Sloboština Barbie | Maša Kolanović

KAJFEŠOVA NEVJESTA

Bila je to teška spoznaja, ali se do nje kad tad moralo doći. Kajfeš je napokon shvatio da vjenčanja neće biti i da Deina Barbi nikada neće postati njegova voljena supruga. I kao prava udavača počeo je tražiti kojekakva alternativna rješenja koja će ga napokon dovesti do ispunjenja svih njegovih snova. Svojevrstan plan B. I tako je iz njegova skrivena medicinskog laboratorija jednoga dana proizašla prava pravcata nevjesta! Bio je to trenutak neopisivog užasa koji nitko nije mogao pojmiti dok nije crno na bijelo vidio o čemu se zapravo radi.

Kajfešova nevjesta bila je načinjena od samog Kajfešova tijela i glave neke poluzgnječene lažne Barbike koju je Svjetlana našla bogtepitaj gdje dok je sam Kajfeš svoju glavu montirao na njezino iznakaženo tijelo. Uistinu, nitko do sada nije vidio monstruoznijeg Barbi + Ken para od kada je svijeta i vijeka. A par je u jeku svog zanosa ljubavno afektirao, turajući svima pod nos sreću svoje veze. Bio je to odviše strašan prizor milovanja u kojem je nevjesta zapravo izgledala kao pobjednica u natjecanju ženskih bildera, a Kajfeš kao poludjeli transvestit koji je doživio težu nezgodu na radu. Da bi pojačala taj dojam, Svjetlana je novopečenu nevjestu još i premazala nekakvim uljem (koje i nije bilo baš mirišljavo) te joj je sašila mali bikini koji je naprosto pucao ispod premišićavog tijela jedne tobožnje Barbike. Anoreksična udavača Kajfeš za to se vrijeme divio svojoj nevjesti proizašloj iz njegovog moćnog stroja koji baš i nije bio ogledan primjerak vrhunske tehnologije, već je prije ličio na sklepani laboratorij profesora Baltazara. I odlučili su to dvoje supružnika osvetiti se svijetu za sve nepravde koje im je načinio, odlučili su pokazati svim ostalim prelijepim Barbikama i Kenovima u zemlji strah i trepet svoje ružnoće.

Ovi kolažirani Adam i Eva kucali su na vrata svih Barbika ko sudnji dan, a ukućani namještenih Barbi stanova u podrumu bi uz najmračnije krikove bježali glavom bez obzira od ovih Josipa i Marije koji baš i nisu ponizno i skromno došli tražiti konačište u nadi da su svi ljudi ipak dobri. GRRRRRRRRRRRRRRRRRRR! i BUUUUUUUUUUUUUUUUU! bili su zvukovi namjesto uobičajenog din-dona nakon čega bi ukućani na sve moguće načine pokušavali spasiti živu glavu. Prva na listi posjeta svakako je bila obiteljska ložnica Deine Barbi i Kena od Ane M. Dr. Kajfeš je čekao trenutak da mu napokon polomi sve kosti, iscijedi srce i veselo pije krv na slamčicu. Za to vrijeme je njegova Eva kao avet proganjala Deinu Barbi po dnevnom boravku koja je posrćući pokušavala nazvati 92 i očajnički sačuvati živu glavu na bilo koji način. Ali supružnici su već unaprijed prekinuli sve telefonske linije, isključili struju i zaključali sve izlaze iz kuće. Ne zovi mala policajce, ne, o ne zovi 92 veselo je pjevušio Kajfeš dok je Deina Barbi ridajući puzala prema otvoru za pse na stražnjim vratima ne bi li nekako umakla ovim Barbi sablastima. No, tamo ju je samo dočekala zakucana glava njezinog Fifija iz koje se krv cijedila u potocima. Moja kao i ostale Barbike pokušavale su na bilo koji način preduhitriti ove strahote koje su se upravo počele događati pa su pomislile da će ih možda spasiti pokušaj da se tobože prave mrtve. Ali Kajfeš i njegova mlada iz prve su prozreli ovaj jeftini trik koji se više ne koristi niti u najjeftinijim hororcima, a kamoli tek u dječjoj igri. I dok su tako strahote neslućenih razmjera harale malim Barbi svijetom, igru je prekinuo dolazak brata Ane P. koji se zadihano spustio u podrum.

– Pao je Vukovar! – rekao je, a mi smo ostali na trenutak zaleđeni kao da je Bog u tom trenutku zaustavio svijet na jednu sekundu, zagledan u svoju sliku i priliku. Pao je Vukovar. Pokušala sam zamisliti tu rečenicu. Pao je Vukovar, a na njegovom mjestu na zemljopisnoj karti nalazi se samo progorena rupa načinjena čikom cigarete. Pao je Vukovar i tamo djeca sutra sigurno ne će morati ići u školu. Pao je Vukovar i neprijatelj je bliže Zagrebu. Pao je Vukovar, a njegove je stanovnike netko prenio u letećim veš mašinama profesora Baltazara na neko sigurnije mjesto.

Nakon te rečenice, ni naš mali Barbi horor više nije imao pretjeranog smisla. U dlanovima u kojima smo držali Barbike pojavila se neka slabost, a u trbuhu trnci. Počeli smo se raspadati, neki su još ostajali u podrumu, a neki išli doma. Kada sam stigla doma, mama, tata i brat gledali su u televiziju s izrazom užasa i izgledali zaleđeno kao u onoj Božjoj sekundi koja je s malim zakašnjenjem sada stigla i do njih. Katodna cijev je preko malih točkica emitirala pad Vukovara. Ljudi u kolonama išli su negdje. Djeca su plakala, a oko njih su bili leševi neke bake, čovjeka bez cipele, čovjeka bez glave, krave, konja i svinje. Pao je Vukovar. Izgledalo je zima tamo u Vukovaru jer su neki ljudi bili omotani dekama. Neprijateljska vojska se činila osobito jaka naspram tih ljudi u koloni. Pao je Vukovar. Neki su ljudi pokušavali nešto objasniti jakoj vojsci. Neki od njih nosili su vrećice ili su vukli nekakve stvari kao mrav trstiku. Pao je Vukovar. Vojnici u maslinastim uniformama marširali su razrušenim gradom, nosili zastavu s mrtvačkom glavom i pjevali Bit’ će mesa, bit će mesa…