Sloboština Barbie | Maša Kolanović

VJENČANJE IZ SNOVA

Premda već punih deset dana nije bilo uzbune, čak je i škola ponovo počela, baš taj dan imala sam neopisiv predosjećaj da bi sirena opet mogla zatuliti. Ali prava sirena, ne ona koju smo znali vrlo uspješno imitirati i njome plašiti prolaznike na parkiralištu ispred zgrade. Zapravo ne znam je li to bio pravi predosjećaj ili samo želja da stvarno zatuli, tako da ne moram ići na solfeggio i klavir koji uopće nisam vježbala pod krinkom svih tih uzbuna. Obuzeo me taj predosjećaj dok sam gledala telku i čekala mamu da se vrati s posla i odveze me u muzičku. Tih je dana na našim kanalima program bio koma. Samo Vijesti, Vijesti, Vijesti i Vijesti u sklopu programa Za slobodu. A na RTL-u su uvijek bile neke super reklame s pravom ljubičastom Milka kravom, procesom stvaranja Marsa i Snickersa od karamele, mlijeka, čokolade i kikirikija, radnicima koji nešto demoliraju na skelama postavljenima uz velike zube dok ih sve ne pomete gigantska četkica s Colgate pastom… To je bilo za dana, dok bi u kasnim noćnim satima neke njemačke tete koje se zovu Ruf Ann pokazivale velike cice s brojem telefona koji bi redovito počinjao sa 666. Ali tako kasno i u prisutnosti roditelja bilo je zabranjeno imati isprva upaljen, a kasnije i poprilično uspaljen televizor. Uglavnom, malo sam vrtjela Za slobodu, malo reklame na RTL-u, malo na Sky-u i taman kad su pustili Čavoglave i Marka Perkovića Thompsona, došla je mama, brzo mi pofrigala moj omiljeni meni jaje i pomfrit, nakon čega je trebalo krenuti u muzičku, o nou.

Slušajući predosjećaj, ipak sam otišla pohraniti Barbike u podrum, zlu ne trebalo. A u podrumu su se svi, naravno, spremali za igru. Sretnici koje mame i tate nisu tjerali da idu u muzičku, folklor, engleski i ritmiku, sretnici koji su (ako se ne računa škola) mogli svoje vrijeme provoditi kako god i gdje god su htjeli, dok su mene moji upisivali na sve te muzičke, latinski i grčki… I svaki put kad bih se ja tome opirala, bila bih optužena kao skitnica koja bi samo peglala pločnike.

Da stvar bude gora, baš taj dan u podrumu su se trebali vjenčati Ken od Ane M. i Deina Barbi, u kapelici za koju je trebala poslužiti olupina starog televizora koji je netko od susjeda ostavio u podrumu i tamo stoji od stoljeća sedmog, prislonjen uz veliku kantu s kiselim kupusom tete Munjeković. I dok sam ja u koferić za muzičku pohranjivala kajdanku, Markovićevih 555 izabranih tema za solfeggio, etide i sonate, u podrumu se spremala Barbi svadba od nekoliko pravih i tristotinjak zamišljenih uzvanika. Sve je bilo spremno: i automobili – cipele okićene svakojakim vrpcama, i riža za male Barbi konfete, i velika bijela cipela Aninog tate broj 45 koja je trebala biti limuzina za mladence, i svećenik kojeg je glumio Sanjičin Ken, i buketić od djeteline iz parkića iza zgrade koji je Deina Barbi trebala baciti ne bi li ga uhvatila neka od Barbi sretnica, i djeveruše, i puno rodbine i prijatelja koji su se većinom htjeli samo dobro nalokati i najesti na toj najvećoj Barbi veselici do sada.

