Sloboština Barbie | Maša Kolanović
SAKUPLJAČI PERJA
Tih tmurnih i oblačnih dana nekakvoga primirja kada se JNA napokon za ozbač povlačila iz svih kasarni Republike Hrvatske, svi smo marljivo sakupljali perje. Kao rasute perlice neke bižuterijske ogrlice razmili bismo se po sloboštinskim livadama i okolnim ledinama s jasno zacrtanim ciljem koji obično imaju sakupljači perja.
Najviše smo pronalazili ona obična, siva golublja kojih je bilo na svakome koraku. Sakupljali smo ih po betonskim pločnicima oblijepljenim flekama žvakaćih guma, parkiću iza zgrade miniranom pasjim govnima, zidiću s puno opušaka iza debilnice (Centra za rehabilitaciju Novi Zagreb), livadici iza škole prošaranoj svakojakim smećem i pokojom špricom. Česta su bila i ona sasvim crna i velika od vrana koje su bile poredane na žici telegrafskog stupa puste tratine između Sloboštine i Velikogoričke ceste. Uz pokoje šareno perce od papige koje sam znala posve nasilnim putem izmamiti, plašeći je tako da se izbezumljeno zabijala s jednog kraja krletke na drugi, najveći pernati trofeji bila su prošarana kokošja i ona sasvim bijela guščja. Njih smo, naime, sakupljali u tajnim upadima u dvorište kuće s domaćinstvom peradi, smještenom malo dalje od naše zgrade. Marljive perlice su se u takvim trenucima pretvarale u komandosice koje upadaju u nečiju srpsku kuću.
Premda sam u tim trenucima osjećala nelagodu i strah (što ako iz kuće izađu striček i teta i na nas puste oštrog psa čiji je znak stajao na ulazu), ti nedopušteni upadi bili su jedni od onih uzbudljivih događaja koji su proizvodili trnce u trbuhu. Akcije su bile pomno planirane i izvođene u vrijeme poslijepodnevnog odmora stričeka i tete koji su tad ležali u dubokom snu kao mrtvaci na krevetu iza prozora sa zastorom na cvjetiće.
U tim nedopuštenim upadima na tuđi teritorij sudjelovali smo svi osim Sanjice koja je imala traumu od kokošinjaca otkad ju je sestrična Tanja iz Zagorja vrbovala da zakolju kokoš. Sanjica je, naime, tada bila primorana sudjelovati u mučkom činu koji se završio tako da su cure s velikim nazubljenim nožem za kruh u općem pernatom kaosu koki uspjeli do pola odrezati jednu narančastu nogu, a ostalo je morala dokrajčiti ujna. No, ovo nije bio prljav posao sličnoga tipa. Perad je u ovom slučaju bila u potpunosti nedirnuta i sakupljanje se odvijalo bez iti jedne kapljice krvi. Trebalo je samo sakupiti što više otpalih peraca koje smo poslije odnosili bakici s trinajstice na deseti kat.
