To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

XXI.

 

Ujesen, obratio sam se Gazdi s molbom da mi nađe nekakav posao u Njemačkoj. Bilo koje vrste, važno mi je samo otići, i unaprijed sam mu zahvalan što ne ispituje o razlozima. Dolazim mu kao prijatelju, što mi je bio svih ovih devet godina, iskreno da mu kažem osim njega drugih nemam. Eto vjerujem da sam ih odradio više nego pošteno, davao sam sve od sebe. I sad ga molim tu uslugu, ne bih znao iskazati koliko mi znači, a njemu, s ugledom koji je u Njemačkoj stekao tijekom dugogodišnjeg poslovanja, to ne bi trebao biti veći problem.

Ustuknuo je, zamislio se, promrmljao kako to nije očekivao. Uslijedila je šutnja očito uperena u moju odlučnost, ne bi li me prosvijetlila koliku uvredu predstavlja zamisao da ga tako izdam, i ujedno me okrenula pokajanju dok još ima vremena. Kako ništa takvog nije dolazilo s moje strane, još je jednom napao intenzivnim pogledom i pitanjem jesam li siguran, pa se na tren zagrnuo žaljenjem za svijetlom budućnošću koja me čekala u poduzeću, a zatim me gotovo izgurao poluobećanjem, vidjet ćemo, odavno nije tamo, prijateljstva su se pogubila.

Dva sam tjedna u ured dolazio na iglama. Dok mi nije objavio, nevoljko, ispod oka vrebajući znakove dolaska k razumu, da bi me poznanikov poznanik, kojeg on osobno nikada nije vidio, bio voljan uzeti na probu u svojoj trgovačkoj firmi u Kanadi. To je sve do čega je došao. Sjajno, rekao sam. Neizmjerno sam mu zahvalan i vjerujem da će se jednog dana pružiti prilika da se odužim.

Kuća se prodala mnogo lakše no što joj je stanje davalo naslutiti. Imao sam i viših ponuda, nekoliko, ali to su redom bili poduzetnici koji su kroz nju gledali kao da je prozirna, zainteresirani isključivo za zemljište na kojem će, kad ga počiste, niknuti prekrasna višekatnica. Upravo je sentimentalnost bila trenutni neprijatelj, svirepi zloduh, ali ta je vizija izazivala ipak previše nelagode, najavljivala doživotni trn u savjesti. Odlučio sam se za obitelj bravara iz Travnika koji je, nadasve zbog djece, ovo podneblje procijenio blagotvornijim. Tako smo, i oni i ja, skromno doprinijeli globalnom migracijskom stremljenju, evakuaciji juga i istoka u korist sjevera i zapada.

Da ne bude premalo slučajnosti, baš mi se u tom razdoblju prijenosa vlasništva javio stric, kojeg nisam ni znao da posjedujem. A odmah sam doznao i da ga neću više dugo posjedovati. To je i bio motiv počasti koju mi je učinio oglasivši se; liječnici su objavili da mu je život ušao u ciljnu ravninu. Dakle poželio me upoznati prije doticanja vrpce? Ne bi li prtljagu za Onaj Svijet obogatio i saznanjem kako izgleda njegov 33-godišnji nećak? Još i više od toga; htio mi je također uručiti pisma koja mu je iz inozemstva slao brat, među njima i jedno za mene osobno, u zasebnoj, nikad otvorenoj omotnici. Moj ga je tata (sekundu je zastao, nesumnjivo pod dojmom zvučnog fijaska te riječi) zamolio da mi je preda kad dođe vrijeme. Preplavila me milina od tatine brižnosti. Ali kako je striko znao da je došlo? Je li na omotnici datum sazrijevanja? Ili mu je tata napokon dao blagoslov? On se zapravo s bratom (tako je ipak bilo puno razumnije) u međuvremenu zavadio (također dopisnim putem, mi smo jedna vrlo epistolarna obitelj) i izgubio mu svaki trag. A znam kako je, poslovi na gospodarstvu, brige… Iskreno da mi kaže, bio je na pismo zaboravio.

