To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

VII.

Tuga se u meni počela prikupljati vrlo rano. Nije se odmah tako zvala, a i kasnije sam tom riječju samo prekrivao, kao plahtom, nešto čemu nisam mogao razabrati ni točan razlog ni početak. Kad je izvana pritiskalo, nalazio sam snage za otpor; ali u razdobljima zatišja, kad su trenutna razinuća bila pokrpana, potapala me neopravdana snuždenost, mlitavost, razotkrivalo se koliko sam slab.

Otkako pamtim, u sklopu s očinskom odsutnošću, središnja tema u kući bio je novac. I jedno i drugo, premda se brižno izbjegavalo spominjati ili baš zato, čučalo je u temeljima svakog razgovora, kao pritajeni magnetski pol upravljalo svakim korakom. Čak i da je imala od koga, mama ne bi nikada posudila novac. Odlučno je ponavljala da ćemo se pokrivati koliko nam je deka dugačka. Pa smo napukla stakla liječili ljepljivom trakom. Pretvarali se da nas ne smeta nestajanje slike na ekranu, niti što se televizor naposljetku sveo na radio. Rublje je mjesecima prala ručno, dok se nije prigrnulo dovoljno za majstora. Ja sam bez ičijih uputa, na što bih zacijelo trebao biti ponosan, naučio baratati cijevima i električnim vodovima. Ali mrzio sam tu kuću s kojom smo živjeli u simbiozi; o njoj smo životno ovisili, zrcalila je naša unutrašnja stanja kao i naša ograničenja, bez ustezanja pokazujući cinizam prema svim naporima koje smo ulagali da joj usporimo starenje. Ne gubeći daha, dodavala je svježe pukotine zbirci na zidovima, iznova ispisivala plijesan u preličenim kutovima i hrđu na metalu, proljeća dočekivala istrunulim olucima, oljuštenom drvenarijom, prokisnućima. Sebična i nezahvalna poput djeteta pred pubertetom, zahtijevala je neprekidnu usredotočenost na obuzdavanje barem vanjskih znakova rasula, skupo naplaćujući ignoriranje. I oko nje, uvijek je nešto vapilo za kresanjem, šišanjem, iskapanjem, prigrtanjem na hrpe, spaljivanjem, barem metenjem. U konjunkciji sa svakodnevnom kalvarijom posuđa i veša, vrećica iz dućana i vreća za smeće, taj je koloplet Tantalovih muka skrojen po čovjekovoj mjeri, tijesno uz tijelo, da ih nosi dok mu ne požderu i zadnji gram životne radosti.

Kako je sve više misija prelazilo u moju nadležnost, rasla je moja želja za osvetom, da kuću prepustim milosti neba, korova i razne gamadi; likovao sam zamišljajući se kako kampiram među ruševinama. A mama, što je više pobolijevala, što je manje bila sposobna sama se brinuti za stvari, to je teže podnosila njihovo nesavršenstvo. Uslijed bolesti kao i tragičnih životnih tumbanja, posve je omekšala, izgubila zapovjedničke odlike; ja sam joj utoliko više nastojao ugoditi, preduhitriti njezine primjedbe, svjestan koliko pati zbog svega što joj izmiče kontroli. I posljednjih mjeseci, kad više nije ustajala, u očima joj se mogao jednako pročitati ožalošćeni prijekor, čak i zbog onog što pogledom nije mogla dohvatiti iz kreveta, gnijezda paučine na katu kao i sve što se sa mnom zbiva izvan kuće.

Nije da sam odrastao u velikom siromaštvu. Istina, imao sam puno razumijevanja za oduševljenje junakâ Alana Forda kad bi napokon utjerali svoju plaću od jednog dolara i pohitali ga potrošiti na pizzu i kriglu piva; to se doimalo najslasnijom hranom na svijetu, i jednim od vrhunaca sreće koju svijet može pružiti. Također, od sve književnosti koju sam gutao, najviše su me oduševljavali opisi fantastičnih gozbi, imena jelâ za koja sam samo naslućivao kako izgledaju. Ipak, imao sam gotovo sve što i moji vršnjaci; ne baš istodobno, i vremenski zaostatak često je bolio, ali naučio sam živjeti s tim. Odjeća mi je, premda rijetko nova, uvijek bila uredna, a svake se godine našlo i za moja ljetovanja. Mama odricanje od svojih nije smatrala nikakvom žrtvom; od svijeta je vidjela više nego dovoljno.

Prvo kompletno spolno iskustvo dogodilo mi se na moru, usred studija. Neuvjerljivih pokušaja bilo je i ranije, više zbog onog čime su se drugi odavno kitili nego zbog istinske želje. Nije ni opravdano zvati ih pokušajima, jer inicijative su dolazile isključivo s druge strane; a cure kojima sam nečime pobudio znatiželju redom su odustajale čim bi zagledale pod površinu. Ni kasnije, nikad nisam poduzeo ni najmanji zavodnički korak, premda me itekako privlačila ženskost. Žudio sam za njihovom toplinom, mekoćom, zaobljenostima; ali ništa nisam poduzimao.

Nju sam poznavao od djetinjstva. Izdaleka, jer premda smo stanovali blizu, dvije godine među nama bile su nepremostive za nadu koja se budila svaki put kad smo se mimoišli, da će na meni ugledati nešto dostojno pažnje. A ona je prolazila ne gledajući ni u što vidljivo, noseći na sebi neku nezgrapnost, poput krupne, silom prizemljene ptice; hodala je uvijek uza sâm rub ulice, zapinjući o zidove, povremeno zastajkujući kao pred opasnošću koja je jedino njoj raspoznatljiva, ili možda baš njoj osobno namijenjena. Kraj nje sam se zatekao u svega nekoliko skupnih prigoda; govorila je tiho i sasvim rijetko; povremeno su joj se otimali uzdasi, neprimjereno, bez ikakva povoda; ako bi se nasmiješila, to je bilo s vidljivim naporom. Na licu joj se samo s puno dobre volje moglo pronaći istinske ljepote, čak i osobnosti; ali ipak me često posjećivalo u samoći, zbog bliskosti koju sam osjećao među nama. Potom sve rjeđe, dok je nisam posve zaboravio.

