Sloboština Barbie | Maša Kolanović

BAL IZBJEGLICA

„Masturbacija je grijeh!“, diktirala je časna Bernardica, a mi smo zapisivali u bilježnice iz vjeronauka. Marina iz Gospića, Marko iz Slunja, Ana iz Petrinje, Darija iz Virovitice, Ksenija iz Osijeka, Dražen iz Vukovara, kojem je tata nestao u okršajima hrvatske vojske i srpskih ekstremista, Marijana iz Šibenika i cijeli naš razred koji je dobio puno novih učenika i učenica iz ratom ugroženih područja. Svi smo skupa zapisivali kako je masturbacija grijeh koji obavezno treba ispovjediti svećeniku na svetoj ispovijedi. Masturbacija je grijeh. Prvi grijeh, Istočni grijeh, Smrtni grijeh, Sedam smrtnih grijeha, Lepa Brena i slatki greh… koji su mi mama i tata zabranili slušati kad mi je Svjetlana jednom posudila kazetu. A uz riječ grijeh u našem Katekizmu bila je nacrtana zmija oko malog presvetog srca što me podsjećalo na omote kazeta nekih metalaca koje je slušao moj brat. Samo što je na bratovim kazetama to srce još krvarilo, bilo izbodeno oštrim predmetima, izrešetano vatrenim oružjem, okruženo lubanjama koje vrište i gas maskama i po kojem su plazili raznorazni insekti. Iz toga se dalo zaključiti kako cijeli taj popis grijeha iz Katekizma i nije baš toliko strašan kako se isprva činilo.

Nakon lekcije grijeh, časna je rekla meni i Ani M. da se malo pobrinemo za nove učenike, da im pomognemo u učenju i pisanju domaćih zadaća te da se s njima družimo i nakon škole. Nama se baš i nije svidjela ideja o druženju nakon škole, ali smo morale slušati časnu. Mislile smo da bi ih bilo ok pozvati da jednom dođu u podrum, no s druge strane, nismo se htjele s njima non-stop družiti. A ako ih jednom pozovemo, to bi moglo značiti da će se drugi put pozvati same i igranja u podrumu više nikada neće biti što su bila. I tako nas je to sve brinulo pa smo se na velikom odmoru o tome konsultirale s Deom i Teom.

– Časna nam je rekla da se moramo igrati s izbjeglicama!

– Nećemo se igrati s izbjeglicama!

– Ali časna je rekla!

– Lažeš!

– Časna pionirska!

– Baš me briga kaj je časna rekla, Ana Cekin smrdi po špeku!

– Baš si jadna, to je zato kaj joj mama doma kuha grah za gardiste!

– Baš me briga kaj joj mama kuha grah!

– Grah za gardiste, glupačo!!!

– Možemo se igrati, i to jednom samo, s Marinom i Darijom jer imaju Barbike i stvari i to je to!

Ali kako reći časnoj da ćemo se igrati samo s Marinom i Darijom jer imaju Barbike i stvari, brinulo je nas koji smo držali do časnina autoriteta i lekcije grijeh. A onda je Ana M. rekla kako može posuditi svoju Skipericu Kseniji pa možemo napraviti Barbi bal izbjeglica, što se učinilo kao skroz dobra ideja s kojom su se složile i Dea i Tea, a zatim i svi ostali pa su nakon škole odmah počele pripreme za svečanu manifestaciju. Spojili smo dvije kištre od Karlovačkog na kojima su ispred ulaza obično sjedile teta Munjeković i teta Horvat i na njih smo stavili drvenu dasku, kojih je uvijek bilo puno u podrumu. Oko kištri smo rasprostrli kartone od razmontiranih kutija iz dućana na kojima ćemo klečati dok naše Barbike budu u punome sjaju. Od manje kutije za Bananka napravili smo binu za izvođače i svečane dodjele nagrada. Ana M. je čak donijela lentu za kraljicu bala. Bila je to trobojna trakica koju je uzela s kuta okvira u njezinom predsoblju u kojem je nekad stajao drug Tito dok nije došao dr. Tuđman. Trakicu ionako nisu trebali mijenjati nego samo okrenuti naopako da boje od jugoslavenskih postanu hrvatske. Kao mali mikrofon dobro je poslužila šibica namijenjena za voditelja bala koji je trebao biti Dr. Kajfeš. Pripreme nisu trajale predugo jer je samo trebalo složiti svečanu dvoranu pa se nismo puno mučili oko svih onih detalja na koje je inače trebalo misliti prilikom namještanja stanova. Vrlo brzo nakon obavljenih početnih priprema, pojavile su se i prve izbjeglice. Prvo su došle goloruka Ksenija, zatim Marina i Darija s Barbikama. Kseniji je Ana M. trebala posuditi Skiper, a Marina je donijela Barbiku koja je izbjegla iz Gospića. Bila je to navodno Barbie Ballerina Cara, ali kako Marina uopće nije imala originalnu robicu od Care (ko fol joj je ostala u Gospiću), prešutno smo je smatrali Barbi Nepoznata Podrijetla. Ali je Darija zato donijela pravu pravcatu Suburban Shopping Barbie koju joj je u paketu humanitarne pomoći prošvercala teta iz Njemačke koja je radila u uredu za izbjeglice. Darijina obitelj je jednog dana dobila taj paket u kojem je, između feta sira u bijelom tetrapaku s europskim zvjezdicama i s proteklim rokom valjanosti, tjestenine, brašna i konzervi mesnog doručka, iskrsnula ta prava mala Suburban šoperica, u jeansu i štiklicama s dodatkom kričavo roza šoping kolica u kojima se nalazile sve za goli život neophodne namirnice.

