Sloboština Barbie | Maša Kolanović
IZLET U TRAVNO
U trenutku kad je Kajfeš iz sveg glasa u pratnji gitare pjevao 24 mila baci ispod balkona moje Barbi, Svjetlani je došla nenadana sila na wc. Bio je to prizor iz naše igre Roman Holiday Barbie koju smo smislile po uzoru na istoimenu sliku iz prospektića. Za scenografiju nam je trebala samo jedna razglednica iz Rima i puno robice koju će Barbi presvlačiti svake sekunde na tom romantičnom putovanju po talijanskoj prijestolnici. Ispred slike rimskog Koloseja na čijoj je pozadini pisalo „U Rimu je jako lijepo. Vole te mama i tata.“ znali su moja Barbi i Dr. Kajfeš satima šetati ruku pod ruku, uživati u pizzi i lasagnama, voziti se na zamišljenoj vespi preko dana ili uvečer u kočiji koju vuku dva zamišljena dobro iščešljana Barbi vranca s ljubičastim ukosnicama i ružičastim pletenicama.
Bio je to omiljeni scenarij igre između mene i Svjetlane kad se druge cure i Borna nisu igrali s nama. Igrale smo se tako u mojoj sobi dok su brat i njegovi prijatelji bili u njegovoj iz koje je sve smrdjelo na tenisice i znoj. I u trenutku dok sam Svjetlani kroz otvor na vratima wc-a bacala rolu klozet papira kojeg je baš u tom trenutku ponestalo, Roman Holiday Barbie se intervencijom brata i njegovih prijatelja iznenadno pretvorio u Barbie Nudist Camp u samom centru Rima!
Kako bismo izbjegle daljnje sukobe, odlučile smo se premjestiti u podrum i tamo nastaviti naš talijanski medeni mjesec, ali u podrumu je brat od Ane P. sa svojim dečkima upravo imao paravojnu vježbu. Dečki su trčali podrumom i mutirajućim glasovima ponavljali za Aninim bratom:
– Sru-šit će-mo JNA!
– Sru-šit će-mo JNA!
– Pa-st će SA-O Kra-ji-na!
– Pa-st će SA-O Kra-ji-na!,
nakon čega smo odmah otišle iz podruma u parkić iza zgrade kako se nudistički kamp ne bi pretvorio u vojni logor okružen bodljikavom žicom. Iza zgrade su moja Barbi i Kajfeš napokon u miru zaplesali na jedan od mnogobrojnih sentiša Erosa Ramazzotija.
No ni taj trenutak nije potrajao previše dugo jer ga je vrlo brzo prekinula Svjetlanina mama s balkona i naredila Svjetlani da ode po tatu na boćalište u Travo i kaže mu neka smjesta dođe doma, što je isto naredila i Svjetlani jer baš nije bilo sigurno u to ratno doba vrludati okolo iako je Travno nakon konačnog odlaska JNA iz Maršalke postalo znatno sigurnije.
Ja sam joj, naravno, kao odana prijateljica pravila društvo na tom putu na koji smo se uputile s Barbi stvarima. Napuštale smo Sloboštinu polako, ali sigurno, i nakon prijeđenog parkića, parkirališta i brda za sanjkanje našle smo se na velikom raskršću koji dijeli Sloboštinu, Travno i Dugave. Automobili su jurili, a mi smo bile uzbuđene jer se u to vrijeme nije smjelo ići izvan Sloboštine i okolnih livada, a kamoli sami preći to veliko i opasno raskršće. Nekad smo znali ući na predzadnjoj i izaći na zadnjoj stanici sloboštinskog autobusa, u pratnji odraslih posjetiti neku od lokalnih knjižnica u susjednim kvartovima, i to je bio vrhunac naših putničkih iskustava.
Ovaj nam se samostalni odlazak u Travno, i to u ovako nesigurnim vremenima, tako činio kao pravi izlet, doduše ipak ne toliko važan kao izlet u Pionirski Grad koji su u međuvremenu ukinuli. Kao dva Hobita prelazili smo veliko raskršće i osvrtali se prema Sloboštini čije su nam se zgrade položene u krug sad činile kao dubrovačke zidine, a dvije zgrade Mamutice kojima smo išle u susret kao veliki kruzeri. I vrlo brzo nakon što smo stupile na teritorij Travnog, na velikoj ravnici u podnožju Mamutice, u blizini vrtova i malih polja rasprostiralo se boćalište na kojem je boćao Svjetlanin tata sa svojim prijateljima na raznim narječjima.
Kad smo stigle, odmah je odložio pivu na stari špaher koji je uz stare frižidere i veš mašine služio kao solidni komad namještaja te nam veselo došao u susret. Kad mu je Svjetlana prenijela maminu poruku, on nam je dao za sladoled, rekao da malo prošećemo i kažemo mami kako ga nismo vidjele na boćalištu s pivom. Sretne što imamo za sladoled, uputile smo se prema Mamutici i vrlo brzo stigle na njezin plato na kojem je bio mali dućan, knjižnica, prostorije Mjesne zajednice Travno s vrećama pijeska ispred prozora, trafika, trikotaža Zeko i velike betonske nosnice kao otvori za parkiralište u podnožju zgrada. U dućkasu smo si kupile dvije Snjeguljice i krenule u obilazak platoa na kojem su se neka druga djeca igrala školice, graničara i na gumi-gumi. No, ono što je i meni i Svjetlani isti tren usmjerilo pažnju bila je šarena gomila na malom brdu iza platoa. Bacile smo do kosti polizane Snjeguljice i krenule prema malom brdu na kojem su se tri cure igrale s Barbikama. Tako smo se vođeni prstom sudbine i avanture s našim Barbi stvarima nasukali na to otočno brdo, premda je jedini otok na koji se Barbi može nasukati zapravo Manhattan. A tamo nas je dočekao do sad još neviđeni prizor. Jedna cura je u rukama držala pravu pravcatu crnu Barbi!
