Spavaš li?

| |

Spavaš li? | Aleksandra Kardum

negdje u Bosni, zima 1997.

Svjetlica. Samo svjetlica… to smo sad mi u ovom moru tame, pomisli.

Osvrne se na dijete koje je skutreno pod dekom spavalo na stražnjem sjedalu.

Tata znaš li ti zašto se svjetlica stalno pali i gasi? – Misliš krijesnica? Ne znam. – Ja znam. Zato jer joj je oslabila baterija, kao meni u Svemircu.

Pogleda u retrovizor: drveće, samo drveće. I mrak.

Tanak snop svjetlosti zariva se u noć poput noža. Stražnja svjetla po cesti vuku slabašnu crvenu izmaglicu poput krvava traga koji tama neprestano sustiže i guta, zlokobno se valjajući za uljezom. Kilometrima uokolo nema živa stvora.

Samo mi.

I zbilja, da netko može vidjeti, uistinu vidjeti: što smo? Jedno zalutalo svjetleće zrno u ovom bezdanu. Izranja iz mraka i opet u njega ponire, pali se i gasi.

Svjetlica.

Već neko vrijeme ćuti lagan nemir: opet pogleda u retrovizor. Gusta borova šuma što je obrubljivala cestu sklapala se za njima zatvarajući pogled.

Kao da auto dolazi niotkud i nikamo ne može ni stići; samo bespomoćno vrluda mrklim bespućem dok se šuma nad njim zauvijek ne zatvori.

Osjeti nelagodu. Protegne vrat; opet se usredotoči na cestu. Naprijed je bolje – pomisli.

Na uskoj vijugavoj cesti pod svjetlima se iskrio zaleđeni snijeg na kojem su se usjekli tragovi kotača. Bijela ploha svjetlosti podrhtava dok automobil mrvi zamrznuto snježno grumenje, povremeno bljeskajući i osvjetljujući drveće sa strane.

I to je bilo sve što se moglo vidjeti.

Sva su stakla bila zamagljena, izuzev komadića prednjeg kroz koje se vidjela cesta, ali i ta je slika neprestano gubila oštrinu. Nagnuo se preko volana i obrisao staklo krpom, a zatim dlanom protrljao izmaglicu na svome prozoru i provirio van.

Sjene. Mnoštvo crnih sjena što nečujno promiču mrakom.

Mrki čuvari tišine uznemireni dolaskom nepozvanog.

Prene ga hladnoća stakla na obrazu, odmakne se od prozora. Dijete se promeškolji, mljackajući u snu usnama. Pod težinom snijega jedna se grana savije, hrpa snijega prospe se na cestu.

Kao izdaleka, kroz šuštanje zvučnika probijaju se riječi:

… al noćas ako sluša nek čuje bol, u pjesmi koju pjevam njoj, samo njoj…

Čini mu se da se zrak oko njega zgušnjava, stišće mu pluća. Potapa ga sjećanje.

Izgubit će ravnotežu.

… zauvijek neka nosi na srcu znak, život je jedan ona bacila…

Ugasi radio. Sada vozi u tišini, prateći tragove kotača u snijegu.

Koliko je vremena prošlo otkad je zadnji auto prošao ovuda – pet, šest sati? Čitava noć?

Namjesti se u sjedalu.

Prati tragove, reče u sebi. Samo prati tragove.

Prođe rukom kroz kosu, vlažna je. Vruće je – prošapće. Ponovo se osvrnu na zamagljene prozore: baci pogled na retrovizor, ali bilo je nemoguće vidjeti van. Uključi brisač stražnjeg stakla – opet ugleda ono drveće kako se za njima zatvara, zatvara…

Raskopča ovratnik. Protrlja vrat, zatrese glavom. Pospan si – mrmlja – pospan i umoran, to je. Duboko udahne, stegne prste oko upravljača.

Pokuša se opet usredotočiti na vožnju. Osluškuje kako kotači melju smrznuti snijeg, kako taj zvuk nadjačava tihi šum motora i ritmično disanje djeteta.

Kako ne može nadjačati njegovo sve brže disanje.

Još raskopča košulju, odškrine prozor. Snop ledenog zraka ošine ga po licu poput biča.

Osjeti kako mu leđa probija znoj.

Baci pogled na dijete, zatim spusti prozor do kraja. Isturi glavu van.

Diše brzo, razjapljenih usta, ne mareći za hladnoću što mu para prsa. Prođe rukom kroz kosu, razdrlji ovratnik, pogleda dijete; opet isturi glavu kroz prozor bjesomučno hvatajući zrak, obriše rukavom znoj, trlja sljepoočnicu.

Osvrne se: opet pogleda dijete i ono zlokobno drveće što se zatvara, zatvara…

Ništa, ništa – šapće – vruće je i umoran sam… Da stanem?

Odmahne glavom, doda gas. Dijete se okrene na drugu stranu.

Nije to, evo već prolazi, više se ne treseš, prolazi, vidiš da prolazi, miče usnama stišćući volan. Smjesti se udobnije u sjedalu. Ispusti zrak, polako zatvori prozor. Obriše znoj što mu se cijedi niz obraz.

Zna redoslijed. I predobro.

Ako se sada ništa ne dogodi, prebrodio je.

Usredotoči se na cestu i nastavi vožnju.

Ali sada je sve drugačije. Zna da će biti drugačije. Kada drhtavica prestane, čula mu se izoštre: čuje sve. Sve.

I ono.

Ako opet upali radio… Ne, neće moći podnijeti toliko zvukova. Jednostavno će nastaviti vožnju u tišini i misliti na nešto drugo.

Znaš šta sam čula o tebi? Oš se ljutit? Jelde da nećeš, obećaj… Ajd dobro… Pa to, da svašta nešto čuješ što nije s Božje strane, jel istina? I ja sam znala da nije, gluposti svakakve, da se živ čovjek boji tišine…

Svjetlo je i dalje podrhtavalo; izgledalo je da se skraćuje i slabi. Ili mu se samo čini?

Snijeg se opet ospe s neke grane, sipko zabubnja po krovu. Led hrskavo škrguće pod kotačima. Vrh neke grane otežale od snijega pljesne po prednjem staklu i odmah iščezne. Dijete uzdahne. Motor šumi lagano, gotovo nečujno.

Gotovo nečujno.

One sjene u crnini i dalje promiču. Ali sada ih čuje: mnoštvo šuštavih sjena koje se mahnito vrte u kolu. Jesmo li ovuda već prošli?

Čuje kako djetetu krči u crijevima. Kopča na torbi sitno kucka. Huči ventilator, papučica za gas lagano škripi. Brisači, zrak, kucanje srca, kotači, disanje, sjene, snijeg.

Previše zvukova za nigdje.

Odjednom sve utihne.

Osjeti kako mu se svaki mišić zateže. Pogleda na stražnje sjedalo. Smanji gas, uspori disanje. Zjenice mu se šire. Zaustavlja dah.

Čeka.

Auto se polako spušta vijugavom cestom. Jedan zavoj, drugi, treći.

Ako samo bude pazio na cestu, možda se ništa i neće dogoditi…

Samo prati tragove.

Počelo je kao i svaki put. Baš kao i svaki put. Šum u ušima. Prigušeno hučanje što dolazi odnekud iz daljine.

Ispočetka bi se osvrtao i osluškivao: otvoren prozor, propuh, oluja? Pojačavao bi radio, pokrivao glavu jastukom.

Sada samo čeka.

Hučanje se pojačava, miješa se s otkucajima srca i ritmičnim šištanjem krvi. On odjednom posumnja: u meni je. Sledi se na tu pomisao. Onda nikad ne bih mogao pobjeći, zar ne? Nikad?

Ne, ne. Evo, slušaj…

Kroz huk se probija tiho, bolno cičanje. Možda to i nije ljudski glas – pomisli, s mukom se osmjehne. Budalo, zašto bi bio, ha, zašto bi?

Ipak, sluša. Zapravo se više ne može kontrolirati, usisan je u košmar šumova. Sada samo miruje, štedi pokrete.

Vreba zvukove poput životinje.

Postepeno razabire jecaje.

Glava mu se raspada – krv šištavo bubnja u ušima, pucketa i lomi se granje, snijeg hrska…

Možda mu se ipak pričinja.

Jecaji.

Zatrese glavom, nekoliko puta brzo udahne, glasno ispusti zrak na usta.

Jecaji koji se rasipaju tišinom obavijaju ga; uvlače se pod kožu. Jauci dozivaju, ječe. Proklinju.

Naglo se trgne. Samo prati tragove, prošapće i snažno doda gas. Kotači divlje melju led, odbacuju u stranu nakupine snijega. Auto se kliže i poskakuje, svjetlo bljeska u svim smjerovima pokazujući uvijek isti prizor: istrgnut komad šume koji iskrsava lijevo, desno, gore, dolje.

Prati, prati! – ponavlja pokušavajući nadglasati jauke koji ga zaglušuju. Juri niz nagib gubeći kontrolu, penje se po nanosu snijega po sredini ceste.

Najednom, auto poskoči; svjetlo bljesne na dnu duge kosine. Ugleda nepomičnu siluetu nasred ceste. Nagazi na kočnicu.

Auto se poče nekontrolirano klizati nizbrdo odbijajući se od snježnih rubnika.