Ipak, te godine na morskim praznicima, ne samo da je ona mene prepoznala nego mi se i obradovala. Bilo je to u disko-klubu improviziranom u podrumu obiteljske kuće, jedinoj ustanovi zabavnog tipa koja je, u jeku ratnih zbivanja, prkosila usahnuću turizma u tom mjestašcu izuzetom iz svake oprezne brošure. Veći dio prostora predviđenog za ples mirno je zauzimala lokva neutvrđena podrijetla; dva ili tri tipa kraj nje su se pokušavala drmusati uz muziku koju je zacijelo odabrao nekakav zidarski pomoćnik, bolno zaglušujuću; a iz dna prostorije, tako mračnog da sam to jedva razabrao, netko mi je mahao, s entuzijazmom, široko nasmiješen.

Ona mi se ne samo obradovala nego me nakon kratkog  i uzaludnog konverzacijskog nastojanja uzela za ruku, iznenađujuće hladnim premda od znoja gnjecavim prstima, te odvela do najbliže plaže. Tu sam spoznao, bez verbalnih odlaganja, da joj je dah prilično obogaćen alkoholom, odnosno da nisam osobito zaslužan za dragost u njezinim očima. No bistrina namjera, i okretnost ruku, nisu bile narušene; u samo nekoliko poteza, na pijesku romantičnom koliko i brusni papir, pod posve nezainteresiranim zvijezdama, lišila me bremena nevinosti.

Sasvim sigurno, nisam joj bio prvi, ali vjerojatno sam bio zadnji. Dva tjedna kasnije, na stupovima u kvartu osvanula je osmrtnica; progutala je sve što se zateklo u kućnoj apoteci. Raspitivanja su me donekle utješila: to nije imalo veze sa mnom, već se vjerojatno radilo o dovršenju procesa koji je u njoj zrio od djetinjstva. Premda su upućeniji govorili o nekoj nedavno izgubljenoj ljubavi, i oni su bili skloni ocjeni da je u pitanju samo kap koja je prelila odavno punjenu čašu. Svejedno, radilo se o mojem prvom doživljaju; nije bilo lako u razmišljanju o tome sasvim izbjeći egocentrizam, ne iščitavati neugodne konotacije.

Tijekom studija dogodilo se još samo jednom, i taj je put izraslo u trajanje, u ono što nazivaju vezom. Prilika nije nedostajalo. Muški su primjerci među curama bili dovoljno rijetki da nijednog ne zaobiđe njegova porcija pažnje. Ali deficit mojih reakcija na podražaje, sklonost da se između predavanja zalijepim za zid i kronični manjak dara za popunjavanje razgovora vlastitim dosjetkama, brzo su me svrstali u kategoriju fakultetskog inventara, među vodene glave, četvrtaste naočale i prišteve: one kojima se obraćaš samo s nekim praktičnim razlogom. Bilješke s predavanja zaista se isplatilo posuditi od mene, jer sve sam bilježio kao uzorni činovnik. To ne znači da su se u mojoj glavi prerađivale u nešto spektakularno; nije da ne bih bio volio imati za reći oštroumnih i raskolničkih stvari, o knjigama i o drugom, ali postajalo je sve očiglednije da je moj umni potencijal rezerviran za prikupljanje podataka i podatnost. S tim sam također naučio živjeti, utoliko lakše što nitko nije pokazivao da mu smeta.

Mama se bila namrštila na fonetiku; za njemački je imala nešto više sluha unatoč vlastitoj njemačkoj epizodi – od toga je moglo biti nekakve konkretne koristi. No kad izbor već nije mogla promijeniti, prigrlila ga je kao vlastiti, i jedini ispravan, sve do djetinjstva posežući za argumentima da nas oboje uvjeri kako sam predodređen upravo za studij njemačkog i fonetike. U vrijeme ispita oslobađala me svih zaduženja, hodala je na prstima, kuhala mi kavu za noćna učenja. Svom je tom brigom upravljao snažan koliko i pogrešan predosjećaj da ću prije diplome izgubiti motivaciju i odustati; to bi potvrdilo i zapečatilo našu zajedničku propast, ipak neizbježnu unatoč svim koprcanjima, jer sveznajuća ruka neće nam oprostiti enigmatičnu krivnju koja s nama putuje tko zna koliko već naraštaja. Simbolička vrijednost diplome bila je daleko važnija od praktične; postala je mamin obzor i životni projekt, čiji će uspjeh ili neuspjeh prevagnuti na stranu globalnog smisla ili besmisla. Da sam nakon završenog fakulteta potonuo u poroke, ili pak odbio dalje sudjelovati u svijetu, pretvorio se u apsolutno ništa, to bi bila manja tragedija; trebalo je steći diplomu.

To sam učinio među prvima u svojoj generaciji, i odmah upisao poslijediplomski. I to iz književnosti; na krilima diplome odrađene da udovoljim vanjskom svijetu, ohrabrio sam se posegnuti za onime što je tražila duša. Kad sam odslušao predavanja, međutim, nije se dogodila želja za polaganjem ispita. Dan za danom otvarao sam bilješke, gledao u njih, pa ih zatvarao i vraćao na policu, dok se nisu na njoj okamenile. Premda je podržavala moje znanstveničke ambicije, mama nije imala prigovora kad sam od njih odustao; dobila je svoju diplomu.

Moja me prva veza potapšala po ramenu na jednom od tih predavanja. Držao ga je profesor čuven po svojem pletenom cekeru, i po, katkad vrlo dugačkim, dlakama koje su mu provirivale iz nosa. Ne sjećam se naziva kolegija, ali mogao je biti “Razni članci uživo”, jer taj živi spomenik naše kritičke škole, spomenute u svakom ozbiljnijem teorijskom leksikonu, predavao je jednostavno čitajući neku od svojih brojnih publikacija, širokog raspona i nedokučive međusobne povezanosti. Fotokopije teksta bi izvadio iz cekera, uredno posložio na stolu, te s njih čitao ujednačenim, savršeno pribranim ali svečanim glasom, likvidirajući stranicu po stranicu, ne podižući pogled prema publici, koja je mirno razgovarala među sobom ili čitala novine.

Nju sam bio ranije zapazio. Na predavanja je dolazila s prijateljicom, od koje se nije odvajala, i koju bi nedvojbeno ocijenio atraktivnijom tko god bi im pristupio s nekakvim nakanama. Kako ja nisam imao nikakvih nakana, vjerojatno ne bih upoznao ni jednu ni drugu da se prijateljica nije razboljela; sasvim sigurno ne bi mi preko ramena stigao papirić na kojem je pisalo nešto o uzbudljivosti predavanja. Tema je bila samo poziv da potražimo druge, što smo i učinili, razmijenili još dvadesetak papirića ali na kraju samo osmijehe. Otišli smo svatko svojim putem i tako bi zasigurno bilo i sljedeći put, da nas umjesto predavanja nije dočekala obavijest da je profesor preminuo.

