Wonderland | Marinko Koščec

3.

 

Da prođem na žuto? Evo neću. Promičimo građansku svijest vlastitim primjerom, uvijek i na svim poljima. Gle, ovaj par koji čeka pred pješačkim, vjerojatno na putu prema zavodu za zapošljavanje ili kakvom organu psiho-fizičke skrbi: u tijeku je, izgleda, oštrije bračno događanje. Ona nešto žustro argumentira, unosi mu se u lice, odguruje ga. On odgovara šamarom. Ona uzvraća, više simbolički, u znak protesta. Sad on preuzima inicijativu, grabi je za kosu, šakom udara u lice, dvaput. Iskačem, pritrčavam. Stajem na put bestijalnosti. Koja me pogađa posred nosa, razbija naočale, možda zub-dva. Ne zadovoljava ga što padam, nastavlja mlatiti nogama, drobiti kosti, hoće satrti, zbrisati s lica zemlje. Ja sam želatinasta masa, cijedim se u šaht.

Verzija dva. Iskačem, pritrčavam. Jači sam od frajera, ali to ne zloupotrebljavam: svijam mu ruku iza leđa, tek dvije-tri didaktičke šljage. I kratko predavanje o poštivanju slabijeg spola i svetosti bračne zajednice. On plače, moli za oprost, odlaze zagrljeni. Po povratku kući ubije boga u njoj.

Verzija tri. Iskačem, pritrčavam. Znatno sam slabiji, ali pružam častan otpor. Sve dok mu ona ne pritekne u pomoć, vrišteći Pusti ga majmune, šta ti to razumiješ!

Ništa od svega toga. Ostajem sjediti, s rukom na kvaki. Upalilo se zeleno, on kreće prema autobusnoj stanici. Ona je rukama pokrila lice, tetura, ali slijedi ga. I to ne iz ljubavi, nažalost, nego iz računa: sve druge su opcije gore.

 

U kabinetu, Profesor najprije pregledava poštu. Pozdravlja ga novi dekan, i želi mu da bling-blong. Tajnica ga podsjeća na sjednicu Katedre, danas nakon predavanja. Sindikalna ga središnjica poziva na protestni skup pod geslom Dosta smo šutjeli. Brižljivo presavija list na četiri jednaka dijela, jedan rub prelama pod pravim kutom, skida blato s cipela. Greta inteligentnije pristupa tom problemu, cipele za predavanje čekaju pod stolom. Greta je odlično organizirana. U ormariću drži električno kuhalo, za podgrijavanje hrane koju donosi od kuće; tko zna zašto, beskrajne sate provodi u uredu. I njemu na stolu uvijek ostavi kakav kolačić ili barem kockicu čokolade. I raznovrsne poručice, duhovite dosjetke, zanimljivosti koje izrezuje iz novina. Zidove je ukrasila mudrim maksimama i napucima za alkemičare životne radosti, Ne zaboravi činiti ovo, Nemoj nikako činiti ono, serijom fotografija Chanelovog parfema no°5, dječjim akvarelima, obrisom Zemlje snimljene s mjeseca. Ta soba koju Profesor iz praktičnih razloga zove svojom, neupitno je Gretina. U nju je nekoć smješten kao asistentski dodatak, privremeni; nikad mu nije pripalo više od pomoćnog, poluokruglog stolića. Njezin je stol, naprotiv, prostran i masivan (kao i sama Greta), i udomljuje raznovrsne predmete: u jednom se kutu uzdiže kolebljiva piramida od fascikala i knjiga, ostatak su zauzele prilijepljene razglednice, uokvireni izvaci iz obiteljskog i psećeg albuma, kolekcija gumenih životinjica, a tu su i sezonske evokacije, trenutno klipovi kukuruza, kestenovi ježinci i suho lišće koje se razlepeće pri svakom otvaranju vrata. Profesorov je favorit, i ujedno najelokventniji otisak Gretina habitusa, ipak poster s prizorom iz Beckettove drame Oh, les beaux jours: gospođa u godinama, do poprsja zakopana u zemlju, u jednoj ruci suncobran, drugoj nadohvat revolver.