Grčevito drži volan pokušavajući usredotočiti pogled na cestu, ali svjetlo sijeva lijevo i desno, gore i dolje; fragmenti bljeskaju i tonu u mrak prije nego što ih uspije spoznati.

Na tren opet uspije vidjeti: nešto je na cesti.

Bježi, zašto ne bježiš zaboga – sijevne misao. Osjeti kako mu udovi silovito trepere. Auto sada klizi pravocrtno – slap svjetla se umiri osvjetljujući isto mjesto.

Noge.

What… – protisne s užasom.

Ne, sasvim dobro vidi: noge. Vire ispod nekakve halje, jedna je u cipeli, druga sasvim bosa. Osvijesti se, nagazi kočnicu naglo okrećući volan u stranu. Auto se zanese i propne na nanos snijega. Naglo uzdigne snop svjetla: osvijetli nepomičan lik sakriven dugom kosom koja je visjela preko lica.

To je bilo zadnje što je vidio prije nego što se survao s ceste.

Auto s treskom udari u stablo; po njemu polegne mrak.

* * *

Neko je vrijeme vladala potpuna tišina, onda se začu stenjanje. Dječak se izmigolji s poda na koji se bio skotrljao zaplevši se u deku. Popne se na sjedalo: dlanom protrlja komadić prozora i priljubi lice. Ništa. Još snen, pritisne čelo o hladno staklo; onda se ponovo svali na sjedalo. Oči mu se polako navikavaju na mrak – tek tada uoči obris očeva tijela koje je ležalo preko volana.

Protrlja oči. Sve je bilo tako nestvarno – mrak je već vidio, puno puta, velik i strašan baš kao i ovaj, ali… Ovako tiho nikad nije bilo, nikada. Šuškanje nakon gašenja svjetla, auti koji prolaze cestom, pljuskanje vode, sve to bude u mraku. Ali sada…

Zadrži dah. Gdje su zvukovi? Jesmo li izišli iz one šume?

Tada ugleda svoj ruksak i deku na podu, to ga najednom razbudi. Još jednom proviri kroz onu rupicu na staklu: opet ne vidi ništa.

Promotri oca susprežući disanje. Tata ga nikad ne bi ostavio samog u ovakvom mraku, to je sigurno. Polako se nagne naprijed.

Preplavi ga osjećaj koji ne zna objasniti. Kao da je sve ovo već sanjao – nasred crnila bez zvukova. Osjeti mučninu.

Spavaš li? – prošapće.

Prodrma ga, ali on se ne pomače. Obujmi mu ramena, pokuša ga povući k sebi. Muči se, stenje – pretežak je. Odupre se nogama o sjedalo i poduhvati ga ispod ruku…

Odjednom nešto udari o krov.

Grčevito se uhvati za očevu košulju, priljubi se uz njega. Preplavi ga strah.

Tata, prošapće, pokušavajući obuhvatiti pogledom sve prozore. Rukom pritisne usta, zadrži dah. Tiho, sasvim tiho negdje straga čuje se cijukavo grebanje po metalu.

Tata, tata, jeca prigušeno trzajući ga za košulju, zatim stane. Osluškuje.

Tišina.

Tata…

Možda sam ja, pomislio je, iako dobro zna da se nije ni pomakao. Tata je, tata je eto vidiš, govori u sebi gnječeći prstima usne.

Najednom mu se učini: komad tame otkine se i klizne u stranu. Cikne; ukoči se od straha. Gleda: sjena polako klizi prednjim staklom; zaustavi se na prozoru na koji je naslonjeno očevo klonulo tijelo. Zarije nokte u obraz, stisne oči. Napetost u utrobi pope mu se uz prsa; oćuti kiseo okus u ustima. U glavi mu se muti; onaj mrak oko njega sužava se, sužava…

Kada je omaglica prošla, polako otvori oči. Po majici se cijede ostaci bljuvotine, kiseo vonj peče mu nosnice.

Je li bilo ičega? Nekoliko trenutaka netremice gleda u prozor; zatim se baci na prednje sjedalo, polegne na očeva leđa.

Ne smije gledati, ne smije slušati. Pritisne lice na očeva leđa, dlanovima pokrije uši.

Ništa ne vidim i nema me ovdje, ponavlja u sebi, ništa ne mogu vidjeti kroz staklo svugdje je mutno ni tata ne može vidjeti kroz staklo je li tata da ne možeš vidjeti kroz staklo zato jer tamo nema ništa baš ništa baš ništa…

Osjeti kako mu se trnci šire niz leđa, kako mu strah umrtvljuje tijelo. Pritaji se, pravi se da je ovo samo san. Ipak, ne može se oduprijeti. Najprije škilji kroz trepavice, onda oprezno otvori oči. Polako, sasvim polako podigne glavu i pogleda natrag.

Kroz komadić stakla koji je maločas obrisao motri ga nečije oko.

* * *

26. 3. 1945.

Jutros na sabalje mi pobjegla Bjelka. Ne znam šta je bilo ni kako. Povazdan je tražila, prepala se da je nije ukro vuk. Nisam smjela ni pomislit da bi rekla mami da je nema al poslje se sve dobro završilo jer je bilo to da je njojzi noga zapala u nako drvo. Eto tako je sve bilo danas. Mensečini da ono što je mama rekla nekidan da bi se tata mogo skoro vratit iz rata nije tako, jer ona plače a misli da je ja ne vidim a vidim je ja i to kad ona ne vidi. Ustvari možda i nije to pravo zato, možda on dođe al ona se stalno boji da nećemo imat šta jest i uvjek o tome govori. Ja mislim da ćemo imat jer i ja i sestra i brat uvjek najviše volimo džema od šljiva a toga ima jer mi imamo puno šljiva i nikad nam to neće nestat. I još nešto što sam se sjetila izgleda da su se u onom gnijezdu izlegli mladi jer ona povazdan leta i nešto im donosi ko što i nama naša mati nosa. Eto to je sve što je danas važno bilo.

* * *

– Hvala vam – rekla je kratko i kimnula glavom. Kada je liječnik izišao, ona ostade stajati zureći u krevet.

– Šta mislite, jel mu žena? – upitala je sestra zirkajući kroz staklo.

U sobi preko puta rolete su bile raširene – kroz veliku staklenu stijenku mogla se sasvim dobro vidjeti unutrašnjost prostorije.

– Tako kažu – odvrati suho liječnik M. ne dižući pogled s papira.

Ona sumnjičavo stisne kapke. Osmjehne se ispustivši glasno zrak kroz nos:

– Hah, kažu, kažu… – nakrivi usta – što ste i vi naivni doktore! Znam da kažu al mislim… – stiša glas – jel mu stvarno žena il ono, znate?

Trzne obrvama.

Doktor odloži kemijsku. Ravnodušno je pogleda.

– Ne znam, sestro. Što manje znam, bolje. Odnesite, molim vas, ovo na kirurgiju.

Ona sumnjičavo nabora nos.

– Pa nije vam to neki život, doktore… Morate se malo više zanimat za stvari – dobaci mazno, kao da se obraća djetetu. Zatim njišući bokovima otplovi kroz vrata.

Ustao je i primaknuo se staklu. Ondje je ona žena u crnini i dalje nepomično stajala. U bezličnoj bolničkoj sobi pored prosijedog čovjeka pod pokrivačem u oči je bola njena mladost. Je li mlađa od A.?

Uhvati kvaku i iziđe na hodnik.

– Ej – doktorica V. ga uhvati za rukav – pričekaš me? Imam još ove iz noćašnje prometne, u šumi, znaš? Gotova sam s malim za danas, trebam još obaviti razgovor s majkom. Niko joj nije ništa rekao za malog?

On izvuče rukav iz njene ruke.– Čekali smo tebe. Znaš da svako bježi od toga. Mene će vjerojatno dopasti muž, sinoć ga je primio G., ali jutros javlja da je bolestan. Izgleda da ću ja promatrati bogatog promatrača. Zato sam tako sretan jutros.

Ona se osmjehne.

– Bog te kaznio.

– Istina… sve dođe na svoje… Samo se nadam da će se sjetiti i onih drugih, puno zaslužnijih od mene.

– Mogao si do nas na ručak.

– Jeo sam već. Drugi put. Hvala ti

V. slegne ramenima.

– Šta misliš, izgleda li ti… znaš, oholo? Čini mi se ko da i sad, ne znam, možda i pretjerujem… Malo sam ga promatrao kroz staklo… Ko da i sad gleda onako, svisoka… Reci mi ako pretjerujem.

– Pretjeruješ. Mislim da još ne zna ni gdje je, a kamoli šta drugo.

On ne odgovori ništa.

– Čuj… Znam koliko je u tebi gnjeva i bilo bi mi drago… – zagleda mu se u oči. – Ustvari, htjela sam ti reći da se uopće ne brinem za to da nećeš prema njemu biti kao i prema svima drugima.

– To je utješno.

– Sjećaš se kad smo imali one vojnike?

– Njihove. Da.

– Nismo pravili razliku.

– Ma daj… – otpuhne – ne možeš to uspoređivati. Oni nisu znali gdje su ni zašto. Djeca su još bili, čovječe. Od ovih kao on nešto smo očekivali… Puno smo očekivali.

Ona mu stavi ruku na rame.

– Biće to u redu.