Iako je ovo bio Barbi bal izbjeglica u kojem je samo trebalo doći u svečanoj toaleti, Marina je ponijela i ova kolica i u njih stavila još jednu svečanu presvlaku koju je njena Barbi trebala obući kad sat na balu otkuca ponoć. Ali nakon što su se cure koje smo pozvali spustile u podrum, odjedanput su se počeli pojavljivati i neki nepozvani uzvanici. Došla je Tamara iz Novske iz c razreda koja je sa sobom ponijela drvenu seljanku s pletenicama u narodnoj nošnji, a iza nje su se u podrum spuštali Ivan i Mario iz Dubrovnika iz a razreda s He-manom i Skeletorom, Marko iz Osijeka iz f razreda s dva Bauer legića i Sanja iz Drniša iz c razreda s bebom ćelavicom. Dea i Tea su već mislile spremiti svoje stvari i dignuti sidro, ali onda je Kajfeš u ulozi Olivera Mlakara pokušao srediti stvar s obzirom na to da je Svjetlana za bal izbjeglica rekla još nekim curama koje su to onda rekle još nekim curama i dečkima koje su to rekle još nekim curama i dečkima…A problem je bio i taj što nepozvani gosti nisu znali da je to Barbi bal izbjeglica, već su mislili da je to bal izbjeglica općenito.

– Dobra večer dame i gospodo, Good evening laydies and gentlemens, Bonsoir messieurs et mesdames…– započeo je Kajfeš što je odmah udobrovoljilo sve prisutne budući da je od svečane toalete jedino imao sako koji je obukao na hlačice iz tjelesnog još iz vremena razredništva. A ispod sakoa je virila njegova umjetna maljavost koju je Svjetlana napravila tako što je skinula par dlaka s gumice za kosu, zapetljala ih prstima i ugurala da vire ispod svjetlucavog sakoa. Novost na Kajfešovom izgledu bila je i bijela fleka na plastičnom tjemenu koju je zadobio kad je Svjetlanina mama dan prije farbala regal u kuhinji. Nakon uvodnih riječi, Kajfeš je pozdravio i one koji nas gledaju preko svojih malih ekrana kao i hrvatski emigraciju koja nas pratiti preko setlajt. Onda je pozvao sve prisutne da mu se pridruže u izvedbi Moje domovine.

– Svakog dana mislim na tebe… – započeo je Kajfeš i istupio u prvi red Barbi aid benda, pridržavajući s rukama na glavi velike zamišljene slušalice.

– Slušam vijesti, brojim korake e e e e… – nastavila je Bornina Skiper.

– Nemir je u srcima, a ljubav u nama… – s lijeve i desne strane su ih okružili Bauer legići.

– Ima samo jedna istina aaaa…– iz sveg glasa je zapjevala beba ćelavica.

– Svaka zvijezda sija za tebe… – iz gomile se progurala Deina Barbi.

A onda je Kajfeš naglo prekinuo nastup radi promotivno-promidžbenog programa u vlastite svrhe, zbog čega su svi ostali pobjesnjeli jer im nije dao priliku da nastupe u Mojoj domovini. Onda smo se oko toga 15 minuta svađali i na kraju došli do sporazuma da cjelokupna manifestacija bude neka mješavina između bala izbjeglica i izbora pjesme za Euroviziju tako da će svako imati svojih 5 minuta za solo nastup. Kajfeš se kao Oliver odmah dobro snašao u novoj ulozi voditelja Eurovizije i kao prvu točku najavio seljanku koja…

– Moj je dragi u narodnoj gardi! – umjesto najave, odmah je zapjevala seljančica.

– E a e a e a eeeeee, tjera dušmane! – odvraćala je publika, nakon čega ih je sve skupa vrlo brzo prekinuo Kajfeš.

– Njezin dragi tjera dušmane, a mi ćemo otjerati nju jer nam na red dolaze naši drugi izvođači po redu. Pozdravimo svi velikim aplauzom Bauer legiće iz ratom razorenog poljoprivrednog gospodarstva iz istočne Slavonije koji će nam otpjevati Stop the war in Croatia.

– Croatia is one of Europe’s stars
Europe you can stop the waaaaaar
Stop the war in the name of love
Stop the war in the name of God
Stop the war in the name of children
Stop the war in Croatia… – pjevali su u duetu legići sve dok Kajfeš nije ponovo intervenirao.

