Sloboština Barbie | Maša Kolanović

DR. KAJFEŠ

 

„Najbolje ti je jebat bebu ćelavicu pa joj usred seksa uzet periku i stavit je sebi na glavu!“

Kad je to izrekao Svjetlanin Ken Deinoj Barbi, oglasila se sirena za prestanak zračne opasnosti i došao je kraj igri koja se ionako počela pretvarati u farsu. Barbi farsu.

s_b_3-1

Naime, svaki put kad bi se igranje izlizalo, kad bismo već ispresvlačili i počešljali naše Barbike po sto tisuća puta, kad bi se sve intrige razriješile, a naše Barbi na kavi za malim šankom od limenki otračale sve Barbike na svijetu i okolici, Svjetlanin bi Ken (kojeg smo zvali Dr. Kajfeš po reklamama za istoimene preparate protiv hrkanja) uvijek napravio neku spačku ovakvog tipa, a mi bismo se ljutili na Svjetlanu i umirali od smijeha u isto vrijeme. Bilo je tu stvarno svakakvih situacija. Dr. Kajfeš bi najviše volio nepozvano uskakati u krevete ostalih Barbika, oblačiti Barbikinu odjeću, pričati proste i seljačke viceve ravno Barbi u uho (Mala, znaš zašto su u avionu stjuardese? Da se avion digne, he, he), montirati svoju glavu na Barbikino tijelo ili glasno hrkati pokazujući neučinkovitost preparata koje je kao trgovački putnik prodavao (hmh, to je zapravo samo bila izlika da mu Barbi otvori vrata, a on bi je zatim pet puta brutalno silovao dok ona ne bi rekla keks, a ponekad pogreškom i seks što bi ga samo dodatno raspojasalo). Sve to možda i ne bi bilo tako strašno da Dr. Kajfeš stvarno nije bio nešto najdegutantnije što se od Kena u maloj ilustriranoj povijesti Kenova, ako takva postoji ili ikad bude napisana, moglo vidjeti. Dr. Kajfeš nije bio Mattelove rase, bio je od neke odvratne plastike, k tome odvratno zagorjela tena, premda nije bio Ken crnac. A kao jagoda na šlagu, Dr. Kajfeš je imao jedno poluodlijepljeno oko i uništene prste desne ruke koje mu je Svjetlanina sestrična Marijana izgrizla prilikom jednog posjeta. Tog kobnog dana Svjetlana je bila u komi jer joj je Marijana upropastila veći dio već ionako sirotinjske imovine. Bio je to stvarno grozan dan za Svjetlanu. Plakala je ko kišna godina jer joj je, osim ovog sakaćenja Kena, Marijana ukrala jedne zlatne cipelice (naravno, ne od pravog zlata), prošla užarenom peglom preko malih sintetičkih tajica, a cijelo to vrijeme nemilih događaja Svjetlanina se mama derala na Svjetlanu i ona se jadnica morala nastaviti igrati s tom malom glupačom koja joj je devastirala sve pristojne stvari koje je imala. Ako Svjetlana tad nije poželjela jedan mali lijes za malo osobno truljenje, onda ga neće poželjeti nikad. Mislim, zašto jednostavno ne napišu neko dobno ograničenje za igranje s Barbikama. Ako Legići imaju under 3 years old, zašto kvragu to ne mogu imati i Barbike, i to ugravirano na guzici umjesto onog Made in Taiwan! Da je netko iz Mattela vidio što je tog dana napravila trogodišnja Marijana Svjetlaninoj imovini, sigurno bi poduzeo nešto da zaštiti to malo krhko stvorenje od živčanog slona. Da, bio je to stvarno grozan dan, premda su neke zlobnice iz ulaza (koje sad ovim putem neću prozivati) zapravo bile sretne jer su se na top listi Barbi imovine tako automatski uspele na jedno mjesto više. Mi ostali pokušavali smo na sve moguće načine oraspoložiti Svjetlanu, tipa može se tvoj Ken (ah, tad smo ga još i zvali Ken!) praviti da je doživio neku nezgodu na radu pa ga može moja Barbi tješiti i to. Ali ne. Prelomilo se tad nešto u našoj Svjetlani što nitko vrlo dugo nije mogao shvatiti. Njezin (da ne bi bilo zabune, i prije nemilog incidenta lažni) Ken sada je postao nepopravljiva katastrofa te je na njezinu inicijativu prozvan Dr. Kajfešom. Uz to je postao totalno poremećen i seksualno neuračunljiv. No, da budem iskrena, koliko god je to nekad ozbiljno ometalo igru kad bismo svi najradije htjeli Svjetlanu zadaviti, nekako, ali samo nekako i pod nekim okolnostima, naše su Barbike potajno voljele ovaj novi i na neki način seksi identitet Dr. Kajfeša i sve te spačke, silovanja i ekscese koje je radio.