– Šta će bit u redu? Ma šta će, molim te, bit u redu? Čak… možda ti je bez veze što ovo govorim, al nema veze, evo, reć ću… čak mi se činilo…

– Šta?

– Dok su ga previjali i to, ja sam stajao sa strane i on baš mene gleda. Baš mene, stalno, znaš ono, netremice. A i ja njega.

– I ti njega? Ej, daj… Prikoči malo. Čovjek je bio u šoku, ko zna gdje je on tad gledao i šta je mislio. Osim toga da gledaš svakog ko je nešto skrivio ili nije učinio kako bi trebalo u ovom ratu, oči bi ti ispale.

– Ma ne, ne to… Čudan osjećaj, baš cijelo jutro razmišljam o tome, znaš koliko je ljudi bilo tu, svi se njime bave, shvaćaš, ja sam samo stajao… I on neprestano gleda u mene. U mene. E pa nije mi bilo ugodno.

– Al dobro, i ti si gledao njega, pa ste sad kvit? – nasmije se. – Ništa, ajde ako nećeš na ručak da bar sutra uglavimo neku kavu?

– Ajde. Ona se kratko osmjehne, a onda, poprimivši opet ozbiljan izraz, polako uđe u sobu.

Kada su se vrata otvorila, žena se trznula i naglo se uspravila.

Jednom je to vidio, davno prije rata – čovjeka maskiranoga u kip koji bi oživio kada bi netko ubacio novac u šešir. Iako je već zakoračio niz hodnik, zaustavio se uz rub prozora.

Dok joj je liječnica prilazila, oči su joj najednom oživjele, njeno mršavo tijelo uzbibalo se poput vode. Duboko je udahnula i spustila dlanove niz suknju, kao da ih briše. Koraknula joj je u susret, ali je, kao da se naglo predomislila, odmah povukla nogu natrag.

Je li mlađa od A.?

Izvinula je vrat i napravila pokret ramenima kao da joj je tijesno u vlastitoj koži, a zatim rukom čvrsto uhvatila remen torbe što joj je visjela o ramenu. Liječnica je stala pred nju i sada se mogao vidjeti samo dio lica, kosa i ruka mlohavo opuštena niz tijelo.

Nije se moglo čuti što govore. Nije važno. Ionako već ide.

Tada se ženina ruka pomakla i čvrsto uhvatila željeznu ogradu kreveta. Dok je liječnica govorila, ona je ruka snažno stiskala obli metal kao da ga želi zgnječiti. Čak i izvana moglo se vidjeti kako su se zabijeljeli sitni zglobovi na koščatoj šaci. Naposljetku je oborila glavu zatvorenih očiju i prstima obujmila korijen nosa. Dugi pramen kose zanjihao se preko lica.

Naravno, pomisli on.

Stavi ruke u džepove i ode u svoj kabinet.

* * *

– Moj doktor? – upita s vidljivim naporom čovjek iz sobe 17.

– Pridignite ga – naloži M. ne dižući pogled s nalaza koji je držao u rukama. Sestra ga je oprezno motrila nekoliko trenutaka, zatim uskoči:

– Bolestan je vaš doktor. Eto vidite, i nama se to događa, a svi misle da se nama to ne može dogodit, nego da samo mi druge liječimo… – Zahihoće se. – Tako vam je to, naš dragi gospodin…, mister E. Jel vam lijepo ovdje kod nas, šta kažete, ha?

– Raskopčajte ga i izmjerite temperaturu – naredi liječnik okrznuvši je pogledom. Ona spremno priskoči poslu.

Poslušao mu je pluća, opipao slezenu. Otekline su se smanjile. Letimično je pogledao zavoj na glavi kroz koji je probila krv, izbjegavajući da se susretne s njegovim očima koje su ga, osjećao je, neprestano lovile.

– Previjte mu ranu – reče i uze karton s kreveta kako bi upisao podatke.

– Moment pliz! – nasmije se ona oduševljena vlastitom dosjetkom; veselo ode po zavoje.

Liječnik sjede na rub kreveta i stavi karton u krilo. U sobi je bilo tiho i čulo se kako čovjek šištavo diše na usta. Osjeti nelagodu – bio je u pravu, neprestano ga motri prokleti stranac. Sagne glavu i pokuša se udubiti u pisanje.

Ne ide mu: drži olovku nad praznom rubrikom i osluškuje kako se ono njegovo disanje polako stišava i postaje gotovo nečujno. Kao da iščekuje.

M. napiše nekoliko slova i zastane. Nervozno dodiruje papir vrškom olovke, zatim se naglo okrene.

E. je ležao zavaljene glave, široko raširene ruke mlitavo su mu počivale na pokrivaču. Prsa mu se polako i jednolično gibahu pod tankom pidžamom. Zavoj na glavi nalegao mu je na čelo i spustio obrve oduzimajući licu izraz. Upale vodenaste oči netremice su ga motrile.

– Sestra je otišla po novi zavoj – reče i brzo makne pogled.

Energično je popunio rubrike. Pa ovo je nevjerojatno, molim te, trebalo bi dovesti liječnika po želji, još malo pa će nas dostavljat po sobama? Ljutito objesi karton na krevet.

Baci nervozan pogled na vrata. Pa gdje je ona više?

– Ne volite me – trgnu ga riječi izgovorene sasvim tiho. Je li mu se pričinilo? Osvrne se.

Onaj je čovjek i dalje ležao nepomično, ne skidajući pogled s njegova lica.

Učinilo mi se, pomislio je. Ipak…

– Molim?

– Ne volite me – ponovi čovjek gotovo ne pokrećući usne. Nijedan mišić na licu nije mu se pomaknuo.

Liječnik ga je nekoliko trenutaka gledao s nevjericom. Zatim se pribere:

– Hah – nemam ja vas šta volit i ne volit, gospodine, ovo je moj posao, meni su svi isti. Vi čak niste ni moj pacijent! Osim toga mi smo kolege, plaćenici, i vi i ja… Samo što je za vas rat završio, blago vama, a meni evo nije, i ko zna hoće li ikad…

Opet pogleda prema vratima. Zapravo i ne mora je više ovdje čekati, ide.

– Ne zanima vas… – začuje opet – zašto to kažem?

– Pretpostavljam zato što mislite da sve znate – odvrati resko. – Zato ste tu, hvala Bogu, da nam kažete šta mislimo, zar ne? Ali eto, šta ćete, opet nekad zatrebate i našu pomoć, iako vi vjerojatno i to znate kakvu terapiju trebate i kada. No šta je tu je, morat ćete se pouzdati u liječnika koji vam je dodijeljen, a kad budete opet zdravi, sa svojom mladom ženom pravac svojoj lijepoj kući.

Presiječe se. Ne može vjerovati da je sve to izgovorio. Prođe rukom kroz kosu.

Šta mi je, pomisli s nelagodom. Ispričat će se, svakako – odluči i ponovo se okrene prema njemu.

On je i dalje ležao u istom položaju, s istim izrazom lica, ali promjena je bila očita. Lice mu je oblila smirenost; činilo se kao da se smiješi očima.

Uhvati ga bijes. Sam sebi izgleda poput školarca kojeg je učiteljica banalnom smicalicom navela da prizna i što je učinio i što nije.

E pa eto, ne mora se ispričati. Uspravi se:

– Bit će dobro, oporavljate se. Nema unutarnjih krvarenja i očekujem da bi, ako sve bude u redu, uskoro mogli ići kući. Sestra će svaki čas doći da vas previje. Mi se vidimo ponovo sutra.

Dobaci mu kratak, usiljen osmijeh prije negoli zakorači kroz vrata. – Doviđenja.

– Čujem glasove – pogode ga u leđa riječi izgovorene brzo, kao da su se otele. Na trenutak zastade, dvoumeći se.

– Vjerujem – promrmlja sebi u bradu i zatvori vrata. Tek kada je odmakao nekoliko koraka, preplavi ga sram.

– Ne mogu vjerovati – prošapće. Požuri niz hodnik.

* * *

– Čuješ li? – prošapće.

– Aha – odvrati D.

Podigne dijete koje joj je spuznulo u naručju i osloni ga na bok. Obuhvati mu glavu i prisloni njegovo lice uz svoje. Stisne ga tako snažno da su se debeli obraščići napućili jedan uz drugi, a malena se usta među njima rastvorila.

Kao da je osjetio majčin strah, dječačić se umiri. Velikim očima začuđeno gleda u mrak koji povremeno razbijaju bljeskovi u daljini.

– Šta misliš, jel blizu?

– Ne znam… – Uzdahnula je. – Ne znam, sestro… Nekad mi se čini evo na kuću će past a ono daleko, a nekad… Ko da se sudbina igra s nama. Zavarava. Ko veli bojte se kukavni smrtnici što ste me mržnjom zvali.

Zagrli sestru. Gotovo da može fizički osjetiti njen strah, silovit, ali istodobno i površan; nemir koji pulsira hraneći se zvukovima, mrakom, nečijim riječima.

Pozna ga – strah koji odjednom naplavi iznutra, napne mišiće i učini oči još tamnijima, ali opet krhak i nestalan, snažno se povijajući pred izvanjskim što mu daje oblik. Tako je sa sedamnaest, pomisli sjetno i gotovo joj pozavidi.

