Sloboština Barbie | Maša Kolanović

INSPEKTOR KAJFEŠ

Bila je noć i sve je bilo posve tiho. Naravno, Barbi noć, a zapravo je bilo rano zimsko poslijepodne u kojem je zubato sunce prolazilo kroz mutno staklo na stubištu između drugoga i trećega kata. U podrumu je bilo previše hladno pa smo se taj put iznimno vratili na naša uobičajena staništa iz mirnodopskih vremena. Barbike su spavale čvrstim snom dok su naše ruke poput nevidljivih teta čistačica spremale njihove stanove i dovodile u red raznorazne sitnice. Za čišćenje Barbi stanova najbolje je bilo vrijeme te tzv. noći jer Barbi kao takva zapravo nikada nije pospremala niti čistila. U njezinom plastično fantastičnom svijetu sve je moralo biti pomno dotjerano, a ona bi se samo trebala presvući u novu robicu i uploviti u novi prizor strastvenog zagrljaja. O mukotrpnom poslu ili bilo kakvom drugom naporu nije bilo ni riječi. Naši su prsti s izgriženim noktićima umjesto borosana bili ti koji su radili u noćnoj smjeni dok su plastična tanka tijela sa stopalima anatomski prilagođenima cipelicama na visoku petu, dugim nogama s velikim sisama, krupnim očima, bujnom kosom, besprijekorno nasmiješenim zubalom, nosom od jedne molekule i ugraviranom šminkom spavala na krevetu kao zaklana. Beauty sleep je bio neophodan te večeri jer je ta ista zaklana tijela sutra čekao iznimno naporan radni dan u poslovnim uredima koje smo namjestili na platou ulaza u drugi kat. Barbi i sve oko nje moralo je biti savršeno dotjerano jer se prije radilo o napornom fashion weeku negoli radnom tjednu kakav obično imaju tete čistačice u osnovnoj školi. Spremanje je trajalo nešto dulje jer je uz stanove trebalo namjestiti i poslovne urede koje je svatko od nas unaprijed osmislio. Kad je sve napokon bilo sređeno, mogao je započeti i prvi radni dan na novim radnim mjestima.