Bez tog nenadanog dobitka, izvjesno je da ne bismo bili otišli na kavu; sljedeća kava, dva dana kasnije, de jure je inaugurirala našu vezu. Na drugoj se kavi nije dogodilo ništa više, ni manje, nego na prvoj: čavrljali smo kao ljudi koji su se upoznali čekajući svaki svoj vlak ili zubarsku uslugu, u opuštenosti koju nije pomućivala ni slutnja zajedničkih projekata. Ali ta druga kava nije bila slučajna nego s predumišljajem, i nastavkom u vidu treće, a time je otklonjena svaka sumnja: bili smo u vezi.

Ona se dosta razumjela u pravne stvari, i držala do njih. Geni, neupitno; nasljeđe oca odvjetnika. Zapravo je htjela studirati pravo, i u zadnji tren, tko zna zbog čega, posrnula prema književnosti. Siguran sam da bi bila postala izvrsna sutkinja, ili stručnjakinja za sporove u stečajnim postupcima; ali činjenica je da su je nakon magisterija uzeli za asistenticu, te i danas pedantno obavlja svoje dužnosti na jednoj od književnih katedri.

Razvoj naše veze, polagan ali postojan, doveo nas je na prag intimnih odnosa. Prag je, u formalnom smislu, činila njezina nevinost, premda nije bila za nju emotivno vezana, niti je etički kontemplirala njezin gubitak. Problemi su spadali u domenu obiteljsko-materijalnog prava: brinulo ju je što će se dogoditi ako zatrudni, i samo ju je donekle umirila moja prisega da bih u takvom slučaju postupio na najčasniji od svih zamislivih načina; vidjelo se da bi joj ipak više značilo da potpišemo predkoitalni ugovor. Tu bi nedvojbeno dragocjena bila i tatina uža struka, autorska prava. No i nakon što je postignut sporazum da će se dogoditi, dugo je bez odgovora ostalo kako. Netko od njezinih roditelja i braće (dva, plus sestra) uvijek je bio kod kuće; moju je bilo razboritije ne računati. I tako smo dva ili tri mjeseca, do prve eksperimentalne prigode, teoretizirali seks.

U međuvremenu, stekao sam pravo na predstavljanje roditeljima. Primili su me srdačno, nasmiješeno se raspitivali o mojima, ja sam nasmiješeno frizirao odgovore, i prema njezinim riječima, ostavio besprijekoran dojam pristojnosti. Ona mi je svaki put odsvirala nešto na klaviru, jednu od Beethovenovih ili Mozartovih sonata, stvorenih da ih pristojne gospodične, dokle potraje čovječanstvo, reanimiraju uz čaj iz secesijskog porculana, koji nam je, katkad s kolačima i uvijek s blagonaklonim osmijehom, donosila njezina iznimno lijepa i jedva zamjetno šepava majka.

To su bili trenuci neslućenog mi estetskog blaženstva; prilika koju je dugo iščekivao pritajeni, točnije egzistencijskim lancima okovani esteta u meni. Ona bi namjestila stolčić na vrlo preciznu udaljenost, sjela uspravna kao božica, zabacila kosu preko ramenâ, duboko izdahnula pritom se kao oslobađajući svega što je prisiljava da dotiče zemlju, jednako duboko udahnula ali ne više onaj običan, svima dostupan zrak, te bi se nad tipke podigla krila, spremajući se u nebo ponijeti nevinu dušu. Zabacivanje kose, osim vizualne blagodati (uho koje je moralo biti naručeno u nekom proslavljenom atelijeru jer se takva ne susreću u prirodi; vrat od pogrešno odabranog materijala, koji je izazivao strah da će milovanje ostaviti masne otiske), donosilo je i valove mirisa lavande, kamilice, metvice, cimeta. A onda bi njezina dva leptira stala udvarati tipkama, mazno ih oblijetati, čas sramežljivo, čas u zanosu te plesne čarolije, vrtoglavo zamršene ali programirane do posljednjeg pokreta.

Njezina majka nikad nije ulazila bez kucanja, ali nam nikad nije ni uskratila barem jednu intervenciju; dovoljno da zauzda naše zagrljaje na kauču. Više od inkvizicijskih motiva, dovodila ju je dosada, umotana u sasvim vjerodostojnu simpatiju prema našoj vezi. U stanu se, s obzirom na ženu koja je dolazila dvaput tjedno, nije imalo bogznašto pospremati; suprug ga je poimao isključivo kao spavaonicu; svoje nastavničke aktivnosti na fakultetu već je bila okončala, a i u istraživačkoj djelatnosti, nakon trideset godina posvećenih bogoslovnoj znanosti, zacijelo je ponestalo neotkrivenog. Pa bi sjela k nama i dala se na evociranje mladosti, koja bi hitro procvjetala na njezinu licu, ionako zapanjujuće konzerviranom. Tek sam promatrajući joj lice – taj snažni argument obrane najpodmuklijeg od svih masovnih ubojica: vremena – prepoznao svu ljepotu njezine kćeri, jednu od onih koje ne zabljesnu na prvi pogled ali nagrađuju strpljenje, i još važnije, godine okreću u svoju korist. Pred očima mi se blistavo ukazivala ljepota koju će na njezinom licu dokraja isklesati tek zrela dob, i koja bi, moglo se već oćutjeti, utjehom obilato napajala moju starost. Na trenutke, to je izgledalo gotovo sasvim moguće.

U aneksu tatinog odvjetničkog ureda započeo sam djelatnost sudskog tumača za njemački, te s vremenom razvio prevoditeljsku agenciju, za sve gospodarske grane i sve svjetske jezike. Vjenčani poklon, stan od trideset i sedam kvadrata, zamijenili smo za dvostruko veći, te razliku otplatili u šezdeset i osam mjesečnih rata. Moje su dužnosti bile vaditi posuđe iz perilice, dovoziti naše kćeri iz vrtića i kućanske potrepštine iz jednog od trgovačkih centara, dvaput mjesečno. Kad je starija upisala dizajn uspjeli smo joj od ušteđevine kupiti garsonijeru, premda je dobar dio bio otišao, uzalud, na operacije u Švicarskoj, kad je mlađa, neobjašnjivo, izgubila vid. Rado smo pozivali prijatelje na večeru; u tim sam prigodama ja preuzimao kuhinju, reproducirajući fantazije gastronomskih genija, iz luksuznih izdanja kojima sam posvetio zasebnu policu. Supruga me napustila u sedamdeset i četvrtoj; tri proljeća kasnije ponovno smo se spojili, zauvijek, u tihom nam mirogojskom domu.