Da joj sada ispriča nešto drugo, začas bi se smela, zaboravljajući kako se sve činilo maločas. Nestvarno jedno osjećanje života koje nema svoj korijen, nego se još gradi i učvršćuje hraneći se svakom novom mrvom proživljenog – kao kad biljka baci izdanak koji tek ima postati svoj.

Istina, bojažljiva je bila i ona, ali otkad je rodila, kao da se čitav život zavrtio u krug u čijem je ishodištu i završetku bilo samo njeno dijete. Sestru i muža voljela je najviše, oca i majku plahom ljubavlju odbačene kćeri; a sada ih više nije znala drukčije voljeti nego po onome što znače njenom sinu.

Rascijepila se i sa samom sobom. Sve su želje nekud iščezle i nije ih se više ni sjećala – živjela je samo neprestana potreba da se sva preda i podredi.

Kao da je stvarna ona odstupila korak natrag, okrećući glavu od djevojaštva koje je otjecalo poput rijeke.

Bit će rata, reče jednom netko za stolom dok je u sobi dojila dijete. Nikad neće zaboraviti taj trenutak – kako je negdje podno leđa osjetila kao da joj križa trnu i umrtvljuju se, a onda se polako hlade i ta joj hladnoća plazi po utrobi i penje se u prsa. Kao da ju je nešto zlokobno tada ozračilo i sabilo joj tijelo u grč. Od tada je drukčije hodala, savinutih leđa i uvučenih ramena.

Nešto joj je te večeri oduzelo glas, pa više nije ni pjevušila, nego je govorila u pola glasa bojeći se da ne zazove nesreću.

Od tada je disala i živjela strahom.

Mračilo se rano i već se nije vidjelo ništa iako je jedva prošlo pet sati. Kroz otvorena vrata čulo se kako majka u kuhinji baca drva u peć.

– Šta ima kod tebe, sejo? – upita D.

Djevojka se vragolasto nasmiješi.

– Ima… – odvrati zagonetno – svašta.

– Joj tebe… – žena se osvrne prema vratima – pa šta svašta?

– Juče, kad sam ga srela, zaustavio me. Kaže đe si ti mala…

– A ti?

– A ja… Ništa. Pravila se. Pričali malo o školi. Sutra ću ga opet vidit. A kod tebe?

– A tako… Poludismo od iščekivanja, hodamo po kući ko aveti. Svekar stalno šuti, skoro da i ne progovorimo, a svekrva onako…

– Zajebana – upade joj sestra u riječ i napne se suzdržavajući se da ne prasne u smijeh.

– Ššššš… – osvrnu se ona na vrata. Uputi joj blag pogled. – Nemoj. On je njima što je i on meni.

Nasloni usne na djetetovu kosu; nekoliko trenutaka šuti sklopljenih očiju.

– Nemoj – uzdahne.

Još su malo stajale osluškujući potmulu grmljavinu.

– Tata je neki dan pito za tebe.

D. se trgne:

– Kako? Šta?

– Pito je jesi li vodila malog na kontrolu za ruku.

– Jel još šta reko?

– Pa… Ne znam, ne mogu se sjetit sad…

Žena se tužno osmjehne.

– Mogla bi ja polako – reče i pođe prema vratima.

Za stolom je majka razvlačila tijesto za pitu. Hvatala je rubove i naizmjenično ih rastezala hitrim pokretima dok ne bi obišla čitav krug. Preko naslona spojenih stolica bila je prebačena plahta s koje su, poput stolnjaka, visjeli veliki krugovi tankoga, gotovo prozirnog bijelog tijesta.

– Eto, pa odoh ja…

Žena je otrla brašnjave ruke o krpu.

– Ko da negdje blizu puca – rekla je gledajući u stranu – trebala si ranije.

Uzme dijete u naručje.

– Ja ću ga obuć dok se ti ne obuješ. Ajd požuri.

– Mogla je i ostat, majko, večeras s nama, vidiš kako je napolju… Šta misliš?

Žena dobaci prijekoran pogled mlađoj kćeri.

– Izgubit će dijete red – odvrati zakopčavajući malome jaknu. – A i da se brinu tamo njeni.

Kćer joj priđe s leđa.

– Majko… – reče umiljato – neće se brinut oni, znaju kakav je belaj vani. Sigurno ne bi htjeli da sad ide s malim sama…

Osvrne se na sestru koja je čučeći zavezivala cipele.

– Mi smo njeni, majko.

Žena žustro zabaci pramen kose iza uha; trzne glavom kao da se brani od njenih riječi. Podigne dijete u naručje i prisloni mu usne na obraz.

Kratko se zagleda kroz prozor, a onda joj stavi maloga u ruke.

– Vidiću s njim – reče i zamakne u sobu.

– Ej… – sagnula se djevojka starijoj sestri – nešto ti još moram reć, za Cuku…

Pogleda prema vratima gdje je ušla majka i, kao da ne želi riskirati, prišapne:

– To kad drugi put dođeš.

– Šta, reci mi, jel ga ko vidio?

Odmahne glavom:

– Nije, nego sam ti htjela ispričat šta je ustvari bilo…

Zašuti, stavi prst na usne. Uđe majka. Baš kao da u sobi ni o čemu nisu ni razgovarali, žurno priđe stolu i opipa velik komad razvučenog tijesta.

Brzo ga podigne, zamahne njime nekoliko puta kao da ga trese, a onda ga opet vrati na stolicu. Brašno se osu po šarenom tepihu; ona ga poče hitro kupiti prstima.

– Požuri – reče ne dižući glave.

Sestre se pogledaše.

– Kaže otac da požuriš – rekla je noseći u sudoper nekoliko mrvica brašna na ispruženom dlanu kao da je to najvažnije na svijetu.

Gurnula je ruke pod mlaz vode i, okrenuvši im leđa, polako ih brisala premećući krpu iz jedne ruke u drugu.

Najednom se ispravi i uze već pripremljenu kesu s voćem i slatkišima. Pruži je starijoj kćeri.

– Dođi baki – pruži ruke i uze joj dijete iz naručja.

Sestra je povuče za rukav:

– Oćeš brzo opet doć? – prošapće.

– Oću.

Ona je nepovjerljivo gleda.

– Kad? Obećaj.

– Obećavam, što prije budem mogla – šapnu D.

– Hajd požuri, kaže on da si trebala i ranije, brine se kako ćeš – govori mati otvarajući vrata.

– Vidimo se – šapne sestri. Kratko je zagrli i požuri za majkom.

Kada su stupile na stepenicu pred vratima, zapljusne ih leden zimski zrak.

Ona uze sina u naručje. Žena rastegne pletenu kapicu i navuče mu je preko ušiju.

– Baka isplela – tepa. Zadrži malene obraze među dlanovima, gleda ga.

– Dojiš li? – tiho upita.

– Evo ima deset dana da nisam, al uvijek traži kad pođe spavat. Još mi nije stalo mlijeko ono skroz.

– I dosta je, brzo će imat dvije godine, dosta vala. Peršina stavljaj, peršina, imaš li svježeg?

– Znam, stavljam.

Ona podigne kćeri ovratnik kaputa, ušuška je u šal poput djeteta. Uze joj ruku i zadrži je među dlanovima.

– Brine se on – reče osvrnuvši se na vrata. – U kuću! – dobaci djevojci. Ona pokunjeno zamakne u sobu.

Stoje šuteći.

– Često mislim na Cuku. Kad idem ovamo prema kapiji, sve mislim kako će mi dotrčat pred noge. Jel tebi to čudno da pas tako pobjegne, majko?

Žena uzdahne.

– Bio je sav ko poludio. Prvo ujede dijete, onda sam ga još ja premjerila štapom po leđima i eto… A i puca se često. Poludi životinja.

Zagledala se u šumu odakle je muklo tutnjalo.

– Poludi i čovjek – reče.

– Znaš da nije namjerno ujeo. Cuko? Stao mu je na ranjenu nogu, pa i ja bi ujela. Cuko da pobjegne od nas…

Žena šuti.

– Mama…

– Znaš šta – preduhitri je mati stisnuvši joj podlakticu.

Gleda u kćer netremice – poluotvorenih usta, gotovo u čudu, kao da se i sama pita gdje su sada te riječi koje su iznenada nahrupile. Kao da iščekuje da se same preliju preko usana.

Ali riječi ne dolaze i ona samo bespomoćno stoji, kao izdana.

– Brine se on – posegne za prvim što joj je uvijek na pameti. – Da ti muž nije u vojsci, drukčije bi bilo, sigurno…

– Da mi imamo brata, i on bi bio u svojoj vojsci. Važno je da vam niko ne bi naudio, ni meni… Ni djetetu – izgovori sa zebnjom. – Nema toga zbog koga bi se ja odrekla svog djeteta.

– Bože sačuvaj, ne govori tako, brine se on, samo ga je rat promijenio. Nije on onaj čovjek ko što je bio. Kaže mi neki dan – ne znam je li teže imat sinove ili kćeri kad je rat. Brine se – tiho doda.

– Jest, brine, se, rekla si to stoput. – Uzdahne. – Idemo mi. Uđi ti, ne moraš me pratit.

Žena odmahne rukom.

– Požuri – reče. Strese se, navuče nezakopčane strane džempera jednu preko druge. – Evo ti šibice, nek imaš u džepu… – Dođi kad uzmogneš… – tiho dobaci.

