To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec
XII.
Toliki su mi prišli i imali za reći nešto instant-očaravajuće, jedinstveno, sve originalnije. Predobro sam se upoznala s riječima koje ni ne pokušavaju biti više od prezentacijske mape i propusnice za carstvo Lustprinzipa. I kad obave poslanje ukida se cjelokupna sferu verbalnosti, i razotkriva jeziva banalnost prešućenog. Ugodne riječi, neophodne, kakvima milujemo jedni druge, pokorno, u strahu da nam ne uzvrate šamarom.
Čekala sam da moja prisutnost na promociji službeno postane suvišna, kakva je ionako bila od početka. Sve je na tom mjestu urlalo svoju suvišnost, kravate, parfem naštrcan po vratovima, moje slike, potrošeni kisik, premda nitko od prisutnih to ne bi priznao ni pod mukama, što ih uostalom nije izdvajalo iz mase rasplavljene planetom u manjoj ili većoj gustoći, među zidove ni po čemu različite od ovih.
Tada si mi prišao.
Kao što upućeno oko priđe slici, pokušavajući se zagledati u nešto unutra, a zadržati potrebnu udaljenost. To je ipak bilo nešto novo, lagano uznemirujuće. Da me netko promatra tražeći sliku u meni. Kao da sam u tom pogledu ugledala mjesto odakle slike dolaze. Ali samo je bljesnulo, nije ga se dalo prizemljiti, pretvoriti u nešto tekuće.
Odjednom si se tu zatekao, na korak, bez ikakva zahtjeva, ništa ne nudeći, osim mekoće koja je sama istjecala, nijema, melankolična, i već se uz mene pripijala.
Vrlo brzo, možda već dok smo tamo stajali, znala sam da ne izmišljam. Premda još nije moglo biti istina. Premda je istinu, očicu po očicu, tek trebalo isplesti. Premda me toliko puta razdražilo, obeshrabrilo, ono što se zna unaprijed. Čemu je dovoljno popuniti šablonu, nahraniti je svojim mesom.
U prostoru među nama, riječi su izgledale smiješno malene, nepotrebne, zapravo škodljive, od svega najsposobnije pokvariti što god se nudi. No trebalo je ipak govoriti. Nekamo povesti taj trenutak koji nas je izrezao iz vremena. I evo nas za stolom u potpuno praznom kafiću, ne računajući barmena koji nešto petlja oko svojeg instrumentarija ne bi li prikrio da prisluškuje, neiscrpna je u ljudima žudnja da čuju ono što ih se ne tiče. Možda ga intrigira upravo što se ne čuje gotovo ništa: to dvoje frikova ovamo je došlo zuriti jedno u drugo. Sliče si kao dva jajeta, crna!, i ne mogu se tome načuditi. Pronašla su se u jarku kamo su ih pohranili, na sigurno od zdravih jaja, i zaljubila se u vlastiti odraz. Sad ga očima gutaju i ne trepćući govore, govore: kako si lijepo! I: što da, tako lijepim, s tobom radim? Kamo da te stavim kad jedva sebe nosim, kad mi je naporno u sebe stati? Eto ti, pa vidi kako je s jajem u džepu svijetom hodati. Ili da se odmah kvrcnemo pa smo svršili s granicama između unutra i vani, sa svim licemjerjima ljuske ljudske. Možeš se kititi izvornom crnoćom koliko hoćeš, u biti si konfekcijski prozirnožut i sluzav.
Sjedim uza zid, kao uvijek kad ugrabim priliku. Prednost je prazne javne prostorije, osim plemenite odsutnosti puka, i to što je lako pronaći svoje mjesto uza zid. Zidu sam uvijek, od svih prijatelja, najradije povjeravala leđa. Kažu da prava ljubav s vremenom preraste u prijateljstvo. Hoćemo li potrajati dovoljno da ljubavi sazidamo spomenik od prijateljstva?
Ušutkati sumnju, prije svega. Ne dati joj da nas obogalji prije startnog pištolja. Iz sebe iscrpsti svu nepotrošenost, otvoriti joj prozore, pronaći prostora za svježinu.
Oboje bismo se, bez sumnje, otisnuli u visine koje čovjek još nije upoznao. Ili ih je samo u fikciji ugledao. Daleko od ugodnih, oku laskavih građevina u koje se pokapa ne bi li što dulje trajao, podvostručen. Rado bismo bili bestežinska varijacija vječne hormonske teme. I svakako gore ponijeli tijela, jer inače nije fun. Gorjeli bismo, i u nedogled iz pepela podizali novi plamen. Da nam je makar ispuzati iz kamenja u nama. Jaje bi trampilo svoju glatku monolitnost, samodovoljnost, za zrno tuđe soli.
