Staklene breze | Katja Knežević

SUMNJA

 

„Mi ne vjerujemo da je on Bog“
Pogledala sam Majeda kroz kišu zvona
iza nas. On je pogledao
katedralu pa opet mene
„Bio je čovjek, ali velik čovjek.
Posumnjao je u Oca kojeg je volio“
Razmjenjivali smo svoje činjenice
ispod mlakog španjolskog neba
svoje dijelove mutnih istočnih identiteta.
Ovako izmješteni mogli smo
pretvarati se da Gaza ne gori i da nitko nigdje ne vrišti
i nitko nije čuo pa ni mogao
zamjeriti što ne znam zašto bog ne bi
sumnjao. S uma

silazim
s aviona, a sve leti
u zrak u zaborav. Sa sramom
otkrivam da imam male ruke
skrivam ih u džepove, u torbe, ispod tipki, iza glave.
Ne želim da itko zna
koliko su slabe i koliko im trebaju
rečenice koje se ne mogu raznijeti
u suze i upitnike. Zamišljam
da nas ima još dok stojim u redu
u sivoj prostoriji s crvenim pločicama
pred šalterom, pred obećanjem i ne vidim
ničije ruke. Zamišljam
da ih ima drukčijih
da pijesak može biti zaleđen
i da Majed svaki dan
reže svoj dlan i gura ruku
u zemlju. Spuštam zamagljen pogled
na ostakljene ruže u tlu.
Da bar imam ljepše
stihove, ali sljedeća sam na redu
prsti me bole kosti rastu i žele
više.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.