Realno govoreći, to je bilo moguće koliko i da se Gregor Samsa zaista pretvori u hrušta.

Sve je već tada bilo unutra, premda tek u zametku. Tada, to se ukazivalo tek sramežljivo, u bezopasnoj daljini, kao u filmu koji u svakom slučaju, ma koliko potresan, veći od života, vječan, dođe do imenâ glumaca i rekvizitera. Ipak, raslo je i sazrijevalo, strahovito brzo poprimalo obličje mojeg tijela, sve se udobnije u njemu osjećalo, dok nije preuzelo kontrolu nad njim i stopilo se s cjelokupnim okruženjem; sve je egzotičnijim postajao prizor umiven nekom drugačijom svjetlošću.

Dosegavši potpunu zrelost, to me više nije napuštalo, samo je mijenjalo lica, nova dodajući kao varijacije već viđenih, uglavnom ipak manijački ponavljajući ista.

I evo već petnaest minuta stojim gol do pasa pred ormarom. Hlače sam nekako navukao ali onda ostao zuriti u obješene predmete, nemoćan za bilo kakvu odluku, nemoćan da se pomaknem, kamoli zakoračim na ulicu. I evo se gadim nad sve gnusnije zabrađenim licem, nad čarapama koje su se usmrdjele na nogama, nad zabalavljenom maramicom koja već danima leži na podu, ali bilo što u tome promijeniti iziskuje pregolem napor. I evo se ne mogu sjetiti ni jedne jedine riječi dok mi kolega s posla priopćuje da mu je preminuo otac, kamufliram se ojađenim licem, potresenom šutnjom, polaganjem ruke na rame. Dok mi drugi, telefonom, objašnjava zašto su mu ženi izrezali maternicu, listam časopis koji mi šalje Peugeot Hrvatska kao vlasniku jednog od njihovih proizvoda, i spustivši slušalicu udubljujem se u uvodnu riječ Jeana-Claudea Fontasa, generalnog direktora sretnog što nas ponovno susreće i to u još većem broju, te se nada da nam je svima ljetni period bio plodonosan. Iznad članka je fotografija: Jean-Claude Fontas vidljivo zna što je sreća, obrazi su mu glatko izbrijani, zubi vrlo bijeli, sat masivno zlatan; sjećam se da sam osjetio nešto donekle nalik sreći, odmjerenije rečeno uzbuđenje, zajedno s mirisom novog auta, plaćenog kreditom, kad sam otvorio vrata i oprezno sjeo na najlonske omote. Ne nikada nisam ozbiljno pomišljao na samoubojstvo, to ipak podrazumijeva određenu hrabrost, u krajnjoj liniji inicijativu. Ali evo me usred noći na balkonu gornjeg kata, preklinjem Boga neka postoji makar toliko da me satre, odmah, ili premjesti u bilo kakav drugačiji svijet. I evo nam još jednog proljeća, još jedne zime, još jedne runde opranog rublja koje treba razvući po žici. Koji je prizor manje nepodnošljiv, vrane na zimskim skeletima stabala ili proljetna euforija pupanja? Zašto rascvala magnolija asocira jedino na povraćanje? I evo više nije 23 nego 28, na brojkama se jedva vidi razlika, ili je možda trideset osam, ne sjećaš se, nema u tih petnaest godina ničega dostojnog sjećanja a ipak je sadistički pretrpano, grcaš i gušiš se u uspomenama, bljutavim, mrtvim, tuđim, razgrćeš to blato iz dana u dan, do iznemoglosti, uzalud, ne bi li ugledao nešto novo, drugačije, svoje, promatraš kako s juga, u zamjenu za pjevice, pristiže još i još vrana, morbidnih božićnih ukrasa, povješanih po granama kao fekalije, kao trupla koja je more izbljuvalo nakon eshatološkog potresa u južnoj Aziji, jedino bi takav donio olakšanje, kad bi sve zaravnao, ali ovdje ih nema, jedino sitni kvarovi, televizor, kotlić, bojler, ne znaš to sam popraviti ali ne zoveš majstora, nastojiš živjeti s tim, ne izlaziš na balkon jer je jedna sjenica izabrala tu se odrveniti, s nožicama uspravljenim kao u molitvi, to shvaćaš kao nebeski znak, kao osobno ti upućenu poruku, sve shvaćaš osobno, sve je osmišljeno upravo da uveća tvoju patnju, žaljenje nad sobom okružilo te visokim bedemima, ništa iza njih ne postoji, i ono zaista gnusno je da su ti prirasli srcu, ništa nećeš učiniti da nestanu premda te čitav svijet boli gdje ga god dotakneš, gnusna ti je vlastita egocentričnost ali naučio si živjeti s njom, jedino brineš da te takvim ne prokazuju, zagledaš ljudima u oči da provjeriš primjećuju li, nećeš li nazrijeti kakvu poruku za sebe, želiš pristupiti bilo kome na ulici da ga pitaš kako mu uspijeva ići kamo god ide, učiniti još ijedan korak, želiš stablo upitati kako mu, za ime Božje, u ime čega, uspijeva tolike godine stajati uspravno, strah te progovoriti pred šalterom ili u mesnici, da ne izleti nešto neljudsko, ili ne brizneš u plač, bilo što te u stanju potaknuti na plač ili na povraćanje, masakr što je vrijeme počinilo na licu koje nisi vidio od osnovne škole, osmijeh kojim te u prolazu okrznulo djetešce u kolicima, list koji se otkinuo s grane i bez šuma legao uz svoju braću, umara te misao na sve to lišće koje raste po granama samo da bi palo, na prašinu koja se nesmiljeno nakuplja, na sve knjige koje mučki pritišću s polica, sarkastično nijeme, preteško je i pokušati se sjetiti nečega što unutra piše, kolosalan ti se umor navalio na leđa, a evo na stolu još jednog rukopisa, petsto stranica koje treba korigirati, kako bi se moglo preuzeti sljedećih petsto, ne bi li se petsto knjiga kasnije preuzelo urednički stol, i s njega na korektorski slalo stotine jednako uzaludnih, autor je rođen tisuću devetsto šezdeset treće, pedeset pete, želiš ga nazvati da mu čestitaš na ustrajnosti, što i dalje niže slova po papirima, želiš istog časa otići k njemu da ga pitaš kako uspijeva biti živ, i evo nas sad u koloni, gotovo živi gnječimo se od semafora do semafora, pljušti kiša, jesenska, proljetna, i sad se više uopće ne mičemo, mirno sjedimo svatko uz svoje brisače, dobro je tako, i čuda se povremeno događaju, možda će čudom kiša odlučiti da više nikad ne prestane, da ostajemo sjediti u autima sve dok ne zahrđaju i istrunu, i naša tijela skupa s njima.

