim brzo otključala vrata i izašla.

– Doći ću vidjet kako si – dobacila je tiho prije nego što je zatvorila vrata.

 

Ispod vrata je lagano strujao hladan zrak i zavlačio mi se pod majicu. Naježila sam se. Zbilja je hladno ovdje na podu, na ovim ledenim pločicama. Prešla sam prstima ispod očiju i obrisala mokre trepavice, a zatim se polako digla pridržavajući se za kvaku.

Stala sam ispred velikog zrcala u hodniku. I to je ista ona od jutros, gorko sam pomislila zureći u lice izobličeno od plača. Odjednom sam postala svjesna – to nije ona. Nikad više neće ni biti. Brada mi je zadrhtala i preplašila sam se da ću se opet slomiti. Kad bih se bar mogla nekome povjeriti… Samo na par minuta, samo nekoliko riječi zaliječilo bi me…

A da je nazovem? Možda je ovo prava prilika da je nazovem i da prvi put popričamo iskreno, kao prijateljice. Zato majke i služe, zar ne? Sjeti se samo onog osjećaja kad je novac ponovno stigao na novu adresu. Odjednom sam postala svjesna da su sve to vrijeme strepili i tragali. Da nisu odustali od mene.

Da, učinit ću to. Uzvratiti povjerenjem. Osim toga, sad sam i ja odrasla žena i puno toga znam. Mama, baš tako ću reći, sad znam da trideseti rođendan i nije tako strašan, i sigurna sam da nisi plakala samo zato što ti više nije dvadeset devet. Više se ne čudim ničemu, ni glavoboljama koje više i ne spominješ. Sve ću joj to reći.

Mislim da će joj biti drago, vjerujem da hoće. Onda ću joj ispričati sve što me tišti…

On ne vidi stvari, povjerit ću joj.

Hoću, sigurno, samo… Zadržala sam ruku na slušalici.

Kako misliš: ne vidi stvari? Obrazovan je i načitan, iz ugledne obitelji, ako on ne vidi stvari, tko ih vidi? Ne brini, mnogi muškarci ne vide stvari onako kako ih mi vidimo. Kakve stvari, Petra? – reći će ona. Mama, on ne vidi ništa, ni zašto mi je često zlo, kao onda u kinu, ni zašto je onaj čovjek koji prodaje jaja bacio papir, ni…

O čemu govoriš, kako ti je tako promukao glas, kakva jaja, zar se osjećaš loše, jesi li išla na pretrage, jesi li vadila krv, pitat će ona usplahireno. Ne, ne, nema veze, slušaj, on bi htio da se vjenčamo što prije, već iduće godine, a ja odjednom nekako mislim… da on možda nije ona polovica koju sam izgubila. Izvana se spoj i ne primijeti i jabuka je savršena, ali su se iznutra polovice samo priljubile, razumiješ li, nisu srasle, i uvijek postoji tanka pukotina među njima, uvijek… Što ako jabuka jednom padne?

Iduće godine! – gotovo je čujem kako će se zaprepastiti. Tek iduće godine, pa već ćeš imati trideset jednu, trebaš misliti o djeci, Petra, znaš da ti mama želi najbolje…

Osim toga, svaka bi žena mogla samo poželjeti da je na tvom mjestu. Samo oni darovi, ona skulptura, Bože moj, prekrasna je, pa ruže, pa zlato… Kako ti se obraća, pa čak i preda mnom, stalno ti govori ljubavi, živote moj, meni se tvoj otac nikad nije tako obratio. Nikad, ni kad smo bili sami, a kad nismo…

Volim ivančice, zaustit ću.

 

* * *

Izvadila sam dvije žlice iz ladice i stavila ih u zamrzivač. Zatim sam pustila da voda oteče i dugo se umivala nad sudoperom, masirajući prstima natečenu kožu ispod očiju. Izvadila sam žlicu i prislonila ledeni metal na kožu ispod kapka. Tako… Sada to isto s drugim okom… Gotovo. Već izgleda bolje. Otrčala sam do ormara i izvadila onu crnu haljinicu koju Marko voli.

Gaćice, grudnjak, čarape. Zgrabila sam sve to i požurila u kupaonicu, a zatim se brzo istuširala.

Tekući puder za podlogu. On gotovo potpuno prekrije nožice. Svijetli, jer tamna boja lice čini starijim. Nikako onaj u prahu, jer se zavlači u bore i one postanu još izražajnije. Osim toga, čini lice mrtvim.

Svijetlo sjenilo ispod obrva, obavezno u korijen nosa. Pregib kapka lagano zasjeniti.

Maskara, malo sjajila za usta. I najvažnije… Rumenilo. Malo zdravlja iz kutijice, rekla je jednom Nina. Začešljala sam kosu i čvrsto je zategnula gumicom, a zatim još jednom bacila pogled u zrcalo. Dobro. Sad je opet dobro.

Taman sam namještala buket na stolu kad se začulo zvono. Popravila sam haljinu još jednom bacivši pogled u zrcalo, a zatim otvorila vrata.

– Eeej! Pa tko to meni danas slavi rođendan! – rekao je Marko nježno, s najširim osmijehom na svijetu. Zatim me zgrabio odignuvši me od poda i uputio mi dugi poljubac.

– Pa kako si mi ti danas, ljubavi? Šta ima novo? – upitao je ne puštajući me iz zagrljaja.

Znala sam da će me to pitati, ali nikad ne možeš biti dovoljno pripremljen. Milijuni sitnih mjehurića su zatreperili, zapjenili se i silovito jurnuli uvis napinjući mi prsa. Pričekaj, rekla sam u sebi i zagrlila ga zagnjurivši mu glavu u rame. Još samo malo pričekaj, samo malo… Tako.

 

Treba sačuvati bocu.

 

Napokon sam skinula ruke s njegovih ramena.

– Ništa posebno – rekla sam.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.