Deina Barbi je imala studio za snimanje reklama. Trenutno je radila na reklami za modnu kampanju cipelica pod nazivom Barbie shoe fetish za koju je trebalo snimiti provokativne modne fotografije. Manekeni u studiju su se upravo namještali za scenu u kojoj Barbi kao Pepeljuga pod okriljem noći šepajući trči sa samo jednom štiklicom na nozi dok Ken u pozadini hlapljivo uzima drugu koja joj je putem ispala u nekoj lokvi. Ispod scene je stajao transparent: Jedna je sasvim dovoljna. Naravno Kajfeš, koji se ni u snu nije mogao ozbiljno podrazumijevati za Kena, a kamoli Manekena, nasilno je banuo u studio i uključio se u snimanje kao model koji snifa Barbikinu cipelicu, nakon čega je vrlo brzo začepio nos s izrazom gađenja. No, Deina Barbi nije nasjela na ovaj pokušaj opstruiranja te se nakon gromoglasnog smijeha sviju prisutnih, snimanje nastavilo svojim predviđenim ritmom i, naravno, s pravim Kenom. Ken od Ane M., još uvijek zakoniti muž od Deine Barbi, osim što je bio službeni maneken kampanje, ujedno je imao i vlastiti ured za veleprodaju dijetetskih proizvoda na bazi steroida i hormona koji povećavaju mišićnu masu za 200 posto. Taj plavokosi mišićavi tupan s facom Roberta Redforda mlatio je velike pare na toj, u najmanju ruku, sumnjivoj industriji koja je postala apsolutni hit sezone. Sve što je radio bilo je preračunavanje kalorijske vrijednosti u mišićnu masu i obratno. A to je bilo sasvim dovoljno da se njihov brak, koji se poništavao samo u iznimnim slučajevima nekog drugog scenarija igre, održi na životu. Sanjičina Barbi imala je trgovinu Zlatar filigran u kojoj je prodavala plastičnu bižuteriju iz zemalja Trećega svijeta, Barbi od Ane P. modnu agenciju koja je vrbovala mlado meso za modne piste, dok se moja A Day to Night Barbie savršeno uklapala u kulise kričavo roza ureda velike kozmetičke kompanije koja sve svoje proizvode pakira u male kutijice i bočice plastično ružičaste boje. Jedino je Kajfeš imao ured koji je donekle odudarao od glamuroznih profesija kojima su se bavili svi ostali. Nakon neuspješnog pokušaja uloge manekena sa smrdljivom cipelicom, Kajfeš se konačno pomirio s otprije smišljenom sudbinom inspektora u jednom zagušljivom, jeftinom detektivskom uredu, smještenom negdje na rubu grada. Dok su se svi ostali bavili poželjnim poslovima Barbi svijeta – modom, ljepotom i tijelom kao takvim, Kajfeš je zamišljeno puštao male oblake dima i mozgao nad raznoraznim financijskim pronevjerama i vrlo čestim obiteljskim nevjerama, uz pokoju krađu automobila ili žvaka, otmicu s ucjenom, krivotvorenjem ocjena u imeniku, trgovinom opojnim drogama, pušenjem u školskom wc-u, brutalnim silovanjem s ubojstvom i šlatanjem i drugim uobičajenim zločinima u to vrijeme. U njegovu vrlo neuglednom uredu, sklepanom od malog stolića s narodnim motivima iz Rukotvorina, tobožnjim uredskim ventilatorom, hrpom papira, novina, razno raznih dosjea i kojekakvih fascikli, znao je satima sjediti s nogama ispruženima na stolu, tako da su se vrlo lijepo mogle vidjeti njegove najružnije cipelice ikad koje su imale špičasti vrh s velikom kopčom. Gotovo uvijek je pušio lulu, potežući katkada gutljaje iz male boce najjeftinijeg viskija na svijetu. Na sebi je stalno imao mali crni šešir i sivi baloner ispod kojeg, uz ugravirane donje gaće, najčešće nije nosio ama baš ništa.

U tim zamišljenim satima uz lulu i alkohol, kada je bio nadomak rješenju svih svojih teških slučajeva, iz misli ga je znao prenuti miris svježe skuhane kave koju bi u maloj džezvi donijela Bornina Skiper, njegova službena tajnica. Diveći se tom hrabrom čovjeku, Bornina Skiper svom je šefu svakodnevno donosila tu svježe skuhanu kavu i novine, pokušavajući usput održati ured u kakvom takvom redu, čisteći pepeljare prekrcane pepelom, provjetravajući inspektorovu zagušljivu sobu i slažući sve te papire, novine, dosjee i kojekakve ključne dokaze koje bi mali uredski ventilator, točnije plastični mikser na jednu bateriju koji je Svjetlanina mama dobila u nekom talijanskom prašku za rublje, nerijetko pretvarao u nepregledan kaos.

I nakon jednog takvog radnog dana u kojem je naizgled sve teklo svojim uobičajenim tijekom, sjedio je Kajfeš u svom uredu koji mu je nerijetko bio i spavaća soba i zadnjim snagama prebirao po dosjeima nekih sumnjivaca optuženih za krađu crvenog Ferrarija jednog visokog diplomatskog dužnosnika i zamjenika predsjednika razreda, paralelno čitajući večernje izdanje novina koje će većina ljudi s normalnim životnim navikama na kioscima kupiti tek sutradan ujutro. Slučaj krađe crvenog Ferrarija ionako mu se nije činio odviše zanimljiv s obzirom na to da je Ferrari, kao i visoki dužnosnik, bio plod Svjetlanine mašte jer je do sada ama baš nitko nije uključio u igru u kojoj se sve vrtjelo oko svijeta mode i ljepote u kojem za Kajfeša, naravno, nije bilo mjesta. Iz laganog drijemeža ispod novina s velikim masnim naslovima VUKOVAR U OKRUŽENJU, SRPSKA VOJNA PERFIDIJA, EUROPA NEĆE BASTARD, MILOŠEVIĆEV GOEBBELS PROTIV HRVATA probudila ga je glasna zvonjava telefona iz čije se slušalice odjednom začuo histeričan ženski glas:

– Halo! Inspektore Kajfeš? – oglasio se vidno uznemireni ženski glas. Kajfeš je bio pomalo zbunjen jer je Bornina Skiper kao tajnica uobičajeno primala sve telefonske pozive, ali budući da je bilo jako kasno i nje više nije bilo u uredu, na ovaj se poziv morao javiti sam.

– Da, ghgh, ghegh, gh hh hh hhhhg? – odgovorio je upitno snenim glasom nakon čega se zaredalo hroptajuće iskašljavanje dostojno strastvenog pušača na ivici života i smrti.

– Halo, inspektore Kajfeš? – glas je ponavljao kao da nije čuo da je s druge strane žice potvrdio svoju prisutnost taj kojega je tražio.

– Halo, da inspektor Kajfeš na telefonu, do vraga, zar ne čujete? – pomalo isprovocirano je odgovorio sad već u potpunosti razbuđeni inspektor.

– Trebam hitno razgovarati s Vama! Vrlo je važno! – i dalje je uznemireno nastavljao glas, svjestan da ipak razgovara s onim kojeg je tražio. – Inspektore, mislim da me moj… mislim da me moj muž v a a a raaaaa! – briznuo je u plač očajnički ženski glas.

– Gospođo, molim Vas, smjesta se smirite! Sad nije vrijeme da se time zamarate. Popijte nešto za umirenje, otiđite spavati i sutra ujutro u 11 sati dođite u moj ured u Jakuševačkoj cest br. 10, blizu gradskog smetlišta gdje ćemo trezveno razmotriti sve činjenice. Sada ste napeti i stvari možda nisu onakve kakvima Vam se čine…– vrlo ugodnim glasom spikera smirivao je Kajfeš uznemirenu gospođu premda je, nažalost, znao da su slučajevi bračne nevjere u njegovoj službi mnogo češći od sitnih provala i krađa, a od krivotvorenja zaključenih ocjena na polugodištu da i ne govorimo. Koliko se puta u kasnim noćnim satima samo susreo s gospođama (i pokojim jadnim gospodinom) na rubu živčanog sloma, majkama i poslovnim ženama koje su predano gurale karijeru i obiteljski život dok su njihovi muževi švrljali okolo s nekim fificama i umjesto da prehranjuju obitelj kupovali im bundice i skupi nakit, najčešće u Zlataru filigranu koji je praktički zgrnuo bogatstvo na svim tim preljubima.

– Ali kako se da smirim inspektore kad ja mislim, o, ja misli i im da me moj muž vaaa… – zagrcavao se u bolnom plaču ženski glas, pun očaja koji je u istom trenutku utihnuo kad se u pozadini začula lupa vrata, koraci i tupavi muški glas Honey, I’m home! nakon čega je ova očajnica naglo poklopila slušalicu koliko toliko cijenjenom inspektoru na rubu grada.

Inspektor Kajfeš, navikao na ovakva spuštanja slušalice i sad već i više nego razbuđen u nadi da ga čeka neki zanimljiviji i konkretniji slučaj, prolistao je novine kako bi se informirao o situaciji u zemlji i svijetu. Bolnica sestara milosrdnica: UKINUĆE POBAČAJA, Izbjeglice iz Slunja putovat će u Istru: BIJEG IZ PAKLA, GENSCHER TRAŽI OBJAŠNJENJE, Zna se tko su barbari, Kako je selo Vaganac u općini Titova Korenica sravnjeno sa zemljom: GORI, GORI JER JE HRVATSKO! Zločince će kazna stići!… da bi mu se nakon svih tih crnih masnih naslova s malim i velikim slovima uskoro zavrtjelo u glavi nakon čega je klonuo i zaspao na svom radnom stolu kao pokošen nekim zalutalim metkom iz vatrenog srpskog oružja.