Ali naša je veza trajala gotovo dvije godine. To je tako urnebesno da moram još jednom napisati: gotovo dvije godine. To je više od šesto dana. To su deseci filmova u kinu; njezin je omiljeni žanr romantična komedija, s umilnom glazbom i happyendom, ako je moguće s Edwardom Nortonom oblajhanim u plavo (trebalo se toga sjetiti!), u ulozi svećenika koji se nakon pogibeljne introspekcije ipak otrgne iskušenju zaljubljenosti. To je stotinjak sjedenja u kafićima, i stotinjak čajeva s njezinom majkom. Čiji pogled, ma koliko se trudi gledati drugamo, prije ili kasnije zapne na tamnoći moje kože, kose, očiju, i kroz simpatiju proviri tjeskoba koju izazivaju moje eventualne bračne nakane s njezinom kćeri.

Štoviše, u tom pogledu na trenutke bljesne poruka, kompozitna ali poput dijamanta britko artikulirana i podešena na frekvenciju mojih najintimnijih receptora: prvo, da kozmetički aduti kojima joj kćer držim u zaluđenosti ne pobijaju moju nedodirljivost, pripadnost onima koji su simpatični samo do kućnog praga; drugo, da sam kćeri ipak pripušten zahvaljujući majčinoj herojskoj velikodušnosti; treće, neka mi ne pada na pamet da bi moj opsjenarski uspjeh kao i ta velikodušnost mogli biti išta doli privremeni; i četvrto, da se od mene očekuje iskupljenje za transgresiju i krađu, u vidu što bržeg nestanka.

Kako prikladna riječ, privremeno, od sâme je esencije izlivena. Vrlo rano u meni se razvila senzibilnost za taj aspekt postojanja, privremenost, u tolikoj mjeri da mi se sve što ga tvori stalo ukazivati isključivo u svjetlu privremenosti; sve sam se teže zamišljao kao nešto sposobno potrajati. To ne znači da sam imao apokaliptičnih vizija, da sam bio imalo zabrinut za budućnost čovječanstva ili lokalne zajednice. Samo je postalo nevjerojatno da bi ona mogla i mene obuhvaćati, da me se u bilo kojem pogledu tiče nešto dugoročnije od sutra. Znam kako to zvuči. Ali tako sam osjećao.

A ipak, nakon svakog našeg druženja nekako dolazi još jedno, i još jedna šalica čaja. Prije ili kasnije, kao usput, razgovor se nasuče na elipsu mojeg oca, i sve ga je teže održavati neodređeno mrtvim. Rak kostiju ima tu gadnu reputaciju jednog od najbolnijih načina umiranja. Mojem je tati trebalo izuzetno dugo; siromah, imao je silnu želju za životom; odbijao je morfij, boreći se do posljednjeg trena, uz nezamislive krikove; bio sam tek krenuo u školu. To ga je pokopalo za daljnja ispitivanja, ali u jednom trenu moralo se pokazati mamu. Srećom, to je bilo nakon što je mama raskinula s cigaretama, zauvijek i tako radikalno da nije propuštala prigode za antipušačke tirade, a u ovoj je naišla na itekako zahvalne uši. Nesrećom, otprilike istodobno s posljednjom cigaretom izgorjela je i prisutnost Duha Svetoga, te se i ona premetnula u suprotnu krajnost.

Treba reći da se dobro držala do samog svršetka čajanke, prema potrebi grizući usne. I tek na odlasku, nakon tko zna koje evokacije Božje volje i Božje pomoći u zdravstvenom i širesudbinskom kontekstu, rekla je Draga gospođo – blagim glasom, uzevši joj ruku među svoje – Bog naš stvoritelj je jedino sebi pomogao ako je imao zericu samokritičnosti, tako što se objesio, ali to je bilo jako, jako davno. Ponesena nenadanim lirizmom, premda je to nitko nije tražio, premda su njihova lica poput taksimetra pokazivala štetu koju nanosi svaka daljnja riječ, izložila je svoje viđenje dugovječnosti i njezina programiranog bonus-tracka: Naravno, nema ničega nakon smrti, tu se nema o čemu razgovarati. Ali možda će barem ovi mladi – tu je zastala i pokazala nas bradom, s tračkom optimizma na licu – dočekati pravednije vrijeme, kada znanost sasvim preuzme organizaciju trajanja i svakome dodijeli jednako, šta ja znam, bilo pedeset ili sto, o tome nek se dogovaraju, ali da svatko zna unaprijed i sve si lijepo isplanira, rasporedi, i kad vrijeme istekne ode u miru, a ne kao mi koji život provodimo u strahu i grču neće li nas odnijeti dok smo još u zamahu, ili pak ostanemo drugima na grbači kad smo se pretvorili u svoju karikaturu, uvredu onome što smo nekad bili.

Nedvojbeno, bilo je plemenitosti u toj misli, ali i previše ambicioznosti s obzirom na publiku. Tako smo ad-aktirali i mamu.

A unatoč svemu, dakle, dvije godine. To su također i dva ljetovanja u obiteljskoj vikendici. Tik uz more, na osami, u raju mediteranskog bilja. Sve je tu bilo osmišljeno, estetski odnjegovano kao za nas dvoje, do kamina obloženog ukrasnim kamenom i do intimne plažice uz kuću, trokutne, suhozidima oblikovane poput pubisa. Tu smo bili kao prvi ljudi na zemlji, ili jedini preostali nakon opravdanog istrebljenja vrste, zaduženi da začnu novu.