– Evropa svakako ne može zaustaviti rat, ali mi zato možemo zaustaviti Bauer legiće jer nas čeka idući nastup He-Mana i Skeletora s koreografijom borbenih vještina na Say yo for Croatia, say no for the war! – govorio je Kajfeš u malu šibicu, a plač i škrgut legića odzvanjao je svečanom dvoranom nakon što ih je brzim udarcem noge izbacio s bine. Kad je i nove izvođače pokušao prekinuti nakon rekordno kratkog vremena, Skeletor ga je uhvatio za kragnu sakoa i zaprijetio:

– Slušaj, druškane, nemoj da ti nabijemo na ovo koplje guzicu pa da izgledaš kao dlakavi sladoled na štapiću! – nakon čega je Kajfeš potražio zaštitu u krilu bebe ćelavice koja se originalno zvala Dada. Nejače od nepunih mjesec dana u tom je trenutku zadobilo izgled skinheada koji je jednim pokretom svoje mišićave pesnice svrgnuo znatno manje He-mana i Skeletora s bine da bi uzelo Kajfeša u naručje, nježno ga pomazilo po glavi i zatepalo da da s onim posebnim „obriši mi guzu“ pogledom, na što je Kajfeš uzvratio Kajfeš, drago mi je! Za to su vrijeme He-man i Skeletor ležali na podu, ne odustajući tako lako od osvete ovom King Kongu bez dlake i svima koji su stali na njezinu stranu u tom tko je jači, taj kvači hranidbenom lancu. Kajfeš se, naravno, morao odužiti Dadi svraćanjem medijske pozornosti tako da je odmah nastavio sa svojim prijenosom uživo.

– I naš sljedeći izvođač je ćelava pjevačica Dada koja nam je za ovaj nastup pripremila… Što si nam ono, Dado, priredila? Halo, Dado, jel se čujemo, jen-dva, jen-dva? – pravio se Kajfeš kao da razgovara s Dadom u nekom drugom studiju, a ne tako da zapravo sjedi u njezinu krilu.

– Hvatine, da da… – bojažljivo se oglasila Dada.

– Dakle molim publiku da ohrabri ćelavu Dadu koja će nam otpjevati Hrvatine jednim velikim aplauzom!

– Baco si u jedan zboj, kvavi se vodi boj
Za svobodu i za Dom, Jedini Dom Hvacki Dom,

Jane sve ne bove nas, jev se dize voda gas
Bjezte bvzo zvijevi zve, jev dovaze Hvatine

Dobjovojci Hvacki za svobodu ustavi,
Nikom nikad pjodani, jer Hvackoj smo odani

Jugo vojska moja znat, Hvacka ce dobit jat
Uza nas su svetinje, a s njima su pjokjetinje

Cuvaj oce majcicu, ognjiste i sestjicu,
Stavi smo im mi na put, i sin je tvoj sad Hvat jut – pjevala je Dada i treptala gustim umjetnim trepavicama na pokretnim kapcima iza kojih su se skrivale staklene plave oči, ovisno o tome je li spavala ili ne. I kad je na red došao stih:
Nemojte se bojati,
mi cemo pobijediti
Cekajte nas jatnike i hvacke jepotice

Deina Barbi se osjetila osobno prozvanom te joj je nevidljivi vratar njezinog automobila otvorio vrata i ona je brzo izašla iz svoje starke i crvenim tepihom doskakutala na Bananko binu kao nenajavljeni Superstar večeri. Ni sam Kajfeš nije znao što je zapravo pripremila Deina Barbi. Kad je istupila na binu kao Vanna iz ET-ja u svojoj haljini svjetlijoj od najsvjetlije vatrometne zvijezde i zapjevala Dosta je rata, za mir ja dižem svoj glaas iz publike se začulo

– Ra ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta!

Bili su to He-man i Skeletor iz nekadašnjeg Montaž, a sada Paklenog stroja koji su bez prestanka ispaljivali hice iz svog vatrenog svemirskog oružja. Deina Barbi nije ni stigla otpjevati stih Zaustavite ovaj krvavi pir, naša poruka je jasna: molitva za mir! jer je svečana dvorana bila ispunjena krikovima koji su se ubrzo postali mali leševi. Beživotna Barbi tijela, dvije Skiperice, seljanka kojoj su hitci probušili obje pletenice, dva mučki ubijena legića, svi skupa okupljeni oko velikog mrtvog tijela bebe ćelavice bez glave ležali su u ružičastoj lokvi razrijeđene krvi.

Jedino je Oliver Kajfeš nekakvim čudom žive glave uspio napustiti bal. Postavljao je sebi niz suvišnih pitanja: Zašto se nije moglo zaustaviti ovo krvoproliće? Zašto si svi jednostavno nisu pružili mali prst i zapjevali: Mir, mir, mir, nitko nije kriv-ava, ava, ava sudija je krava…Tko sam zapravo ja? Razdrt nizom upitnika, u obrani za goli i potrazi za bolji život, strpao je svoje osobne stvari u ružičasta kolica Suburban šoperice i sam u koloni izbjeglica krenuo iz ove Barbi apokalipse u mračnu neizvjesnost, negdje prema kraju podruma.