Prvi prizor koji je vidio idućeg jutra kroz svoj neobičan vid, koji je zbog ispranosti onog jednog oka svemu davao određenu zamagljenu i tajnovitu perspektivu, bila je tajnica u uskoj kožnoj minici i mrežastim najlonkama koja je dovodila ured u kakav takav red. S malim usisavačem prodirala je duboko ispod poslovnih ladica načinjenih od spojenih kutija za šibice s nacrtanom ručkom, skupljajući papirnate aviončiće, brodiće i pokojeg neuspjelog ždrala napravljene od dosjea već davno zaboravljenih slučajeva. U trenutku kada je inspektoru bilo jasno da je po ko zna koji put opet zaspao u svom uredu i da je već skoro 11 sati, spazio je kako tajnica prodire u zaprašeni, skriveni kutak ureda te namjerava u smeće baciti Kajfešovu posebnu, sada već usahlu biljku. Taj čin je potpuno razbudio inspektora. Vidjevši što se umalo dogodilo s njegovom važnom biljkom, burno je reagirao što je bilo donekle neuobičajeno za njihov korektan odnos.

– Tajnice, ne to! – zagalamio je Kajfeš.

– Ali šefe, potpuno je usahnula – pokunjeno je odgovorila Bornina Skipper, uvjerena u ispravnost svoga čina, ne znajući da je riječ o zaista osobitoj biljci.

– Rekao sam NE! – grubo je nastavio Kajfeš nakon čega se tajnica plačući povukla u svoj predured.

Nakon što je izašla iz sobe, pokušao je reanimirati biljku s malo vode, ali bio je svjestan da je svojom krivicom opet upropastio stvar.

– Ova biljka zaslužuje više pažnje – rekao je sam sebi, a pogled mu je pao na malo razlomljeno ogledalo u kojem je vidio vlastiti odraz s već tjedan dana neobrijanom bradom i ispranim okom koje je virilo ispod šešira i koje mu je, istina budi, još najbolje pristajalo u ovoj ulozi inspektora. To posljednje ga je bar donekle oraspoložilo. Ubrzo zatim čuo je kucanje na svojim vratima koja su se vrlo brzo, nakon ovog samo formalnog kucanja, i otvorila, a njegov zagušljiv ured zapljusnuo je val intenzivnog ženskog parfema koji se nije tako često mogao osjetiti u ovoj zagušljivoj straćari od ureda.

– Oprostite gospodična, ali trebala ste se prije javiti mojoj tajnici ako ste htjeli kontaktirati mene o osobno – samouvjereno joj se obratio Kajfeš, vrlo brzo shvativši da je izrekao notornu glupost jer je rijetko tko ikada ovdje zalazio i tražio njegove usluge. Sve je to izrekao radi zbunjenosti ovom prelijepom mirišljavom pojavom koja je upravo ušla i donijela blještavu svjetlost i svježinu u njegov pljesnivi ured.

– Ali inspektore, sinoć smo se telefonski dogovorili za sastanak, a Vašu sam tajnicu upravo vidjela kako je plačući istrčala iz predureda pa sam se pitala nije li se što strašno… – vrlo odmjereno, staloženo i seksi uzvratila je Deina Barbi, tonom, bojom i intonacijom glasa koji nimalo nije podsjećao na glas uznemirene gospođe koju muž vara od sinoć.