Tu smo se napokon posvetili otkrivanju tjelesne ljubavi. Premda smo mnogo razgovarali o toj prigodi, nije trebalo naglas izgovoriti da je čekamo bez nestrpljenja. Moj jedini prethodni pokušaj nije otvorio apetit; ona je suzdržavanje smatrala upravo vrlinom. I to nas je samo zbližavalo: oboje smo spolnost poimali kao svoj dio koji postoji negdje pokraj, neupitan ali u nekoj neodređenoj dimenziji, poput prekomorske rodbine s kojom održavaš isključivo epistolarne veze; otkriće je bilo utoliko slasnije.

Prvi put, ona se svukla i pričekala da je napipam u mraku. Nije prešutjela iznenađenost onime što joj moje ruke pronalaze u tijelu; Kako je ovo lijepo, otelo se čim sam se probio kroz šumu uzdaha i naglo nahrupjelih sokova. Oslobođeno, tijelo je pohitalo naplatiti sve godine zapostavljanja, dajući se naslijepo, brže no što je žudnja tražila. Bilo je u njoj čudesnih mirisa; do prezrelosti čuvani pod čepom, sad su se razlepetali, umah se rascvali u uskomešano mnoštvo, uzdigli nas pjenušavom plimom, prohujali ne stigavši ni dobiti ime. Prikupili smo se i opet raspuhali, pa iznova, neumorni, ponirući sve dublje, pretražili djelić po djelić prepletenog tkiva.

Ostatak vremena provodili smo na plažici, svatko sa svojom knjigom, jedno drugom čitajući važne ulomke, u njima pronalazeći istovjetne osjećaje, koji su tri potpuno predana tjedna neprestano kolali između spojenih nam posuda. Međusobna posvećenost nije propuštala, niti u okruženju dopuštala, ništa treće. Jednom nas je uznemirio par stranaca, čija diskretnost nije umanjivala uvredu njihove prisutnosti na plažici, i ja sam im oštrim, učinkovitim pogledom pokazao što mislimo o njoj.

Zaljubljenost se iz dana u dan zgušnjavala, posvuda se zrcaleći, u zvjezdavom modrenju njezinih očiju, u srebrenju mora, u zrikanju čempresovih grana. Voljeli smo iste nijanse sutona i svitanja, iste oblike oblutaka, isto voće, iste začine, iste vrste ribe, jednako pečene i slane. Jednako smo nezasitni bili jedno drugog. Snu smo popuštali tek potpuno iscrpljeni, nestrpljivi da se ponovno ugledamo. Moj ju je pogled neprestano trebao i ona ga je obilato nagrađivala. Sve je u nama i oko nas bilo ugoda za osjetila; ni najmanja prepirka nije ju narušila, osim nadmetanja tko će oprati posuđe, tko će koga iznenaditi toplim pecivom. Sve je lebdjelo u vedrini i dražesti. Njezin dar za divljenje dugi ili dinji, kako je ovo čarobno, kako je ovo slatko. Njezin glas, falsetni kao u djevojčice, i anegdote iz đačkih klupa i s ekskurzija, višestruko prepričavane, s komentarima jednako zaglavljenim u djetinjstvu. Njezina strast prema eufemizmima i umanjenicama. Njezina svakodnevna, mnogokratna i mnogominutna telefoniranja mami, radi temeljitog pretresanja vremenskih uvjeta, jelovnika i sanjarice, u neiscrpnosti uzajamnog radovanja, mišo moj, zlato moje, s puno sućuti za tuđe prehlade i probavne smetnje, o siroti, o jadan, i uz kompleksno protokolarno opraštanje do sljedećeg poziva, dooo-bro, mo-že, pa se čujemo, još ću ti sve pričati, pa-pa, bok-bok, pusica, lakunoćicu, i čuvaj se, hvala, i ja tebe, i ti njega, što se redovito ponavljalo nakon još jedne, ili dvije-tri, zaboravljene teme.

I figure njezine konzervativnosti, kristomanije, ksenofobije, naslijeđene ali i unaprijeđene vlastitim bezrazložnim nadahnućem, uz malo truda moglo se promatrati kao folklorne, duhovite ornamente. Čak i snažnu emotivnu povezanost sa Srbima, od kojih je Domovinu i dalje branila, svim srcem, godinama nakon što su je prestali ugrožavati, u svakom slučaju streljivom, premda njezina obitelj nije u ratu izgubila ni ljudstva ni tehnike. Nije mi nedostajalo simpatije za njezine improvizacije s motivima preuzetim iz maminog repertoara, kao što su svetost Obitelji i Domovine, dijaboličnost razvoda, pobačaja, bezvjere, koje je uznosila do iskazâ otvorenog gnušanja od drugih vjera, nacionalnosti, boja kože. Moja ipak nije toliko crna, a i lucidnosti se našlo dovoljno za prešućivanje ciganskog nadimka i točne temperature mojeg bogo-rodoljubnog žara.

No na sljedećem ljetovanju naša je veza bila mrtva koliko i šljunak koji smo prevrtali na plaži, kao u potrazi za nečime što bismo dodali potrošenim riječima.

Ono što su značile naočigled je ishlapjelo. Oboje smo to jasno osjećali, uza sve nastojanje da jedno drugo, sitnim znacima pažnje, nježnostima, osmjesima, uvjerimo u suprotno. U njezinoj ljepoti ništa se nije promijenilo, jednako se raskošno davala mojim očima, ali one je više nisu mogle dosegnuti, između nas se uvlačila sve veća daljina. Postalo je nezamislivo ponavljati iste pokrete, umarala me sâma pomisao na njih. Nije me ničime povrijedila, ni razočarala, ni iznevjerila. Nije ništa učinila krivo, niti sam ja želio da tako bude. Ali nisam znao spriječiti.

Potrošilo se iznutra, u meni, strahovito brzo usahlo i oljuštilo se. Nema sumnje, sazrijevao sam usporeno; ali zrelost kao da nisam proživio već samo preko nje skliznuo u ono iza. Što god drugi, razumnim gutljajima, uživaju desetljećima, meni je dano samo na degustaciju. Nešto me prečicama vodilo ravno do otrovnog taloga stvarî.

