Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

17. Intermeco br. 3b ili o jednom koji nije osoba, o refleksima, o vazama iz dinastije Ming, o drvetu pogodnom za obavljanje male nužde, te o masaži (ženskih) stopala

Inspektor Srećko Stolnik, spustio je staklo sa svoje, vozačke strane, s namjerom da zafrljači dopušenu cigaretu u snijeg, a onda je zastao, pa je bacio pogled prema Steli i Štijefu, zaključio kako ni jedno od njih dvoje trenutno ne namjerava proizvesti nikakav iznenadni i uznemirujući zvuk, a onda je polako gurnuo ruku kroz prozor i tek potom oprezno ispustio čik.

– Khm, dakle – rekao je zatim, pogledavajući u retrovizor, u sasvim bezuspješnim pokušajima da u njemu razazna o kojem se komadu okruglastog policajca, smještenog tamo otraga, zapravo radi – Tko nam je još ostao od potencijalno sumnjivih osoba?

– Ostal je još jen kaj ni baš sto posto osoba – doprlo je odnekud izvan okvira retrovizora, pa je viši i samostalni bio primoran okrenuti glavu prema stražnjem sicu i odmaknuti se koliko je moguće više prema šoferšajbi, ne bi li na taj način postigao kakav-takav efekt sinemaskopa – To jest, on vam je, kak bi vam rekel, male ovak – Štijef je je zakolutao očima. – Razmete kaj hoču reči?

– Ne – priznao je Stolnik.

– Razrok? – upitala je Stela.

– Male je onak – zamlatarao je Štijef rukama po zraku. – Ne?

– Ne razumijem – ponovio je Stolnik nestrpljivo.

– Ptica? – pokušala je Stela.

– Ma neee – odmahnuo je glavurdom Štijef, a onda je iz jednog rukava uspio izvući šaku pa se svojim kratkim debelim kažiprstom nekoliko puta kucnuo po čelu. – Neg nije skroz doma! – objasnio je dudek.

– Nego je gdje? – začudila se Stela.

– Štijef želi reći da je taj o kojem priča retardiran – pojasnio joj je Stolnik.

– Saka čast, gospon inspektor! – uzviknuo je policijski narednik. – Iak nisem mislil reči da je baš retarderan, neg je više onak, kak bi vam rekel, normalno lud, ne?

– Štijef, a što vam je to na prstu? – upitala je tada Stela.

U sljedećem su se trenutku svo troje zabuljili u dudekov bucmasti kažiprst ukrašen bijelim keramičkim prstenom.

– To mi je od kave kaj sem je naručil jutros vu Euru – rekao je Štijef nakon nekog vremena. Nakon što nije uspio smisliti ništa bolje. A ni preciznije.

– Mislite, od šalice za kavu? – ubacio je Stolnik. – Od one koju ste razbili tu, u autu?

– Je da, al ne – rekao je Štijef. – Hoču reči pervo je od kave a tek posle od šalice, ne, jer da nisem naručil kavu ne bi dobil ni šalicu, ne?

– Khm, dobro, a zašto si to ne skinete s prsta? – upitao je Stolnik, iako mu se vlastito pitanje učinilo glupavim.

– Ne ide dolje – rekla je Stela, pa se okrenula natrag prema okruglastom policajcu. – Jel tak da ne ide, ha Štijef?

– Je – priznao je Štijef. – Dal sem se od sebe, al nejde i bok!

– Jesam vam rekla?! – zacvrkutala je Stela veselo, te od sreće zamlatarala rukama i nogama. Za ruke manje-više nebitno, ali noge je još uvijek držala na kontrolnoj ploči.

– Hej! – uzviknuo je Stolnik i zgrabio Stelina obrušavajuća stopala, zaustavivši ih na jedva centimetar visine iznad onog AIRBAG natpisa.

“Isuse, kak ima brze reflekse!” pomislila je Stela zadivljeno.

– A vi ste baš zapeli napuhati taj jastuk, je li?! – uzviknuo je Stolnik uzrujano.

“I tople ruke”, pomislila je Stela, dok joj je viši i samostalni polako spuštao noge prema podu službenog Golfa, nježno nježno, kao da se i ne radi o nečijim nogama već o dvije vaze iz doba dinastije Ming (koje su svoju neprocjenjivu vrijednost stekle samo zahvaljujući činjenici da je od vremena kada su skupljale prašinu u ćošku iza nečije kutne garniture za sjedenje, ili na nekakvom bezveznom nahtkaslu u spavaćoj sobi za goste, prošlo par tisuća godina), a ona mu se prepustila, kao da je oduzeta od struka na niže, pa bez tuđe pomoći s tim svojim nogama ništa i ne može.