Taj je gospodin, danas vjerojatno pokojni, stanovao na selu; za razliku od mojeg kozmopolitskog oca, on je ostao uz kuću koju su preci nam podigli prije već lijepog broja koljena. Selo sam pronašao prema njegovim uputama, na kraju odvojka lokalne ceste uz koju me ostavio autobus. Bilo je dovoljno nekoliko blatnih metara da osjetim tugu za Peugeotom (balavac ga je dobio gotovo besplatno), a nakon nekoliko stotina takvih, potplati su se vrlo nerado odvajali od tla; sa šumovitih brežuljaka među koje se zavlači cestica, kiše su naplavile zemlju. I sad je sipilo nešto više nalik tekućoj plijesni; snažno je mirisalo po gljivama, gnjilom lišću, tisućljetnom raspadanju. Davni su naraštaji moje obitelji ovdje zaskakali veprove, dok ih nisu naučili držati u svinjcu. Te nastambe zauzimaju bitan dio svakog dvorišta u selu, uz štalu i gnojnicu kao nužan im dodatak, ukrašenu kokošima koje po njoj čeprkaju. Naše imanje ni po čemu ne odudara od te sheme; pokazao mi ga je čovjek koji se stvorio na pragu susjedne kuće, hrakanjem potegnuvši pa ispljunuvši što se našlo u nosu.

Premda prikovan uz krevet, slabašan, žut, stric je pokazao sasvim uvjerljivu raznježenost našim susretom, čak mu se jedna suza zakotrljala niz upali, neobrijani obraz. I on ima sina jedinca, desetak godina starijeg od mene, također neoženjenog; našoj se lozi crna vuna prede. Bratić i strina pokazali su endemičnu konverzacijsku suzdržanost i mojem dolasku nisu dopustili da puno otkine od dnevnih preokupacija. Stric se je, kad smo ostali u četiri oka, dao na evociranje djetinjstva i mladosti, s naglaskom na lik i djelo mojeg oca, preskačući kratkotrajnu mu bračnu epizodu, lapidarno zahvativši kasnije etape, zemlje u kojima je isti boravio i djelovao. Premda iscrpljen, čak je htio poslati po fotografije; otklonio sam, obećavajući da ću doći opet, važno je da smo se pronašli. Uzeo sam pismo, oprostio se, i na izlasku iz sela ga bacio u jednu od gnojnica.

Prije polaska preko oceana, još se dogodila jedna zanimljivost, premda u njoj možda tražim značenje kojeg nema; Grga, naš kvartovski hodač, na dan kad sam kupio kartu mi je u prolazu namignuo, kako se namigne klincu ili mlađem kolegi, u znak simpatije i podrške. Premda se nije osvrnuo kad sam ga zazvao imenom, siguran sam da mi se nije učinilo.

U mojem prvom kanadskom domu, u Torontu, prihvatili su me kao dio obitelji, čak i vodili na obiteljske izlete. Ante Grmusha, moj domaćin i sponzor, ovamo je stigao sredinom osamdesetih, nakon srednje škole, s tromjesečnom vizom koju je prije isteka unaprijedio u trajnu, oženivši iseljeničku kćer. Zaposlio se najprije kao prodavač automobila; godinu kasnije bio je samostalni poduzetnik, čije su se djelatnosti brzo širile. Dio njih je spominjao samo neodređeno, i nije mi trebalo nacrtati da je nerazborito dalje se raspitivati. Uostalom, on je meni, potpunom strancu, potpisao uvjerenje potrebno za vizu i primio me na stan i hranu. Dobio sam krevet u sobi koja je služila kao skladište robe, među korejskim tenisicama, indijskim košuljama, njemačkim usisavačima. Zauzvrat sam se pokazao sasvim upotrebljivom radnom snagom, jeftinijom od lokalne. Da me ne može plaćati više jer se izlaže velikom riziku – gadno će ga opaliti ako me uhvate da radim na crno – objasnio mi je s dosta nelagode, premda nepotrebne; bilo mi je prilično svejedno koliko me plaća.