Već je stupila na seoski put kada se još jednom osvrnula na majku na verandi. U mraku, osvijetljena samo slabašnim svjetlom koje je dopiralo kroz prozorsku zavjesu, vidjela se niska, pogurena silueta. I u polusjeni mogla je sasvim dobro vidjeti – kako joj se ramena trzaju, kao da trpi udarce.

Oblačići pare u snažnim su se drhtajima otkidali od njenih usta i odmah rasplinjavali u tami.

* * *

U sobi 17 mlada je žena stajala nagnuta nad noćnim ormarićem i slagala sokove i slatkiše koje je izvadila iz kese. Potom je podigla rolete i pustila sivkastu svjetlost da se razlije po sobi. Zategnula je mužu posteljinu, a onda sjela na rub kreveta i sklopila ruke u krilu. Prekrižila je noge, a zatim, kao da se predomislila, ponovo ih stavila jednu do druge.

Razgovaraju.

U jednom trenutku E. sklopi oči i zabaci glavu. Ona se digne, ode do prozora.

– Izgleda plače, eno izvadila je papirnate – rekla je sestra. – Mali im je loše, doživio teški šok to kad mu je otac bio u nesvijesti, jeste čuli, poludio od straha.

– Ma znate šta, čula sam da on i prije nije bio nešto u redu, taj im mali… Nešto sa psihom – prošapće. Odmah potom lice joj se ozari:

– Al zato ona… – poče se smijuljiti. – Ja vam, doktore, tako znam pročitat ljude da je to, jednostavno… Mene bude strah toga, vjerujete li vi meni na riječ? Eto, prepadnem se, ozbiljno! Ko da, ko da… Ma ne znam, eto ko da mi neki glas ispriča sve o tome, čim ja vidim čovjeka meni je sve o njemu jasno.

Gledala je u liječnika poput djeteta koje je izvelo svoju prvu recitaciju.

On nezainteresirano pogleda kroz staklo.

– I?

– Pa mislim to se vidi iz aviona – koja je on njoj prilika. Rekla mi jedna moja da su njeni na humanitarnoj već godinama…

– A mi svi ostali nismo.

– Ma ne, dobro, jesmo, nego me ne razumijete šta oću reć. Ona se sigurno postavila na glavu da s njim bude, tamo u stranoj zemlji živit, ej… Samo pogledajte kako mu licka ormarić, pa krevet, pa oko njega, a on, ono… Bez veze, može on imat takvih kolko oćeš, a i ima brate sigurno…

– I to isto vidite?

Ona žustro kimne glavom, kao da je jedva čekala to pitanje.

– Aha, i baš mi to nekad bude… Radije bi da nekako ništa ne znam, znate ono, vidim čovjeka i ništa mi ne dolazi na pamet. E to bi me baš odmorilo, da ne razmišljam – uzdahnula je. – Sreća što sam ovakva kakva sam, mene to ništa ne zanima, nek žive ljudi brate svoj život… A i pogađa me u srce, Bože moj šta ću, takva sam… Bolje da ne znam.

M. priđe staklu. Ona je žena sada opet sjedila na rubu kreveta lica prislonjenog uz mužev obraz. Vidio je puno puta takav prizor, ali opet, nešto se činilo drugačijim. Tijelo joj se doimalo raspolovljenim – gornjim se dijelom prignula i obraz prislonila uz njegov, ali ruke… Počivale su i dalje u krilu zakačene jedna za drugu grčevito stišćući zgužvanu papirnatu maramicu.

Kao da je jedna drugu snažno sputavala da se ne otme i ne naruši to krhko jedinstvo tijela. Jednom je nogom zakoračila unatrag, kao da će se na nju svaki čas osoviti i uspraviti se – kao da je na odlasku. Bilo mu je gotovo neugodno svjedočiti rasapu koji je izbijao iz njene krhke figure. Ipak, lice joj je odavalo spokoj. Naslonila je glavu uz njegovu sasvim polagano, kao da traži skrivenu udubinu u kojoj će joj obraz potpuno prionuti uz njegov.

– Sestro…

– Recite, doktore.

– Zašto je u crnini?

Sestra ga iznenađeno pogleda i on se odjednom zastidi svog pitanja. Ona ne primjećuje; nekoliko trenutaka bulji u njega potpuno smetena.

– O Bože – reče. Prekriži ruke na prsima. – Nemam pojma. Eto, ni na kraj pameti.

– Nije važno. To je ionako privatna stvar. Mislio sam ako slučajno znate… Ne znam zašto sam pitao. Zaboravite.

– Ma šta ima veze doktore, pa to je ljudski, nego idem ja njima reć da su posjete gotove, pa da smo i mi poslije slobodni.

– Neka, pustite ih još nekoliko minuta u intimi.

– Ma hajte, doktore moj dragi, kakva intima, pa nećete zbog toga valjda žrtvovat svoj raspored, imat će oni opet sutra intimu. Hah, intima, a joj vas… Obavit ću ja šta imam.

* * *

12. 4. 1945.

Danas mi je bio dan da sam pravo mislila da ću skrenut s pameti jer sam mislila da ću umrjet a da me niko neće nać ili dok me nađe da će već bit kasno. A šta ti je bilo bilo ti je to da sam ja sjedila na jednom velkom kamenu i šila onu maramicu jednu što mi je fina za ponijet kad idem neđe. I kad sam se digla na kamenu krvi, i meni sve suknja se zalijepila za to i znam tačno da je to od mene al ne znam otkud od mene. Onda sam odma pokupila ovce i trčala i sve se putem derala jes me malo i bilo sramota ako ko čuje al nisam mogla izdržat. Mati pretrnila kad me vidila ufatila se za vrata mislila da me neko napo nedobog u šumi. Onda mi sve na tenane objasnila šta je to i kako je to i da se tako postane žena al meni nije jasno zašto ja i beztog ne mogu bit žena. Kaže ona da će mi to jednom bit važno kad budem stjela imat djecu al ne znam kako kaže ona to ćemo kad budeš veća. Uglavnom sad će bit drukčije, em se ne smije prat kosa sve dok to ne završi, em ne smije se sjedit na ladno i bosa po potoku gazat u ladnoj vodi i svašta nešto nabroja i kaže moraš se češće prat ne da budeš ko nakav uljup. Našla mi nake krpe dvije pa ću jednu oprat i na vatri osušit dok drugu ne uprljam i sve tako. Onda ja pitam imal ona kaže da ima i kaže da će imat i sestra i svako žensko da to ima, onda ja kažem ajd onda dobro kad svi imaju. To je bilo danas. Gotovo.

* * *

U neko doba noći hodnici utihnu. U sobi je mrak. Neonsko svjetlo, koje je rasječeno na mnoštvo treperavih mliječnih traka dopiralo kroz rolete, razvodnilo ga je tek toliko da ga učini tamno sivim. U dijelu udaljenom od vrata, tamo prema prozoru, potpuna tama.

Volim mrak kod tebe, tata. Ima puno mrakova. Svijeklo crni i još više svijeklo crni, i najcrnji crni. Volim jedino svijeklo crni. Bojiš li se ti mraka?

Ona težina u prsima što ju je ćutio čitavog dana najednom se zgusnula u grudvu i zaglavila se u grlu. Osjeti pritisak kako se širi iz usta u nos. Oči ga zapeku.

Duboko udahne i polako ispusti zrak: nada se da će tako otpustiti bol.

Da upali svjetlo na noćnom ormariću? Ne. Onda sigurno neće zaspati čitavu noć. Osim toga ne želi ničim remetiti red. Liječniku ionako nije simpatičan.

Spusti se niže u krevetu i navuče plahtu do brade.

Bolnice noću žive svoj pravi život. Danju sve odiše prividom. Užurbanost, razgovori, posjeti, pregledi, rukovanja, tapšanja, doručak, ručak, večera. Radio. Voće. Cvijeće.

Privid istinskog života.

Dok su ga vozili na pregled, u susjednoj je sobi vidio staricu očiju tako upalih i mutnih – kao da ga je pogledala sama smrt. Zglob i dugi prsti stršali su iz rukava poput čvornate grane. Tkanina još ispeglanih i ravnih rubova, bez topline tijela koja bi joj omekšala formu. Ruka kao naknadno umetnuta u prevelik omot koji mu ne pripada.

Tijelo već napola istrgnuto iz života koje se više ne može prožeti ni s čim.

Na pokretnom stoliću za hranjenje dvije bestidno crvene jabuke.

Bolnice su mjesta gdje ljepota kažnjava, a oči je izbjegavaju. Cvijet u vazi kao nož bezobzirno zaboden u ljudsku bespomoćnost. Strah od pogleda na lijepu ženu. Čipkasti podmetač na zarđalom željezu kao poruga. Šareni časopisi: moda, kuda na ljetovanje, iznenadite partnera, blaženstvo okusa, zabljesnite novim izgledom. Podsjetnici na život koji vani čeka.

Koji više ne čeka?

Zatvori oči. Osluškuje.

Je li previše tiho? Ta mu pomisao natjera trnce niz vrat. Ne, ne, poslušaj bolje.

Negdje izdaleka zvonilo je limeno posuđe. Dolje niz hodnik zatvorila su se vrata. Na katu ispod tiho je šuštala voda. Zrak koji je izdisao kroz nos odbijao se od ispeglane plahte stvarajući sasvim lagan, ujednačen šum.