Ipak, nastavili smo se viđati nakon ljeta. Odlaziti u kino, sjediti u kafićima, piti čaj s njezinom majkom. Mjesecima. Bez hrabrosti da naglas izgovorimo očigledno. Dok me nije dočekala smežurana čela, lica pometenog krivnjom, uznevjerenih ruku, koje su dugo prebirale po odjeći i predmetima na stolu u potrazi za osloncem, prikupljale odlučnost za otisnuće u Novi Svijet odnosno smaknuće starog, priopćenjem da je nekoga upoznala. Ma kako skroman, taj je izraz naplavio golemu šutnju. Žal u njezinim očima bila je nepodnošljiva; odvratio sam pogled na kazaljku koja je puna samopouzdanja, precizno odmjerenim koracima, otkucavala prema zenitu svojega secesijskog kruga. Posljednji eufemizam, dozrela secesija, kraj sesije.

Na vratima, dok me grozničavo pretraživala pogledom odmjerujući razorni učinak svojeg priznanja, i zacijelo fiksirajući otisak mojeg lika za trenutke staračke reminiscencije, oči su joj se nakratko razlile. Nemoj tugovati, samo me zamolila, i ja sam obećao da ću se potruditi, zahvalan što me razrješuje bez mrcvarenja utješnim riječima o sudbini i neizbježnosti, bez apologija našem uloženom trudu i dobrom držanju, nezaboravnim trenucima koje smo podijelili, onima još nezaboravnijim koji meni tek predstoje, itd.

Taj netko koga je upoznala, doznalo se, bio je samo u prolazu, vjerojatno zainteresiran za upoznavanje isključivo s njezinim tijelom. Potom nisam godinama o njoj čuo ni glasa. Sve dok joj se nekakav virus nije poigrao s email-adresarom te sam, zajedno s tko zna kako brojnima, iz opsežnog pisma naslovljenog Dear Mustafa, doznao razne pojedinosti o njezinoj razvodnoj parnici, nadasve o pivotalnom joj sadržaju, skrbništvu nad četrnaestmjesečnim Alijem, kojeg Mustafa, bilo je razvidno, nije žurio pustiti iz Abu Dabija.

Tugovanje. Ta je riječ imala učinak inkantacije. Izgovorena naglas, prizvala je sve nezaposlene zloduhe, a ja sam im širom otvorio vrata i bio uzoran domaćin. Neko vrijeme, ljubavna tragedija funkcionirala je kao opravdanje. Predano sam podizao spomenik svojoj žalosti, koja me zauzvrat štitila od svijeta, kao kukuljicom od magle. Ali magla se razišla i razotkrilo se da melankolija stiže iz vlastitog izvora, neodredivo dalekog, mnogo starijeg od mojeg pojedinačnog postojanja; da sam se ja tu samo zatekao, istina s raritetnim receptivnim kapacitetima, i s blago rečeno ispodprosječnim darom za otpor, za podizanje nasipa pred dugim joj, strpljivim valovima, koji poliježu, valjaju, svu volju isplahuju.

Nažalost, otkrio sam nepobitnost činjenice da je životnog elana u meni jedva dovoljno da mi ne ukinu prerogative funkcionalnog pojedinca. Sasvim rijetko, samo kao paradoks, ne znajući što bih s njom, pronalazio sam u sebi kap istinske budnosti, poimanja da sam eto živ, u tom jedinstvenom trenu i tom pojedinačnom tijelu. Ostatak vremena, isprobavao sam ostvarive mi načine za pretvaranje vremena u ništa.

U oku dostupnim dimenzijama, to me nije osobito razlikovalo od većine ljudi oko mene. Ali oni su tome uspješnije pridavali drugačija imena.

Ljudi oko mene, uz mamu, sveli su se na one koje sam viđao u uredu. Svatko je od njih njegovao vlastitu osobnost, nastojeći se kako najbolje zna otrgnuti neraspoznatljivosti: izražajnim manirima, političkim stavom, odabirom parfema, marke cigareta, radiostanice. Neki čak glavu dograđuju ekstravagantnim šeširima. Neki ručaju u restoranu preko puta, drugi donose sendviče od kuće. Neki kod kuće imaju djecu, drugi kućnog ljubimca, treći oboje. Većina izgara na poslu, cijelim bićem posvećena nastojanju da se uspne još stepenicu više u socijalnoj percepciji njihova libidalno-ekonomskog ostvarenja; osim onih, iskreno rečeno brojnijih, koji ne prestaju uzdisati, zagledani u sljedeći blagdan, u tren kad će se svaliti pred televizor, kad će isključiti svijet, napokon oslobođeni tuđih pogleda odvojiti koji tren za druženje sa svojim spolovilom.

Boravak među njima nije me previše traumatizirao, niti sam se kod kuće osjećao bitno bolje ili gore; sve je više napora, međutim, iziskivao put bilo u ovom ili onom smjeru.

Katkad bih, ponesen trenutkom nadahnuća, na povratku s posla skrenuo lijevo umjesto desno, ili produžio ravno naprijed, dok ne ponestane benzina ili ceste, pa onda pješice njivama i pustopoljinama, kroz šume i kroz visoke prerijske trave, preko tundri i tresetišta, sve do gorskih vrleti na kojima bih snatrio, otpustio toksine, te se, duše razbistrene dalekosežnim vidicima, spustio natrag u okrilje čovječanstva, možda čak s porukom koju ću sâm shvatiti tek mnogo kasnije. Katkad bih na semaforu izašao iz auta, susjednima stao čupati brisače i kao koplja ih bacati u oči vozačima, nazivati ih kojekakvim imenima, i pružati herojski otpor, udarati nogama, zubima otkidati uši, sve dok ne pritrči mesar da me dotuče sjekirom. Katkad bih ostao blaženo nasmiješen pred juhom umjesto da je jedem, i na mamine tjeskobne, pa histerične upite što mi je, odgovarao Goetheovim stihovima, ili psalmima. Nekih večeri odlazio bih susjedu na partiju šaha, ili da mu zadavim psa. Druge bih provodio pišući Božićne i Uskrsne čestitke, inteligentno ih je pripremiti prije groznice blagdanskih dana, i iskaze radosti prijateljima koji će uskoro dobiti djecu. Ili pisma državnim dužnosnicima, sadašnjim i budućim, zabranjujući im da u moje ime donesu bilo kakvu odluku. Isusu Kristu, s molbom da siđe s križa i prestane zbog mene umirati. Ocu, da prestane postojati i teoretski, i budućim naraštajima, da ukinu koncept očinstva. Ili bih odlučio nekoga nazvati, i jedino prihvatljivo od svih imena u adresaru pripadalo bi djevojci koju nisam vidio, niti o njoj išta čuo, od osnovne škole.