– Ah, to ste Vi. Ja se ispričavam…Nisam očekivao… – ovako jebeno seksi gospođu, mislio si je u sebi inspektor s obzirom na to da je ova prevarena gospođa izgledom bila sasvim drukčija od svih onih plačljivih, histeričnih babetina u šlafroku, s viklerima na glavi i ogromnim podočnjacima koje su muževi non-stop varali, a ponekad i dobro izbubetali. Ova ovdje nadzemaljska pojava pred njim bila je najsavršenijeg oblika tijela na svijetu: izgledala je kao pješčani sat obučen u kratke tirkizne bermude s mini košuljicom od istog materijala, cipelicama na visoku potpeticu i s masom nakita umjesto masnica.

– No, da odmah pređemo na stvar! – frajerski se pokušao izvući inspektor koji nije imao komada već godinama.

– I ne brinite za tajnicu, uvijek malo dramatizira kad je zažuljaju leće – premda je upravo izrekao prljavu laž, prošlo mu je u tom trenutku kroz glavu kako se zaista nije ponio fer prema svojoj tajnici bez koje bi bio obična smrdljiva hrpetina pepela i neorganiziranih papira.

– Dakle, Vi smatrate da Vas Vaš muž vara i željeli biste da ja…

– Ne gospodine inspektore. Ja ZNAM da me moj muž vara i želim da gada uhvatite na djelu, sakupite čvrste dokaze i pomognete mi ga oderati do zadnjeg novčića – kao skalpelom ga je prerezala Deina Barbi u njegovom već uobičajenom uvodu za ovakav tip problema.

– Vidim, znatno ste smireniji od sinoć i to mi je, moram priznati, jako drago – Kajfeš se trudio da ga ova žena u potpunosti ne smota oko malog prsta.

– Recite mi, kad ste tako sigurni, znate li s kime, gdje i kako Vas vara Vaš ljubljeni muž? – nastavio je po svom.

– Sa svakom Barbikom gdje i kad god stigne – hladno mu je odsjekla Deina Barbi.

U tom je trenutku u inspektorovu uredu glasno zazvonio telefon čiji je specifičan zvuk imitirala Svjetlana, a on je govorio u slušalicu.

– Da, da, izvolite. Ne. Trenutno radim na vrlo važnom slučaju i otmica Vaše kćeri će morati pričekati. Znam, ali žao mi je. Ne, ne…U ovom uredu poslujemo profesionalno i po abecednom redu i stoga Vas molim… – bio je to zapravo unaprijed dogovoreni trik s tajnicom koja bi ga nazvala kad bi se neki rijetki klijent obratio Kajfešu za pomoć, a on bi, da ne izgubi i tog slučajno zalutalog klijenta, morao hiniti veliku zaposlenost i lažnu prebukiranost. Bornina Skiper je stvarno bila najodanija tajnica na svijetu jer je unatoč opravdanoj povrijeđenosti koja nije imala nikakve veze s lećama, održala lojalnost svome šefu i odglumila ovaj lažni klijentski poziv. Za to je vrijeme Deina Barbi uzela odložene novine na stolu i nezainteresirano listala od zadnje prema prvoj stranici.

Zvjezdoskop. Jeste li već pronašli idealnog partnera? Nazovite da biste otkrili tko je osoba Vašeg života. 0066 335228.

Tenis u zagrijanoj dvorani – snižene cijene.

Jedući zelenu salatu u organizam unosimo klorofil koji ubrzava iskorištavanje hrane i srčani aktivnost. Zelena salata je melem za organizam koji pomaže protiv depresije, pozitivno utječe na raspoloženje, čuva zdravlje kože, očiju i jetre i ma koliko čudno zvučalo, pomaže da se očuva prirodna boja kose.

DANAS: Croatian Music Aid i Tomislav Ivčić: Svijet je slijep. Stop the war in Croatia. Dvorana Lisinski, 20h.

Danas na HTV-u: Dok nam živo srca bije. Glumci čitaju pjesme S. S. Kranjčevića, A. G. Matoša…
Bandi krivo što je
tamo naša vlada,
S raketama tukli
Srce Gornjeg grada
Ivan Goran Kovačić: O teško je četnik biti…

PUCAJU I PLJAČKAJU: srpska vojska na šibenskoj fronti.