Previše je tiho, prostruji mu glavom. Tijelo mu se napne.

Još ništa.

Pokrije uši dlanovima i utisne glavu u jastuk. U ušima mu šumi i sitno pucketa; kao da negdje unutra bubre i lome se koščice. Kao izdaleka, muklo odjekuju otkucaji srca. Zgužva krajeve plahte i snažno ih pritisne na uši.

Ne paničari, samo ne paničari, govori u sebi.

Još samo malo… Evo. Sasvim obična tišina. Ništa neće biti. Najednom osjeti takvo olakšanje da mu se učini kao da se tijelo razlijeva i lijepi za krevet. Gotovo je zaboravio taj osjećaj – bezbrižan, zdrav umor, koji učini udove tako teškima da tonu u postelju. Već je neko vrijeme otuđen od vlastite tjelesnosti koja ga okiva. Kada legne, zna da je samo prividno otpočinuo od bježanja od sebe – svjestan je da su mu mišići na lopaticama zgrčeni, a tabani čvrsto uprti o dno kreveta.

Opustite jedan po jedan dio tijela, govorila je terapeutkinja ugodnim, gotovo nezemaljskim glasom, i to se činilo učinkovitim. Jedan po jedan prst na ruci, pa cijeli dlan. Koncentrirati se na zglob, osjetiti mu težinu, zatim polako prijeći na podlakticu i cijelu ruku. Zatim druga ruka.

Ali kada bi ostao sam, nije išlo. Usredotočio bi misli na ruku i najednom nije mogao misliti ni na što drugo. Misli bi se zaglavile na toj izdajnički opuštenoj ruci i on bi se zatekao kako je gleda u čudu, ne znajući što bi s njom. Neko bi vrijeme s mukom nastojao održati tu neprirodnu opuštenost, sve dok se ne bi osjetio iscrpljenim. Ponekad bi pokušavao dlanom prelaziti preko ramena, vrata i prsa trudeći se dodirom otpustiti napetost.

Onda bi se sjetio nje:

Zamišlja kako ga gleda, naposljetku pruža ruku. Svojim glatkim dlanom lagano prelazi po njegovoj koži. On promatra – koža mu je tanka, sasvim tanka, puna smeđih pjega. Izgleda kao da je protkana mrežom. Opuštena je, mlitava: gužva se i nabire, slijedi njenu sitnu ruku kako bi što dulje zadržala dodir.

Taj ga prizor uvijek iznova obeshrabri. Odustane.

Zato je sada nastojao iskoristiti svaki trenutak ovog nenadanog spokoja. Svjestan je gotovo svakog dijela tijela – oblika, topline, načina na koji prianja uz madrac. Ćuti kako se težina koju je napipavao u prsima raspodjeljuje i razlijeva po udovima. Prvi put nakon dugo vremena osjeća se ugodno u svome tijelu.

Leži neko vrijeme omamljen olakšanjem. Ove se večeri izvukao. Barem to.

Možda će sutra moći vidjeti i maloga.

Misli mu se rasplinjuju – na početku sasvim razgovijetne, a onda ih pri kraju gubi i ne znajući što je bio započeo.

Naposljetku ih pusti da plutaju: miješaju se u mraku riječi, slike i prigušeni zvukovi s hodnika.

Pod pokrivačem je toplo, udovi mu se umrtvljuju. Zaspat će.

U snu hoda niz rijeku i traži mjesto gdje bi mogao prijeći na drugu stranu. Ne usuđuje se – voda je mutna i brza. Odjednom, među drvećem na drugoj obali, ugleda staru seljanku s maramom na glavi. Doziva je, ali ona stoji nepomično. Maše joj, a ona odjednom podiže ruke: u svakoj drži po jednu metalnu posudu. Udari jednom o drugu, zatim još jednom. Počinje bjesomučno udarati posudama naizmjence podižući noge kao da hoda u mjestu. Ipak, lice joj je smrtno ozbiljno, prijeteće. Hej, povikne on i pokuša joj ponovo mahnuti, kad osjeti strahovitu bol u ruci. Veliki pas zario mu je zube u ruku; iz gubice se cijedi zapjenjena slina. Bol je neizdrživa i on pokušava istrgnuti ruku, ali ona mlitavo visi. Pokušava pobjeći: noge su mu teške i utrnule.

Zna da tako mora biti jer spava. Ali kako osjeća bol? U tom trenutku bol popušta – psa odjednom ugleda na drugoj strani rijeke. Ona žena grabi vodu posudom i daje mu da pije. Onda se najednom cijeli prizor zamuti i postane siv; na mjestu gdje je bila šuma nazire obrise bolničkog kreveta. Još uvijek odzvanjaju zvukovi sna: u daljini čuje lupanje posuda, rijeka šumi tiše. Ranjena ga ruka tišti. Trudi se prinijeti je očima, ali ne može pomaknuti nijedan dio tijela. Strahovito se napinje, znoji se. Izdaleka čuje lavež psa. Kako izići odavde?

Odjednom shvaća. Zarobljen je u vlastitom snu. Svjestan svega, promatra događaje: okovan je u usnulom tijelu koje ne može pokrenuti. Hvata ga panika; pokušava silom pomaknuti nogu, ruku, otvoriti oči. Osjeća da se miče, otima, maše rukama i trepće u svom nepokretnom tijelu. Preplavi ga strah.

Je li ovo kraj?

Ta mu pomisao oduzme snagu i on klone, vrebajući zvukove kao jedinu vezu sa životom. Metal samo ponekad tiho odjekne negdje u daljini, voda sada šumi pitomo, sve tiše. Lavež se udaljava, sada se čini da dopire kroz prozor. Najednom sve utihne.

Gotovo je.

Očima još uvijek grozničavo pokušava prodrijeti kroz zatvorene kapke.

Kada se ugase misli? Samo neka se ugase brzo, zavapi u sebi i odjednom osjeti hladnoću. Ugleda mrak svoje bolničke sobe – obrise kreveta, stola i prozora, ispresijecane tankim vijugavim sjenama, kao da su zarasli u šiblje.

Najednom, zapletene se trepavice razmrse. Sjene se neznatno razmaknu i sada mutno vidi svoje tabane kako strše pod svijetlim pokrivačem i željezni okvir kreveta. Sve je drugo u tami, ali on ionako ne može pomaknuti oči. Čini mu se da su mu udovi glomazni, teški. Proteže noge, mlati rukama, vrišti osjećajući kako mu grlo pulsira – kroz odškrinute kapke čitavo vrijeme gleda svoje nepomično tijelo. Sijevne mu misao kako se toga uvijek bojao kao dijete – okovanosti tijelom, okovanosti tijela.

– Zamisli da je naše tijelo jedna kutija u koju smo zakovani i imamo samo proreze za oči? – Zašto to govoriš? – Zato što to jest tako. Kao dijete sam se uvijek bojao kad bi mi to palo na pamet. Imaš samo oči da proviriš van. Zar ne vidiš da si u kutiji, zakovana? – Ali krećem se. – To ne pomaže.

U tom se trenutku mrak sa strane zaleluja. Nekoliko se trenutaka ne dogodi ništa; onda se komad tame otkine i približi krevetu. Tamna mrlja zakloni rub željeznog okvira, potom počne kliziti uz rub kreveta prema njegovom licu, postajući sve veća.

Pokrit će mi oči i to će biti kraj, pomisli. Uto se sjena zaustavi kraj njegove glave. Zaklanja mu desnu stranu lica: oko mu prekriva mrak. Tako je hladno da može osjetiti kako mu obraz trne. Čeka nepomičan, nemoćan; tupo škilji jednim okom u obrise svojih nogu. Sjena se primiče i spušta mu se na prsa. Sada više ne vidi gotovo ništa osim svijetlog šiljatog obrisa.

Još samo to… i kraj.

Oko mu se polako navikava na mrak. S lijeve strane uočava slab odsjaj prozorske kvake na koju je pala mjesečina. Svijet još postoji! U prsima mu se uskomeša. Onaj komadić tame u koji je unezvijereno piljio poče se razrjeđivati i odjednom spozna ruku koja mu počiva na prsima – znači, pomaknuo se.

Maknuo je ruku – vraća se, ponovo vidi, živi!

Uzbuđen, škilji kroz trepavice i obris se postupno izoštrava. Čudno. Prsti su mu tanki, mršavi. Između palca i kažiprsta krivudav rasjek – kao da ih je netko htio razdvojiti škarama. Na drugom i trećem prstu umjesto noktiju nakupine neodređena oblika, poput grumenja. Ogrebotine… Svuda.

Mršava sitna ruka na kojoj strše čudnovato iskrivljeni, koščati prsti počiva mu na prsima poput zgnječena pauka.

Oči mu se najednom refleksno stisnu. Utroba mu se zgrči, osjeti kako ga naglo probija znoj. Odjednom začuje vlastito disanje – je li disao do sada? U ušima bubnja, čuje brze otkucaje srca. Silovito ga prolaze trnci, gotovo da može osjetiti krv kako šišti tijelom. Kao da je netko iznenada otpustio branu i pustio život da ponovo nahrupi. Ponada se – snažno se napne i nadljudskim naporom pokuša razbiti oklop umrtvljena tijela. Iznenada, ukočenost udova popusti; on silovito poskoči u krevetu.

