Zanos eksplicitna uma | Aleksandar Kostjuk

PROLOG

 

Taksi-kočija je pronalazila svoj put kroz maglu koja se prostirala niz Ulicu indiskretnih velikana. Topot kopita je ispunjavao noć, a trzaji umornih konja su naznačili da je kočija stigla na svoje odredište uz osrednji postotak vjerojatnosti.

Gospodin Viler je započeo svoj izlazak iz kočije na najgospodskiji mogući način koji je propisivala društvena etiketa: zakoračio je lijevom nogom prema pločniku (desna noga je također vrlo prihvatljiva alternativa), zapeo s drugom nogom na jednoj od stuba kočije, ispustio umjereno ženskasti krik, sletio lijevim koljenom na pločnik (na što se prirodno nadovezalo slijetanje desnog koljena na pločnik), ispustio umjereno muški jauk i pripremio se za višemjesečne molitve da ga nitko nije vidio jer bi inače njegov ugled bio trajno narušen, a tada bi ga mogao ponovo obnoviti samo novom skandaloznom aferom koja bi ponovo morala uključiti jadnu jednonogu gospođicu Ilar i njezine pse.

Gospođa Vilar je istupila iz kočije odmah nakon svoga muža ne uzdajući se pri tome u njegove vještine izlaženja iz kočija i drugih pokretnih i nepokretnih vozila i nevozila ili pomaganja drugima u istim ili sličnim aktivnostima. Naime, gospođa Vilar je bila prava dama što je odmah demonstrirala svojom gospodskom gestom. Poklonila je blagonakloni smiješak svome mužu čime je sugerirala nešto kao: “Mrzim te, ali nema veze” i udarila ga nogom u jedno od njegovih ozlijeđenih koljena, pri tom dobro pamteći koje je koljeno udarila tako da se može posvetiti onom drugom kasnije navečer ako će njezin muž pokušati ući u njihov zajednički krevet.

Gospodin Viler se osvrnuo na njihovo prijevozno sredstvo, izlazeći ususret tragičnoj sudbini plaćanja njihovog prijevoza do profesorove kuće. Bila je to najobičnija kočija kakvu možete vidjeti posvuda u gradu, ako se izuzme posvemašnja odsutnost kočijaša. Tu je pojedinost gospodin Viler primijetio već pri polasku, no njegov društveni status mu nije dopuštao da razmišlja o takvim stvarima. Ili o bilo čemu drugome.

Naravno, on je pozdravljao nedostatak kočijaša jer je to značilo da mu ne mora ništa platiti. To je bilo osobito značajno jer je gospodin Viler izrazito škrt. Gotovo jednako škrt kao stanoviti gospodin Mirahz. Škrtost gospodina Mirahza došla je na vidjelo kada se saznalo da se voli kupati. Dakako, veza između škrtosti i kupanja nije bila posve jasna, no nju je objasnio poznati novinar von Hoffmann u dnevnom listu Dnevni list, prvom dnevnom listu na svijetu bez sredine. No gospodin Hoffmann nije bio toliko poznat po svome pisanju (nije znao ni čitati ni pisati, i smrdio je) koliko po svome specifičnom načinu hodanja: uvijek je stavljao lijevu nogu ispred desne pa desnu ispred lijeve, ali bi također uvijek protresao desnu nogu kad bi pred nju stavljao lijevu. I bio je debeo, a to je bio atribut koji se svima sviđao. Osim ljudima koji su ga poznavali.

Pred profesorovom kućom je bila dugačka željezna ograda koju je držala jedino njezina vlastita hrđa. Ne zna se kako to točno funkcionira, ali bi to sigurno mogao objasniti gospodin Tizl koji je očito sudjelovao u održavanju stabilnosti ograde. Jednom svojom rukom je čvrsto držao jedan šiljak ograde, držeći vrlo ukočen stav, zureći, prema svemu sudeći, u mjesto prekriveno maglom i tamom u neznatno udaljenom dijelu ulice.

Gospodin Viler i njegova supruga prišli su gospodinu Tizlu, ali isključivo iz razloga što je šiljak koji je držao pripadao vratima ograde.

“Zašto ne uđete, gospodine Tizl? Ako se ne varam, mi već kasnimo,” obrati mu se gospodin Viler nakon čega je uslijedila dugačka tišina koja je učinkovito ispunjavala vrijeme za njegovu sporu reakciju.

“Kako da uđem kada su zatvorena vrata,” odgovori gospodin Tizl odrješito sumornim glasom.

“Pa zašto ih ne otvorite?” upita Viler.

“MOLIM?!” Ovoga puta su Tizlove oči zasjale kada je davao ovaj zapanjujuće normalni odgovor.

Gospodinu Vileru je nakon toga, na njegovo iznenađenje, prošao kroz glavu broj sedam. “Želite li da vam ja otvorim vrata?” predloži strpljivo gospodin Viler s misterioznom sedmicom na umu, a gospodin Tizl na to: “MOLIM?” Sada je sedmicu zamijenila četvorka, pa osmica, pa dva peciva.

Nakon peciva nije bilo više ničega.

Gospodin Viler je preusmjerio svoju snagu na odvajanje nepoželjnih ruku s toliko spornih vrata. Tizl je jasno pokazao da ne namjerava tu nimalo pomoći. Viler je naposljetku ipak uspio i otvorio vrata uz obilje škripanja, pucketanja i jedan grozomoran vrisak iz daljine, no bio je napola uvjeren da potonji nije imao veze s njim. Dao je prednost gospodinu Tizlu koju taj nije imao nikakvu namjeru iskoristiti nego nastaviti stajati s rukom udruženom s novim šiljkom ograde.

Koliko je gospodinu Vileru bilo poznato, Tizl je bio znanstvenik. Geolog, kemičar ili nešto, ali svakako član grupe za profesorov najnoviji poduhvat. Da je gospodin Viler bio pučanin, sigurno bi kontemplirao nad stanjem gospodina Tizla i nad bliskom budućnošću obilježenu profesorom Vangardom kojeg nikad nije upoznao, želio upoznati ili raditi bilo što s njim, a s kojim ima dugu zajedničku prošlost, no on je, kako je i priličilo čovjeku njegova statusa, razmišljao o razmjerima eksplozije koja je omogućila njegovu pobjedu na nedavnom teniskom turniru.

Kako je prilazio ulazu u kuću, njegovo oko je primijetilo ispod krova smještenu kamenu vodorigu u poluraspadnutom stanju, koje se osobito manifestiralo u slabom zamahu njezina jedinog krila i stalnom žmirkanju njenog lijevog oka.

U biti, cijela kuća je bila u lošem stanju, nimalo karakteristično za ovu ulicu. Pošto su sve kuće bile spojene, izgled jedne kuće utjecao je i na izgled okolnih kuća. Sve su bile građene u baroknom stilu, a profesorova kuća, koja je među najstarijima u ulici, bila bi najljepša od svih da nije tako zapuštena.

Na ulazu su bila čak dvoja vrata. Jedna su bila tek naslonjena na zid, a o njihovom porijeklu bi se moglo nagađati da na njima nije napisano jasno upozorenje koje to strogo zabranjuje. Druga vrata su bila, po svoj logici stvari, ulazna vrata pa su nakon kratkog razmišljanja, supružnici Viler i Vilar odabrali upravo ta vrata za svoj ulazak.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.