Ona nas je za to obilato nagrađivala kovanicama, a papirnate novčanice dobivali smo kad bi se u hrpi sivo-crnog perja našlo i pokoje šareno. Uz moj doprinos, šarena su perca stizala i od Tee koja je svoju tigricu perušala po istoj metodi. A bakica je od nas otkupljivala perca kao sirovine za svoju umjetnost. Radila je veliku pernatu pticu u čast dr. Franje Tuđmana te se sudjelovanje u njezinom projektu učinilo kao iznimno povoljna prilika za pojačanje poprilično slabašnog džeparca tih sivih i škrtih dana. No, našim se roditeljima bilo kakav kontakt s ovom neobičnom staricom nikako nije sviđao i nakon što su nas prvi put upozorili na pogubnost ove razmjene dobara po naš tanjušan, ali koliko-toliko stalan i stabilan budžet s njihove strane, akcija za dodatni izvor zarade morala se odvijati u strogoj tajnosti. Što zapravo i nije bilo lako s obzirom na to da smo morali kontaktirati s vrlo aktivnim vanjskim suradnicima. Iako nikada nismo mislili da će se to jednog dana dogodili, u sakupljanju perja pridružili su nam se naš inače ljuti neprijatelj Salih i Alija koji se nije zvao Alija, već smo tako zvali njega i njegovu braću i sestre koju su se doselili iz Bosne. Alija je znao dobro rukovoditi s peradi koja ga se ne bi tako jako prepala kao svih nas ostalih pri ulasku u dvorište, već bi samo kljuckajući odšetala u smjeru Kviki grica koji bi im on spretno dobacivao. Grupa iz našeg ulaza, u suradnji sa Salihom, za to bi vrijeme što brže nastojala sakupiti što više peraca iz blatnog dvorišta punog prljavštine i stare krame. Dok smo mi sakupljali, Alija je na mjestu zadržavao opasno jato gusaka koje se svaki čas moglo okrenuti protiv nas. No cijeli taj deal s percima trebao je ostati neprimjetan nakon upozorenja koje smo dobili od viših instanci. Šverc-komerc smo dobro kamuflirali igrajući se Barbikama na kanalizacijskim šahtovima ispred ulaza tako da naši roditelji, koji su nas uvijek imali na nišanu, nisu ništa posumnjali. Za vrijeme igre u smjenama smo išli na privremeni rad sa Salihom i Alijom, nakon čega bi se pernati plijen unovčio kod starice čije bi sićušne plave oči zaiskrile od zadovoljstva ispod naboranih duplji koščatog lica.
I dok je grupa specijalnih izaslanika bila na tajnom zadatku, na velikom kanalizacijskom šahtu Dr. Kajfeš je pao u svoju uobičajenu ekstazu, ovaj put dodatno pojačanu s obzirom na to da nitko ionako nije shvaćao ozbiljno ovu kvaziigru koja je samo služila kao paravan iza kojeg su se odvijale neke mnogo važnije stvari. Naime, Dr. Kajfeš je naglo obolio od poremećaja svih ličnosti u jednoj, a da stvar bude gora, nitko od postojećih mu nije mogao stručno pomoći s obzirom na to da je on bio jedini doktor s diplomom.
Čas je postajao Bruce Lee i svojim karate pokretima branio Barbi od nevidljivih silovatelja, od kojih je on sam bio jedan od mnogih, čas bi je kao Rudolph Valentino u orijentalnoj odjeći vezao bodljikavom žicom i golicao po tabanima netom sakupljenim percima, čas bi kao Robin Hood pljačkao stanove izaslanika koji su izbivali, zatim u naglom obratu sve pokradeno razbijao kao Jimmy Hendrix sa svojom malom električnom gitarom, da bi već u idućoj sekundi kao Vojišljav Šešelj upao u Barbikin krevet, tepajući joj Oh, Bavbi svce i Velika Svbija na uho. Nije bilo čega nije bio. Poštar Duje što voli vas i štuje, Aca je uvek Aca (od napred i od natraške), Batman, Spiderman, Danko Bananko Bananaman, Tuđman, Branko ratatatira Kockica koji obilazi Barbi partyje i špijunira kontrarevolucionarno ponašanje partijskih dužnosnika i sam uhvaćen u zamku. I to sve u roku od pola minute da bi već u drugoj ko Slobodan Milošević predlagao jednu racionalnu državu nakon čega bi se odmah oformila skupina spontanih demonstranata koji su vikali Slobo, Sadame! s maskiranim Kajfešom kao vođom demonstranata. Slobo bi onda mutirao u Supermana Srbina Kajfeša i u pretijesnom Skiperičinom aerobic trikou s Barbikinim omiljenim stolnjakom na leđima bombardirao demonstrante bombama napravljenima od kamenčića zaglavljenih u kanalizacijskom šahtu.