Mahnito se otkrije i raskopča pidžamu. Zvjera po sobi hvatajući dah – još uvijek odnekud čuje zveket lonaca. Kuhinja je na dnu hodnika, padne mu na pamet. Odahne: zvukovi su isti kao u snu, samo tiši.

Dobro je, samo je pomiješao san i javu. Tu je kuhinja, prošapće.

Naposljetku se svali na jastuk, iscrpljen.

* * *

– Je li vam udobno?

– Jest, hvala.

Žena sjedne, stavi torbu u krilo. Drži je na samom koljenu, labavo, kao da će svaki čas ustati.

– Stavite torbu kraj sebe, opustite se – reče liječnica ljubazno.

Ona odmah skine torbu s ramena i položi je do sebe.

– Eto, lijepo, mogli ste je i objesiti tu na vješalicu, da vam ne smeta.

S. objesi torbu na vješalicu.

– Hoću li skinuti kaput?

– Pa… može, da, kako god se ugodnije osjećate.

Ona se kratko snebiva, onda ipak ostane u kaputu.

– Čujte… Ja bih odmah prešla na stvar… ako se slažete?

Žena šutke kimne glavom.

– Vaš sin ima odgođenu reakciju na stresni događaj.

Oči joj sijevnu strahom, ali tijelo ostade mirno. Gleda u liječnicu netremice, iščekujući.

– Znate, kako bih to objasnila… Kada se čovjeku nešto ružno dogodi, on taj događaj može, recimo tako, potisnuti ili možda čak zaboraviti, ali osjećaj, razumijete… osjećaj ostane i on negdje, kako bih vam to rekla… lebdi. Lebdi otkačen. Kada se dogodi neki sličan događaj ili, što je najgore, ne mora biti sličan, već imati neke elemente koje ni mi sami ne prepoznajemo, taj se osjećaj opet javi, kao da se zakači za njega, eto da se tako izrazim…

Žena se zapiljila u liječnicu. Ruke spuštene u krilo čvrsto je zakačila jednu za drugu.

– Tako se može dogoditi napad straha… recimo, ne znam, ako se tuširate, a da je taj osjećaj bio vezan za sasvim neki drugi događaj. Ne znam jesam li bila jasna… – kimnula je glavom.

– Razumijem – odgovori S. U grlu joj zapne, zakašlje se.

– Dijete je pretrpjelo veliki strah. Otkad je vaš muž izgubio svijest pa do prolaska prvog auta prošlo je… moglo bi biti i oko sat vremena. Pitanje je kada je mali došao svijesti. Što kasnije, to bolje – manje je bio sam. Za dijete je to veliki šok. I nama bi bio.

Liječnica sućutno zašuti.

Žena obori pogled. Diše glasno, isprekidano. Naposljetku digne glavu – suze koje su joj navrle naplavile su donje kapke, titrajući na samom rubu.

– I onda?

– Ako vas to može imalo utješiti… nije nam to prvi slučaj, bar smo se u ratu mogli nagledati svega. Vjerujte mi… ima i puno goreg. To se sve da riješiti.

S. gleda u nju tupo, kao da ne razumije.

– Drago mi je što možemo surađivati – nastavi. – Važni su mi podaci koje mi možete dati, a i za dijete je važno da ste tu. Dva tjedna intenzivne terapije bila bi nužna, a poslije ćemo vidjeti. Možete ga kasnije dovoditi od kuće, prema potrebi. Vidjet ćemo kako će stvari ići, pratit ćemo iz dana u dan. Surađivat ćemo.

Žena je stisnula kapke i one suze što su bile na čekanju kliznule su niz trepavice.

Liječnica smjerno pričeka, zatim nastavi:

– Sad vam je teško, ali vjerujte, doći će to na svoje, uz pravu terapiju bit će opet dobro. Recite mi, je li nekad doživio kakav šok ili pretrpio veliki strah, sve što saznamo nam je od koristi…

Ona odlučno odmahne glavom.

– Boji li se čega, kako inače reagira na stvari kojih se boji?

– Oprostite – prošapće S. i ustane da izvadi maramice iz torbe. Nekoliko je trenutaka brisala lice leđa okrenutih liječnici. Kada je ponovo sjela, izgledala je pribrano.

– Boji se pasa… Da, i mačaka, ali mislim da je to zato što ga na neki način vjerojatno podsjećaju na pse. Ne znam treba li to spominjati. Puno se djece boji pasa.

– Hm, puno ih se više ne boji… Nije potpuno beznačajno. Kako reagira?

Ona odmahnu glavom.

– Normalno, kao i sva djeca, mislim plače, trese se, sakriva se iza mene… Kao i sva djeca.

– Spava li normalno, budi li se? Jeste li primijetili da ima ružne snove, da se boji u snu?

– Nekad se budi, ali to nije strašno, mislim… kad dođe meni u krevet, mirno spava. Zar to ne rade i druga djeca?

V. se na trenutak zamisli nad ovim riječima, ali ne reče ništa. Upiše podatke u karton.

– Ja se isto jako bojim pasa – dodala je

– Da, eto, možemo već naći nekakvu vezu – reče liječnica i osmjehne se.

– Je li? – ozari se S.

– Bit ćemo u kontaktu, važno je da vi i muž, kad se oporavi, sudjelujete u cijelom procesu. Obitelj je tu najvažnija. Recite mi samo – porođaj? Je li bio na vrijeme, uredan, porođajna težina?

Žena se uozbilji. Grize usnu, razmišlja. Dohvati pramen kose i vrti ga među prstima.

Najednom reče u dahu:

– Sve na vrijeme i u redu. Prosječna težina – tri i po. Sve normalno.

– Onda bi to za danas bilo to.

Ona skoči sa stolice kao da je cijelo vrijeme čekala samo taj trenutak. Dohvati torbu i žurno se uputi prema vratima.

– Hvala puno – promrmlja i iziđe spuštena pogleda, gotovo se sudarivši s liječnikom na vratima.

M. je isprati pogledom. Uđe u kabinet.

– Imaš li za mene slobodan termin? Jedna terapija dobro bi mi došla. Ustvari, ne jedna.

– Zar smo dotle došli?

On se svali na stolicu, nasloni glavu na zid.

– Misliš da dobro radim svoj posao?

V. se nasmije:

– Kakvo je to pitanje, molim te?

– Ne, ozbiljno. Da imaš nekog svog u bolnici, bi li ti bilo drago da ga ja vodim?

– Naravno da bi. Cijenim te kao stručnjaka, i ne govorim to zato što smo prijatelji.

On se kratko premišlja, nervozno cupka nogom.

– U zadnje mi se vrijeme događa da nisam… Ne znam, čini mi se da nisam… eto, ajde recimo – profesionalan. Čini mi se da mi privatni život ovladava poslom i općenito da ne vladam baš sobom. Užasavam se toga.

– Ja bi rekla da si premoren.

– Ne, ne, mislim, jesam ja i umoran, ali… Čuj ovo, jučer pitam sestru zašto je ova žena u crnini. Moju medicinsku, ja pitam. Jel ti liči to na mene, šta sam poželio da malo tračamo uz kavu?

Zagleda se kroz prozor. Nekoliko je trenutaka djelovao potpuno odsutno, a onda nastavi:

– To sam posebno primijetio otkad je stigao ovaj naš… promatrač. Kao da mi se odjednom sve iznova uzburkalo – moji roditelji koji će možda i umrijeti u tuđem, pa sestra, ja koji ovdje izgaram… ona. Znaš šta mi neki dan kaže na telefon? Daljina mijenja ljude. To je samo uvod, jelda, priprema me? Kaže mi da sam dalek i drugačiji, pazi dalek i drugačiji – nakon dvije smjene zaredom, nakon ne znam koliko mjeseci gdje je svaki moj dan samo krv, smrt i nesreća. I znaš šta, e pa jesam drugačiji, bio bi nula da nisam, bi li bio čovjek, reci pravo? I onda dođe on i kaže – znam kako je bilo teško, bio sam u srednjoj Bosni. E pa onda sam htio reći ne, prijatelju, nama je bilo teško, a ti si promatrao i ne govori da znaš kako je bilo teško. Znaš li kako je teško kad si sretan jer si saznao da ti je sestra ostala bez noge, ali živa je, jer drugi oko nje nisu. To je teško, i svašta drugo sam mu htio reć. Ali nisam.

Ustade sa stolice, zadihan.

– A mislio sam da sam to prevladao, da sam ovladao sobom. Evo i rat završi. Zato sam odbio posao vani i dobru lovu, a mogao sam jednostavno otići, itekako jednostavno, onako kako su drugi.

Ode do prozora, šutke stoji uz okno.

– Umrijet ću od tuge za ovom zemljom – tiho reče.

Sada oboje šute.

– Ako ti to nešto znači… znam zašto si pitao, zapravo mogu pretpostaviti. Nema to veze s profesionalnošću. Ti si jednostavno…

On podigne ruku, presiječe joj riječ. Ona opet zašuti, onda se sjeti:

– A možda da uzmeš…

– Bolovanje? To se već neko sjetio. Tako sam i dobio ove pacijente viška. I stranca.