s_b_3-2

Tako ukratko glasi mala povijest Dr. Kajfeša koji je jedva izrekao to što je izrekao, a sirena za prestanak zračne opasnosti već je počela tuliti i mi smo se prestali igrati. Da. Postale su te sirene nakon sedam, osam puta već nekakva rutina. Navikli smo se da kad zatule, mi se spustimo u podrum, i to ne svi. Naši roditelji sve su rjeđe išli u podrum i eventualno bi se spustili kad bi detonacije postale jače. No mi djeca uskoro smo se oslobodili onog početnog straha i malo pomalo nismo propuštali niti jednu uzbunu, igrajući se između udaljenih detonacija iz Pokuplja i rafala iz Maršalke. Zapravo, ne samo za uzbuna, u podrum smo izlazili i kad uzbuna nije bilo. Tamo je, unatoč prašini i vlazi, sve bilo nekako posebnije, imali smo dosta mjesta za igru, svatko je imao ključić svoje obiteljske šupe u koju je mogao ostaviti stvari, označili smo zidove našim natpisima, imali smo čak i šteker za kazić na kojem bismo u večernje romantične sate puštali sentiše. Taj rat u Zagrebu, kad se na njega navikneš, i nije zapravo tako loša stvar. Dobili smo svoj prostor za igranje i vrlo često nismo išli u školu, što je bilo skroz povoljno, posebno za one lošije đake.

Tako je ta još jedna sirena prestala, a mi smo raspremali naše Barbi stanove i kretali prema onim pravim. Baš tad, prišla mi je Svjetlana i zamolila za jednu stvar. Naime, upravo toga popodneva trebala joj je u posjet opet doći Marijana, što je predstavljalo neprocjenjivu opasnost za njezinu već ionako oskvrnjenu Barbi imovinu. Opasnost dolaska Marijane za Svjetlaninu Barbi imovinu bila je jednaka slici razrušene kuće na čijim zidovima piše Ovo je mojo! ili Zauzeo Hrvat! I trebalo je nešto smisliti, nekako doskočiti toj nimalo povoljnoj situaciji. Ona je već imala ideju na koju sam ja pristala. Ići ćemo kod mene, nastaviti se igrati s Barbikama, a ona će ko fol zaboraviti kod mene neke stvari koje nikako ne bi htjela da padnu u kandže maloj Marijani. I bi tako.

s_b_3-3

Došli smo kod mene. Moji su svi bili doma, a vijesti s radija i televizije prštale su na sve strane.

„Bok mama i tata!“

Tijek i narav događaja pokazuju da se ne radi ni o kakvim oblicima demokratske političke borbe već o pokušaju ostvarivanja od ranije poznatog scenarija destabilizacije i svrgavanja legalno i demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj koji je sada poprimio oblik otvorene oružane pobune. Ciljevi su scenarija bili i unošenje opće pomutnje i osjećaja nesigurnosti među pučanstvo Hrvatske, izazivanje nereda, terorizma te eventualno izvođenje državnog udara i uspostava izvanrednog stanja u Hrvatskoj…

„Svjetlana je došla, igrat ćemo se u mojoj sobi!“

…među tim okolnostima Predsjedništvo je razmatralo sljedeće: izbijanje rata u Perzijskom zaljevu trebalo je nespremnom zateći novu hrvatsku vlast i konačno javno očitovanje Predsjedništva Republike Hrvatske o privođenju kraju procesa izrade konfederalnog ugovora koji bi omogućio mirno i demokratsko rješavanje ustavne i političke krize u Jugoslaviji na temelju dogovora s predsjedništvom Jugoslavije…

„Mi smo gladne! Ima li što za jesti?“

…svom hrvatskom pučanstvu obratio se Kardinal Franjo Kuharić: Povodom teške situacije u Hrvatskoj ispunjene nemirom i prijetnjama izražavam u ime hrvatskih biskupa i svoje osobno Predsjedništvu i Vladi Republike Hrvatske solidarnost u nastojanju da se očuva mir i sloboda svih gađana…

Naravno, nije bilo moguće dobiti bilo kakav odgovor. Ali ako ništa, uvijek je bilo Kinderlade u frižideru jer:
a) sporo se kvari
b) njome se djeca brzo zasite
c) puna je mlijeka i kalcija

Namazali smo si dvije šnite po uzoru na reklamu. Pola strane kruha s bijelim, a pola s crnim. Sada, napokon, u miru jer me u suprotnim situacijama brat uvijek ometao u tom pothvatu tako da bi prije nego što bih uopće umočila žlicu, on unaprijed zamutio crnu i bijelu stranu. Za dvije šnite kruha s Kinderladom sitiji, uz Dona sirup od borovnice, namjestili smo sve za malu inventuru Barbi imovine u kojoj je trebalo:
a) provjeriti jel sve na svom mjestu
b) odrediti što bi trebalo zaštiti od Marijane
c) jednostavno uživati u prebiranju svjetlucavih Barbie kompletića po prstima

s_b_3-4

Svjetlana je odlučila ko fol zaboraviti kod mene sve Barbi cipelice – premda se radilo o svega dva para, nešto originalne robice i Dr. Kajfeša. Ja sam na to nadodala da bi se „zaboravljanje“ Dr. Kajfeša moglo protumačiti kao krajnje sumnjiv postupak. Ali ona jednostavno nije mogla preuzeti toliki rizik za Kajfeša, on je naposljetku, unatoč svoj njegovoj degutantnosti, doista bio njen najveći adut u igri, a i naše Barbike bi zapravo bile silno razočarane da mu se dogodi neka ozbiljnija nezgoda. No, takvim se postupkom ipak stvarala određena sumnja… I kad je vijećanje bilo nadomak najprihvatljivijem rješenju, u sobu je upao moj brat i rekao da hitno dođemo u njegovu sobu. A u njegovoj sobi na našem kaziću s dvije glave čule su se vijesti. Iste one koje su mama i tata slušali u dnevnoj i koje su se orile iz gotovo svih stanova u zgradi. Bio je to neki osobito važan trenutak jer je naša radiopostaja preko Radio Kopra prenijela izjavu predsjednika Srpske demokratske stranke Jovana Raškovića.

Ja sam u jednom intervjuu ranije rekao da bi mi možda i pozvali armiju upomoć. Možda! A oni su od toga napravili veliku buku i prikazali su hrvatskom pučanstvu Hrvatske, hrvatskom narodu preko svoje štampe jednu veliku laž da sam ja kao pozvao armiju. Ja ni u ovim prilikama niti pozivan armiju niti mislim pozvati armiju, ali ako budem ikoga pozivao u pomoć, onda će to biti predsjedništvo SFRJ jer je sigurno da je jedan narod ugrožen danas u Hrvatskoj i da mi moramo od predsjedništva Socijalističke Republike Jugoslavije tražiti pomoć. Ne može se na goloruk narod, narod koji je možda naoružan sa nekom lovačkom puškom ili nekim trofejnim oružjem iz rata, pištoljima uglavnom, ne može se na takav narod koji traži jedno političko izjašnjavanje slati tenkove, ne može se na taj narod slati vojska, slati specijalna policija jer to je u stvari objava rata, a objava rata jednom narodu u Jugoslaviji je zapravo objava rata Jugoslaviji. Zbog toga ćemo mi tražiti intervenciju saveznih organa. Kakva će ta intervencija bit, to je njihova stvar. Mi bi ustvari htjeli da sve to prođe sasvim normalno i da to prođe u redu da ne bude nikakvih okršaja. Ali mi ne možemo odbiti Srbe koji hoće da nam pomognu. Mi nismo za svaki oblik pomoći, ali jesmo za ove oblike pomoći ostalog srpskog naroda. Srpski narod je jedinstven. On je to pokazao. Mi smo Srpska demokratska stranka koja je doprinijela jedinstvu srpskoga naroda i uspostavila jedinstvo srpskog naroda i današnja psihologija srpskog naroda ma gdje on živio u Jugoslaviji jeste da napad na bilo kojeg Srbina i bilo gdje predstavlja napad na cjelokupni srpski narod.

s_b_3-5

U početku nam nije bilo baš jasno što sad moj brat hoće od nas, ali nam je ubrzo sve objasnio i stvarno moram priznati da mu je ideja bila skroz super! On je, naime, imao u planu da, od snimke ove izjave, na našem kaziću s dvije glave napravimo mali intervju s Jovanom Raškovićem, postavljajući mu naša pitanja, a na to montirajući njegove odgovore. Ta ideja da radimo naš mali informativni program bila je skroz super! Kad smo smislili pitanja i podijelili uloge, krenuli smo u akciju. Svjetlana je pjevala instrumental najavne špice: tanananananananana na-na-na (o lijepaodragaoslatka slo-bo-do!), ja sam govorila uvodnu spikersku špicu, a brat je postavljao pitanja.

Poštovani slušatelji, vi slušate Prvi program Hrvatske radio televizije. Danas smo iskoristili priliku da razgovaramo s predsjednikom Srpske demokratske stranke Jovanom Raškovićem. Razgovor je vršen preko telefona tako da nam oprostite na malo lošijoj snimci. (To je trebalo opravdati eventualne nerazumljivosti i kraće stanke prilikom montiranja odgovora)

„Gospodine Raškoviću, da li ste ikada u svojoj predsjedničkoj karijeri imali ideju ubiti predsjednika Republike Hrvatske, doktora Franju Tuđmana?“

Da. Jednom s nekom lovačkom puškom. A oni su od toga napravili veliku buku.

„Kako komentirate proslave nakon pobjede HDZ-a, pečenje volova i slično?“

To je njihova stvar.

„Gospodine Raškoviću, Vi ste psiholog. Kako Vi liječite pacijente hrvatske nacionalnosti?“

Nekim trofejnim oružjem iz rata, pištoljima uglavnom.

„Gospodine Raškoviću, od određene osobe saznali smo da je Vaša brada navodno umjetna, i to od odabrane kninske vune. Da li je ta osoba govorila laž?“

Jednu veliku laž.

„Kao dijete, gospodine Raškoviću, kakve ste igračke najviše voljeli?“

Tenkove.

„Čuli smo, gospodine Raškoviću, da ste kao dijete, točnije Vi i Vaš prijatelj, jednog dana igrajući se u vrtu upali u govna. Što ste napravili tom prilikom?“

Pozvali armiju upomoć.

„Gospodine Raškoviću, ali odakle tolika mržnja prema predsjedniku Republike doktoru Franji Tuđmanu?“

Jer je sigurno…da je ugrožen.

„A da li se to, gospodine Raškoviću, odnosi na … seksualno ugrožen?“

Da.

„Gospodine Raškoviću, ali otkuda to znate, doktor Tuđman je fin čovjek?“

On je to pokazao.

„Hmhmh, a što je TO pokazao?“

Stvar.

„Mislite, NEKU stvar. „

Da.

„Gospodine Raškoviću, kako je predsjedništvo SFRJ reagiralo na taj incident?“

Napad na bilo kojeg Srbina i bilo gdje predstavlja napad na cjelokupni srpski narod.

„I koji konačan ishod ovog neugodnog incidenta s doktorom Tuđmanom?“

Objava rata jednom narodu.

„Hvala Vam na ovom intervju, gospodine Raškoviću, i doviđenja, a mi se iskreno nadamo da ćemo se ponovno susresti u studiju Hrvatske radio televizije.“

s_b_3-6

Bili smo totalno ponosni na naš realizirani projekt koji smo onda još ponovo puštali i preslušavali. I u pauzi nakon premotavanja i slušanja skužili smo da se tata približava sobi, što je prilično uznemirilo mog brata. Naime, na kazeti na kojoj je snimljen naš mali intervju s Jovanom na dvije glave ujedno se nalazila i snimka mamine ispovijesti teti u kojoj prevladava ogovaranje tate. To je, naime, bio prethodni bratov medijski projekt pod nazivom „Skriveni kazetofon“, a sastojao se od tajnog snimanja obiteljskih razgovora na kojima brat i ja nismo smjeli nazočiti. Brat bi stvarno nadrapao da tata kojim slučajem dozna za ovaj projekt, a bojim se da ga i mama ne bi štedjela, kao što se onda ne bi mama i tata, s obzirom na ispovijed teti, međusobno štedjeli. A to bi moglo ukratko biti blagosranje! I onda je brat brzo izvadio kazetu koja je trebala zakamuflirati naše prijašnje aktivnosti pod krinkom korisnog rada. U kazić je stavio kazetu Zvučna čitanka knjiga koja govori na kojoj su Dobriša Cesarić i Dragutin Tadijanović sami recitirali svoje pjesme. I dok je tatina ruka bila na kvaki, sudbina Doktora Kajfeša nerazriješeno ležala na tepihu, iz bratove su sobe dopirali umorni , polumrtvi glasovi: Čuj moje kucanje! Moj glas izgroba!Rastušje.