SLUNJ: Kazetne bombe na Hrvate…nezainteresirano je listala prema prvoj stranici dok je inspektor i dalje razgovarao s praznom slušalicom.

– Rekao sam ne, ne i ne i uopće me ne zanima što Vam je kćer oteta već 20 godina nakon što su je otkrili kako puši u školskom wc-u! Doviđenja! – poklopio je Kajfeš, hineći uzrujanost.

– S kakvim se sve ljudima čovjek mora susretati u ovome poslu tc tc tc – prokomentirao je na glas da sve bude uvjerljivije.

– Dakle, stali smo na tome da Vas muž vara sa svakom Barbikom kad i gdje god stigne i da Vi želite da ja o tome skupim dokaze kako biste ga mogli tužiti i uzeti mu sve bogatstvo.

– Da. Tu smo stali, tu ćemo i završiti. Ovo je moja vizit kartica s adresom na koju me možete potražiti kad dobijete prve rezultate vašeg istraživanja. A ovdje su Vam svi potrebni podaci o mome mužu te njegova slika kako biste ga lakše prepoznali. Ovdje su Vam i adrese njegovih ljubavnica te raspored po kojem se s njima sastaje.

Kajfeš je pažljivo promotrio sliku i digao nepostojeću obrvu kao da mu je muškarac sa slike odnekud poznat.

– Glumac?

– Ne. Samo sliči na Roberta Redforda po čijem je kalupu napravljen. I molim Vas, budite brzi i efikasni. Želim da završi na ulici kao bijednik na ulici bez ičega što prije moguće.

Izrekavši to s munjama koje su joj sijevale u očima, Deina se Barbi spremala na odlazak. Inspektor Kajfeš, u potpunosti izbezumljen pojavom ove fatalne žene koja nije ni po čemu nije sličila onoj jadnici kako ju je sinoć zamišljao, ispratio ju je rekavši na odlasku,

– Nije mi u svemu ovome jasna samo jedna stvar. Kako itko može varati ženu poput Vas? – bacivši Deinoj Barbi tajanstveno zamagljen pogled.

– Kao što rekoh, želim da mi pomognete oderati gada do gole plastike – odgovorila je na ovaj očigledni pokušaj upucavanja i pogledom mu poslala mali grom.

U poslovnom je Barbi svijetu idućega dana sve teklo uobičajeno. Deina se Barbi pravila kao da je sve u najsavršenijem redu. U njezinom se studiju snimala reklama za talki walki s kostimiranim Barbi i Kenom u ulogama Romea i Julije koji bi izbjegli najveću ljubavnu tragediju svih vremena da su kojim slučajem posjedovali ovu iznimno korisnu i praktičnu napravu. Nakon snimanja otišla je sa svojim nevjernim plastičnim mužićem na večeru, na kojoj su jedno drugome izjavljivali ljubav.

– Voljet ću te do kraja života, honey bunny!

– Jedina moja smokvice, uvijek ću voljeti tebe i samo tebe i niti jedna druga nikada neće posjedovati tajni ključić za ulazak u moje srce! – rekao joj je i dao na dar mali dijamantni privjesak u obliku ključića kao srca koji je kao iznenađenje bio skriven u kuglici sladoleda.