Nedjeljni doručak s Grmushama, bez izuzetka, bio je uvertira odlasku na misu; pripadnost obitelji trebalo je potvrđivati sudjelovanjem. Nije dolazilo u obzir ni izostajati s domoljubnih sijela koja su se u njihovoj kući događala barem jednom tjedno. Pohađali su ih vrlo živopisni likovi; neke od njih, obnemogle od starosti, zapravo su donosili i polagali na kauč. Svi su me htjeli upoznati, da im pričam što je nova u Domovini, i ja sam se nadljudski upinjao da ih ne razočaram, ni sadržajem ni interpretacijom. Trudili su se govoriti nekom vrstom hrvatskog, meni jedva prohodnog, sve dok zapinjanje ne bi označilo prelazak na engleski, svima donoseći olakšanje. Moja uprizorenja, čak i sasvim pojednostavljena, teško su pratili; oči bi ubrzo odbludjele prema mitskoj slici Domovine, zapečaćenoj u njihovoj duši, slici koju nikakve aktualnosti nisu mogle zamijeniti ni ugroziti. Povremeno, prolepršao bi pojam povratka, bez tereta iskrenih namjera: koristio se kao inkantacija, da probudi duha u svjetiljci, ali samo za kućnu upotrebu; od Domovine se nije tražilo više nego da ostane gdje jest. Večeri su u pravilu završavale mrmorenjem starinskih pjesmama; kad bi se potrošile, puštale su se kazete Ive Robića, ili Thompsonove. Daleko, daleko

Ante puno truda ulaže kako u održavanje zavičajnog folklora, tako i u asimilaciju; ne propušta prigodu da istakne svoj ponos što je kanadski državljanin. Tamo preko već godinama ne odlazi; za odmor su prikladniji Bahami. Nije on romantik nego investitor, i model čovjeka za Novi Svijet; iseljenička zajednica omogućila mu je da isplete poslovnu mrežu, pomajka-zemlja je pozlatila njezine niti.

Nepunih mjesec dana od mojeg udomljenja, osvanuo je ozaren kod štanda za kojim sam, uz pomoć video-demonstracije, prodavao prsten za mršavljenje; netom je zaključio rekordnu veleprodaju sredstva za odstranjivanje mrlja DiDi seven. Na brzinu smo potrpali moje artikle u kombi, pokupili njegovu ženu i dvije kćeri, te u čast radosnog događaja otprašili prema slapovima Nijagare. Bilo je neljudski hladno; sumrak je već posve pocrnio kad smo stigli, ali mjesto na kojem se rijeka obrušava blještalo je pod moćnim reflektorima. Nad nas se propinjao golemi ledeni monolit; odozdo iz grotla podizala se vodena prašina, u zraku se stapala s maglom i smrzavala u raznobojne kristale. Sa sâmog ruba, osiguranog visokom ogradom, moglo se zuriti u provaliju. To smo i činili neko vrijeme, pa krenuli prema kombiju. Prije toga, Ante nas je ovjekovječio digitalnim aparatom. Na zaslonu, malo odmaknut od zagrljenog ženskog trokuta, s pogledom u stranu, obješena nosa, mokar i ružičast, ostavljao sam upadljiv dojam lošeg kadriranja, dijela slike koji zahtijeva škare.

Iste večeri, u nacionalnom oglasniku pronašao sam nekoliko zanimljivih ponuda, prošetao i u telefonskoj govornici dogovorio. Išuljao sam se prije zore; autobus je krenuo u sedam. Winnipeg, to je zvučalo idealno; bez notornih kolonija hrvatskih iseljenika, točno usred jedne od najbezljudnijih zemalja na planeti, sjeverno od nečeg što nazivaju Sjeverna Dakota.

Tijelu je trebalo dosta vremena da se privikne na težak rad, u surovim vremenskim uvjetima; ali psihički je učinak bio ljekovit, točnije anestetičan. Šef mi se dopao već pri prvom razgovoru, i taj se dojam samo učvršćuje. Svima nam se obraća s poštovanjem, bez rasnih predrasuda, zapravo četvorici bijelaca koliko nas trenutno upošljava dodatnom ljubaznošću nastoji nadoknaditi što ne pripadamo obitelji Wong. Poduzeće prosperira, zahvaljujući dobrom upravljanju koliko i tržišnim uvjetima nalik berbi u kojoj plodovi sami skaču u košaru. Gazda Wong otkupljuje kolonijalne zgrade iz devetnaestog stoljeća, štavionice kože, čeličane, preuređuje ih ili ruši te podiže nove zgrade, pa prodaje, mahom novopečenim Kanađanima, koje i sâm importira iz Kine. I nije da se potražnji nazire tendencija stagnacije.