Ona bi mi se razveselila, i predložila bi da se nađemo iste večeri, premda smo, ako se dobro sjećam, tijekom tih davnih godina jedva razmijenili koju rečenicu, premda mi je sjećanje, umjesto njezina lica, nedohvatnog, podvalilo neko brže-bolje sklepano. Nekoliko bi sati dostajalo da raspirimo ljubav koja je u nama tinjala od predškolskih dana, uskrsnemo plamen koji je usred studija zatrla jedna pogrešna riječ, otrgnuvši je od mene kao komad živog mesa, koje se potom, nezasluženo se trapeći, bacalo iz ruku u ruke slučajnih, sve prezirnijih ljubavnika, dok nije administrativno pripalo relativno neeksponiranom i ekstremno nekultiviranom estetskom kirurgu, kleptofobu, zaljubljeniku u padobranstvo i podvodnu fotografiju, neizlječivom hrkaču, koji ju je varao sa svojim asistenticama i ostavio zbog pacijentice, točno na četvrti rođendan njihova trećeg sina,

(ne propustimo usput zapaziti da je estetski kirurg svoju vokaciju prepoznao još u dvanaestoj godini, ostavši zadivljen izvedbom šava na bradi razderanoj pri pokušaju da se popne do prozora iza kojeg se razodijevala godinu starija mu sestrična, nadarena i malo razroka flautistica čije je tijelo prkoseći hormonskom kalendaru izgledalo kao da je već barem u sedamnaestoj, koju nije dočekalo jer se već godinu kasnije ispriječio jedan tegljač pun humusa za kućno cvijeće, vozač kojeg je unatoč nategnutosti dokaza da su kotači prikolice presjekli zavoj osuđen na četiri godine jer je u krvi pronađeno alkohola, što je napore njegove supruge da prehrani četvoro djece dovelo do krajnje neizvjesnosti, koja se definitivno prevagnula prema negativnom polu kad je žena izlaz iz napetosti potražila u vješanju, što ipak nije spriječilo već možda upravo učvrstilo odlučnost njezine djece da od sebe stvore ljude kojih se pred samima sobom neće stidjeti, u čemu je najdalje dospio najstariji sin, svjetski priznati stručnjak u području liječenja polioencefalitisa),

koji se kao ni ostala dva nije vratio nakon školovanja u inozemstvu, te je starost dočekala sama, astmatična i s proširenim srčanim zaliscima, zbog kojih više gotovo nije napuštala stan na četvrtom katu, bez dizala, okružena mržnjom jer je pozivala policiju svaki put kad bi gosti ostali iza ponoći kod susjedâ, koji su zauzvrat pričekali nekoliko dana s pozivom policiji kad je zadah iz njezina stana već postao nedvojben.

Iz kafića bismo izašli držeći se za ruke, i vjenčali se na putu kući; tri mjeseca kasnije rodilo se prvo od naše šestoro djece, koju je istisnula u pravilnim razmacima; peto po redu ostvarilo je svjetsku fagotističku karijeru i postalo UNICEF-ovim ambasadorom dobre volje. Živjeli smo relativno sretno, premda bez djece; nakon dugogodišnjih pokušaja, isprobavanja raznih hormonalnih stimulansa i oplodnje in vitro, odlučili smo se za usvojenje; odmah nas je razoružala ta plavooka lutkica, gotovo zastrašujuće bistra pogleda, izdanak dvoje ovisnika ali s certifikatom nezaraženosti HIV-om, s madežom iznad usne i srcolikim licem koje je već zrcalilo očajne uzdahe njezinih aspiranata kao i očinsku ljubomoru; godinu dana smo je posjećivali, potom uzimali kući preko vikenda, prešli enormni put od njezina potpunog autizma do trena kad nas je nazvala mama, tata, no večer uoči potpisivanja smo se predomislili, osjetivši zapanjujuće olakšanje nakon obostranog priznanja da hinimo roditeljski nagon (njezin čak krišom kresan kontraceptivima) kako bismo ugodili onom drugom, te smo ostatak svojih dana, proživljenih u prijateljstvu i međusobnom poštovanju, posvetili svatko svojoj strasti, ona prema patuljastim kaktusima i sukulentima, ja prema drvenim umjetninama afričkih i južnoameričkih naroda, koje mi je krijumčario prijatelj pomorac, prvi časnik na japanskom tankeru Sakura, s pretežito filipinskom posadom, ukupne nosivosti 47.000 tona, ili krupje u kazinu skandinavskog kruzera Sea Star, koji toliko čezne za domovinom da djecu koju sije po lukama trećeg svijeta naziva imenima hrvatskih otoka, Silba, Sholta, Maun, te sam zbirku zaviještao Etnografskom muzeju, gdje se i danas može razgledati, u zasebnoj sobi s mojim imenom i životopisom, prema kojem je snimljen dokumentarni film, za potrebe jutarnjeg obrazovnog programa. Kod nje, nitko se ne bi javio. Javila bi se njezina majka, i ispričala mi da se ona udala odmah nakon mature, za strojarskog inženjera koji je dobio posao na Novom Zelandu, gdje su kreditom na 25 godina uz 4,7% kamata kupili kuću s bazenom, zatim i trećinski udio u jedrilici dužine 11,5 metara, s dva jarbola i unutrašnjim motorom marke Johnson, 48 ks, na kojoj se za jednog obilaska koraljnih grebena okliznula, glavom udarila u kormilo, te 17 mjeseci kasnije, u svojoj 26. godini, preminula uslijed tumora na mozgu. Molim vas zapamtite, dodala je, njezina omiljena boja bila je svjetloplava, a desert kesten-pire sa šlagom. Glas koji bi se javio, premda još zapetljan u zvonjavom prekinutom snu i osjetno razgnjecan alkoholom, prepoznao bi moje ime, te nakon razmjene raspoloživih nam informacija o razrednim kolegama, tko je poginuo u Gardi, tko je postao ministrom vanjskih poslova i europskih integracija, tko ima štand s tajlandskom bižuterijom u Rovinju, pristao bi da se sastanemo tijekom sljedećeg tjedna, jednog od sljedećih mjeseci, da se svakako čujemo koji put, te opraštajući se još priupitao A kako si me pronašao, tek sam se nedavno doselila ovamo, i pokazalo bi se da smo školu pohađali u različitim gradovima.