 

Nikoga na ispitnom roku. Šteta. Nikad se nisam zasitio te zabave, tête-à-tête ekshibicija-egzaminacija. Oralnih, s bonusom okularnog. Trenutaka istine. Ne baš gole, ali počesto oskudno odjevene. Dobro, ima tu puno čiste konfekcije, bez ikakvih pamtljivih detalja, ali uvijek se nađe nešto duhovito, ili dirljivo, ili drugačije ekstravagantno. Recimo, ekstremno bizaran egzemplar, studentica koja brizne u neutješan plač kad joj upišeš četvorku, kako će roditeljima pred oči. Ili, manje rijetka joj kolegica koja će, kad mučenje prekineš riječima Evo vam dvojka, ali samo zato jer sam dobre volje, prezirno frknuti i na pragu ispljunuti nekakvu uvredu. Takva je sklona na ispit doći u pratnji gorostasa koji pred vratima puca zglobovima na šaci. Pa nezaobilazna dojilja, koja bi rado da joj pridržiš bebu dok odgovara. Pa student-veseljak kojem ništa ne može pokvariti raspoloženje, koji zdušno odobrava i čestita ti na svemu što kažeš umjesto njega, i na odlasku dobacuje Ma stvarno bih to bio pogledao da nije počelo svjetsko prvenstvo. Pa jedna koja ne zucne ni slova ali je pustiš jer bi suprotno bilo ubojstvo, došla je ravno s amputacije bubrega, ižmikana kao krpa, s flasterima od infuzije na zapešću i vratu, ili boluje od beznadne leukemije ali htjela bi položiti makar još samo ovaj ispit. Pa tip koji je na predavanjima pokazivao znakove zabrinjavajuće anksioznosti, gotovo afazije, ali tko bi mu rekao da se u stanju (je li pitanje bilo preteško?) u jednom trenu potpuno ukočiti, i više ni glasa, i smrznuti pogled u pod, uzalud pljuskanje i polijevanje vodom, iznose ga na hodnik i na bok izvrću u spužvasti naslonjač, i tako zaleđen nestaje niz stubište, zauvijek, na nosilima hitne pomoći. Pa jedna koju nažalost nikad ne upoznaš u prirodnoj veličini, samo kao glas iz slušalice koji zakazuje ispit svaka tri mjeseca, iz godine u godinu, da bi ga dogovorenog dana došao otkazati njezin brat, pa ujak, pa šogor, itd., jer joj je nažalost iskrslo sestrino vjenčanje, jer ju je, zamislite gospodine profesore, na ulici napao odbjegli bul-terijer i čitavu je izmrcvario, sirota, sedamnaest šavova, jer se, tek što je izašla iz bolnice, na parkiralištu zakačila oko mjesta s boksačem kojem su par dana ranije, sigurno ste čitali, suci ukrali titulu, a vraćao se ravno s razvodne parnice, zabranili mu da viđa dijete, i ukratko, razbio joj arkadu. I sve ćeš saslušati ni trepnuvši, i rođaku izraziti sućut. Ali dokle to može ići? Neće li jedan na Molim čitajte odavde, kolega, odvratiti Ne mogu, slijep sam – Dobro, onda recite što znate – Ne mogu, nijem sam – Ajde nek vam bude, što drugo da mu kažeš, ali dogodine da ste to bolje spremili…

 

Neki mrze ispitivati. Nekima je zlo od pomisli na vlastite splačine koje im, tisuću puta podgrijane, uporno serviraju; nakon isteka asistentskog staža nije ni pokušao vratiti ustupljene mu ispite s viših godina.

S nogama na stolu i rukama iza glave, prepušta se uspomenama. Za katedru je prešao gotovo ravno iz studentske klupe, zahvaljujući uglavnom stjecaju okolnosti, zatekao se tu kad je netko odlazio u mirovinu, profesorski se poziv tada još kitio određenim dostojanstvom, barem u očima priprostog puka, uostalom nije imao nikakvu ideju što da radi sa životom, pa zašto ne to, mudra odluka, donijela je gomilu slobodnog vremena (pustimo sad što je s njim učinio), a unutar akademske zajednice iskaze uvažavanja s naklonom, Dobar dan kolega, ovjerene doktoratom znanosti, jednom stečeni više ti nitko ne može uzeti, nitko ne pita sjećaš li se još ijednog njegova slova.

Istina, s početka se teško privikavao studente oslovljavati s vi, smatrao se neprimjerenim da glumi instancu Znanja, da prodaje vlastito i još više da ocjenjuje tuđe, gnušao se svake ustanove, bila ona najliberalnija, uvjeren kako mu je čitavo biće sazdano od otpora i bunta, kako mu žilama teče vječno mlado poricanje autoriteta, ali eto, čovjek se fantastično brzo privikne, pohrli se napuniti slamom, bez problema se sâmom sebi počne obraćati u pluralu. Kako je dalek Profesorov osjećaj da se ničime ne razlikuje od svojih studenata; sada mu je teško zamisliti da je ikad bio njihove dobi.

 

Možda, ali odlično se sjećam vremena prije studiranja, blaženo nepomičnog. Tulumarenja, punih pepeljara džointova i obaveznog povraćanja preko balkona. I one epizode, pretkraj srednje škole, kad je trebalo prepoznati svoju vokaciju. Srećom je postojala ustanova profesionalne orijentacije, za takve kao što sam ja, koji su se mogli sjetiti jedino što ne žele. Gospođa srednjih godina, gotovo simpatična, s rupom na najlonkama i izgrizenim noktima, evidentno puna svojih problema, ne želim ispasti nekooperativan. Otvara knjižurinu, na svakoj stranici jedno zanimanje, u punom sjaju svoje privlačnosti, pa kreće po abecedi, akviziter, anesteziolog, valjda i astronaut, ja beznadno sliježem ramenima, ako ne tresem odlučno glavom, kad se pojavi nešto kao ekonomist ili pravnik. Kako stranice odmiču ona sve dublje uzdiše, zbilja je ne želim razočarati, ali računovođa ni za boga, spremačica nemoguće, dolazimo do slova t, što još preostaje, možda samo varilac i živoder. I na stranici turistički radnik u očima mi se budi iskra zainteresiranosti. Radnik, to ima neugodnu konotaciju, ali turizam obećaje. Ona pozdravlja moj izbor, upravo je to put za koji sam predodređen. Pa počinjem naukovati za karijeru u turističkoj znanosti. Uostalom, tko bi se okušao u nekoj pretencioznijoj nakon dva razreda tehničke škole gdje je pod satom osnovna okupacija bila nadmetanje tko će više puta prdnuti, tihomir jedan bod, zvonimir dva. A evo gdje sam sad.

 

To govori nadasve o temeljima njegovog akademskog zdanja. Prve je nastavne godine u cijelosti posvetio pokušaju da pukotine kamuflira kakvom-takvom fasadom, obećajući si temeljitu rekonstrukciju. Koja je ostala obećanje, ali se zauzvrat pomirio sa savješću. Naučio je ne sramiti se svega što bi uzalud morao znati. Žonglirati konceptima koje napola razumije, citirati iz treće ruke. Govoriti autoritativno, s elegantnom retorikom, o knjigama koje nije pročitao. Nikad otvorenima ukrašavati policu, bez žaljenja, i povremeno pred njom pozirati za novine.

Ukratko, savršeno se uklopio u akademsku zajednicu.

Sjeća se, ipak, premda mnogo teže, i vremena kad su knjige bile pune radosti. Kad ih je nezasitno otvarao i samo u njima pronalazio hranu koja mu treba. Kad bi mu neke od njih uskovitlale krv, prebrisale Zemlju i podigle ga do neba. Kamo je sve to nestalo? Zbog čega se sasvim preokrenulo? Odakle gađenje, što god pisanog uzme u ruke, i nemoć da održi koncentraciju duže od pola stranice?

 

Ovo dvoje pred vratima učionice, nju kao kao da poznajem, tako je, jedna od mojih, prilično inteligentna frizura, ali lice kao prignječeno ormarom, cmače se s krumpirastim debeljkom, plaze jedno po drugome, zapravo skladan par, ona nije lijepa, on nije nedebeo, rastanak prije predavanja, kako dirljivo. Kratak pogled na klijentelu prije nego napadnem. Missica je dakako nestala, ostalima je laknulo; blebeću među sobom kudikamo opuštenije. Skin u zadnjoj klupi me promatra s relativno pitomim neprijateljstvom, bejzbol palica zasad još ne mora van iz ruksaka. Pa hajdemo rasplitati priču. Glas ugodno odzvanja dvoranom, kruži od zida do zida, propada u prazno. One, pa i on, zapravo zapisuju, i to poput prislušnih uređaja, čak i ono što kažem samo za okladu, neće li valjda, i nema greške. Ali pišu s fascinantnom rezignacijom, s melankolijom onih što već znaju sve što je čovječanstvu preostalo do zadnjeg izdisaja. Dvije ili tri glave ipak su podignute, i britko pilje u mene, pogledom koji samo što mi ne prosvrdla čelo, ali kad se pomaknem ostaje zakovan za istu točku na zidu. Predavanje osvježavam duhovitim citatima; i u grobnoj bi jami izazvali više smijeha. Kažem Znate to kod čitatelja obično postiže humoristički učinak; gdjekoji upitnik na licu. Povremeno zazvoni mobitel; iz pristojnosti nitko ne započinje razgovor prije nego izađe. Oko polovice predavanja i ja napola spavam, riječi treba čupati iz blata, pogled sve češće bludi kroz prozor, počela je rominjati kišica, jedna pudlica spokojno kaka nasred parkirališta, gdje sam, ah da, gle već bih mogao, eto toliko za danas, doviđenja.

 

U 13.59, Profesor zaviruje u prostoriju za sastanke; Rikard Šnajder već čeka, omotan dimom svoje cigare, glave zakopane u tablice s brojkama. Rikardova je glava impozantan artefakt, vlastiti brončani odljev, premda već pomalo oksidiran. I odijelo je oldtimer, ali Rolls-Royce. After-shave vlada ozračjem, udružen sa znamenitom aurom što zrači iz Rikardova bića. Glava se pridiže; jedna obrva oživljuje, u blagonaklonu koliko i oholu krivulju.

Htjeli su nam zamračiti pet tisuća kuna, opominje.

To je razlog zbog kojeg je sazvao sastanak: otkrio je sklonost uprave da prešuti novac koji je Katedri preostao od prošle godine.

Ako sad ne zgrabimo, pa-pa.

 

Rikard je vrhunski znanstvenik. Erudit širokog spektra. Osim što je izvrsno upućen u fakultetsko zakulisje, autor je bezbrojnih teoretskih radova, članaka i monografija cijenjenih u inozemstvu, gostujući predavač na uglednim sveučilištima, predsjednik dvije-tri udruge. I proslavljeni urednik zbornikâ tuđih radova. Treba priznati: radi se o rijetkom neizumrlom primjerku velikog uma. Koji i nakon šezdesete mnoge zastrašuje, posvud izaziva zavist, zlobu, žeđ za osvetom. Jer svojim mentalnim formatom, nehotice, kao reflektorom obasjava sitnost oko sebe.

Evo i Jožice. Sa snopom izgužvanih papira pod rukom i živim spomenikom prugaste košulje, djelomično pospremljene u flekave samterice. U Jožice je glava zericu vodenasta, uvijek sjajnoga golog tjemena, oči zagubljene pod debelim staklima, ruke nekako prekratke. Zanimljivo je u što se pretvorio taj dečko. Na katedru je primljen kao wunderkind, do bolećivosti senzitivan i profinjen, s čuđenjem kako je tako nešto moglo izrasti u mjestu kao što je Kutina. Kad se skrasio u akademskom miljeu, sav mu je aklamacijom priznati potencijal potonuo u blato. Kao znanstvenik zacijelo ne zaostaje za Rikardom, radovi bi mu donijeli jednak ugled da nisu objavljeni u pogrešnim publikacijama, da su ih poduprli viđeniji recenzenti, ili da nisu ostali u ladici, zbog nemara ili manjka ambicija. Nikakva ovozemaljska bagatela njega ne zarezuje, on je Pjesnik. Poeziji posvećen čitavim bićem. Neobjavljen, doduše, za to je preskroman, barem ja ne znam nikoga tko je čitao njegove pjesme. Nije ni Rikard, a ipak su mu omiljena tema.

 

Rikard se, kad ne čuju, rado bavi dostignućima svih kolega, i Profesor nema ni najmanjeg razloga da se smatra izuzetim. Naprotiv, čitava ga dosadašnja karijera čini privilegiranim kandidatom.

Napokon stiže i Greta, s planiranih trideset i pet minuta kašnjenja i s očima osobe koja samo što se nije probudila, pa sastanak može početi.

Onda, što ćemo s tom lovom?

Svetački osmijeh na Rikardovom licu govori Može li se tko sjetiti kakve humanitarne akcije, nitko ne može, debata se sretno okončava.

Četiri tisuće šesto šezdeset i dvije kune, zapečaćuje Rikard, kad se odbije porez to je osamsto sedamdeset i sedam po glavi.

Ipak, jedan plahi glas, Gretin:

A možda bismo ipak, mislim jedan dio, s obzirom da već dvije godine nismo ništa naručili za knjižnicu…

Sjena konsternacije u prostoriji, ali odmah iščezava.

Mislim, samo sam htjela podsjetiti, možda je bolje da na to odu prvi sljedeći novci, kad ih bude više, ne?

Svi se slažu. Na dnevnom je redu još samo jedna točka: treba li zaključavati nastavnički toalet. Tu su mišljenja oštro suprotstavljena. Greta se gnuša zajedničkog žuborenja sa studentima, kako to djeluje na naš kredibilitet, to je ponižavajuće. Rikard, pak, drži da bi postavljanje brave impliciralo ne samo nepotrebnu investiciju nego i dodatne perturbacije, tko recimo zaboravi ključ morat će ići u studentski zahod, gacati po njihovoj pišači, uostalom tamo nikad nema papira, i tako dalje. Za koju se stranu opredijeliti? Profesor je neodlučan. Jožica ne objelodanjuje svoje motrište; glava mu klima, zaspao je. Jožica rijetko uzima riječ, napose zbog govornih inhibicija i tikova. Netko bi se neupućen upitao kako ga takvog puštaju predavati. Ali nađi boljeg.

Odluka se o drugoj točki odgađa do sljedećeg sastanka.

 

Ono bitno, ono što nam Katedru čini gotovo jedinstvenom na fakultetu, jest činjenica da se međusobna komunikacija održava. Uglavnom. Zadnji je eksces izbio kad je Greta doznala da je Rikard na izvoru kleveta o njezinim ceduljicama Profesorica Konigswald-Žnidaršić neće održati predavanje zbog bolesti, koje se katkad pojavljuju i tjedan dana unaprijed, te da održana predavanja prepolovi kašnjenjem a preostalo vrijeme popuni studentskim referatima, te da zadnjih dvadeset pet godina grglja istu mlaku vodicu, te da bi od babetine jedina korist bila da ode u penziju. Greta je široka srca; takva je zloća rasplače, neko vrijeme sa Zmijom ne razgovara, ali brzo zaboravi. Druge se katedre ne uspiju sastati po pet-šest godina.

 

Eto, pa da tu završimo, kaže Rikard.

Imam ja još nešto, protivi se Greta. Sve mi se više studentica žali na seksističko ponašanje.

Jožica naglo otvara oči, pa počinje nešto tražiti među svojim papirima, ostala dvojica slijede primjer, tišina se oteže, sve dok Rikard ne plane:

Ma što ako sam nekoj kravi rekao da je krava?! To je moje pravo, nazvati stvari pravim imenom! Dosta licemjerja!

Teatralno pokuplja stvari, nogom čisti stolicu pred sobom, u tri je koraka pred vratima, kojima pojašnjava:

Nego ću se dodvoravati tim krampovima. Samo još groblje groblja dolazi ovamo studirati.

Greta ga ispraća upitnim pogledom. Kad je više ne može čuti, precizira:

Zapravo su se žalile, ne želeći imenovati, na nekoga tko im na ispitu komentira odjeću i inzistira da se raskomote, ili okrenu oko sebe prije nego sjednu. I ruši s komentarom Vidim dva jaka razloga da se opet sretnemo za tjedan dana, zureći zna se kamo.

Bedastoće, dobacuje Jožica ustajući, nonšalantno se povlači.

Pa ne misliš valjda da bih ja, zgroženo će Profesor.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.