Sanjičina je Barbi dotle itekako uspješno poslovala bižuterijom od zlata, dijamanata i briljanata, Barbi od Ane P. spremala natječaj za najbolji top-model svijeta, moja Barbi razmišljala o intenziviranju hipnotizirajuće ružičaste boje kutijica kozmetičkih proizvoda čime se trebala povećati njihova potrošnja za 70 posto, a inspektor Kajfeš je na svom zadatku radio uobičajene stvari koje se već rade u takvim prilikama. Slijedio je ukalupljenog Redforda u stopu. Pratio ga od kuće do posla, od posla do kuće, skrivajući se iza crvene željezne ograde koja se spuštala stubištem i koja se trusila, ostavljajući zahrđale mrvice na Kajfešovu baloneru. Špijunirao ga je s dalekozorom sjedeći u svojoj polovnoj Peglici satima ne bi li usnimio nešto sumnjivo kao dokaz, sjedio stol do njegovog u restoranu s uključenim diktafonom ispod balonera ne bi li uhvatio neke kompromitirajuće izjave…

Pri tome, naravno, uvijek profesionalno skrivajući svoj pogled iza novina s naopakim naslovima: ŠKABRNJA: 10 NOVIH LEŠEVA, KARLOVAC: IZMASAKRIRANI GARDIST, Uskoro: Hrvatska vojna akademija, Naređivali su ubij i sravni!, Demografi-koljači na djelu, RAZARALI VEĆ RAZRUŠENO, VINKOVCI: Uništavaju sve, Svijet previše oklijeva, Englezi, ne pravite se Englezi: Civilizaciju ubijaju u Hrvatskoj! POKLANI SU HRVATI! Branko Kockica otišao u četnike?! Još jedna beogradska laž o masakru golorukog srpskog naroda. SISAK: Krvavi ples ne prestaje. UNIŠTAVAJU SVE! Aca je uvek Aca i uvijek naoružan do zuba! Pljačkaju i šume! TOPOVIMA U SRCE DALMACIJE! Prilog: Hrvatski rukopis: Silvije Strahimir Kranjčević: Moj dom. ZRAČNI NAPADI NA SISA…No, Anin Ken je doista bio profesionalac u preljubima i nije bilo posve lako sakupiti dokaze i samom inspektoru kakav je bio Kajfeš. Za to vrijeme lažni je Redford paralelno imao neopisiv osjećaj da ga prati njegov obiteljski liječnik Dr. Kajfeš, preobučen u nekog nesposobnog inspektora. Imao je osjećaj da ga ta plastična figurica prati od kuće do posla, od posla do kuće, u restoranu, u teretani, dok joggira, dok se tušira… Ali još nije bio u potpunosti siguran. Nije mogao sasvim pouzdano tvrditi je li zahrđala olupina narančaste Peglice koja bi se uvijek nacrtala iza njegovog metalik plavog Porschea samo slučajnost ili…? Kada bi se počeo sumnjičavo osvrtati oko sebe, Kajfeš bi se ponio poput pravog inspektora na tajnom zadatku i vrlo se zamišljeno udubio u novine, praveći se kao da sve to nema nikakve veze s plavokosim Kenom napravljenom po uzoru na Roberta Redforda. U takvim je trenucima čitao nešto dulje tekstove: Kao predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske, pozivam svo pučanstvo, a napose sve sposobne za obranu domovine, da ne napuštaju djedovska ognjišta. Povijest im to ne bi oprostila. Žrtve koje moramo podnijeti na oltar slobode blagoslovit će Bog i budući naraštaji koji se neće morati boriti za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku jer je mi ostvarujemo. Njima će pripasti povijesna zadaća da je očuvaju. Unatoč svim teškoćama i otporima uspjeli smo uskrisiti hrvatsku državu nakon osam stoljeća i …ponekad bi morao prekinuti čitanje kako bi naručio novo piće na stolu do Redfordovog, dok je Redford također poskrivećke čitao novine, nastojeći proniknuti tko je njegov tajanstveni pratilac. Fra Flavijan iz Iloka: Molitva i za neprijatelja. SAMO SAMOSTALNA HRVATSKA! Mihovil Ivanić: Feljton. Trenk i hrabri Slavonci. Junaštvo Slavonije nije od danas! AGRESOR NE MARI ZA HAAG: Sisak pod neprekidnom topničkom vatrom! Dr. Tuđman za intervju na mađarskoj televiziji: Rat protiv Hrvatske bit će završen do kraja godine. Probudit će se svijest Europe. Bata Živojinović i Boris Dvornik: nekadašnji prijatelji partizani postali ljuti neprijatelji! Neobjašnjiv nestanak 7 Barbika! Golgota ličkih Hrvata: SPASILI SMO SAMO GLAVU! RAT SE NE LIJEČI ASPIRINIMA!, misleći pritom kako je njegova glavobolja od ove silne vrtoglavice uzrokovane paranojom postala nesnošljiva te bi mu sad najviše prijao jedan rastopljeni aspirin, a ne suhi Martini s maslinom pribodenom na čačkalicu koje je, usput rečeno, bilo njegovo omiljeno piće. Napetost između ova dva jedino vidljiva gosta u restoranu je odjednom postala nesnosna i netko je morao napraviti bilo što: okrenuti list novina, nakašljati se, pročačkati zube, ispljunuti kakvu košticu, platiti račun…