A da stvar bude napetija, kum Aninog Kena trebao je biti ni pet ni šest nego Dr. Kajfeš koji je neposredno prije vjenčanja pokušavao Deinu Barbiku na sve načine odgovoriti od vjenčanja i spasiti od ralja učmalog života koji ju je čekao s tim kretenom od Aninog Kena. Ali ne! Ta sponzoruša nije se dala odgovoriti. Mali tirkizni biseri koje joj je poklanjao Anin Ken bili su važniji od sve iskrene ljubavi i poljskog cvijeća koje joj je Dr. Kajfeš tako uporno donosio, pjevajući joj očajničkim i promuklim glasom Đurđevdan svake večeri ispod prozora, ponekad i Il’ me ženi il’ tamburu kupi, ja u nešto udarati moram, kad bi sve već potpuno otišlo k vragu. U onim sentimentalnijim trenucima znao joj je pisati i neke pjesme, koje je uz malu plastičnu gitaru u boli samoće uglazbljivao. Ali ona je omalovažavala sve te iskrene osjećaje i proračunato pristala na brak iz materijalne koristi. Doktoru Kajfešu taj dan svakako nije bio baš najsretniji, ali je morao hiniti veselje svojim prisilnim smiješkom koji mu se nije micao s face, kao što se nikad nije micao s face niti jedne Barbike, koliko god je trenutak bio ozbiljan, pa i smrtan. Bilo je čak i nekih pokušaja fizičkog obračuna između Dr. Kajfeša i Aninog Kena, ali oni su svi uglavnom završili tako da bi Kajfešu otpao neki ud već ionako rasklimana tijela. U zadnjem obračunu nepovratno mu se demolirala već izgrižena desna ruka tako da je svaki pokret predstavljao moguću opasnost od njezina ispadanja. Moja ga je Barbi nakon svake nezgode tješila lažnim poljupcima, utisnutima u zrak udaljen centimetar od njegovih spaljenih obraza, slično onom koji sam ja uputila mrtvom dida Viki kada me na njih tjerala teta Marija jer je takav običaj na sprovodima. No, nije ni čudo što se Deina Barbi gadila Kajfeša. Naposljetku, kakav bi je život čekao s takvim čovjekom? Samo nesretna dolina suza i patnji, raznorazne invalidnine i socijalne pomoći, dok je s Aninim Kenom mogla dobiti pravi život kakav je oduvijek priželjkivala: gomilu plastičnih bisera i malih stvari Made in Taiwan, China, Malaysia ili Philippini koje neprijeporno trebaju svakoj modernoj ženi kao što je Barbi. Plus, nakon vjenčanja, Anin joj je Ken obećao da će medeni mjesec provesti na Bahamima. Naravno, Bahamima u smislu tirkiznog lavora i suncobranića iz voćnih kupova u Ledo centru.

Tamo će Deina Barbi promijeniti tisuću kričavih kompletića za svaki dio dana, dokono će piti koktele pored hotelskog bazena i ići na masaže kod domorodaca za jeftine pare, izigravajući Poolside Vacation Barbie sve dok ih smrt ne razdvoji. Uglavnom, Dr. Kajfeš i Anin Ken spor su izgladili u nekoj birtiji, dobro se naroljali i pobratimili, iz čega je proizašlo i svadbeno kumstvo. Premda se poslije petljao s mnogim Barbikama, Dr. Kajfeš nikad nije zapravo prebolio Deinu Barbi.