Crnu Barbi smo do sada viđali samo u prospektiću kao verziju bijele Barbi u obliku male sličice uz njezinu veliku sliku ili kao njezinu dobru prijateljicu. Jer, iako svi baš ne mogu biti kao Barbi, barem mogu biti njezini dobri prijatelji. Dok su se ostale dvije cure sa svojim bijelim Barbikama u rukama pomalo mrštile na naš dolazak, crna domorotkinja nam je izrazila srdačnu dobrodošlicu na zelenom otočju u blizini Mamutice. Sva sreća, imali smo svoje stvari sa sobom i odmah smo se mogle uključiti u igru. Bile smo očarane svim tim stvarčicama koje nismo gledale svakodnevno, a posebno crnom Barbi koju nikad prije nismo imale prilike vidjeti uživo, a kamoli držati u rukama. Crna Barbi je bila ista kao i bijela, samo crna. Cura s brda imala je The United Colors of Benetton Shopping Teresu koju joj je poslala rodbina iz Australije jer je već imala osam bijelih Barbika. Teresa je imala svu original robicu iz Benettona koja joj je svojim žarkim koloritom dobro pristajala uz taman ten. Ostale dvije su imale Superstar Festival Barbie i Fashion Play Barbie s puno originalne easy to dress i easy to undress robice. Sve tri su htjele odmah vidjeti kakve su naše stvari, a da se ne prepadnu Kajfeša, prvo smo im pokazale moju Chrystal Barbie, koja je oduševila sve prisutne svojom svečanom svjetlucavom haljinicom. Potom je iz vrećice na svjetlo dana izašao Dr. Kajfeš kojemu ni tisuću svjetlucavih smokinga ne bi uspjelo popraviti prvi dojam. Vidjelo se odmah da je riječ o jednom prilično ružnom lažnom Kenu, ali cure iz Travnog nisu imale izbora i morale su ga prihvatiti kakav je, takav je. No, ubrzo je u igri Kajfeš pokazao svoje druge kvalitete.
Ponašao se neobično džentlmenski prema svim Barbikama, s osobitom naklonošću prema crnoj Teresi. Oh da, bio je on pravi šarmer. Šarmer i skitnica. On i Teresa znali su tako satima surfati na polizanim Ledo štapićima, prkoseći velikim valovima pristiglima iz pravca Mamutice. Vrijeme su uglavnom provodili u malom cocktail baru ispod slamnatih palmica. Kajfeš joj je mazao već ionako preplanula ramena posebnim UV faktorima i masirao stopala koja su od tih silnih visokih peta zadobila teške bolove i anatomski izgled kao da vječno stoje na prstima. Zatim bi je iz dragosti zakopao i otkopao u pijesku (zapravo zemljici na brdu) po kojem bi onda zajednički šetali u zalaz sunca kao dvije tamne siluete suprotnog spola na ružičasto-narančastoj pozadini, ostavljajući tragove u plićaku dok su im valovi u obliku srca oplakivali stopala. Za to vrijeme moja i ostale dvije Barbi su se bez prestanka mahnito presvlačile, uživajući u kombinacijama koje nisu bile njihove, kao i u ostalim Travnositnicama. A između Tereze i Kajfeša stvar je očigledno išla u vrlo poznatom smjeru, iako je prije svega nepunih sat vremena u Rimu mojoj Barbiki obećavao ta ista brda i doline, pjevajući joj insijeme junajt junajt jurop i druge kancone ravno u uho. I zaista, Kajfeš je jednog pjeskovitog ružičastog zalaska ispod zamišljenih palmica zaprosio Teresu i priznao joj da je sa svojom surf daskom prešao all the way from Pacifik to Travno i da nigdje još nije vidio takve ljepotice. I dok se vjenčanje imalo dogoditi vrlo spontano u hotelu Ananas na malom tirkiznom otoku, sudbinu je tragično izmijenila sirena za zračnu opasnost na čiji smo zvuk ekspresno spremale svoje stvari i opraštale se bez pozdrava. Cure s brda su otrčale negdje prema skloništu svoje zgrade, a Svjetlana i ja smo hitale prema zidinama Sloboštine, u naše katakombe. Kad je sve prošlo, prepričavale smo ovu Travno avanturu danima.
Za to je vrijeme crna Teresa čeznutljivo gledala prema pučini u smjeru platoa Mamutice ne bi li s velikim valovima slučajno dosurfao i Kajfeš te ispunio svoje obećanje izrečeno jednog ružičasto tropskog zalaska sunca na usamljenom otoku arhipelaga egzotične Mamutice. Ali to se, naravno, nikada nije dogodilo.