Prebiremo po sebi za nečime dostojnim izgovaranja. Isprobavamo kako nam stoji što se nakupilo po kutovima ormarâ, što god je unutra ugledao taj stranac. Tko si, kad zamišljaš da ti to pripada? Tko sam, kad zamišljaš da to je u meni?
Spojila nas je kineska mudrost, i znanosti, kulinarska i astrološka. Kineske životinje naslikane na svili, ovjekovječene na policama domaćih gurmana. Što nam je donijelo prvo posezanje za znanjem o drugome? Da smo od iste domaće životinje, horoskopske, a zatim i bingo!, rođeni istog dana iste godine! Čestitke dobitnicima neslućene blizanačke polovice! U nekom drugačijem slučaju to bi me nasmijalo, ovo je odmah povuklo na tragiku. Sasvim bezvezan datum, 29. prosinca sedamdeset i druge, zašto si ga morao i ti zakačiti? U istom gradu, možda i bolnici, rekao si da ne više nemaš koga pitati. Jesmo li se već tada zaljubili, na prvi pogled, u sebe i u svijet, i jedno se drugom iz susjednih krevetića naurlali o toj zaljubljenosti, koja će zajedno s nama iz godine u godinu rasti, kao stablo s dva debla, kao dionice informatičkih tvrtki, kao putnički zrakoplovi konkurentskih kompanija što će se međusobno nadmašivati veličinom dok ne dosegnu kapacitet istodobnog premještanja, iz jednog u drugi, cijelih u to zaljubljenih gradova? Je li nas zabuna, zavist, čista zloća, iz istog krevetića odaslala razdvojenim putevima, rascijepila zajedničko jaje, prepuštajući polovice slijepom lutanju i okrutnoj mogućnosti da se zauvijek mimoilaze?
Horoskop je jedno od tih sranja koja te ne zaobiđu ma koliko ih ignoriraš. Hajde budi rođen, rođena, izvan znakova. Hajde se ne zainteresiraj za vlastite osebujnosti, za ono što te razlikuje od 11/12 čovječanstva? To je već prilično ispod milijarde! Solidan temelj za osjećaj jedinstvenosti i za uvid u osobnu predestinaciju! Pa što su zvijezde namrijele nama dvoma, kakvu poputbinu za put prema zvijezdama? Zajedničkoj nam astrološkoj životinji ljudi su manje draga strana planete. Od sveg društva izabrat će kamenje, gorsko, oštro, na kojem nizinska stoka skrši noge. Neće se po njemu penjati za runolistom (možda se na njega u prolazu pomokri), već da se na miru nasmije sebi u bradu. Kad se naužije ironije, vrijedno će pasti travu kraj kuće (ustrajnost joj je najveća vrlina, uz nesposobnost da vidi dalje od roga), i vrijedno vlastitim vonjem kuću braniti od gostiju. Vjerna je to životinja, rado se veže, uz kuću ili kakav drugi dragi kamen mlinski: važno joj je da nešto visi o vratu. Križ nije loš, ali još je herojskije na leđima ponijeti kapelicu. Važno joj je pronaći s kim će se bosti. Nekoga s kim će podijeliti sav čemer. Ali ne prečesto: moje je ipak moje. Eto kako nas je prefabriciralo za sreću udvoje.
Što razum zna da je nemoguće, što nitko razuman ne bi vjerovao, tijelo ipak već vjeruje. Ruke ga izdaju drhtanjem, traže sidrište u cigareti za cigaretom. Sva pribranost, do zadnje kapi trijeznosti, odlazi u dim. Šumi pijana voda u ušima. Vino se prolijeva, iz prevrnute čaše, po stolu i po nogama. Mokre hlače: prilika za time-out, da se ispljuskam vodom u zahodu. Da pogledom iz zrcala provjerim je li na licu sve na broju, ima li možda već kakvih izobličenja.
Tako sam upoznala novu sebe, izbačenu iz ravnoteže, dobro protresenu, onu koja će sljedećih dana hodati gradom kao da je izrovan granatama, spoticati se o vlastitu sjenu, sudarati se s telefonskim govornicama, oboriti jednog slijepca i reći mu Oprostite, nisam vas vidjela. Čuditi se predmetima u rukama i njihovim krhotinama na podu. Uvijek je zahtijevalo golemih napora da ne zagubim zemlju pod nogama, da se ne ispustim iz ruku. Uvijek se našlo razapetih žica za održavanje ravnoteže. Neprestano je trebalo provjeravati prenapete šavove. I sad sve što me drži na okupu dajem u ruke slijepoj znatiželji.