A onda je Redford, neplativši račun, naglo izletio iz restorana i otišao do telefonske govornice te nakon obavljenog razgovora otišao u stan Sanjičine Barbi gdje je konačno uhvaćen u preljubu, što je inspektor Kajfeš naravno i snimio, dok je Svjetlana savršeno imitirala zvuk škljocanja fotoaparata. Još iste večeri inspektor je nazvao Deinu Barbi i ugovorio hitan ponoćni sastanak u njegovu uredu prije kojeg si je priuštio sočan krvavi odrezak i tuš. Ona je došla u crnom kaputu s bijelom svilenom maramom preko glave i sunčanim naočalama premda je bila duga mračna noć. Barbi noć. Kad su razvili slike u komori za razvijanje tajnih slika, Deina Barbi mu je u kešu isplatila honorar koji je inspektor i više nego zaslužio, a stvari su bile u potpunosti jasne, premda je iz Kajfešove perspektive sve i dalje bilo tajnovito i zamagljeno. I seksi. U pozadini te noći u kojoj su pale sve krinke začuo se zamišljeni zvuk saksofona i vrlo brzo je pao i sivi baloner inspektora Kajfeša, a nedugo potom i crni kaput Deine Barbi i njih dvoje su se te večeri združili u strastvenom zagrljaju. Nakon što je uhvaćen u preljubu, Redford je očajnički pokušao uništiti apsolutno sve dokaze. Paralelno s ovim slučajem, iskrsnula su i tijela njegovih 7 ljubavnica bez glava koje su nađene zakopane u masovnoj grobnici blizu teretane. Uz strašne tekstove u novinama, našla se i Kajfešova izjava izdvojena kao veliki naslov na duplerici: MISLIM DA UZ SVAKU GLAVU PRISTAJE I NEKO TIJELO! Slučaj se zakovitalo do neslućenih razmjera, a sve je bilo savršeno povezano iako se tako nije činilo na prvi pogled. Vrlo brzo nakon što je izgubio ženu, ugled, ljubavnice i svu imovinu, Redfordić je dolijao kao optuženik za misteriozna ubojstva u kojima su Barbi glave njegovih ljubavnica pronađene odvojene od njihovih tijela. Njegovi otisci prstiju bili su na svim glavama i lopatama koje su poslije pronašli u prtljažniku Porschea, a sve je otkrio Kajfeš, jedini inspektor u gradu.

I tako je jedne večeri nakon nimalo uobičajenog radnog dana, u samoći svog sklepanog ureda, odbijajući oblake dima, Kajfeš samozadovoljno čitao večernje izdanje novina. Na naslovnici je bila velika slika Redfordovog uhićenja koja je prikazivala skupinu policajaca kako ga mlate pendrecima i odvode u maricu uz masno otisnutu izjavu koju je dao između udaraca: NIKOGA NISAM UBIO, TO SU SAMO OBIČNE GLAVE I NIŠTA VIŠE!