To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec
XVIII.
Htjela sam, i trebala, pokupiti se već pred kraj prvog tjedna. Bilo je sasvim čitljivo da se čudo neće dogoditi. Ali kad nešto želiš vjerovati snađeš se da ne vidiš što god ti dokazuje suprotno. Grčevito držiš i nakon što ti je ishlapjelo u ruci. Dok ti u tijelu ne proradi nemanje, nemoć da dulje održavaš iluziju.
Na polasku, razočaranje jedva da je ostavilo mjesta u koferu. Još je bilo živo gotovo samo obećanje koje sam si dala, da ovo je drugačije. Da zna poništiti svijet prije sebe i zato nema kamo nestati. Prva polovica se zaista ostvarila. Na otoku sam se našla usred prirodne pozornice ništenja, u njegovom geografskom uprizorenju.
Kao što te ima to više što se više daješ, tako me smanjilo ono što sam davala u prazno. Isisala me vlastita energija, lišena upotrebne vrijednosti. Što god sam pokušavala davati vraćalo mi se, razjareno, razorno, gladno mojeg tkiva. Još se na trenutke osmjehivala žudnja, ostatak vremena me proždirala.
Danima sam bila vlastiti kavez. Otok ga je zrcalio u tri dimenzije. Iznutra, više se nije dalo ni zamisliti ništa osim zatočenosti i gušenja. Sve sam tjesnije tapkala među rešetkama i od toga mi se vrtjelo u glavi. Dvije besane noći zgušnjavala se nužnost da ih rastrgam. Treće, pred zoru, bila sam vani. Nepovratno.
Umotana u deku na terasi, malo drhteći od rose, pričekala sam da se probudiš. Da odeš u dućan, pa da potrpam stvari. Tijekom noći se ponudilo barem dvadeset sedam verzija oproštajne poruke. I sve su na kraju zvučale jednako suvišno. Putem do autobusne stanice nisam se ni osvrnula.
Kad sam se ukrcala, nakon dugog vremena, osjetila sam da dišem. Da se odvezao kamen koji me vukao pod vodu. Ma kako gorak, ipak gotovo okus pobjede. Krhotine života već su se u meni užurbano prebrojavale i postrojavale. Tako se nekako valjda osjećaš nakon amputacije bubrega za spas vlastitog djeteta.
Autobus te mimoišao na uzbrdici. Bio si najprije bezoblična mrlja, u daljini iskrsnula iza jednog zavoja. U punoj veličini ljudske figure, prezaokupljene svojom nizbrdicom i teretom na leđima, zadržao si se strahovito kratko. I strmoglavo otputovao natrag u bezobličnost. Sljedeći zavoj je mrlju britko pomeo.
Sa svojeg sjedišta ja sam to promatrala već kao dokumentarac. Kao rolu koja se odmotala do kraja i upravo je skidaju s projektora. Duboko dolje, kulise tragedije već su odvozili u arhivu. Sunce je blistalo, u morskom modrilu bilo je iznenađujuće svježine. I u tom putovanju nešto gotovo nalik đačkim izletima.
Tako je ostalo velikim dijelom puta. Kupila sam Vogue i čitala o ultimativnim nijansama noktiju. S tekom pojela mastan burek i zaspala, čvrsto i dugo. Kad sam otvorila oči pisalo je Karlovac i kraj mene je sjedila jedna baka uokvirena rupcem. Smiješila mi se i odmah počela o koječemu govoriti i nuditi me voćem i uzela mi je ruku među svoje, da kako je glatka. I u tom trenu su iz mene krenule suze.
Plakala sam ostatak vožnje, ispričavajući se baki, a ona je zdvajala nada mnom i ubrzo i sama plakala. Nije to bio histeričan plač, mogla sam skoro normalno govoriti. Samo mi se rastapala glava, cureći van kroz oči i nos. I nije prestajalo ni u tramvaju, ni kod kuće. Tek pred jutro, to je prekinuo san.
Sljedeći dani bili su slični. Suze su nailazile samo povremeno, uglavnom sam nepomično ležala. Obući se, otići do kupaonice, po čašu vode, bili su golemi zadaci. Za svaki je trebalo satima pronalaziti snagu. Iz vodenog polusna sam na mahove propadala u nesvijest, a iz nje bi me vratila nelagoda opet smočenog jastuka. Smjene dana i noći donekle su se mogle razabrati kroz spuštene rolete.
Našlo se u tome i nešto dobro: napokon mi je bilo prekrasno svejedno što točno izvoli misliti tata, neću li mu možda nanijeti kakvu traumu. Golemo je postignuće bio taj osjećaj. On je nešto pokušao, u granicama svojih potentnosti: malo je prostajao u okviru mojih vrata, ustima prebirući zrak, dlanove je okrenuo prema gore pa pustio da padnu niz bokove i vratio se na kauč.
Prvo što sam morala učiniti, kad su postali izvodivi pokreti s konkretnim ciljem, bilo je otarasiti se krokijâ. Njihova malignog zračenja s dna neraspakiranog kofera. Pejsaži, portreti, figure golog spavača, što god je mapa sadržavala, premjestila sam u crnu vreću. I tome pridružila, kad je letimičan pogled potvrdio potpunu bezvrijednost, sav umjetnički proizvod posljednja tri mjeseca. I komplet donirala gradskoj Čistoći.
Onda se ukazala, neupitna koliko i riječ Mojsijeva i Džebrailova, odluka da se selim. Nikakvo čišćenje nije moglo pomoći ovom kontejneru, trebalo ga je promijeniti. Trebalo je odrezati sve mrtvo meso. Tri dana kasnije, imala sam djevičansku adresu. Nisam ponijela čak ni pribor za slikanje. Do zadnjeg komada rublja, sve sam kupila novo.
Počela sam raditi istog poslijepodneva. Nisam to osjećala kao rad. Sjela sam na pod i počela vući crte, popunjavati papir za papirom dok tijelo nije klonulo, pa se prevrnula u krevet, pa opet isto čim sam otvorila oči. I pritom razmišljala koliko i parket pod dupetom. Rukama je upravljala groznica, ali lokalna, ostatak je bio u narkozi. Dok se nije dogodila žena s dvanaestog kata. Četiri dana iza toga, nastavila sam potpuno jednako.
Tek tjednima kasnije odškrinulo se malo prostora za druge aktivnosti i ljude. Dalo se redovitije navratiti tati. S nekim odsjediti dvadeset minuta na kavi. Postupno su me pronalazili mirisi kasne jeseni, zvukovi iz susjedstva, želja da prošećem Maksimirom. Upisala sam se na jogu i pri vježbanju se trudila osjetiti duh skupine. Čak tu i tamo palila televizor, bez tona, kao akvarij.
Nije da te se nikad nisam sjetila. Prečesto, u prvo vrijeme, jer to je dovlačilo i puno bijesa, ogorčenosti, a takvu se ne poznajem i ne podnosim. Kad se ohladilo, izvjetrilo, mogla sam gotovo bez posljedica pripustiti koji zajednički trenutak, detalj tvojeg tijela, zamišljati što ti se zbiva. Čak i u glavi nazvati tvoj broj. U stvarnosti, to je ipak bilo posve nemoguće. U ovom životu, među nama više nije moglo biti ničega.