I tako se imala odigrati ta svadba baš taj dan, a ja i moja Barbi radi glupe muzičke nismo mogle prisustvovati svečanom događaju. Ja sam ko neka bijednica bezrazložno pohranjivala svoje stvari u šupu, dok su svi ostali bili u slavljeničkom elementu. Kajfeš je čak nabavio malu hrvatsku zastavicu nataknutu na čačkalicu kojom je namjeravao vijoriti iz automobila, a Dea je predložila zamisao nevidljivog tamburaškog orkestra koji se upravo spremao doći po mladu. I mali darovi za mladence bili su tu (zapravo Lego kocke omotane u šarene papiriće i svezane tankom vrpcom). A sve to trebala je snimiti Bornina Skiper s malom videokamerom koja nije bila original Barbi, već ju je Borna sretnik slučajno dobio u Kinder jajetu. Sve sam to vidjela svojim očima i pokislo odlazila iz podruma u plavi Renault 4 u kojem me mama već prilično živčana čekala i trubila da požurim jer ću inače zakasniti na solfeggio. I dok su se iz podruma čuli zvukovi komešanja uzvanika i ijujuškanje nevidljivih Barbi tamburaša, ja sam ulazila u plavi Renault 4 koji me vodio ravno do Osnovne muzičke škole Pavao Markovac na Trgu žrtava fašizma br. 9. Kad sam u autu ponovo pokušala nešto reći u pogledu svojih interesa i ambicija koje se nisu poklapale s onima mojih roditelja, mama se počela derati na mene neka smjesta umuknem jer da je ona mogla napisati već tri doktorata koliko je vremena potrošila čekajući me u autu ispred muzičke. Ostatak vremena smo šutjele vozeći se prema gradu. Zamišljala sam kako je sad u podrumu. Svatovi su sigurno već krenuli prema televizoru, auti trube, tamburice sviraju, nevjesta je uzbuđena zbog Barbi vjenčanja iz snova koje treba biti najsretniji dan u njezinom životu, dok Dr. Kajfeš pjeva, mašući zastavicom, a zapravo ga duša peče i boli jer se danas ima udati ona koju voli… Možda će čak pokušati u afektu probušiti oko Aninom Kenu hrvatskom čačkalicom te tako vjenčanje iz snova pretvoriti u krvavi pir. No, sigurno je malo osiguranje već imalo pod kontrolom Kajfeša. Tako sam ja mislima bila ispod zemlje, a iznad se odjednom začuo taj prepoznatljivi zvuk. Zatulila je! Zatulila je sirena za zračnu opasnost, baš onako kako sam predvidjela! Naravno, iako ne mogu poreći da me zapravo bilo strah jer je to bio prvi put da me sirena zatekla izvan Sloboštine, u dubini mog naizgled nesretnog bića bilo mi je ipak na neki način drago što su solfeggio i klavir za danas sigurno propali, plus Barbi imovina je na sigurnom. Mama je za to vrijeme potpuno preuzela ulogu kaskadera: jednom je rukom okretala volan 360 oko Umjetničkog paviljona, dok je mene gurnula ispod stražnjeg sica radi opasnosti od snajperista. Naime, tad je u Zagrebu sve bilo puno snajperista. Teta Munjeković je pričala kako joj je teta Staneković rekla da je teti Pilko neki dan ispala vrećica iz tramvaja i dok se ona saginjala da je pokupi, jednu su ženu iza nje baš u tom trenutku upucali snajperisti. Striček Horvat je čuo da je Mamutica puna četnika i petokolonaša koji ispod spuštenih roleta imaju na nišanu apsolutno sve, uključujući i nas koji smo se igrali ispred ulaza kad bi nam dosadilo u podrumu. Rekao je striček Horvat kako su sve te Mamutice, Super Andrije i Rakete pune puncate naoružanih Srba i četnika.

Ležala sam tako ispod zadnjeg sjedišta i gledala izlomljene slike grada u vožnji od koje mi je došlo zlo. Mama se probijala gradskim prometom u pravcu Novi Zagreb. Kad smo napokon stigli u Sloboštinu, pojurila sam ravno u podrum, a tamo sam bome imala što i vidjeti. Svadba je već bila u poodmakloj fazi. Pola Barbika je pijano ležalo za stolom, Deina Barbi razmatala hrpu svadbenih poklona, dok se Dr. Kajfeš penjao na stol da bi ruku pod ruku s Aninim Kenom zapjevao: Stići će vas naša ruka i u Srbiji…