Jeremy i ja dio smo ekipe za rušenje; operiramo u zgradama kojima nisu namijenjeni bageri nego ih se guli iznutra, sve osim nosećih zidova. Pneumatskim čekićima, maljevima, pajserima, razbijamo stropove i pregrade, odvaljujemo drvene podove i stolariju, čupamo žice i cijevi, i sve bacamo na kamion, krupne pa sitne komade, pometemo do golog kostura. Onda preuzimaju konstruktivci, i građevinu pretvore u shrimp-house, u praonicu, u prodavaonicu televizora; u tome ne sudjelujemo.

Nije mi se žurilo da pronađem posao, ali kad je Jeremy predložio da mu se pridružim, rekao sam zašto ne. I evo već tri mjeseca svakog radnog dana u sedam i trideset sjednemo u Chevrolet, vozimo se do sjedišta firme, tamo presvučemo u radna odijela, pa nas prebace na teren. Uvečer jedan od nas nešto isprži na tavi, drugi opere posuđe, sutradan obratno. I gotovo da ništa nisam izostavio od naše komunikacije. Njegova sfingolika nasmiješenost prvotno me intrigrala, pa neopisivo živcirala, pa sam je prihvatio kao dio dekora. Čovjek je valjda naprosto zadovoljan životom.

Idu dani, i mogu reći da i ja počinjem pronalaziti određeno zadovoljstvo u pretvaranju građevina u hrpe šute, u umoru kojim napor napuni tijelo, pa i u misli na tihe, marljive kineske obitelji koje pristižu i na ruševinama zidaju drugačiji svijet, množe se i šire, preuzimaju kontinent po kontinent.

Sada mi se već vrlo dalekim čini ono vrijeme koje se sastojalo od sâme boli, koja je prožimala sve oko mene, do zadnjeg komadića okruženja. Kada je potrajati još jedan dan izgledalo neostvarivo, i bespredmetno. Kada je jedino zamislivo, po dolasku iz ureda, bilo strovaliti se u krevet, bez večere, bez tuširanja. Organizam je tražio hranu, upozoravao grčevima i drhtanjem, ali pri prvom zalogaju glad bi nestala. Noći su me odnosile u mučne provalije; to je ipak obnavljalo minimum snage, dovoljno da se ujutro postavim na noge i dohvatim nekakav predmet, nešto čega ima. Premda ne i da se otrgnem boli koja se nepogrešivo budila sa mnom i tijelo mi držala u potpunoj vlasti; na mahove, nije se dala šutjeti, trebalo je jaukati, zapomagati, ili noktima zagrepsti kožu, zarezati žiletom. Toliko da poteče malo krvi, to bi je nakratko primirilo. Ali bilo koja riječ, bilo koji prizor, miris, okus, mogao je postati asocijacijom, okrutnom aluzijom; sve je bilo posuto minama, sve je vodilo istom mjestu, onome što više nikada neće biti. Kad se razum predao, kad si je prestao izmišljati slamke nade, preuzeli su snovi; samo bi se na tren, poput vodenog žiga, ukazalo tvoje lice, ili bih začuo nešto poput Malo ću zakasniti ali ne brini, dolazim. I probudilo bi me udaranje srca, i suze dugo ne bi prestajale.

Sada mi je već puno bolje. Na terenu prođe i po nekoliko sati da te se ne sjetim. Ne prepoznajem te više u baš svakoj ženi koju ugledam. Ne proučavam detalje njihovih tijela, geste, izraze lica, ono nevidljivo što se oko njih ocrtava, samo radi slatke boli koju donosi usporedba s onime što sam trenutak držao na dlanu. Doći će, uvjeren sam, dan kada šalica neće prizivati tvoju ruku, način na koji je drži i prinosi ustima, kad četkica za zube neće napominjati da na suprotnom kraju planete možda baš sad četkaš zube. Kad ću ti moći opet izgovoriti ime, i podnijeti da ga netko drugi izgovori, pomiriti se s mišlju da ga izgovaraju tuđa usta.