Za to vrijeme Kajfešova osobnog pakla, iz kojeg su izbijale najmračnije strane njegove ličnosti maskirane u poznate osobe i junake, jedna je grupa specijalnih izaslanika krenula u isporuku netom sakupljenog perja. Ovaj put sam i ja bila u delegaciji koja se liftom uspinjala na deseti kat na kojem su nas čekala odškrinuta vrata maloga stana.
U stanu iz kojeg se širio poprilično neugodan miris, nimalo sličan lažnim poznatim parfemima iz Konjščinske koji su bili totalni hit, čekala nas je naborana starica. Bila je zadubljena u maketu velikog ptičjeg skeleta na kojem su bila nalijepljena perca. Stan ove čudne gospođe, osim goblenima svakojakih prizora, bio je ispunjen i raznoraznim prepariranim pticama koje su bile postavljene oko fotelje presvučene tamno zelenim baršunom. Rekla nam je kako su to lovački trofeji njezina muža koji je nekoć davno bio poznati lovac, a onda je za vrijeme komunizma završio u nekoj od mnogobrojnih jama s neidentificiranim žrtvama koje su se poslije pretvorile u iskopane kosture. Dok bi pričala o svome pokojnome suprugu, staricu bi uvijek zahvatilo neko sjetno raspoloženje kada bi njezine sitne plave oči postale vodeno same. A u cijelome kvartu i okolici zapravo nije bilo usamljenije osobe od naše bakice koju su svi nazivali ludom vješticom koje se treba kloniti. Mi djeca zapravo smo joj bili jedini prijatelji, iako nam je najdraži dio našeg prijateljstva bio kad bi nam ona dala sitniš, među kojim su se taj put našle i dvije papirnate novčanice, zbog nekoliko prošaranih perca, nakon čega su i svima nama porasla perja pa smo odmah otišli u dućkas i kupili si namirnice za pravu malu gozbu. 7 Gringa s okusom borovnice, 10 Bazooki, 5 malih Kinderladica i 5 Yupi sokića na slamku namjeravali smo odmah smazati na šahtovima. Jupi! Druga tura sakupljača je za to vrijeme donijela novu pošiljku perja pa smo svi skupa napravili piknik pauzu na kanalizaciji. Svi osim Kajfeša kojemu se ovaj put u osobnoj drami pridružio i Ken od Ane M., čime je ova osobna drama neslućenih razmjera postala dvosobna. Njih dva su sad zajednički patili od teške psihičke bolesti kojoj se ne zna uzroka ni lijeka pa su čas bili Mili Vanili i usklađenim plesnim koracima pjevali na playback, čas Poroci Miamija u kojima je Kajfeš bio crni porok, čas majstori iz A je to, upropaštavajući već ionako porazbijane i pokradene stanove, čas Mladić i Karadžić u pokolju plastičnih civila, čas Lolek i Bolek kao sportaši na Olimpijadi u Češkoj…
I kako nije bilo nikakvog načina da se zaustavi ovo poduplano ludilo na velikom kanalizacijskom šahtu, oformljena je nova delegacija specijalnih izaslanika u kojoj su u disciplinske svrhe obavezno morale biti uvrštene Svjetlana i Ana M., a ja sam im se morala pridružiti kao nepristran promatrač u besprijekorno Ariel bijelom. Kajfeš i Anin Ken su se nakon ovog naređenja strmoglavili na kanalizacijski šaht te naglo utihnuli. Kad su oba pala, nas tri smo krenule prema kokošinjcu iako se nebo sve više mrčilo i bilo je pitanje trenutka kad će nas sve skupa oluja omesti u našoj akciji „Perje“. U općem sivilu, kao guske u magli, kretale smo se u pravcu malog seoskog gospodarstva da bismo nakon nešto prijeđena puta iz drugoga smjera ugledale Saliha i Aliju koji su pod pritiskom guščjeg jata trčali u našem smjeru. U podlozi grmljavine i sivila, gonjeni pomahnitalim bijelim jatom, kao neki čudni maratonci, svi skupa smo hrlili natrag prema zgradi s čijeg se desetog kata strmoglavljivao pernati skelet velike ptičurine.