– Ne, mislila sam nešto, ne prejako, nego čisto da…

– Neću tablete, nikakve. Došao sam do tebe samo da te pitam postajem li loš čovjek? Može li se uopće očuvati čovjek u neljudskim uvjetima? Koliki mu je rok trajanja?

Pođe prema vratima.

– Jesi već razgovarala s njim? Molim te, pođi što prije uspiješ, čini mi se da bi mu trebao psihijatar, nešto mi je spomenuo jučer, da čuje glasove… ako sam dobro razumio, nemam više pojma.

– Otići ću danas. A ti sad kad ideš, ozbiljno, uzmi i popij nešto da se možeš dobro naspavat. Bar to kad ništa drugo ne možemo ispraviti.

– Vidjet ću… Hvala ti, dobro si mi došla.

* * *

– Vidiš kako nam nema snijega, vidiš li, a? Skoro će snijeg doć, samo što nije, pa će te mama vuć na sanjkama nizbrdo, fijuuu…

Dječak poskakuje u njenom naručju dok žuri uskim puteljkom. Pridržava se objema je rukama grleći oko vrata.

– Da vidi mama rukicu, jel prošla bola… Jelde je prošla bola, de ljubit će mama…

Strahovit prasak rasprši se krošnjama drveća. Ona ustukne.

Onda još jedan, pa još jedan. Dijete zacvili.

– Ništa, sine, to je grom, brzo ćemo mi, vidi – poduhvati ga čvršće i ubrza korak.

Odnekud odjekne rafal i rasiječe tišinu sasvim blizu, kao da je odmah iza njih. Ili ispred?

D. zastade, gušeći se od straha koji se najednom zgusnuo u plućima.

Prisloni djetetu glavu uz svoje rame, pokrije mu uho rukom.

– Ne boj se – dašće – ne boj se ti, mama je…

U tom trenutku šumom se raspe pucnjava – mnoštvo sitnih prasaka čije se jeke mahnito kovitlaju oko njih. Ona potrči, pa zastane. Sada su joj pucnji dolazili ususret, nekoliko zaglušujućih resko isiječe zrak negdje sasvim blizu.

Grčevito stegne dijete i potrči natrag. Ne! Tu je još gore – sasvim jasno čuje kako su se osule grane isječene krošnje. Odakle dolaze, odakle? Odjednom u daljini razabra glasove. Sigurna je – netko nešto dovikuje. Stade, boreći se za dah. Dijete se skutri, grčevito se držeći za kaput. D. pritisne usta na njegovu jaknicu, boji se da će njeno piskutavo disanje nadjačati grmljavinu. Zvjera očima po šumi – nepomične tamne sjene drveća sada izgledaju žive. Puca, grmi i fijuče posvuda: gore dolje daleko blizu, jeke šibaju i jurcaju mrakom glasnije tiše glasnije tiše, šuma se giba savija puca stenje, grane se krše negdje iza nje, iznad, svuda. Osvrne se, opet korakne naprijed; strah je guši, mrzne joj tijelo. Grozničavo razabire otkud je krenula i kuda da krene, ali sada se sve poznato čini nepoznatim, tuđim, strašnim. One sjene što se povijaju stalno mijenjaju mjesta – zlokobno se mrve šišteći lišćem što se osipa.

Hitac raspara zrak iznad njihovih glava, ona čučne.

Više nema vremena.

Kuda?

Najednom, nešto razvodni tamu. Podigne pogled, s mukom ustane.

Tamo odakle je došla nebo je osvjetljavala titrava narančasta svjetlost. Ona ciknu, rukom poklopi usta. Stoji okamenjena prizorom, ne trepće, ne diše.

Najednom se dijete uspuže uz nju i ona ponovo dođe k sebi.

Baci pogled na put kojim je išla – tamo kuda treba proći tutnjalo je i grmjelo.

Razmišlja još samo čas; skrene s puta i nestane među drvećem.

* * *

Kada je otvorio oči, bilo je već skoro deset sati. Jutros rano bila je vizita, sjeća se toga kroz san – pregledali su karton, psihijatrica ga je pitala ima li kakvih problema o kojima bi s njom htio razgovarati.

Ne, rekao je.

Želite li razgovarati o bilo čemu, možete mi se obratiti, ne moraju to uvijek biti problemi – nasmiješila se.

Ne, ponovio je i opet zatvorio oči. Iako je dobro poznavao jezik, ovdje mu se često događalo da mu se ljudi obraćaju kao malom djetetu.

Pođeš ta-mo, rekla mu je jednom jedna baka slabašnim glasom, pa polako, po-la-ko niz ulicu i onda sve do raskršća hodaj, ne boj se, skreneš desno i već si tu, ništa se ne boj, hajd, hajd sad polako, oš da te malo ja ispratim, rekla je i lagano ga gurnula u leđa.

Nekad bi ljudi mislili da će ih bolje razumjeti ako viču.

Dole u čaršiji, u čar-ši-ji, joj kako ne razumiješ jebem te glupa, u ČAR-ŠI-JI!

I sada je, kao puno puta prije, imao alibi za šutnju. A mogao je reći onoj psihijatrici, ostavite mi lijekove za spavanje na natkasli. Ili, hvala što ste došli maksuz zbog mene. Ali nije.

Ne – samo je rekao, i oni su izašli zadovoljni što su se tako brzo sporazumjeli.

Naspavan i sada potpuno priseban, neko je vrijeme promatrao sobu gotovo uživajući. Običan starinski željezni krevet, jedan zarđali ormarić, zidovi dopola obojeni sivom, perivom bojom. Njihova sirova ružna opskurnost sada ga je tješila.

Sve je tu kao i sinoć, kao što će biti i sutra. Sve ostalo samo je u mojoj glavi, pomisli.

Ponovo sklopi oči.

Sati koji slijede čine se beskonačnima. Jutros je osjetio snažnu želju upitati za malog, ali se suzdržao. Ipak će pričekati ženu. Bojao se riječi koje je tako dobro poznavao – vidjet ćemo kako će se stvari razvijati, ne možemo ništa prognozirati, još uvijek nismo dobili informacije.

Sjećao se svih onih lica kojima je to i sam govorio.

Sutra, rekao je jednoj ženi koja je tražila sina i izvukao rukav iz njene naborane ruke. Čitavog toga dana nije se osjećao dobro, u utrobi mu je bubrila tjeskoba. Osvrtao se naglo, iznenada, zaklanjajući se iza zidova u hodniku, ćuteći nečiju prisutnost. Uhvatio se kako odmahuje glavom braneći se od slika, zvukova i lica koja su iskrsavala.

Možda je tada sve počelo? Tek je navečer otvorio prozor da udahne zraka. Kada je odmakao zavjesu, ona žena, koja je čitav dan sjedila na cesti ispred zgrade, skočila je na noge, uhvatila se za rešetke kapije i zapiljila se u njega.

Sutra je otputovao.

Zato sada ne može dočekati vrijeme posjeta i trenutak kada će je ugledati na vratima svoje sobe.

Poznat osjećaj:

E. leži u svojoj velikoj kući u predgrađu L. i dugo gleda u istu stranicu knjige.

Osluškuje: ona sprema u ostavu metlu kojom je pomela kuhinju nakon večere. Donosi vodu i polako briše popločani pod dok ne odstrani zadnju mrlju; potom iz mnoštva sredstava za čišćenje vadi još jedno – mekom krpom nečujno glanca već usjajene kvadrate. Iz mašine vadi rublje i iznosi ga van iako u kući odavno ima sušilica.

Molim te, bilo je dovoljno da kaže toga dana kada se uselila, i on je već popodne raširio konop između zidova balkona.

Zatvara knjigu i suspreže dah: čuje kako svaki komad odjeće brižno otresa i izvlači rukave, spori koraci u mekim papučama tiho šušte. Odjednom sve utihne. Stišće u rukama knjigu opirući se želji da iziđe za njom. Jednom će izići, sigurno, ali ne večeras. Neće joj smetati. Proljetna je večer, ona voli gledati cvijeće, rekla je da je odmara ovaj ružičnjak.

Kao da sam kod kuće, tako je rekla.

Naposljetku glasno spusti knjigu na pod i ugasi svjetlo. Iščekuje.

Nakon nekoliko minuta ona tiho ulazi u sobu, pažljivo navlači spavaćicu. Zastane ispred vrata kupaonice i kratko se premišlja, potom silazi u wc u prizemlju. Kratka tišina. Pušta vodu: tek što poteče, već je zaustavlja. Uđe u dječakovu sobu jedanput, onda još jednom. Sama pomisao na njenu blizinu napinje mu prsa čežnjom, otežava mu disanje.

Čuje njene spore korake na katu kako se približavaju, onda opet odmiču, i to se čekanje čini beskonačnim. Ipak, kada je napokon osjeti na vratima, leži nepomično, okrenut na stranu.

Diše ravnomjerno i duboko, baš kako treba.

Na velikom prozorskom staklu na koje pada svjetlo s ulice vidi kako podiže plahtu polako, sasvim polako, i uvlači se u krevet oprezno, kao da je od stakla. Uvijek je tako s njom – iako su skupa već dvije godine, kad osjeti njeno tijelo, ne može se sputati; oda ga silno uzbuđenje koje ga obuzme. Kad ugleda njen obris pod plahtom, nehotice pomakne ruku, ali odmah se svlada, povuče je. Ipak, usne same zauste da prošapću: