Zanos eksplicitna uma | Aleksandar Kostjuk

TREĆI DIO

VRELO VJEROJATNOSTI

 

Metak nakon izlaska iz cijevi prijeđe petnaest centimetara. Nakon toga se pojavi unutar željezare i prođe kroz uže kojim su radnici dizali željeznu gredu od pola tone. Metak prolazi blagovaonicom snježnobijele kuće gdje su majka i sin postavljali tanjure na stol za ručak. Porculanski tanjur kojeg je držao sinčić probije metak i rasprsne mu se u ruci. Majka ga počne nježno navlačiti za uho i vikati kako neće dobiti ni vode ni deserta. Na bojnome polju kralj sa svoga konja namjerava zadati smrtni udarac svome dugogodišnjem neprijatelju i odnijeti pobjedu. Metak okrzne nogu konja koji na to zanjišti, digne se na dvije noge, zbaci svoga kralja iz sedla i padne na njega, istiskujući mu posljednji dah. Metak probije platno šatora sibirskog nomada, pa se pojavi u profesorovoj dvorani četiri centimetara udaljen od profesorova čela. Tada se premjesti u staju gdje je sklerotični gorštak timario svoga jednookog konja, prozviždeći mu pokraj uha. Pa se premjesti na vrh visokoga brijega gdje je čovjek s platnenim krilima, uz mnogobrojnu publiku, namjeravao ostvariti tisućljetni san čovječanstva o letenju. Metak skine jednoj od gospođa periku s glave, za što su prisutni krivnju odmah pripisali letaču te krenuli na njega s namjerom da mu rastrgaju krila i učine još pokoju stvar s njegovom kućom koja se nalazila nekih dvadeset kilometara sjeverno i bila čuvana irskim seterom s poremećajem u rastu. Metak prođe kroz posudu s bojom i rasprska boju po platnu na kojem je slikar upravo htio početi slikati svoje najnovije djelo. Uzorak koji se stvorio rasprskanom bojom na platnu je inspirirao slikara na stvaranje novog radikalnog smjera u umjetnosti za kojeg, nažalost, većina ljudi neće čuti jer će slikara oteti krčmar kod kojega nije podmirio račun za ogromne količine vina i piva koje je popio i koji će ga sljedećih nekoliko godina držati svezanog u svome podrumu. Metak se nakon toga nađe u beskrajnom crnilu u kojem je sada zapeo jer mu se brzina znatno smanjila. No divovska supermasivna zvijezda bijelo-plavičasta sjaja počne privlačiti metak nevjerojatnom silom prema sebi. Metak je bivao sve brži i brži dok ga je vrelina plavoga sunca ubrzano usijavala. Metak se stao širiti. Njegovi atomi su počeli divljati i nastavili su tako sve dok se metak nije pretvorio u kapljicu isijavajućeg, kipućeg olova. Usijani projektil je zadobio nevjerojatnu brzinu i trenutak prije nego što se potpuno pretvorio u oblačić vrelog ioniziranog plina i raspršio po fotosferi zvijezde, prošao je kroz žarulju u profesorovoj dvorani i udario u betonski zid, stvarajući u njemu, uz zaglušujući prasak, krater širine od oko pola metra.

Svi su u prostoriji instinktivno pali na tlo uslijed iznenadne eksplozije iz zida koja je raspršila komadiće betona po cijeloj dvorani i ispunila ju izmaglicom od dima koji se širio od užarenog udarnog kratera. Svi, osim razbojnika koji je samo ustuknuo i profesora, koji je trepnuo. Ali samo zato što se Manning još nije odazvao njegovu pozivu.

Isme je samo stajao tamo, razjapljenih usta, zureći u nevjerojatan prizor. Umjesto u čelu starkelje koji ga je napucao, metak je završio u zidu i to na mjestu točno iza njegove glave. Metak koji je, eto, još k tome odlučio ni više ni manje nego eksplodirati kao manja granata. Od zaprepaštenja je na trenutak zaboravio gdje je. Tijelo mu je omlohavilo i ruka kojom je držao pištolj mu je samo visjela s ramena.

I bio mu je sumnjiv tip od kojeg je nabavio municiju. Kakve mi je to metke uvaljao? Ispaljivali su se kada on to nije htio, a kada je htio, zaobilazili bi mete i eksplodirali na nekom drugom mjestu.

Trgovca mu je toplo preporučio prijatelj. Imao je trgovinu namirnicama i sedlima kao paravan. Kada je ušao u trgovinu, za pultom je ugledao muškarca srednje visine, prorijeđene sijede kose, umornih očiju i gustih bijelih brkova.

Prišao mu je nonšalantno.

“Dobar dan. Čime vas mogu ponuditi?” reče prodavač.

Isme se osvrnuo oko sebe još jednom kako bi bio siguran da ga nitko neće čuti. Nije bilo nikoga osim njih dvojice u trgovini. “Trebam municiju za ovaj pištolj.” Izvukao je pištolj iz svoga kaputa, držao ga tri sekunde u visini pojasa i spremio ga natrag.

“Mi ne prodajemo municiju. Želite li svježe jabuke?” odgovori mu prodavač odsutno, držeći ruke opušteno položene na pultu.

“Ne, želim metke. I to brzo. Nemam vremena, žuri mi se!”

“A ja vam kažem da ne držimo metke. Dobili smo jutros pošiljku iscijeđenih limuna, ako vas interesira.”

“Ne! Metke.”

“Marmeladu od šljiva? Izvrsna je.”

“Što? Ne.”

“Sušene govedine?”

“Slušajte…”

“Sok od altiaska?”

“Čuj, stari, ja želim… Sok od čega? Ma, nije bitno! Prestanite me zafrkavati i dajte mi što želim pa da mogu nastaviti svojim putem. Može?”

Čovjek je duboko uzdahnuo, ali ne mijenjajući položaj. “No dobro. Tko vam je rekao za mene?”

“Kruhorezac.”

“Kruhorezac?! Žena ga je prije godinu dana otrovala strihninom. Kruhorezac je mrtav!”

“E pa, više nije.”

“Što, nije?”

“Ne.”

“Sigurno?”

“Da.”

“Kako mogu znati da ne lažete?”

“Kako mogu znati da vi ne lažete?”

Trgovac je pogledao gore kao da razmišlja o Ismeovim riječima. “Da, ima tu nešto. U redu, koliko trebate?” upitao je dok se sagibao za nečim ispod pulta.

“Jedno punjenje.”

Trgovac je izvadio malu kutiju i stavio ju na pult. “Jedno? I za to me gnjavite? Dobro, jedan srebrnjak.”

“Srebrnjak? Ali imam samo ovo.” Isme je ispružio šaku i pokazao tri hrđava novčića od kojih je jedan već bio djelomično izgrižen.

Trgovac je nakon pogleda na Ismeov proračun spremio kutijicu natrag na svoje mjesto. “Što, vi mislite da je municija besplatna? Da vas je Kruhorezac zaista uputio, došli biste sa srebrnjakom i ne biste gubili moje dragocjeno vrijeme. A sada ću vas moliti da odete. Moram pažnju posvetiti mušterijama koje imaju novaca.”

“Čujte, sutra navečer imam jedan odličan poslić. Ulov će biti odličan. Dajte mi metke sada, a ja vam za dva dana donesem dva srebrnjaka. Tri!”

Čovjek se po prvi puta osmjehnuo. Ali skromno. “Da svaki put dajem svoju robu u zamjenu za fantomsku proviziju, već bih odavno ostao bez posla. I glave. A sad se gubi odavde!”

“Ali… ali…”

“Hajde, hajde, dolaze mi uskoro prave mušterije.”

Isme nije znao što bi. Nije mogao na posao nenaoružan. Razmišljao je što bi mogao učiniti.

U trenu je izvadio pištolj iz svoga kaputa i uperio ga u trgovca. “D-dobro, sad ćeš mi dati cijelu kutiju s mecima. I-i-i sav novac u blagajni. Hajde!”

Trgovac je s uperenim pištoljem u sebe imao jednako ravnodušan izraz kao i u trenutku kada je Isme ušao u trgovinu. Nije djelovao impresionirano. “Zar nisi rekao da trebaš municiju?”

Isme je razrogačio oči pred svojom glupošću i u očaju oborio glavu na pult. Svim se silama trudio da ne zaplače. Spremio je pištolj u unutrašnjost svoga kaputa. Uspravio se i pogledao prema trgovcu. “Ispričavam se. Idem sada.”

Trgovac je zakolutao očima. “Čekaj.” Ponovo se sagnuo i posegnuo za nečime iza pulta. Ispružio je šaku prema Ismeu i otvorio ju. Na dlanu su mu bila tri prilično prljava i pohabana metka. “Ovoga se već neko vrijeme želim riješiti. Ne mogu to nikome prodati pa mogu i dati tebi. Ako te ne uhvate sutra, donesi mi neku sitnicu.”

“Hvala. Ljubazno od vas. Ali… to su samo tri metka.”

“Tri besplatna metka. Osim toga… Jesi li ikad čuo za statistiku?”

“Ne.”

“Odlično. E pa, statistički, razbojnik uspije u prosjeku ispaliti najviše dva metka prije nego što ga izrešetaju. Eto, sretno.”

“Hvala.”

“Dobar dan, gospođo. Što biste danas trebali?

Isme je shvatio da se trgovac obraćao mušteriji koja je upravo ušla u trgovinu. Isme je spremio metke u džep, potiho se išuljao iz trgovine i nestao.

Trgovac ga je prevario. Istina, nije ništa platio za te metke, ali ga je svejedno prevario.

Ne. Nisu meci krivi. Ovo mjesto je ukleto. Proklet bio dan kad sam ugledao ovu kuću. Mislio je na onaj dan kada ga je starac napucao u nogu. Današnji dan je dvostruko prokleo.

Isme shvati da je spustio oružje. Brzo ga uperi u ljude koji su se umjereno uskomešali zbog šoka od iznenadne eksplozije. Nisu imali vremena primijetiti da mu je popustio oprez.

Ali što će sad?

Još nekoliko minuta prije se osjećao kao vladar situacije, a sada mu je ponovo počelo lupati srce od straha. Znoj mu se počeo polako slijevati niz čelo, a mjehur mu je pokazivao naznake nekih vrlo neugodnih tendencija. A onaj plavokosi mladac kojeg je prebio maloprije je ponovo uperio pogled prema njemu. Ponovo se osilio.

Nešto će pokušati.

A ja nemam više metaka!

Erik je bio sasvim osupnut onime što se dogodilo u posljednjih nekoliko sekundi. Zid se rasprsnuo tako neočekivano da nije uspio ni skočiti na Anju kako bi ju, tobože, zaštitio svojim tijelom, a što bi ona kasnije sigurno znala na različite načine cijeniti. Iako je bio pod snažnim dojmom razornoga učinka razbojnikova oružja, shvati da je sam razbojnik bio jednako iznenađen učinkom, ako ne i više. Zbog toga je njegova pozornost na tren oslabila, a Erik to nije iskoristio. U mislima je sam sebe opalio po glavi i šutnuo po koljenu zbog propuštene prilike.

Sada su mu ponovo bili na nišanu ili, preciznije rečeno, Erik mu je bio na nišanu. Vjerojatno zato što je jedini gledao u njega i stajao u prijetećem položaju. No razbojnikova ruka se tresla. I to jako. Više nego prije. Erik je bio zbunjen. Je li ga njegovo vlastito oružje preplašilo pa ga se boji upotrijebiti ili se radilo o nečemu drugom. Zašto ne puca? Ili pobjegne? Nije oklijevao pucati na profesora, ali sada se posve usredotočio na Erika. Od profesora je očito odustao. Nije se više obazirao na njega. Zašto? Jer se svi ostali drže podalje. Nitko mu drugi nije prkosio. Nitko mu drugi nije bio prijetnja. Ali zašto bi Erik bio prijetnja? Razbojnik je taj koji drži oružje. Erik je pogledom odmjeravao snage s lopovom. Odlučio je pažljivo ga motriti i iskoristiti svaku sljedeću slabost za novi napad.

Razbojnik se sve više tresao. I pogled mu je stalno lutao između Erika i vlastita pištolja.

Zašto stalno gleda u pištolj? Osim ako…

Pištolj!

Erik odluči riskirati. Krene na razbojnika, a ovaj umjesto da zapuca, zavitla pištolj prema Eriku. Erik se se spremno sagne, što razbojnik iskoristi za bijeg prema stepenicama.

Erik pobjedonosno vikne ostalima: “Gad je imao samo tri metka. Zgrabimo ga!”

“Što je rekao?”

“Rekao je da ga zgrabimo.”

“A koga to?”

“Mene već bole noge od stajanja. I pogledajte moje hlače! To se ne da očistiti. Mogu to jedino baciti. Kako mogu trčati u ovome stanju? A o grabljenju nekoga da ne govorim.”

“Koga da zgrabimo?”

“Jeste li čuli ovaj prasak?”

“Naravno da smo čuli. Stojimo metar od vas.”

“Koga da zgrabimo?”

“Peku me oči od dima.”

“Koga da zgrabimo?”

“Manning!!!”

Razbojnik je brzim korakom jurio prema slobodi, a Erik ga je u stopu pratio. Kada je stigao do stepenica i počeo se njima uspinjati, Erik ga je uhvatio za ogrtač jednom rukom i povukao k sebi koliko je god mogao. Razbojnik se, shvativši da se neće otrgnuti njegovoj ruci, okrene i nogom odgurne Erika od sebe. Erik odleti i ponovo se nađe na leđima na hladnome betonu. Razbojnik nastavi svoj bijeg.

Erik se osvrne i, shvativši da su ostali odlučili ostati neutralna publika čija će se pomoć u njegovoj potjeri svesti na uskraćivanje bilo kakve pomoći, digne se hrabro i jurne po željeznim stubama, čvrsto odlučan ne dopustiti lupežu da pobjegne.

Razbojnik je primijetio da Erik ne odustaje i pri svome uspinjanju stalno držao na oku njega iza sebe i publiku na tlu koja je s vrlo raznolikim interesom iščekivala rasplet ove zamorne situacije. Gotovo uopće nije gledao naprijed pa je bilo neizbježno da se, kada je došao do vrha, sudari s gospodinom Tizlom koji se odjednom iz ničega pojavio na vratima dvorane.

Razbojnik je jurio takvom brzinom da su se pri sudaru njihova tijela priljubila i napravila piruetu. Razbojnik se pokušao odgurnuti od čovjeka, ali noge su im se ispreplele. Rotacija ih je dovela na rub stepenica niz koje su se neizbježno strovalili poput lokomotive koja jaše na lavini koja se obrušava s najvišega vrha svijeta. Kugla mase dvojice čovjeka jurila je prema dnu takvom brzinom da je pomela Erika djelić sekunde prije nego što bi uspio izmaknuti preskačući ogradu stepeništa. Kugla, sada uvećana za masu još jednoga čovjeka, udarila je na betonski pod i rasprostrla svoj sadržaj.

Gospodin Tizl ustane, kao da se nije upravo kotrljao niz stepenice, i počne šetkati po prostoriji. Kretao se polako, pokazujući naizgled iznimno zanimanje za zid dvorane. Približio se zidu i prelazio rukama po njemu kao da nešto traži. Svako malo bi zastao i tada bi uputio dubokoumni pogled prema stropu. Nakon nekoliko pregleda zida i stropa, Tizl konačno stane i počne s obje ruke i pognute glave nešto raditi na zidu. Što je točno radio, nitko nije mogao reći, jer se Tizl priljubio uz zid.

Svi su u prostoriji s velikom pozornošću motrili gospodina Tizla, s iznimkom dvojice koji su se na podu pokušavali pribrati i profesora čije je nezadovoljstvo pukotinom u zidu preraslo u ljutnju koju bi se dalo slikovito opisati kao žarkocrvenog zmaja s kompleksom manje vrijednosti, s užarenim bodljama koje mu strše iz tijela i malim vulgarnim vilenjakom na glavi koji mu u uho šapuće prostote o njegovim manirama pri jedenju i bradavici na njegovoj njuški, koji nakon što je zapalio sve u krugu od stotinjak kilometara pokušava zapaliti eruptirajući vulkan. Interes je toliko narastao da je neposredni pokušaj pljačke i ubojstva potpuno zaboravljen. Čak je i pozornost Hira Imogawe bila u potpunosti zaokupljena aktivnostima gospodina Tizla. Ni sam nije razumio zašto ga je to toliko interesiralo.

Gospodin Imogawa izgubi svijest i sruši se na pod.

Ono što nitko u profesorovoj kući nije znao jest da je daleko, daleko izvan grada, u jednoj bari koja se nalazila usred goleme vrištine, jedan pripadnik dosad neotkrivene vrste vodozemaca iz plićaka motrio dolazak velikih kola vučenih dvama konjima. Vodozemac ih je promatrao znatiželjom koja je u svojem intenzitetu nadilazila sve prethodne.

Ovaj je vodozemac i inače bio jako znatiželjan. Volio je promatrati svijet oko sebe, životinje koje se dolaze do bare napojiti, ptice koje love njegove najbliže srodnike i gutaju ih u jednome zalogaju, ljude koji rade njemu prilično zagonetne stvari poput, primjerice, ulaženja u usku simbiotsku vezu s velikim, ružnim, nosatim, četveronožnim životinjama koje oni zovu konji, ili ispaljivanja munja iz dugačkih sjajnih cijevi što je mnoge od njih očigledno jako zabavljalo, iako vodozemac nije vidio što bi točno u tome trebalo biti zabavno, a sebe je smatrao osobom s iznimno razvijenim smislom za humor. Njegov interes za okolni svijet nije nailazio na odobravanje pripadnika njegove vrste, kao ni ostalih stanovnika bare. Kada bi se vraćao sa svojih ekskurzija, njegova obitelj bi ga dočekala s već pripremljenim namrštenim licima. Koliko god je vodozemcima bilo moguće mrštiti se, oni bi to tada činili. Žabe, koje su navodno neka vrsta njegovih srodnika (što je on prihvaćao tek s velikom dozom skepse), nisu se mrštile nego bi kreketale na način koji bi bio još iritantniji nego što je to bilo uobičajeno. Ribice i mali račići bi počeli uznemireno plivati i komešati mulj na dnu koji bi počeo dizati već prilično visoko stanje nervoze i netolerantnosti u bari. Ukratko bi se to dalo opisati kao opaku, divlju orgiju prkosa kojom su stanovnici bare vodozemcu u pitanju htjeli pokazati kako zaista nemaju pametnijeg posla nego bezglavo vrludati po vodi i gnjaviti one koji pametnijeg posla zaista i imaju. No vodozemac je to šutke podnosio i čekao novu priliku za stjecanje novih spoznaja.

Kola su se konačno zaustavila neposredno pokraj bare. Konji su dahtali od napora. Kola su očito bila teško natovarena. Dva čovjeka su se iskrcala iz kola. Prvi, krupni momak s jako dugačkim brkovima je to učinio u jednom skoku. Drugi, također krupni, iako se činio manji jer je bio prilično pogrbljen, polako se i s mukom dojadao do vlažnoga tla. Obojica su nosili radničke kape i debele kapute.

“… i dođem ja doktoru,” probijale su se kroz hladni zrak riječi pogrbljenog čovjeka, “i ja kao, znaš, naručen sam, primit će me za koji trenutak. Vraga! Tamo mi neka gadna medicinska sestra ili pomoćnica ili što je već bila… Ajme, što je ružna bila… Da, reče ona meni neka se sjednem i čekam svoj red. Sjednem! Ha! Kao da je meni lako sjesti, glupačo! Pa zbog toga sam došao doktoru, e! I znaš.. da znaš koliko sam sjedio tamo. Znaš li koliko sam tamo sjedio?”

“Hrm,” reče brkati.

“Tri sata! Tri! Daj ti iskrcavaj te kutije i dodaj ih meni. Leđa me ubijaju. Znaš li kako me bole?”

“Aha,” odgovori brkati otvarajući vrata kola i počinje vaditi nekakve pravokutne predmete koje vodozemac još nije susreo.

“I kad sam napokon došao na red,” nastavi pogrbljeni primajući čudni predmet od brkatog i bacajući ga na tlo blizu vode, “on mi nešto tamo kuckao po leđima, gledao mi u usta, slušao me s onom svojom trubom i onda mi preporučao namakanje u kadi. Ma baš ti hvala! Zato sam morao čekati tri sata. E da, i preporučio mi je neki ljekoviti tonik koji košta k’o moja godišnja plaća. Možeš li to vjerovati? I ja njemu rečem da nemam toliko novaca. I znaš što mi je rekao? Znaš što mi je rekao? Rek’o mi je: ‘Vaš problem.’ Možeš li to vjerovati? Kažem ti, svi ti doktori su bagra. Ništa i nikoga ne izliječe, ali se zato debelo obogate. I to na jadnicima kao što sam ja. Vaš problem! Pih! I znaš što sam mu onda rekao? Ha? Rekao sam mu: ‘Da, snaći ću se ja.’ Ali sam to rek’o sa sarkastičnim tonom, kao sada. I pljunuo sam mu na pod. I-i trenuo sam s vratima dok sam izlazio. Kažem ti, svi ti doktori su bagra. Najobičnija. Možeš li to vjerovati?”

“Mmm,” odvrati brkati.

“Ajme, što me bole leđa! E da, jesi li čuo što se noćas dogodilo šefu? Ha?”

“Aha.”

“Svakome kako je zaslužio, to ja uvijek kažem. A ako je netko zaslužio biti raznesen dok sjedi udobno u svojoj udobnoj stolici, u svojoj udobnoj sobici, u svojoj udobnoj kućerini, na svome udobnom imanju – onda je to Mago Timbus. Prh! Zbog njega sam i bolestan, da znaš. Što sam sve prošao zbog njega, e. To je bilo prije tvoga vremena. Onda smo još krali stoku. Ha! Stoku?! Kravetine! Gadne, teške kravetine, ni manje ni više. Tako se on obogatio, da, da. Mi smo krali glupe beštije, on ih je skupo prodavao, a nama je davao proviziju. Iako je najveći dio zadržao za sebe. I to je bio veliki, veliki dio. Kao da je on nešto morao raditi! Kako sam se ja namučio s tim kravetinama, ajoj! Da samo znaš kako su teške. Uništio sam si leđa noseći glupe kravetine! I onda kad sam si napokon istegnuo i polomio leđa, reče oni meni: ‘Pa nisi ih morao nositi, trebao si ih samo voditi.’ A je li? Trebao sam ih samo voditi? Pa dobro što ste mi rekli na vrijeme! Niste mi to mogli prije reći?! Ajoj, moja leđa. Kažem ti, to što je on eksplodirao, kazna je za moja leđa. Nepravedan je ovo svijet, ali malo pravde ipak ima.”

“Urh,” reče napokon brkati.

“Istina, sada ću vjerojatno ostati bez posla. Nakon što sam si udesio leđa, šalju me samo da radim bezvezarije poput ove. I to za sitniš. Nema love za skupe tonike, ne, ne. Od kuda smo uopće ovo ukrali? Koje gluposti. Što ja moram raditi pod stare dane!”

“Lfrnj,” upotpuni ga brkati.

“E da, i… što ono… da, dođem ja kući,” nastavi pogrbljeni, “i zamolim… pazi, zamolim… zamolim ženu da donese vode iz zdenca, zagrije ju i pripremi mi kupku. A znaš što mi je rekla? Znaš što mi je rekla? Rekla mi je: ‘Donesi si sam vodu. Nisam ti ja sluškinja.’ Možeš ti to vjerovati? Možeš ti to vjerovati? Da si ja, invalid, donesem vode! Da ja, sa svojim leđima, nanašam teške kante vode! K’o da je to sitnica za mene, e! E, i znaš što… Daj to malo brže, neću cijelu noć provesti ovdje! Ej, moja leđa! Znaš što mi je još rekla? Ha? ‘Da pošteno radiš svoj posao, mogao bi si i priuštiti pravu sluškinju!’ Možeš li to vjerovati? Što si dopuštaš, ženo? Zar nije muškarac glava obitelji? Zar nije on kralj u svome dvorcu? Zar nije?”

“Aha.”

“To sam joj i ja rek’o. A onda mi je počela laprdati… ponovo… o tome kako je trebala slušati svoju majku i ne udati se za mene. Njezina majka. Njezina majka! Nemoj da počnem o njezinoj majci! Znaš što je njezina majka bila? Znaš li? Ha? Kurva!!! Eto što je bila. I to očajna kurva. I prepuna svakakvih boleština. Nemaš pojma koliko je puta neki brod isplovio, a onda kasnije nađen s čitavom posadom mrtvom. Više nego jednom, tek toliko da znaš. I to sve zbog nje. Ma cijeli ratovi su izgubljeni zbog nje! A znaš zašto nije htjela da joj se kćerkica uda za mene? Jer je i nju htjela učiniti kurvom!!! E! A ja sam od nje učinio poštenu ženu. Ja sam se brinuo za nju. I kako mi vraća, ha? Kako mi vraća? Možeš li to vjerovati? To je sada pošast među ženama. To je zbog te emanicipacije ili kako se već zove.”

“Ha?” upita njegov brkati partner.

“Emanicipacija, da. Ne znam, to je… nekakva, mislim… droga. Ili žestica. Ono, nešto, među ženama, uglavnom. Znaš?”

“Rglh,” odgovori brkati s nerazumijevanjem.

“A to je pak pokupila od naše kćeri. E, stari moj, to je isto beštijetina. Nemoj da počnem o njoj. Ovaj, inače, nećeš ništa reći o onome što sam govorio o gospodinu Timbusu, ha?”

“A-a.”

“Dobro. Je li to napokon sve? Uh, moja leđa. Znaš li ti koliko me bole leđa?”

“Aha.”

“Daj ti donesi petrolej, a ja ću to onda zaliti. Uf.”

Brkati čovjek je počeo bučiti po unutrašnjosti kola. Nakon minute je izašao noseći u ruci bocu prozirnu poput vode s nekakvom tekućinom u unutrašnjosti. Vodozemcu je izgledala kao voda.

“Hajde, daj mi to.” Pogrbljeni čovjek je počeo razlijevati vodu po čudnim, četverouglatim predmetima koje su nabacali kraj bare. Tada je pogrbljeni čovjek dodao bocu natrag svome partneru. “Uzmi.” Tada je iz jakne izvadio nekakav također četverouglati predmet, ali ovaj je bio mnogo manji. A ovaj se otvarao. Vodozemac nije vidio što je to pogrbljeni petljao, samo je čuo njegovo stenjanje. Iznenada se u njegovoj ruci pojavi plamen, i tada taj plamen poleti dolje prema hrpi koju su ta dvojica napravili.

Ogroman plamen bukne i rasvijetli okolicu. Očito ga je stvorio onaj manji plamen. Vodozemac se ponosio svojom sposobnošću zaključivanja. Titrajuća svjetlost plamena ga je hipnotizirala.

Oba čovjeka su se popela na natrag na svoju kočiju, pri čemu je pogrbljeni ispustio prilično glasan jauk. Uzeli su uzde u ruke i potjerali konje da kola odvuku u smjeru iz kojega su i došli.

Vodozemac je doslovce vibrirao od uzbuđenja. Toliko vatre na jednome mjestu! Doplivao je što je bliže mogao neobičnim predmetima koji su gorjeli. Bio je to neobičan materijal. Nije ga do sada viđao, a vodozemac je sebe smatrao svjetskim vodozemcem. Gorio je jako brzo. Gorio je poput isušene bare prekrivene isušenom trstikom, mislio je vodozemac, pohvalivši odmah samoga sebe zbog uspješno konstruirane analogije.

Na predmetima je nešto pisalo. (Vodozemac je znao čitati. Još jedna njegova devijantnost, ali nju je ipak uspješno tajio.) Na svima je pisalo isto, koliko je mogao procijeniti. Predmete je brzo gutao plamen. Na površini je bilo ispisano ugljenom: “Kutija: Vlasništvo Hira Imogawe.”

Vodozemac je prepustio neobične predmete njihovoj plamtećoj sudbini i nevoljko se uputio kući gdje će ga dočekati nova bujica negodovanja. No to ga nije zabrinjavalo. Razmišljao je samo o uzbudljivim stvarima koje je danas vidio.

Sutra može biti samo bolje.

Isme Iphis je uspio vratiti zrak u svoja pluća. Sve ga je boljelo i imao je u ustima okus nečijega koljena, ali se uspio uspraviti. Plavokosi je pokušavao isto, ali s manje uspjeha. Još bolje. Pogledao je ostale no oni su bili zaokupljeni nečime i nisu obraćali pažnju na njih dvojicu. Luđaci.

Nalivpero. Bilo mu je u ruci. Gdje je? Isme se ogledavao, panično ga tražeći, znajući da ne smije gubiti vrijeme sada kad mu se ukazala dobra prilika za bijeg.

Ugledao ga je. Odletjelo je dva metra od njega. Sagnuo se da ga digne i otkrio još jedan dio svoga tijela koji nije bio pošteđen noćašnjih udaraca i ranjavanja. Zacvilio je od boli. Spremio ga je u džep od kaputa i krenuo se penjati po stepenicama. Moram se maknuti odavde! Odjednom mu je jako nedostajao Aldo.

Baš je krenuo, kad iznenada osjeti da ga nešto drži. Nešto ga je vuklo za nogu. Osvrnuo se. Plavokosi je još uvijek ležao na tlu. Nije se još mogao dići pa je odlučio zadržati Ismea sve dok to ne bude u stanju. Neće ići. Bio je uporan, to mu je morao priznati, ali nije više imao vremena za njega. Ni snage. Upotrijebio je svu raspoloživu energiju kako bi se otrgnuo od njegova stiska. Vukao je. I vukao. I vukao.

I uspio. Isme poleti stepenicama. Koliko čovjek koji je propatio toliko mnogo u toliko malo vremena može letjeti. Popeo se do vrata i prije nego što je izašao, primijetio je čovjeka u kojeg se zaletio kako dolje nešto radi po zidu. To je bio onaj isti kojeg je ugledao kako si piše po licu u dvorištu. A ja sam svejedno ušao u kuću. Što mi je bilo?

Isme se uz mnogo napora i mnogo znoja vrati putem kojim je došao. Ulaz u kuću je bio tamo gdje ga je i ostavio. A s obzirom na to što je ove noći doživio, to nije bila mala stvar.

Isme izađe iz kuće i započne svoj bijeg.

Sad kada je Isme ponovo došao u posjed izgubljenog mu nalivpera, vjerojatno bi bilo dobro istaknuti jednu nepoznatu činjenicu vezanu uz to nalivpero. Istina, sve vezano uz ta nalivpera je obavijeno velom tajne, ali postoji nešto što još više izmiče spoznaji šire javnosti koju ne bi moglo biti manje briga.

Kada je seljak Nuf, nakon što je od Morisa Intocabilea dobio eksplozivno nalivpero, zatražio od istoga gospodina još jedno takvo, ali neeksplozivno, Moris je imao napola iskrenu želju udovoljiti Nufovoj želji. Nažalost, Moris je znao izraditi samo nalivpero s eksplozivnim mehanizmom. Izradu običnoga nikada nije uspio potpuno svladati. I iako bi s vremenom vjerojatno i to naučio, Moris to jednostavno nije želio. Osim toga, njegova strast je već bila preusmjerena na novi hobi – izradu staklenih katapulta za lansiranje loše pripremljenih prepelica. Na to ga je inspirirao jedan Englez o kojem je čitao u dnevnome listu Dnevni list, a kojeg je čitao samo zato što su mu novine za koje je radio kao novinar ostavljale gadan osip na rukama. Stoga je, kako bi se riješio dosadnoga seljaka, napravio je još jedno nalivpero, potpuno identično kao prethodno, iako je možda kod ovoga vremenski mehanizam namjestio na malčice drugačije vrijeme detonacije, ali nije bio siguran. Niti ga je bilo briga.

Erik je polako povraćao snagu. Pri koprcanju niz stepenice gadno je udario lijevom rukom u nešto i natukao si zglavak. Kada se pokušao podići odguravajući se istom rukom od poda, zajaukao je od bola i stuštio se trbuhom na beton. Sljedeći pokušaj podizanja je prošao bolje. Nije želio još ustati jer mu se još uvijek vrtilo u glavi koja se oštro bunila što je nenajavljeno upotrijebljena za silazak niz stube. Našao je sebe kako još jednom sjedi na istome betonskome podu kao prije nekoliko minuta, samo s mnogo više ozljeda i mnogo manje samopoštovanja.

Ovo jednostavno nije bio njegov dan. Imao je dvije prilike da svlada razbojnika, tri čak – jednu nije uopće iskoristio, a nakon svake je završio poražen i ponižen. Erikov ego će to teško podnijeti i trebat će tjedni, ako ne mjeseci opasnoga planinarenja, premlaćivanja vlastitih prijatelja prilikom vježbi boksa i nogometa, pucanja na bespomoćne životinje i dizanja utega pred ljepoticama na plaži kako bi vratio povjerenje u vlastitu snagu i nepobjedivost.

Istina, razbojnik je bio prilično snažan. I navikao na konfrontacije s ljudima. I vjerojatno njihovo ubijanje. Erik je potpuno podcijenio njegovu snagu, a precijenio svoju. Mora poraditi na svojim ratničkim vještinama, shvati Erik.

Ipak, tješio je sebe, vrlo vjerojatno bi svladao razbojnika na stepeništu da je imao priliku. Ali to su sada puka nagađanja. Razbojnik je pobjegao. Sigurno još nije odmakao daleko, pomisli Erik. I on je primio teške udarce. Možda bi ga mogao još sustići.

A zašto bi? Koliko je on znao, ukrao je samo profesorovo nalivpero. Spriječio ga je da opljačka ostale, sjeti se sada s ponosom, ljude koje nikada u životu nije sreo, a bilo bi mu jako drago da je tako i ostalo. S iznimkom, možda, Anje. Možda. Koliko je mogao prebrati kroz zamagljeni vid i još zamagljeniju glavu, ona se baš i nije žurila da mu dođe pomoći u ovome trenutku potrebe.

Napokon je jasno vidio. Nitko uopće nije obraćao pažnju na njega. Svi su se okupili oko nečega što nije mogao vidjeti.

Ugleda ispružene noge. Netko je ležao na podu.

Pošto je shvatio da mu nitko neće priteći u pomoć, Erik riskira i stane na noge. Na trenutak je skoro izgubio ravnotežu i zamalo pao natrag na pod. Ali u zadnjem trenu on povrati ravnotežu i ostane uspravno stajati. Erik Skowesky ne pada tako lako!

Priđe ljudima kojima je očito bila važnija nečija tuđa nesreća od njegove hrabrosti i požrtvovnosti, držeći se rukom za glavu koja je, barem prema boli koja je pulsirala iz nje, imala ozbiljnu namjeru napustiti dugogodišnje prebivalište i premjestiti se, na primjer, kraj jednog od njegovih stopala. Nije uspio prepoznati osobu koja je ležala. Svi su stajali nad njom i buljili, ali nije izgledalo kao da namjeravaju učiniti nešto više od toga. Profesor, izgleda nije dijelio brigu s drugima. Buljio je u prazan zid. Mora da je u šoku jer je za dlaku, a i čudom, izbjegao krvavu smrt. Iako, zapravo, nije djelovao ništa drugačije nego prije.

“Erik!” Napokon ga primijeti Anja i odskakuće prema njemu.

Ni ti se nisi proslavila, morao joj je Erik to odmah priznati u svojim mislima.

“Potpuno sam zaboravila na tebe!” reče ona polažući svoje ruke na njegova prsa, što je Eriku u tome trenutku neočekivano jako godilo.

“Laskaš mi,” uzvrati Erik trljajući glavu koja je upravo ispustila jedan nimalo ugodan val zvjerske boli.

“Jesi li dobro? Jesi li jako povrijeđen?”

“Ah, preživjet ću.”

Gospodin Viler ga je također primijetio. On je od svih okupljenih pokazivao najmanje brige za osobu na podu. Erik sada napokon vidi da se radi o onome Imogawi ili kako se već zove. “Gospodine Skowesky, vidim da ste na nogama. Znači, dobro ste?” Erik nije bio siguran, ali mogao se zakleti kako niz bradu gospodina Vilera curi zmijski otrov kako je govorio.

“Nikad bolje. Ne zahvaljujući vama!”

“Meni? Niste valjda očekivali nešto od mene? Pa pogledajte, molim vas, moje hlače. Strahota! Vaša glava će jednoga dana zacijeljeti, ako tu ima što za zacijeljeti, ali moje hlače… uništene zauvijek.”

“Nemojte me slučajno zaboraviti pozvati na komemoraciju,” odvrati mu Erik.

“Oho, vrlo dovitljivo! Vidim da su oni udarci u glavu imali i neke pozitivne učinke,” uzvrati Viler.

“Da ste mi priskočili u pomoć, možda bi i zaustavili kriminalca. Kada sam rekao ‘Zgrabimo ga,’ apelirao sam time na sve prisutne muškarce. Ali sada mi je jasno zašto vi niste smatrali da se to odnosi na vas.”

“Ispričavam se, moja greška,” ne odustaje gospodin Viler, “ja sam taj uzvik shvatio kao poklič skromnosti. Ja sam bio uvjeren da želite lopužu sami svladati kako bi nam svima demonstrirali svoje nadljudske sposobnosti, kao što ste to učinili nekoliko trenutaka prije kada ste zasigurno načinili ogromnu štetu lopužinoj čizmi pokušavajući nokautirati njegovu nogu svojom glavom. Ja sam zadnji koji bi vam želio krasti slavu. Sada mi je zaista neugodno.”

“Ma vi ste… Da nisam to učinio, vi biste ostali bez svoga dragocjenog zlatnoga sata.”

“A da, moj sat. Biste li bili tako ljubazni da ga podignete s poda? Strah me da ga vaše eskapade nisu oštetile.”

Erik stisne čeljusti. Shvatio je da je bolje da prekine ovaj razgovor jer bi inače mogao učiniti nešto što bi kasnije jako požalio. A što bi gospodin Viler još više požalio. Odurna li čovjeka, mislio je Erik gledajući gospodina Vilera. Mrzio je njegov neizmijenjeni izraz lica kojim je svima želio pokazati kako ga cijeli svijet užasno dosađuje. I nikada ga nije skidao. Čak ni kada bi se blamirao. Podrugljiv smiješak koji stalno drži kada razgovara s Erikom (a o otrovnome jeziku da i ne govori) ga je tjerao da ga opali po gubici. I znao je da bi mu to godilo. Na trenutak.

Ne, nije se htio spuštati na njegovu razinu. Erik se radije prepustio čarima Anje Horvat koja mu je velikodušno dopustila da ju obgrli oko ramena. U čisto medicinske svrhe, naravno.

Gospodin Viler je likovao nad još jednom pobjedom nad gospodinom Skoweskym. Smiješak poruge na njegovom lice se pretvorio u smiješak pobjede. No odmah potom se taj smiješak pretvorio u izraz kiseo poput octa i pogled prezira kao u vuka koji se sam samcat želi obračunati s čoporom hijena i lisica i s dvjema iznimno asocijalnim činčilama, jer je ponovo ugledao Anju Horvat pripijenu uz Erika Skoweskog. Taj se pogled odmah nakon toga pretvorio u pogled straha jer se gospodin Viler susreo s pogledom negodovanja svoje družice, gospođe Vilar, oštrim poput najboljega kirurškog noža.

Gospodin Viler ustukne.

Hiro Imogawa se napokon probudio. “Nemojte se pomicati,” savjetuje mu gospodin Entioh, “možda imate krvarenje u mozgu.”

Gospodin Imogawa ustane, blago teturajući. “Ne, dobro sam. Na trenutak samo… kao… kao da me nešto preplavilo.”

“Kao što sam rekao, krvarenje u mozgu,” odlučno reče gospodin Entioh.

“Očito vas nije baš previše preplavilo. Niste ležali više od pet minuta,” reče osorno gospodin Viler. Ponovo uzmakne pred ženinim pogledom.

“Krvarenje u mozgu, zasigurno. Za vrijeme rata, u rovovima, to smo liječili amputacijom. I strijeljanjem zatvorenika.”

“I kako je strijeljanje pomagalo?” upita Erik.

“Pa… u medicinskom smislu nije. To je više bila kao počast ratnim drugovima. Niste me vjerojatno razumjeli. Ne bi mi njih samo strijeljali. Ne, mi smo njih i podosta mučili prije toga,” pojasni gospodin Entioh.

“A,” reče Erik.

“Sada bi bilo dobro vrijeme za-”

“Zna li netko koliko je sati?” odjekne odjednom glas profesora Vangarda.

Svi su počeli pogledavati jedni druge. Gospodin Viler s ljutnjom iznevjeri manire koje bi priličile čovjeku njegova statusa i čučne kako bi uzeo svoj zlatni sat. Otvori mu poklopac i očita vrijeme: “Tri sata i sedamnaest minuta. Pod uvjetom da mi sat nije oštećen,” reče to upućujući optužujući pogled prema Eriku koji ga vješto ignorirao. Gospodin Viler navije sat i poklopi ga.

“Tako kasno,” reče Anja. “Potpuno sam izgubila pojam o vremenu.”

“Da, vrijeme leti kada se zabavljaš,” reče sarkastično gospodin Viler. “Šteta što to i ovdje nije bio slučaj.”

“Idemo natrag gore,” reče profesor, namota pergament i stavi ga pod ruku. “Ovdje je previše prometno. A i moram smjesta otpustiti Manninga. Noćas je prešao sve granice. A mi smo izgubili previše vremena. Sutra… danas u jedanaest sati krećemo na našu ekspediciju, a još nismo gotovi sa svojim pripremama.” Profesor krene polako prema stepenicama.

“Što?!” lecne se Anja. “Danas? Ali mi-”

“Danas, da. Naravno, gospodine Mahun,” prekine ju profesor. “Već smo se dogovorili glede toga prije više mjeseci. Nije moj problem što se niste na vrijeme počeli pripremati. U svakom slučaju, nećete ugroziti ovu ekspediciju. A nema ni odgode. Krećemo u jedanaest sati.” Profesor se počeo penjati po hrđavim stubama, a njegovi gosti su ga pratili u stopu.

“Kakvi mjeseci?” upadne gospodin Viler. “Tek smo večeras doznali-”

“Moramo biti brzi ako želimo sve dovršiti na vrijeme,” nastavi profesor. “Zato nema više vrludanja i okolišanja ni bilo kakvog predaha. Radit ćemo sve dok ne bude sve spremno pa moram zahtijevati vašu potpunu koncentraciju i pozornost.”

“Ali, profesore-”

“Iako,” profesor naglo stane i u trenu se na stepenici okrene prema svojoj pratnji koja se neočekivano morala zaustaviti i ustuknuti, “biti će puno teže bez moga nalivpera.” Okrene se natrag i nastavi prema izlazu.

Ostali su ga samo bespomoćno slijedili.

Mračna misao se rodila. Istezala se i protezala, napipavala i njušila eksplicitne izvandimenzionalne ravnice uma, vodila se svojim jednostavnim linearnim instinktom. Počela se migoljiti, oprezno i sa zadrškom. Bila je uistinu mračna, crna kao tisuću noći, neprovidna poput vremena samog, hladna poput unutrašnjosti kripte. A istodobno i topla. Napipavala je osjetljivo tkanje misli, krećući se poput crva, ostavljajući ljepljivi, crni trag pri svome proboju.

Dječaka je uhvatio strah. Već se prije penjao po stablima, uglavnom kako bi krao susjedu kruške, ali nikada po tako visokom. I nikada po noći. A nije bilo ni mjesečine, čak ni beskorisne svjetlosti zvijezda. Ali morao je ako želio doći do onoga što mu treba jer je stari Som stavljao lance i rešetke na sva vrata i sve prozore u prizemlju. A prozor na gornjemu katu je čak bio mrvicu otvoren.

Pljunuo je u ruke, uzeo zalet i popeo se na prvu granu. Sljedeća grana nije bila tako jednostavna. Bila je visoko i prilično postrance. Dječaku nije preostalo ništa drugo nego da skoči svom snagom. Čučnuo je kako bi upotrijebio noge kao oprugu. Uzeo je nekoliko dubokih udisaja i odgurnuo se prema grani. Uhvatio se tek jednom rukom za granu i ostao visjeti s nje. Pokušao ju je dohvatiti i s drugom rukom, ali nije mu uspijevalo. Ruka mu je klizila, a gruba kora drveta mu je derala kožu.

U posljednji trenutak je uspio. Visio je na obje ruke te se uz veliki napor uspio uzdići i smjestiti se na granu.

Misao je sada gmizila oko drugih misli, pokušavajući im iscijediti životne sokove i zamijeniti ih vlastitim otrovom. Ostavljala je svoj trag posvuda. Našla je stara sjećanja zakopana pod slojevima snovite prašine i stijenja. Mračna misao je zadrhtala nad pogledom na cijeli vijek životnoga iskustva. Mnoge su tu bile prije nje. Što bi ona mogla učiniti?

Napor je bio velik, ruke su bile crvene, a noge su bile jedan cijeli niz bolnih grčeva, ali isplatilo se. Dječak je došao nadomak prozoru. Poskočio je i sletio na njega. Držao se za okvir prozora i nogom ga do kraja otvorio. Tiho je ušao u mračnu sobu. Kretao se polako jer nije vidio mnogo u toj tami. Pronašao je vrata i otvorio ih tiho. Malo su zaškripala. Izašao je na hodnik. Nije bilo nikoga. Pod je bio drven, ali solidan. Mogao se tiho kretati. Zid je bio građen od nestručno naslaganih cigala, a u njemu su posvuda bile rupe koje su neodoljivo podsjećale na razorni učinak dvocjevke. Stari Som je očito vježbao gađanje po kući.

Navirio bi iza svakoga kuta prije nego što bi napredovao. Spustio se za jedan kat. Morao je doći do njegova skladišta. Oprezno se kretao iako nije bio siguran da li je stari Som uopće kod kuće. Svi su znali da je imao naviku lutati po noći, a ponekad ići i u noćni ribolov. U svakom slučaju, bio on kod kuće ili ne, kuća je uvijek bila zapečaćena. I bio on kod kuće ili ne, opasnost da čovjek završi s mnogo polomljenih kostiju je uvijek visjela negdje u zraku. Bilo je opće poznato da stari Som lovi ribu samo zato da bi ju zatukao svojim legendarnim maljem. Manje sigurno, ali naširoko špekulirano je bilo to da Somov malj nije bio rezerviran samo za ribe. Ta je priča kružila uokolo jer se često znalo dogoditi na tjednome sajmu da stari Som, kada ne bi uspio prodati jednu od svojih zgnječenih riba, počne divljački juriti po sajmištu, mahati svojim maljem i ispuštati životinjske zvukove. A odmah nakon toga bi se oslonio o svoj malj i počeo glasno pjevati svoju nerazumljivu pjesmu koja otprilike govori o maljevima, ljudima koji stradavaju od maljeva, ljudima koji ne stradavaju od maljeva, različitim lakovima za maljeve i o kanarincima koji lete jednostavno previsoko, a da bi to bilo normalno. Teško je bilo reći o čemu je on točno pjevao jer stari Som nije imao zube. Ono što je bilo sigurno jest to da pjevao grozno. Zaista grozno. Toliko grozno da bi ga policija uvijek privela i oduzela mu malj, što je samo pogoršavalo njegovo ponašanje u javnosti nakon što bi bio pušten. A pustiti su ga morali jer je policija veći dio svoga radnog vijeka bila na kolektivnom godišnjem.

Mračna misao je jačala. Sada je već letjela po ponorima snova i sjećanja. Beskrupulozno je jurila i zalijetala se u čahure koje su ljubomorno čuvale ljubomoru. Ili djetinje ljubavi. Ili ljubomoru. Ili prijateljske izdaje. Ili ljubomoru. Ili dane očaja. Ili ljubomoru. Prominancije divljih i neobuzdanih osjećaja, misli i žudnji su se razlijevale i utiskivale šarolik i čudovišan uzorak u osjetljive stjenke uma, donoseći nemoguće tamno svjetlo gdje ga do sada nije bilo.

Došao je napokon do prizemlja. Izgledalo je kao da njegov upad nije primijećen. Pokušao se orijentirati prema onome što je znao. A znao je gdje je skladište, ali gledajući izvana. Unutra nikada nije bio. S velikom sigurnošću je krenuo tamo gdje je mislio da bi trebalo biti skladište. I našao vrata baš tamo gdje su i trebala biti. I bila su otvorena.

Tada je bio još malen pa je samo mislio kako mu je sretna zvijezda neuobičajeno naklonjena. Nije još naučio biti sumnjičav. Barem ne dovoljno.

Ušao je unutra. Tama je ovdje bila potpuna pa je zapalio šibicu. Blago svjetlo je razotkrivalo bezbrojne police s mnoštvom različitih predmeta. Na tlu sa strane je bio veliki komad nekadašnjeg čamca. Dječak krene tražiti ono po što je došao. Nije mu bilo lako tražiti među svom tom kramom, i to pri blagome osvjetljenju šibice koja se gasila.

Opekao je prste. Izvadio je kutiju i zapalio novu šibicu. Morao je požuriti jer je imao još samo dvije.

Pukim slučajem ugleda nešto što je moglo biti baš što je trebao. Prišao je malenoj limenci. Bila je to izguljena limenka od duhana. Na poklopcu je imala rupice. Dječak digne poklopac i zaviri unutra. Limenka je bila prepuna glisti. Pogodak. Poklopio ju je i ugasio šibicu kako bi s obje ruke mogao staviti svoj ulov pod košulju.

Dobro je uvukao košulju u hlače, i baš kada je posegnuo za kutijom sa šibicama, pred njim preleti žarko narančasto svjetlo koje ga je zbog blizine i intenziteta zaslijepilo. Zaklonio je pogled, a onda ga spustio dolje. Na tlu je ležala goruća baklja koja je osvjetljavala većinu prostorije.

A iz neosvijetljenog dijela je došao zvuk životinjskog jaukanja kojem je odmah potom uslijedio stari Som, jureći s podignutim maljem iznad glave prema dječaku.

Dječak se otkotrlja u stranu, a malj se tupo zabije u zemlju na mjestu gdje je vjerojatno po Somovoj zamisli trebala biti dječakova glava. Stari Som odmah uzme novi zalet i horizontalno zamahne prema dječaku. On se sagne i izbjegne još jedan silovit udarac. Ne odustajući, nego dapače, s novim elanom, i ne prestajući sa svojim zvjerskim tuljenjem, Som krene prema dječaku koji počne bježati pred njim. No gotovo odmah udari u drvenu prepreku i nađe se u zamci. Malj je već poletio prema njemu, ali je nekako uspio, u zadnjem trenutku, ponovo skočiti u stranu. Malj je zvukom udara groma udario ono što se sada ispostavilo kao lijevo krilo velikih vrata u skladište. Debelo drvo je u trenu skršeno poput stare kore od drveća. Iverje i komadi debelih drvenih vrata su prštali u svim smjerovima, a sada mlohava vrata su se izbila iz svojih golemih željeznih šarki i glasno pala na tlo, povlačeći za sobom dugački lanac kojima su bila osigurana.

Put prema van je bio slobodan. Dječak nije gubio ni sekunde. Izletio je van poput mačke, ostavivši iza sebe staroga Soma na koljenima koji je ispuštao neku novu vrstu zavijanja iz svoga grla. Vjerojatno je cijelu noć plakao nad kršem koji je stvorio jedan jedini udarac njegova moćnoga malja.

Mračna misao je zalutala. Odjednom shvati kako nije sama. Okružena je. Što da radi?

Tjedan dana prije toga dječakova majka je kući dovela novoga “prijatelja”. Gad je bio ružan, debeo i smrdljiv, ali se – kojeg li čuda – dobro slagao s majkom. Ona je zbog “prijatelja” poprilično zanemarivala dječaka što je zapravo bilo poboljšanje u njihovom odnosu.

Majka je morala otići na nekoliko dana zbog nekog poslića pa je svome aktualnome “prijatelju”, koji je bio prikladno lijen za zadatak, povjerila skrb za dječaka dok je ona na putu. Gad je taj zadatak prihvatio s odobravajućim podrigivanjem.

Kada je dječak prvoga dana zamolio čovjeka da mu dopusti uzeti nešto hrane, ovaj je izvukao iz svoje masne košulje majčin kuhinjski nož, kojeg je očito držao kod sebe kako bi ga trajno prisvojio, i krenuo na dječaka. Dječak je odmah pobjegao pred njim, ali ovaj nije odustajao. S nožem u ruci ga je gonio barem pet kilometara prije nego što je ostao bez daha i vratio se u majčinu brvnaru koju je zaključao. Pošto mu protjerivanje iz doma nije bilo ništa novoga (obično je bilo stvar njegova vlastita izbora), dječak se smjestio pod brezom u blizini brvnare i zakleo na osvetu.

U danima koje je proveo u blizini majčinoga “prijatelja” dječak je saznao barem jednu vrlo važnu i korisnu stvar o njemu: Gadljiv je. Prvenstveno prema malih gmizavim stvorenjima poput žohara, puževa, stonoga. I glista. Zato mu se prišuljao dok si je slagao ručak (u vlastitu brvnaru je bez problema ušao) i kada nije gledao, stavio mu gliste u hranu, ali tako da ih nije mogao vidjeti prije nego ih je okusio.

Dječaku je bila milina čuti urlik koji je provalio iz njega kada je shvatio u što je zagrizao. Dječak je stajao pred prozorom kako bi ga debeli vidio. Ovaj je, naravno, ponovo zgrabio nož i izletio iz brvnare kako bi sredio dječaka. Dječak je ovoga puta ostavio sigurniji razmak između sebe i svoga progonitelja. Progonitelj je, s druge strane, bio višestruko motiviran nego prvi put pa nije prekidao potjeru ni nakon desetog kilometra po šljunčanoj stazi iako mu je srce koje je lupalo silom koja bi razbila granit to svakako savjetovalo. A s time je dječak i računao.

Nije trebalo još dugo prije nego što se dječakov brižni skrbnik uhvatio za prsa, drastično usporio korak i s nedostatkom bilo kakve gracioznosti obrušio na svoju trbušinu. Dječak mu je prišao s oprezom. Vidio je da je čovjek živ, ali nepokretan. Zato mu je podigao košulju i pod nju stavio drugu polovicu glisti koje je izvadio iz kutijice u svome kaputu. Da ne bude usamljen dok leži.

Tada je otišao doma i pošteno se najeo.

Nije više sreo toga čovjeka, ali načuo je da je ipak preživio i da ga je majka posjetila u bolnici, donijela mu gotovo svježe cvijeće, polomila mu noge i bacila ga na obalu obližnje rijeke. Nije to učinila jer je prijetio njenom sinu nego jer je ukrao njen najbolji nož. Pokušao ukrasti.

Majka jednostavno nije znala praštati.

Tada je po prvi puta u životu osjetio sladak okus osvete, sjeti se Isme koji se povlačio niz Ulicu indiskretnih velikana.

Mračna misao je tonula. Unatoč svojoj volji, vukle su je druge mračne misli koje su se odjednom nalazile sa svih strana. Njene srodnice. Bilo ih je uznemirujuće mnogo. Nekoliko trenutaka prije se još osjećala toliko moćno, da bi sada bila malena i beznačajna. Veliko odlagalište tame koje ju je vuklo k sebi je bilo zastrašujuće, čak i za nju, ali istovremeno je pružalo i neku vrstu utjehe. Neće biti sama. Biti će okružena s mnoštvom srodnih ekvivalenata duša. Tek je u posljednjem trenu uspjela u svome primitivizmu shvatiti da će njena neprepoznatljivost u tami značiti i njen kraj. Nije ni prva ni posljednja, shvati također.

Pitao se zašto se sjetio toga događaja. Vjerojatno jer je i noćas dobio priliku za jednu osvetu. A možda i zato što ponovo bježi. Ovaj put neplanirano. Isme se kretao što je brže mogao. Natučeni gležanj je počeo strašno boljeti pa se njegov trk pretvorio u nekakav brzi poluhod. Šepajući se kretao po ulici neprestano se osvrćući kako bi bio siguran da ga nitko ne slijedi. Koliko je mogao biti siguran u takvo što u magli gustoj poput mlijeka. Nije se ni trunku prorijedila.

Je li to bila uspješna osveta, pitao se Isme. Pljačka u svakom slučaju, nije protekla onako dobro kako je planirao. Nimalo dobro. Ali osveta? Da, osvetio se. Staroga senilca nije lišio života, to je točno, ali je zato uzeo natrag ono što mu pripada. Stari je imao to nalivpero kod sebe nakon tolikih godina pa je to moglo jedino značiti da mu je mnogo značilo. I Isme mu ga je uzeo. A u uzročno-posljedičnom kontinuumu Ismeova univerzuma to je bila mnogo bolja osveta nego da je starkelju jednostavno upucao. A sada kada je mogao bolje razmisliti, shvatio je da je nalivpero prilično vrijedno. Barem je bilo kada ga je on pokušao prodati.

Isme se preplaši kad uoči pokrete sa svoje lijeve strane. Mačka ga je pretekla i nestala pred njim u magli. Bio je siguran da je to ona tigrasta mačka koju je večeras već sreo. Izgledala je jednako živahno kao i prvi put. Sigurno si imala više sreće od mene, zar ne, maco? Možda su imali istoga anđela čuvara. Iznenada je Isme bio puno bolje volje. Njegovo šepanje-skakutanje je postalo malo brže.

Ponovo se sjetio starca. Bilo bi dobro da je i njega riješio, mislio je ponovo sa žaljenjem. A nije da nije pokušao. S druge strane, starci kroz koje prolaze meci, a da oni ostanu neozlijeđeni, baš i nisu osobe u čijoj bi blizini trebalo provoditi mnogo vremena, bez obzira koliko ih mrzili. Sada se malo naljutio na sebe. Ismea poteškoće nikada nisu sprečavale da ide prema svome cilju, makar se činile neprebrodivima ili čak nemogućima. Istina, nije mlad kao što je to bio u… mladosti. Ali, sto mu gromova, nije ni star. Pa zašto se ne bi onda kasnije vratio u tu kuću i dovršio svoje neriješene poslove sa starkeljom?

Ismeu je došlo da se opali rukom po glavi. Nije to učinio samo zato što mu je glava već previše pretrpjela. Zašto se ne bi vratio? A zašto ne bi otputovao u Saharu i tamo otvorio štand sa sendvičima? Zašto ne bi išao od jednog eruptirajućeg vulkana do drugog i puhao u njih dok se ne ohlade? Zašto ne bi zgrabio busen trave i gnječio ga sve dok ne bi iz njega istisnuo smaragde? Zašto ne bi pokucao na vrata čovjeku koji se zove, recimo, Petar ili Dodo, nepozvan ušao, stavio mu ustajalu šunku pokraj slike njegova djeda, iznio mu kadu iz kuće balansirajući ju pritom na malome prstu, odzviždio abecedu unatrag, prodao kadu čovjeku koji se zove, recimo, Momo ili možda Zeleni Sir i novcem kupio kadu u kojoj bi svoje čizme punio blatom uvezenim iz Mongolije? Zašto ne bi prebrojio sve dlake na svojoj bradi? Zašto ne bi uzeo pilu i pokušao prepiliti Crno more? Zašto ne bi izumio sapun za komarce? Zašto ne bi prespavao sto godina, nakon toga počeo svirati trubu te nakon toga odrijemao još nekoliko sati? Zašto ne bi došao do najviše planine na svijetu i okrenuo je naglavačke kako se ne bi morao gnjaviti s penjanjem do vrha? Zašto ne bi kupio zamorca i dresirao ga da dresira pse? Zašto ne bi umjesto duhana pušio rabljenu konjsku potkovu? Zašto ne bi izvadio zube i poklonio ih pivovari? Zašto ne bi svoje rukave iznajmljivao beskućnicima? Zašto ne bi pod svojim pazuhom zgnječio naranču kojom su dva brata htjeli očitati lekciju trećemu bratu i to zbog toga što je treći rekao prvome kako je vidio drugoga pri slaganju kreveta što je drugi želio pod svaku cijenu držati u tajnosti, i jer je prvi brat bio iznimno ljut zbog indiskrecije trećega brata i jer mu je ukrao papuču koju je privremeno posudio četvrtome bratu koji se nije želio upuštati u prepirke svoje braće jer je bio suviše zaposlen pranjem prozora? Zašto se ne bi oprao? Zašto ne bi prikupio sve igle svijeta i pretalio ih u dijelove stroja za proizvodnju igli? Zašto ne bi na groblju prizivao duhove i molio ih da ga upute dobrome liječniku? Zašto ne bi naučio svirati flautu kako bi ga mogao odbiti gudački orkestar? Zašto ne bi pokrenuo inicijativu za izgradnju novoga otoka na koji bi ljudi dolazili trljati zemlju na svoja koljena i raspravljati o tome da li je ornitologija prava znanost ili ne? Zašto ne bi vodio akademske rasprave sa stablima bukve o smislenosti nošenja košulja? Zašto ne bi pucao na Sunce iz puške u nadi da će se prije smračiti? Zašto ne bi izgradio tisućama kilometara dugu cijev kojom bi uvozio u Europu kanalizacijske vode iz Brazila? Zašto ne bi popio čašu vode i proveo ostatak života uvjeravajući ljude da je to bila otopina cijankalija? Zašto ne bi magarca preimenovao u zmiju? Zašto ne bi napisao laskavo pismo ženi koja pali lomaču na svojoj terasi jer joj je time, barem tako ona tvrdi, bolji pogled na vrt u kojem njen muž na dva metra visokoj ploči, svojim dlijetom i čekićem koje je naslijedio od rođaka koji je misteriozno nestao nakon što je naručio zavjese koje nikako nije želio imati obješene u svojoj kući nego pravilno razmještene po unutrašnjosti svojih prugastih hlača, ispisuje imena lovačkih pasa koji su nekoliko noći prije, kada je gorjela vila na susjednom imanju, uspjeli pukim slučajem odlajati Beethovenovu Petu simfoniju? Zašto ne bi grumen gline patentirao kao revolucionarni stroj za letenje? Zašto ne bi pred tisućama ljudi progutao cijelu ciglu i iskoristio to za početak uspješne političke karijere tijekom koje bi se zalagao za pravo vukova na lajanje i pravo šišmiša na kopanje metrima dubokih rupa u zemlji koje nemaju baš nikakvu namjeru koristiti? Zašto se ne bi priključio kazališnoj skupini i služio kao zvučna kulisa? Zašto ne bi vrlo ozbiljnim mrštenjem i vrlo prijetećim položajem svojih nogu tjerao tuču? Zašto ne bio postao vrlo uspješan vojni časnik i dezertirao kako bi mogao biti sa ženom koja mu je u stanju dubokoga pijanstva obećala da ga više nikada neće nazvati ružnim? Zašto si ne bi odrezao prst? Zašto ne bi u starim vinskim bačvama pohranjivao Sunčevo svjetlo? Zašto ne bi čupao leptirima krila i prebacio krivnju na čudaka koji živi na kraju šume, a koji je zapravo vrlo miroljubiv i ne bi nikada leptirima čupao krila nego ih samo povremeno kuhao? Zašto ne bi nacrtao žutom kredom kružnicu na pločniku za koju bi se pretvarao da je netko tko ga voli? Zašto ne bi otputovao na Sjeverni pol i odmah se potom vratio jer je zaboravio ponijeti toplu odjeću?

Isme na trenutak izgubi nit.

Ah, da. Zašto ne bih… Zašto ne bi na ulici bacao kamenčiće konjima pod noge i naplaćivao ljudima da to mogu gledati? Zašto ne bi postao inženjer i konstruirao parni stroj izrađen od vode kojeg pogoni metalna para? Zašto ne bi puzao po tlu s vrećom kamenja na leđima u nadi da će to postati novi modni trend? Zašto ne bi postao bogataš kako bi se mogao smijati apsurdnoj i među siromašnim ljudima vrlo popularnoj teoriji o nepravednoj raspodjeli bogatstva? Zašto ne bi učinio sve to? Zato što bi to bila ludost, eto zašto. Čista ludost.

A Isme Iphis nije l-

Kroz mrakom natopljenu maglu probila se svjetlonarančasta, gotovo bijela svjetlost pa se na trenutak činilo kao da sama magla proizvodi vlastito svjetlo. Odmah iza nje, praktički trenutačno, je uslijedio gromoglasan, strašan zvuk koji probija bubnjiće. Eksplozija je uskomešala i djelomice razrijedila maglu. Val razornih vibracija se proširio u radijusu od nekoliko kilometara. Mrtvačka tišina Ulice indiskretnih velikana u jednom je kratkom trenutku razbijena na najbezobzirniji mogući način.

Eksplozija je diljem susjedstva doživljena na vrlo različite načine uključujući i to da uopće nije bila doživljena.

Primjerice, štovani gospodin Nikola Pismorec na broju 7 je na zvuk probijanja zvučnoga zida i podrhtavanje tla iskočio iz vlastita kreveta i krenuo po svoju jurišnu pušku, uvjeren da je neprijateljska artiljerija ponovo raspalila po njihovim položajima, iako nije mogao vjerovati da je to moguće pošto su se još jučer probili u njihov bunker, izbušili mecima sve vojnike koje su tamo našli, ukrali im vezice na čizmama i pažljivo postavljenim nabojima eksploziva raznijeli čitavu instalaciju. Nakon toga su svi momci veselo slavili pobjedu u rovovima, zalijevajući jedni druge pivom i dvopekom i igrajući se kozlića sve do jutra. Gospodin Pismorec je napokon pronašao svoju pušku u nužniku i krenuo u boj. Kada je krenuo namještati bajunetu, puška je opalila i raznijela stakleni ormar u kojem je štovani gospodin držao svoje fino porculansko posuđe. Sljedeći dan će mu radnici iz obiteljskog obrta Plati zlatom pa razbij koji će doći procijeniti štetu gospodinu Pismorcu ukrasti egipatski kipić mačke za koji će i oni i gospodin Pismorec vjerovati da je vrijedan iako je to zapravo jeftina imitacija od gipsa. Kipić je slučajno prije mnogo godina došao u ruke štovanoga gospodina kada se nepažnjom odvojio od pošiljke stotina svojih kopija u kojima su krijumčari švercali papige.

Na broju 34, duboko u mraku podruma, crnčić kojeg je iznimno poduzetna i ugledna gospođica Uhtusa, bez ikakva znanja vanjskoga svijeta, držala okovanog i bez ikakva pokrivača i kreveta kao i svake noći, nije čuo eksploziju, ali je osjetio njen uzdrmavajući učinak na tlo. Nije ga bilo teško probuditi jer ga je želudac bolio od gladi, što nije bilo čudno s obzirom da već dva dana nije dobio nikakvu hranu. I to samo zato što gospođici prilikom posljednjeg brušenja nokata na njenim masnim, slonovskim nožurinama nokat lijevoga palca nije oblikovao tako da bude simetričan s noktom desnoga palca. A ona općenito nije bila nimalo zadovoljna njegovim brusnim tehnikama. Uistinu nimalo zadovoljna. Iako je crnčić tu svoju grešku uvelike kompenzirao odličnim obavljanjem svih ostalih zadaća sljedeća dva dana, gospođica Uhtusa nije popuštala u izvršenju kazne. Jednim dijelom jer je iznimno insistirala na redu, organizaciji i potpunom savršenstvu, a drugim jer je uskraćivanje hrane bio jedini smisleni način kažnjavanja s obzirom da je sustavno i iznimno šaroliko zlostavljanje crnčića od strane predobre gospođice bila uobičajena svakodnevica. Crnčić je podrhtavanje tla prvo protumačio kao udar nastao padom gospođice Uhtuse iz kreveta, a onda se ponadao da je možda slomila vrat, ili još bolje, da joj je eksplodirao vrat. Ili glava. On osobno to dvoje nikada nije znao razlikovati. A možda ju je pregazilo krdo bizona. Ili žirafa. Crnčić je volio žirafe. A možda ju je ubio jedan od njezinih poslovnih partnera koji je otkrio da ga vara. A varala ih je sve. A možda…

Crnčić se vrati u hladnu stvarnost. A hladna je bila. Sklupčao se natrag na vlagom natopljene podne daske koje je naučio zvati krevetom i nastavio dalje snivati lijepe snove o užasnim stvarima koje spopadaju njegovu debelu uzničarku.

Gospođu Ramis na broju 17 probudila je eksplozija i ona je istoga trenutka znala o čemu je riječ. Odmah se okrenula prema svome suprugu i udarcem noge ga katapultirala iz kreveta, bijesna jer je unatoč njenoj zabrani i rogoborenju, po svome starome običaju, jeo navečer začinjenu hranu.

Na broju 21 eksplozija je iz lakoga sna digla glavnoga sobara obitelji Volo, Lakonta i podsjetila ga da je zaboravio iščetkati gospodinovo jutarnje odijelo. Obukao je noćni ogrtač, upalio uljanicu i obuo papuče. Iskrao se potiho s četkom u ruci i pronašao odijelo. Prilikom četkanja kudio je samoga sebe zbog svoga nemara. To mu se još nikada nije dogodilo. Kada je došao do ovratnika, vidio je s unutrašnje strane utkana slova koja prije nije primijetio. Bili su to inicijali F. N.

Lakonta je prošlost ošamarila po glavi poput mokre krpe. F. N. su bili inicijali njegove prve ljubavi. Tada je još bio samo čistač cipela nižega ranga. Lakont je otišao njenoj majci kako bi ju zamolio da mu dopusti izaći s njom. Majka tu molbu nije baš dobro primila pa se počela derati na njega, objašnjavajući mu kroz impresivno glasne urlike (Lakont je tada bio siguran da kada bi se škarpina mogla glasati, da bi zvučala baš poput te žene) kako ona zna sve o muškarcima poput njega, kako njezina kći nije za nečiju osobnu zabavu i kako neće dopustiti da od njezine kćeri učini zmajicu. Taj dio sa zmajicom Lakont nikada nije potpuno shvatio, uglavnom zbog toga što je bio prilično siguran da nije govorila metaforički. Tu i tamo bi ubacila pokoji opsceni komentar o njegovome licu, kosi, cipelama, bračnome statusu njegovih roditelja (kod toga je dijela već bio siguran da ga vrijeđa jer je bio uvjeren da ne ona ne poznaje njegove roditelje) i svako malo bi mu mahala pred nosom kuhinjskim krpama kako bi se uvjerio u njihovo loše tkanje. Ni tu stvar s krpama nikada nije shvatio.

Naposljetku mu je, iz razloga koji su potpuno izmicali njegovu poimanju, dopustila da izvede njezinu kćer pod uvjetom da rascjepa drva za potpalu u njenom dvorištu. Drva je bilo mnogo pa je Lakont proveo cijelo poslijepodne cijepajući jednu kladu za drugom, znajući da će mu vjerojatno srezati plaću zbog izostanka s posla ili ga čak otpustiti.

Zbog ljubavi se to ipak isplati, mislio je tada Lakont.

Kada je napokon izveo F. N. bio je presretan. Šetali su polako gradom utonulim u ljetnu večer obasjalom mjesečinom (nije mu dala da ju drži za ruku kada ju je to zamolio, nego mu je umjesto toga u ruku stavila prljavi oblutak kojeg je, iz razloga koje u tome trenutku nije želio znati, nosila u džepu svoje haljine), a on joj je kupio kruh s cimetom kojeg je ona halapljivo smazala. Bilo mu je baš slatko gledati ju kako jede. Želio ju je povesti na kratku plovidbu rijekom u čamcu kakve su iznajmljivali na obali. No prije nego što su se uspjeli i približiti rijeci, zaustavio ih je policajac i zabranio im da idu dalje jer je, prema njegovim riječima, rijeka gorjela. Lakont mu je objasnio apsurdnost te njegove tvrdnje, a ovaj mu je odgovorio, ako se Lakont dobro sjeća, otprilike ovako: “Možda, rijeka ne gori možda, ali ćemo zato mi tebe, heh.” Lakont je odmah shvatio da je ta izjava bila onoliko dobronamjerna koliko i suvisla. Pa se povukao.

Kasnije te večeri je odlučio poljubiti F. N. Nježno ju je privukao k sebi i prinio svoje usne njenima. Ona mu je uzvratila i čvrsto ga obgrlila rukama, a kada je poljubac završio, opalila mu je po lijevom obrazu takvu šamarčinu da je nekoliko trenutaka na klimavim nogama teturao, pokušavajući ne izgubiti svijest.

Kada su krenuli kući, u njihovoj blizini je preko mjesečine preletio bijeli golub. F. N. je to vidjela kao vješticu koja leti nebom na metli ili nečemu još groznijem. Lakont je znao da se radilo o golubu, ali se priklonio mogućoj točnosti njezine procjene jer mu je njena naivnost bila vrlo simpatična. No cijelim putem natrag F. N. je neprestano govorila o vještici i insistirala da Lakont bezuvjetno prizna da su zaista vidjeli vješticu, pa mu je čak počela prijetiti. Lakonta je to već počelo nervirati. Ustrajao je u tome da se radilo o golubu pa kad je F. N shvatila da joj prkosi, započela je žustra rasprava u kojoj su pale uvrede i vrlo neugodne insinuacije. Rasprava je konačno završena kada je F. N. ponovo ošamarila Lakonta svojom olovnom šakom, ovoga puta puno jače, zbog čega je Lakont pao ošamućen na zemlju. Kada je došao k sebi, F. N. više nije bilo.

Sutradan je uhićen zbog nezakonitog prisvajanja tuđeg drva za ogrjev jer su ga svjedoci vidjeli kako ga cijepa. Ubrzo se ispostavilo da kuća u kojoj su živjele F. N. i njena majka nije njihova. Pravi vlasnici su privremeno izbivali pa su one naselile kuću i živjele u njoj kao da je njihova. A F. N. i njezina majka su nestale bez traga.

Lakontov tadašnji poslodavac se, unatoč svemu, zauzeo za njega i spasio ga od zatvora. Lakont je tada znao da će ga njegova sloboda koštati mnogo čišćenja cipela (stvarnost se kasnije pokazala mnogo okrutnijom, no ništa okrutnijom od njegova poslodavca). A isto tako je znao da više nikada neće vidjeti F. N. To ga je učinilo iznenađujuće sretnim, iako tada nije znao zašto.

Na broju 12 eksplozija nije probudila štenca zlatnoga retrivera ispruženog na klupku od svoje braće koji bi, da ga se išta pita ili da ima mogućnost izbora, sebi nadjenuo ime Paprenjak ili eventualno Cezar Argonski. Paprenjak je volio trčkarati po travi, hrvati se s braćom, ne biti diran od strane nepismenih, debeloprstih rođaka svojih vlasnika i piti majčino mlijeko, a još od svoga rođenja (prije dvadeset dana), noći provodi bdijući i razmišljajući o ljudima i njihovoj manjkavoj moći prosudbe.

Vuo Astlak je bio jedini stanar na broju 29. On je administrativni službenik u Zavodu za ispitivanje žbuke i žljebova. Ljevoruki je igrač nogometa, nikada nije vodio razgovor s osobom koja ima uređaj za baždarenje barometra na glavi i strastveni je sakupljač cipela sakupljača leptira. I sanjao je zaista lijepe snove. Uistinu lijepe snove. Oni su prekinuti ubojitim zvukom koji ga je iznenada okružio i protresao mu krevet, komodu, sliku žene koja je tvrdila da mu je prateta na zidu i noćnu posudu. S urlikom preplašena čovjeka, što je on u tome trenutku bio, poskočio je u svome krevetu i sklupčao se u strahu od novih neočekivanih i iz mraka prijetećih pojava. Umotao se u svoju deku sve do nosa, iracionalno se nadajući da će ga to zaštititi od nepoznatoga. Iako se tresao, odvažio se i posegnuo za petrolejkom. Upalio ju je i svjetlost je obasjala njegovu sobu. Vuo se odmah osjećao bolje.

Još uvijek napet, odvukao se do svoje radne sobe i sjeo za svoj stol. Izvadio je arak papira i počeo pisati pismo svojoj rođakinji Srni s kojom je provodio mnogo vremena u djetinjstvu. Kao adolescent joj je često potajno virio pod haljinu kada se ljestvama penjala po stablima kako bi na grane smjestila prepeličja jaja. Srna je imala luckastu ideju da pomoću prepeličjih jaja uzgaja rakune na očevim stablima jabuke. Njen otac, veliki proizvođač jabuka, je propao zbog tih zamisli pa se cijela obitelj morala odseliti u Ognjenu zemlju. No unatoč udaljenosti, dvoje rođaka su si ostali bliski i stalno se dopisivali. Vuo joj je svakoga tjedna pisao pisma u kojima bi joj opisivao svoje uzbudljive dogodovštine. Istini za volju, Vuo nije nikada dobio ni jedno pismo od Srne. Zapravo, nije bio ni siguran da li još uvijek piše na pravu adresu, s obzirom na to koliko je vremena prošlo. Pisao je bez obzira na to.

Evo što je sada napisao:

“Draga rođakinjo,

Maloprije me nešto probudilo. Bilo je bučno i glasno. Preplašio sam se i krenuo hodati. Shvatio sam da me boli noga, ali onda sam shvatio da me ne boli. Zvučalo je kao top. Bilo je bučno i glasno. Jesi li ti dobro? Mene je buka preplašila, ali me noga više ne boli. Prije nego sam se probudio, sanjao sam da izlazim iz kuće. A onda sam se probudio.

Jesi li ti dobro? Jučer smo u uredu imali mnogo posla. Planirali smo proračun za sljedeće tromjesečje. Na posao sam ponio šešir. Šef mi je rekao da presporo radim. Pokušao sam raditi brže, ali kada radim brže, činim pogreške u svojim računicama. Šef mi je rekao da presporo radim, ali me na kraju dana pohvalio kao i sve ostale. Vani je bilo oblačno. Sada je magla. Jesi li ti dobro? Otvorio sam prozor jer mi je kao uvijek bilo zagušljivo u uredu, ali svi počeli vikati na mene. Pjotr, onaj koji me ne voli, je rekao svima u Zavodu da sam sudjelovao u pljački banke. Prozori u našem uredu su drveni i stakleni. Nisam sudjelovao u pljački banke, znaš da nikada ne bih učinio nešto takvo. Hana je čistila podove nekim novim sredstvom. Mislim da ga je sama spravila. Šef me na kraju dana pohvalio kao i sve ostale. Jesi li ti dobro?

Prekjučer sam poslije posla otišao gledati predstavu na ulici. Izvodili su komediju. Nisam ništa vidio, ali je bilo jako smiješno. Još uvijek je magla. Nešto mi je na ulici upalo u oko. Prišla mi je žena koja je u košari koju je nosila u ruci držala kutije. Rekla mi je da su u kutijama svježe ruže i da ih prodaje jako povoljno. Kupio sam ruže od nje. Kada sam otvorio kutiju, unutra nisu bile ruže, nego nekakve čudne dlake. Tada me čovjek kojeg nisam vidio slučajno gurnuo i dlake su se prosule. Zalijepile su se za moje hlače. Morao sam ih dugo četkati. Došla mi je nova uplata od ujakova nasljedstva. Jesi li ti dobro? Odvjetnik kaže da su rate od nasljedstva tako malene jer mi je ujak mrtav. Da je živ, kaže odvjetnik, nasljedstvo bi bilo mnogo veće. No tada bih morao čekati da ujak umre kako bi zaista i dobio nasljedstvo. To me malo zbunilo jer ujak jest umro. Odvjetnik je na to rekao da izađem iz njegova ureda jer očekuje ljude koji će mu ugraditi novu bravu. Odvjetnici su jako mudri, a ovaj zaista zna svoj posao. Kada sam se vraćao kući s predstave, spotaknuo sam se o rupu koja je bila na cesti. Jesi li ti dobro?

Sjećaš se kako sam ti prošloga tjedna pisao o vjenčanju na kojem sam bio? Mladoženju su ipak našli. Bio je u nekom selu desetak kilometara udaljenom od crkve u kojoj se trebao vjenčati. Vlasnik štale u kojoj su ga našli je najavio tužbu jer mu je magarac napola oslijepio. Mladoženji sam preporučio svoga odvjetnika, ali mislim da me nije čuo. Otac mladenke je izazvao mladoženju na dvoboj kuburama, a mladoženja je prihvatio. No odmah nakon toga je ponovo nestao. Tada je otac mladenke izazvao oca mladoženje. Ovaj je također prihvatio, ali su shvatili da nemaju kubure. Poslali su nekog dječaka da ih nabavi, ali pošto se nakon dužeg vremena nije vraćao, odlučili su se hrvati. No i prije nego što su počeli, otac mladenke se zgrabio za prsa i srušio na zemlju. Imao je bolesno srce. Na vjenčanju sam nosio odijelo koje sam kupio od onog prodavača svijeća, zaboravio sam ti napisati. Još uvijek je magla. Za mladenkinog oca se brinuo liječnik iz grada koji ga nije želio liječiti prije nego su mu platili puni iznos honorara. Liječnik je nosio crne hlače. Dječak kojeg su poslali se vratio s kuburama. Ne znam kako se to dogodilo, ali jedna je opalila i pogodila majku mladoženje u nogu. Onaj isti liječnik ju je odbio liječiti jer iz principa ne liječi žene. Tvrdio je da nisu vrijedne truda. Na to ga je netko pogodio bocom u glavu i ovaj se srušio. Vidio sam oblak u obliku kamena. Tada smo morali potražiti novoga liječnika. Jesi li ti dobro? Tada se iznenada ponovo pojavio mladoženja. A onda je i druga kubura koju je dječak donio opalila i pogodila mladoženju u rame. On na to nije reagirao i krenuo je piti rakiju kako bi se mogao što bolje brinuti za ranjenu majku. Potvrdili su mi da nisam bio pozvan na vjenčanje. Pronašao sam plijesan u svojoj kadi, ali sam ju na vrijeme uklonio.

Subotu sam proveo kod kuće. A onda sam izašao. Bio je sunčan dan pa sam izašao. Smračilo se pa sam se vratio kući. Vidio sam u gradu čudnoga psa kojeg je vodila neka dama na lancu. Bio je crn s crvenkastim pjegama. Danas sam išao u trgovinu i kupio sam pola kilograma kruha, sušenu svinjetinu, janjeću mast, mrkve, peršin i sol. Trgovina je imala drvene police. Jesi li ti dobro?

Pozdravi od tvoga ljubljenog rođaka Vua”

Na broju 40 je spavao gospodin Stratorm dubokim snom. Na zvuk eksplozije je s negodovanjem frknuo, okrenuo se na drugu stranu i nastavio spavati.

A na stazi koja se pružala Ulicom indiskretnih velikana nalazila se velika rupa iz koje je izlazio dim što se miješao s još uvijek neumoljivom maglom. Komadi od eksplozije su bili razasuti po cesti, ali i po dvorištima okolnih kuća, pa bi se čak i koji geler mogao pronaći u nečijoj spavaćoj dobi ili blagovaonici.

U Ulicu indiskretnih velikana se ponovo uvukla grobna tišina.

Muha je tiho zujala uz strop, stalno mijenjajući svoj pravac, skretala je lijevo-desno, gore-dolje, kretala naprijed da bi odmah u sljedećem trenutku krenula u suprotnom smjeru. Povremeno bi mahnito vijugala oko onih jakih izvora svjetlosti i pokušavala u njih prodrijeti bez ikakva određena razloga. Zapravo, radila bi to prilično često.

Onih sedmero divovskih ljudi koji su cijelu večer išli amo-tamo pod muhinim budnim okom su se vratili u sobu iz koje su nešto ranije izašli. Muha bi ih pratila cijelim putem, ali mjesto na koje su krenuli bilo je premračno za njen ukus. Nije dobro podnosila mjesta potpune tame gdje nema ničega za orijentaciju. Zapravo, kada bi mogla, na pomisao na takva mjesta bi se upravo naježila.

Vidjela je čovjeka koji sebe zove Anja Horvat kako miluje glavu čovjeku koji sebe zove Erik Skowesky. Ovaj je pak izgledao bitno drugačije nego kada je došao ovdje. Izgledao je ofucano i nekako… manje zdravo. Zacijelo zbog tučnjave u kojoj je neposredno sudjelovao.

Razlog zbog kojeg je muha znala kako se ljudi pod njome zovu i zbog kojeg je znala što se dogodilo Eriku nije taj da ona poznaje ljudski govor i međuljudske odnose i događaje. Zapravo, zna ona i to. Ali ono što je u vezi s muhama svima potpuno nepoznato, uključujući i muhama samim, jest to da muhe znaju sve. Ali baš sve. Ne u onome ljudskom smislu da znaju mnogo pa im se idioti koji znaju ne toliko mnogo dive toliko da traže savjete od njih glede kupovine nekretnina, rasvjetljavanja ustroja svemira ili vaganja kišnice. Ne, muhe znaju apsolutno sve. Sve o svemu. Sve o svakome detalju svemira, materije, prošlosti, budućnosti, sadašnjosti i vjerojatnosti (To su zapravo sve bolesno krivi pojmovi koje su izmislili ljudi kako si smežurali stvarnost na svoje skučene mjere i koji nemaju nekog naročitog značenja, ili točnije, nikakvog, a o kojima bi muhe mogle imati mnogo toga za reći i ispraviti, što naravno nikada neće).

Sada bi netko pomislio da su muhe bića koja su superiorna svima ostalima, no stvar je u tome da muhe, iako znaju baš sve, one to znanje uporno i u potpunosti niječu. Ne prema drugima, nego prema sebi. Niječu, poriču i potiskuju. Muhe su apsolutno ustrajne u tome da ne znaju baš ništa, i to u tolikoj mjeri da ne znaju ni razloge za to. A razlozi su ti da je muhama činjenica da su neiscrpno vrelo znanja jednostavno prevelika smetnja njihovom bezumnom zujanju na sve strane, sisanju krvi iz bića koja kao da to sama zazivaju, orgijaškom parenju, potencijalno smrtonosnom letenju prema užarenim izvorima svjetlosti i odlaganju jajašaca na mjestima za koja ne postoji ni najmanja sigurnost da će ta jajašca na njima biti i tri sekunde kasnije.

Dakle, znanje je za njih potpuno suvišna stvar. A ova muha je bila toliko dobra u nametanju posvemašnjeg neznanja apsolutnome znanju da bi joj mnoge druge muhe pozavidjele na toj sposobnosti. One to, naravno, ne bi mogle jer čak i ako bi znale za muhu koja je trenutno u profesorovoj kući, one bi to odrješito odbile znati pa zavist ne bi oduzimala dragocjeno vrijeme koje mogu potrošiti na, primjerice, skakutanje po kravljoj balezi.

Čovjek koji je sebe zvao Profesor Vangard je stao ponovo za govornicu. Njegova publika se umorno sjela za svoje stolice i usmjerila poglede prema njemu. Jedan je nedostajao. Taj je u dvorištu kuće radio vrlo čudne stvari i ne bi dao nikome da ga u tome ometa, čak i kada bi to netko želio. Muha, naravno, ponosno nije znala ništa o tome i ne bi također dala nikome da ju u tome ometa.

Sletjela je neprimjetno na rame čovjeka Profesora. Držao je u ruci smotani pergament, ali nije pokazivao namjeru da ga razmota. Profesor tada odjednom čučne i sakrije se iza govornice. Na to su neki od ljudi koji su sjedili poskočili na svojim stolcima. Bili su već poprilično uznemireni noćašnjim događajima pa nisu više dobro reagirali na nagle kretnje i promjene. Muha je mogla vidjeti kako Profesor petlja s nekakvim papirom koji je bio smotan i zalijepljen za unutrašnju, bočnu stjenku govornice.

Profesor ga je uspio odlijepiti. Primio je jedan kraj rukom i pustio da se papir sam odmota prema dolje. Papir je bio zalijepljen za drveni štap na kojem je bila mala kukica. Kukicom je objesio papir o maleni čavlić koji je bio zabijen u zid. Pred Profesorovom publikom je bila izvješena karta onoga za što je muha znala, odnosno preciznije rečeno, nije znala da ljudi nazivaju Afrika. Bio je to veliki izostanak mora kojeg su ljudi nazivali kopnom, a na kojem je obitavalo mnogo, mnogo muha. I nešto ljudi, naravno.

“Drvosječa je bio vrlo ljubazan,” progovori Profesor mašući smotanim pergamentom, “to moram odmah reći. I gostoljubiv. Ponudio mi je udoban krevet u kolibi u kojoj je živio zajedno sa svojom ženom Histerijom.”

“Što?” upadne čovjek koji je sebe zvao Gospodin Viler. “Kakav drvosječa? O čemu vi-”

“Bila je to prilično lijepa koliba, iako možda malo nagrižena vremenom. Drvosječa ju je sam sagradio, a i možete pretpostaviti da je bila načinjena u potpunosti od drva. Nije čak dao ni Histeriji da mu pomaže u gradnji. Želio je to obaviti posve sam. Bio je to ispit muškosti ili možda nešto u vezi s onim debelim dječakom koji se vucarao oko rijeke i pljuvao u nju, nisam posve siguran. Sjećanje mi nije što je nekada bilo. Uglavnom, bila je to koliba primjerena čovjeku poput njega. Ili tako nešto.

Njegova žena je svakoga dana pripremala gulaše, i to u velikim količinama. Znam, znam, sad ćete sigurno pitati kako sam mogao svakoga dana jesti jedno te isto.”

“Profesore,” reče čovjek Erik, “možda bi bilo dobro kada biste se-”

“… ali ona je od svakoga gulaša napravila nešto posebno. Svaki je bio drugačiji. Jednom prilikom je stavila srnetinu, drugom hrastovu koru, trećom kombinaciju žabljih krakova i ribljeg mesa. Jednom je, sjećam se, čak stavila povrće. Zaista je dobro kuhala, ta Histerija. Ja inače ne pokazujem interes za takvu prostačku hranu, ali u ovome sam slučaju jednostavno morao napraviti iznimku. Jednostavno je bilo preukusno.

Krupna žena, ta Histerija. Naravno, nije ni čudo kada tako dobro kuha. A vjerojatno žena drvosječe koji je i sam pozamašan mora biti dobro popunjena. To je vjerojatno nekakav šumski ekvivalent zakona o očuvanju mase.”

Muha je pozorno slušala Profesorove riječi. Nije, naravno, imala pojma što govori – dobro se pobrinula za to. A i bila je previše uzbuđena svojim planom (kojeg je, dakako, bila potpuno nesvjesna jer bi to bilo suvišno gomilanje informacija koje su, dobro je poznato, u najmanju ruku kontraproduktivne, ali ona ni to nije znala jer bi to također bilo kontraproduktivno) da zadnje sate svoga života provede zalijetanjem u jedno od onih lijepih svjetala.

Da je to znala i bila za to u mogućnosti, muha bi zapravo jako zavidjela ljudima. Oni su prava suprotnost muhama. Muhe znaju sve, a trude se svim snagama ne znati ništa, dok ljudi ne znaju baš ništa, a trude se uvjeriti same sebe kako znaju baš sve. Njihov je posao puno lakši zbog toga. Posao muha je, s druge strane, beskonačno naporan. Doslovce beskonačno. Ljudi svoje neznanje zaniječu u relativno ranoj životnoj dobi i ostatak života provedu u blaženstvu. Stoga si i mogu priuštiti živjeti tako bolesno dugo. Muhe su zato jako sretne što žive puno kraće. Inače bi agonija bila nepodnošljiva. A i taj kratak životni period nije dovoljno kratak. Kada bi znale brojati (one to odlično znaju, ali odbijaju znati), brojale bi sekunde do svoje smrti s velikim nestrpljenjem.

Da, ljudi su zaista sretnici. Ako se zanemari činjenica da su tako bolesno veliki. Ali što jedna muha zna o tome?

Profesor je i dalje govorio.

“… me poveo sa sobom u šumu. Imao sam priliku iz prve ruke vidjeti kako radi jedan drvosječa. Naravno da me to nije zanimalo, ali pošto sam bio tamo… eto. Njegova sjekira je bila ogromna, a njegove ruke su bile poput dva balvana. Mogao je posjeći stablo debelo jedan metar sa samo nekoliko zamaha sjekirom. Vrlo impresivno, iako sam prilično siguran da inače nije bio tako revan jer se prilično zadihao nakon svoga razornoga posla. Vjerojatno se volio praviti važan pred publikom.

Bilo kako bilo, dok sam ga pratio pri njegovom nemilosrdnom krčenju šume, on mi je iznio svoju teoriju o singularno-planarnoj prirodi svemira. Dakle, prema njemu, svemir, odnosno sve njegove dimenzije, koliko god ih bilo, sve su smještene, takoreći stisnute, u jednu ravninu, beskonačno veliku, a ta je ravnina nekako zgužvana u beskonačno maleni prostor, odnosno u jednu točku. Neovisno o tome, ravnina se svejedno ponaša kao ravnina. Dakle, singularna priroda ravnine je neka vrsta izvandimenzionalne dimenzije u kojoj ona egzistira. Kao, na primjer, a to je bio njegov primjer, kada pas trči za svojim repom. On ostane na svome mjestu, ali istodobno prijeđe silne kilometre.

Ta ravnina se, dakako, sastoji od beskonačno mnogo točaka. Svaka od tih točaka predstavlja atom ili planet ili čovjeka ili val svjetlosti. I bez obzira na sve, svaka od tih točaka jest događaj koji se širi u obliku sfernoga vala. On se širi ravninom, ali pošto je, da tako kažemo, trodimenzionalan, širi se i izvan ravnine. Pošto se širi, val slabi s kvadratom udaljenosti što znači da na isti način slabi utjecaj događaja na druge događaje, s napomenom da je val beskonačan i stoga njegov utjecaj nikada ne prestaje, nego se smanjuje do infinitezimalnoga. No ako se uzme u obzir i dodatna uvijenost ravnine u jednu točku, tada se val događaja širi do svake točke ravnine podjednako pošto su sve zbijene u jednome beskonačno malome prostoru, a val se širi u svim smjerovima. To je naravno sve obična glupost jer je teorija sama sebi proturječna. Val događaja se širi, ali se zapravo nikamo ne širi, nego ostaje na mjestu. Najobičnija glupost! To mu naravno nisam rekao jer je bio jako ponosan kad mi je izlagao tu teoriju. A ja nisam želio ostati bez večere.

Toga dana je Histerija pripremala francuski gulaš od klokanovine.

Odveo me do jedne ogromne košare koja je visjela s jednog divovskog stabla. Stablo je zaista bilo kolosalno. Košara je visjela na debelome dvostrukome užetu koje se gubilo među gustim, visokim krošnjama. Popeli smo se zajedno u košaru, a on je tada nešto napravio s užadi koja je visjela paralelno s nosećim užetom. Drvosječa je pokrenuo mehanizam na vrhu stabla koji nas je počeo dizati u visine. Pričao mi je kako je taj divovski mehanizam sam osmislio i izgradio. Od drva, naravno. Kada sam ga upitao što ga pokreće, postao je naglo tajnovit. Penjali smo se relativno sporo, ali je bilo jako uzbudljivo. Pogotovo kada se košara uslijed naglih naleta vjetra počela njihati i udarati u stablo. U jednom je trenutku na košaru sletio djetlić i počeo obrađivati svojim kljunom drvo od kojeg je bila izrađena. Drvosječa je, ostavljajući dojam kao da je već naviknut na to, bezbrižno zamahnuo svojom sjekirom i njenim tupim dijelom lansirao djetlića s košare. Na to se grohotom nasmijao i započeo slavljeničko ispijanje boce kuhanoga vina koja mu se odjednom materijalizirala u ruci.

Uspon je trajao dobrih pola sata. Kada smo napokon došli do vrha, dobio sam priliku vidjeti izbliza mehanizam koji nas je doveo gore. Bio je to sustav divovskih i malenih zupčanika i remenskih prijenosa koji su bili dio još veće platforme – od drva, naravno – koja se držala za vrh stabla. Platforma je imala šetalište pa smo se na nj iskrcali. Platforma je bila zapravo sustav greda na kojima su visjeli maleni žičani kavezi. Drvosječa je koristio to stablo za hvatanje živih vjeverica koje je onda zatvarao u te kaveze. Njih bi onda slao preko kurira drvosječama u drugim šumama, a oni bi njemu slali svoje vjeverice.

Nisam shvatio u čemu je poanta svega toga, ali, da budem iskren, nisam baš pozorno slušao jer mi je oči privukao spektakularan pogled koji se pružao s vrha stabla. Po prvi put sam vidio šumu odozgo, kao da ju gledam s neba. Izgledala je poput nevjerojatno prostranog zelenog tepiha. Mogao sam vidjeti kako ptice lete među krošnjama, a na nekim mjestima su se mogli vidjeti maleni, blagi oblačci magle. Šuma je ostavljala dojam kao da se giba i diše. Po prvi put sam doživio šumu kao jedan divovski živući superorganizam.

Bio sam jako sretan što će drvosječa to sve posjeći.

Za stablo na čijem smo vrhu stajali je rekao da će ga zadnjeg posjeći i od njegova debla izraditi najveću čačkalicu na svijetu.

Nakon što mi je sve pokazao, krenuli smo na put prema tlu, a dok smo se spuštali, drvosječa je opalio još jednog djetlića. Dok smo šetali prema njegovoj kolibi, pokazao mi je grm za kojeg je tvrdio da mu je jednom spasio život. Kad sam ga pitao kako mu je grm mogao spasiti život, on se počeo divljački smijati i pjevati jednu pjesmu koja je navodno jako popularna među drvosječama, a govori o mladoj djevojci koja izgubi svu svoju odjeću penjući se na stablo i kojoj u pomoć priskoči drvosječa koji sruši stablo dok je ona još na njemu i ukrade joj odjeću. Moram reći da je pjesma bila u najmanju ruku bizarna, a i pomalo uznemirujuća.

Kada smo napokon došli do kolibe, tamo smo naišli na kojota koji je i inače provodio mnogo vremena ispred nje, samo gledajući. Drvosječa je glede kojota također bio vrlo tajnovit, ali je bilo očito da je znao nešto o njemu. Ušli smo u kolibu i tamo nas je već čekala večera. Sjeli smo za stol da počnemo večerati kad nam je Histerija rekla da nije imala onoliko klokanovine koliko je trebala za gulaš pa je stavila i malo brusnice. Duboko se ispričala zbog toga, ali je drvosječa imao mnogo razumijevanja za takve stvari. Ja, s druge strane, nisam imao ni trunku razumijevanja za takve stvari. Takvo što se jednostavno ne oprašta. Ustao sam od stola i otišao zauvijek.

Kasnije sam čuo da su drvosječu i njegovu ženu pojele vjeverice, ali nisam se obazirao na takve tračeve. Ne bih bio gdje sam danas da sam se oslanjao na bablje priče.

I zbog toga bih trebao još dodati…”

“Profesore,” upadne Erik.

“… da se ne može o događajima suditi…”

“Profesore!” ustrajao je Erik.

“… niti im se može pristupati s neodgovorno i s manjkavim znanjem…”

“PROFESORE!!” vikne Erik.

“Što je?!” uzvrati Profesor.

“Kakve ovo ima veze s Afrikom?”

“Molim?”

“Pitao sam: Kakve ovo ima veze s Afrikom?”

“Kakvom Afrikom? Jeste li vi poludjeli?”

“Vi ste nam-”

“Naravno da je poludio, profesore,” ubaci se Gospodin Viler. “Nitko iz ove kuće neće izaći normalan… od onih koji kao takvi ušli, naravno,” reče on obilježavajući svojim pogledom ostatak Profesorove publike. Vjerujem da je ono što mojeg cijenjenog kolegu zanima jest zašto smo ovdje, o kakvoj se to ekspediciji radi, zašto ste izvjesili kartu Afrike na zid i konačno, i najvažnije, zašto nas neprestano izluđujete svojim stupidnim anegdotama.”

“Imate pogan jezik, gospodine Rimer,” odgovori mu Profesor. “Kartu Afrike sam izvjesio iz vrlo dobrog razloga, a posljednju priču sam ispričao kako bih naglasio opasnosti koje prijete čovjeku koji si ne čuva leđa.”

“Naravno. E pa, poduka u tome pogledu je bila uspješna. Priča nije u tome imala nikakva udjela, ali je bila uspješna. A možete li nam sada reći nešto o toj ekspediciji?”

“Da, da,” reče profesor, “i ja sam već umoran. Srećom, sve smo se dogovorili. Na put krećemo u jedanaest sati. Krećemo iz luke Afrički luk i želim da se tamo pojavite barem jedan sat prije polaska, sa svom potrebnom opremom, razumije se.”

“Profesore,” Erik zastane jer nije točno znao kako bi to izrekao, a onda shvati da nema pravoga načina, “ovaj grad nema luke.”

“Ni mora! Ni rijeke!! Ni jezera!!!” nadopuni ga Gospodin Viler.

“Sutra u jedanaest! Tko nije spreman, nije moja krivnja. Nema nikakvih izmotavanja. I nećemo nikoga čekati, neka to bude jasno. Ali onda vi snosite i odgovornost za eventualni neuspjeh ekspedicije ako iz nje izostanete. I za eventualne pogibije. A sada van. Svi! Ja sam vam star i treba mi više odmora kako bih se pripremio za ono što slijedi nego vama mladima. I još k tome moram otpustiti Manninga prije odlaska. Hajde, van iz moje kuće!”

“Ali profesore…”

“Rekao sam VAN!!!” urlikne Profesor.

Muha je sa sjetom gledala šestero Profesorovih uzvanika kako se zbunjeno povlače iz sobe. Provela je mnogo vremena s njima i prirasli su joj srcu. Dakako, nije znala zašto.

Uzletjela je s Profesorova ramena kada je i ovaj napustio svoj položaj. Svojim moćnim krilima je stvorila zračne struje koje su ju vinule u zrak nevjerojatnom brzinom. Muha je bila sretna, a nije znala zašto (znala je ona). Njeni posljednji sati otječu sporo, život joj se s nestrpljenjem približava kraju. Poletjela je prema toliko željenom svjetlu i počela mahnito kružiti oko njega. Tada se počela i zalijetati u njega. Osjećaj koji joj se pri tome rađao mogao se opisati jedino kao senzualan. S veseljem u svome bezumlju je prodirala u to misteriozno svjetlo, uvijek i uvijek iznova pokušavajući.

U svojim zadnjim trenucima muha si je dopustila malo razmišljanja, ali to joj nije pokvarilo užitak iz njezine orgije svjetlosti. Dapače, shvatila je da se, iako zavidi ljudima što su blagoslovljeni svom tom prirodnom zatupljenošću, ne bi s njima mijenjala. Njeno uzbuđenje i brzina su rasli kako se približavao konačan kraj. U tome trenutku je znala, uistinu znala, da je svaki život, onaj muhe ili čovjeka, težak na svoj način. Ali…

U trenutku smrti dosegla je čistu spoznaju, misao tako nedokučivu da ju je nemoguće opisati ili prenijeti na bilo koji način. Ipak, kada bi se približno pokušalo, zvučalo bi otprilike…

Život ima svoje male nagrade. I druge stvari.

Gospodin Viler nije bio nimalo zadovoljan što je magla bila tvrdoglava u svojoj namjeri da ne nestane i bio je uvjeren da to čini isključivo kako bi napakostila njemu.

Napuštao je profesorovu kuću zajedno sa svojom ženom i ostatkom družine. Mogao je osjetiti vrlo izraženu auru olakšanja koju su stvarali svi učesnici ekspedicije jer kao da su naglo mogli slobodno disati. A one napetosti koje su se protezale među njima kroz cijelu večer kao da su nestale, postale nebitne jer, bez obzira koliko različiti bili, sada ih je spajala ta nekakva veza, solidarnost koja se rađa između ratnih drugova za vrijeme i poslije bitke.

Da. Bitka. To je prava riječ.

Kretali su se neurednom stazom prema izlazu iz dvorišta. Anja Horvat je gotovo vrisnula kada je spazila gospodina Tizla među grmljem neposredno uz stazu. On je sjedio na tlu i činio nešto sa svojom cipelom. Što je točno činio, nitko nije imao namjeru saznati jer su svi odvratili pogled krećući se naprijed, držeći što veći mogući odmak od uzoritog gospodina Tizla.

Erik i Anja Horvat su hodali ispred gospodina Vilera. Sada je po prvi put dobio priliku dobro je proučiti straga. Ništa impresivno. Zapravo, Vilerovo oduševljenje za gospodičnu Horvat je naglo splasnulo. Nije se tomu čudio. Hirovitost je bila nešto vrlo svojstveno njemu i na što je bio jako ponosan, a i bila je obvezatna za čovjeka njegova društvena položaja.

Zapravo je ona balavica. Glumi ozbiljnu znanstvenicu, a onda glupavo skakuće čim se pojavi neki napuhani mladi pseudopustolov. Zapravo su stvoreni jedno za drugo, mislio je gospodin Viler. Junačina će visjeti oko nje neko vrijeme, a kada mu dojadi, odbacit će ju poput stare krpe. Sama si je kriva. Gospodin Viler joj je pružio dovoljno prilika.

Zapravo nije baš bio siguran da jest.

Na tren okrene glavu i shvati prema ubojitom pogledu koji bi lako rastvorio jednu manju rupu u njegovoj glavi da ga je njegova supruga promatrala pri njegovu promatranju gospodične Horvat. Dobit će on svoje kada dođu kući.

Primijetio je da su se vrata ograde otvarala uz mnogo groteskniju škripu nego kada je on ulazio. Mora da su značajno ostarjela dok smo bili u kući. Svi su izašli iz dvorišta i na ulicu čiji se obzor gubio na samo nekoliko metara.

“Pa, mi idemo ovim putem,” reče Erik držeći se ruku pod ruku uz gospodičnu Horvat.

“Da, a mi moramo u suprotnom smjeru. Teško da će sada naići taksi pa moramo otići malo dublje u grad.” U to je bio siguran. I vjerojatno će morati prijeći mnoge kilometre prije nego naiđu na kočiju koja će im pružiti prijevoz do njihova doma. A ako i naiđu na kočiju, ona će vjerojatno ovog puta imati i kočijaša koji će željeti novac. Gospodin Viler će svašta još noćas morati otrpjeti.

“Ja moram isto u vašemu smjeru, gospodine Viler,” reče gospodin Imogawa, “pa, ako nemate ništa protiv, pratit ću vas dio puta.”

“Naravno da nemamo,” odvrati mu umiljatim glasom gospodin Viler. Suzdržavaj se. Budi gospodin.

“A ja ću ići s mladim gospodinom Erikom i gospodičnom Horvat,” javi se gospodin Entioh.

“Da, eto, vidimo se uskoro, zar ne?” Gospodin Viler je bio odlučan dokazati da je mnogo bolji od Erika pa mu je prvi pružio ruku prijateljstva.

Erik je pružio svoju ruku i rukovao se s gospodinom Vilerom. Dlan mu je na opip bio nekako kredast. “Da, vidimo se. Sretan put kući vam želim,” reče on s odmjeravajućim pogledom.

Erik je jako stisnuo šaku gospodina Viler, toliko da je zaboljela. Ovaj se uspješno držao kao da to nije primijetio i pokušao uzvratiti istom mjerom, ali s manje uspjeha. Prostačina, pomisli gospodin Viler.

I tako su svi oprostili, znajući da to nije za dugo, i otputili u sablasnu, maglovitu, velom nesigurnosti i potencijalne opasnosti obavijenu noć. No to ih nije brinulo, niti zaokupljalo previše njihove pozornosti jer, iako to nitko od njih nije pokazivao, razišli su se s velikim osjećajem uzbuđenja. Uzbuđenja koje je tinjalo u njima zbog onoga što tek predstoji. Koje pustolovine i opasnosti ih čekaju u sljedećim danima? Zakoračuju u nepoznato, ali doslovce nepoznato. Što im je labilni profesor pripremio? Kakvu budućnost im on donosi? Znali su samo da su spremni. Spremni za, osjećali su to u grudima, najveću pustolovinu svoga života.

Kada je ujutro Sunce već bilo visoko na nebu, kuće svih članova profesorove ekspedicije, uključujući i one gospodina Tizla i samoga profesora, su bile nestale s lica Zemlje. U policijskom izvješću, napisanom nakon iscrpne petominutne istrage, ti su slučajevi pripisani prirodnom fenomenu, ili točnije, tranzitu galebova na zapad.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.