“Ovi dva se non-stop prepipkavlaju”, pomislio je Štijef promatrajući scenu pred sobom, a na glas ih je obavijestio: – Idem se ja vun popišati! – Pa se iskobeljao iz auta i odgegao do prvog drveta (prepušta se čitateljima na volju da si zamisle bilo orah, bilo divlji kesten, a može i neko drugo drvo pogodno za obavljanje male nužde, pod uvjetom da je bjelogorično, tj. listopadno, odnosno u ovom trenutku golih grana, i pod uvjetom da nije smokva), gdje se raskrečio, koliko mu je to već dopuštao oblik njegova tijela, i onda… i sve ono dalje.

U isto vrijeme, ali na drugom mjestu, to jest par metara dalje, u službenom policijskom Golfu, Steli je nešto palo na pamet. – Srećko, a jel bi mi htjeli malo izmasirat stopala? – upitala je pa ne sačekavši odgovor, zarotirala tur na sicu i preko mjenjača brzina spustila mu noge u krilo.

– Da – uspio je sa zakašnjenjem protisnuti inspektor Stolnik, a već u sljedećem trenutku stao si je grozničavo prebirati po memoriji, pokušavajući iščeprkati podatak kada je posljednji put masirao nečija stopala (“Poslije onog I pješice ako treba policijskog pokaznog marša u ganc novim čizmama, masirao sam svoja, ali automasaža se ne računa.”), to jest nečija ženska stopala, sve dok nije shvatio: a) da mu je ovo prvi put, b) da nema blage veze kako se to ispravno radi, i c) da to što nema blage veze kako se to ispravno radi Steli uopće ne smeta.

U isto vrijeme, na istom mjestu, to jest na suvozačkom sjedalu, žmireći od užitka, Stela je razmišljala “Isuse, nikad mi nitko nije ovako lijepo masirao stopala!” A malo kasnije je pomislila “Nikad mi nitko nije ovako lijepo masirao ni bilo što drugo!” A još malo kasnije i “Nikad mi nitko nije ništa masirao! Uvijek sam se sama.”

A Stolnik je razmišljao “Stopala su joj tako mala.” A onda mu je u misli uletio dokumentarac, koji je jednom prilikom gledao na televiziji, o kineskinjama kojima su od rane mladosti stopala zamatali zavojima, da im ne bi rasla, pa su im kasnije ostala zakržljana. Pa se stresao od te slike i brzo pomislio “Uopće nema mala stopala!”

A Stela je razmišljala “Ovo je bolje od seksa.”

A Stolnik “Da li se ovo već smatra seksom?”

A Stela “Iako se više i ne sjećam kako je to kad se seksaš.”

A Stolnik “Već sam zaboravio kako se to radi.”

A Stela je zadrhtala.

– Smrzle su mi se noge – rekla je zatvorenih očiju.

– Da – promrmljao je Stolnik, dok mu je donja usnica tikala a pogled klizio uz njezine potkoljenice, pa preko koljena, pa uz natkoljenice, pa…

– A što mogu kad volim minice? – rekla je Stela retorički.

– I ja – promrmljao je viši i samostalni zaneseno.

– Stvarno?! – ciknula je Stela iznenađeno, protumačivši si to na svoj način, prisjetivši se Brada Ahileja Pitta iz Moderne žene.

Stolnik je zaustio da objasni što je zapravo mislio kad je to bubnuo, u stvari što nije mislio kad je to bubnuo, ali mu se učinilo kompliciranim objašnjavati pa je odustao.

– Da – promrmljao je samo.

– Srećko, jeste sigurni da nemate virozu? – upitala je tada Stela.

A u sljedećem trenutku vratio se olakšani Štijef.

– Evo, ja sem se vernil! – zaroktao je, valjda za slučaj da ovo dvoje to nisu i sami mogli primijetiti, ako ni po čemu drugom, a ono po tome što se Golf zaljuljao kao da ga je drmnuo malo jači tsunami, nakon čega se ukosio prema zadnjem kraju.

Stela si je, uz dubok uzdah razočaranja, zarotirala tur (skupa s nogama) natrag i obula štikle, a Stolnik je drhtavim rukama pripalio novu cigaretu i zagledao se kroz šoferšajbu u nebo. Tamo je sada neki drugi avion vukao neki drugi bijeli trag po nebu, ali umjesto daleke grmljavine njegovih mlaznih motora, viši i samostalni mogao je čuti samo bližu grmljavinu vlastitog srca.

– Popišel sem se! – oglasio se Štijef sa stražnjeg sica, objašnjavajući prisutnima, koji su mu iz nekog neobjašnjivog razloga djelovali poprilično odsutno, razlog svog povratka.

– Mda – promrmljao je Stolnik zaneseno, pa promuklim glasom dodao: – Znači, možemo nastaviti. – Pa se, i dalje zagledan u nebo, obratio Steli. – Možete nastaviti sa snimanjem.

“Nisam ni prekidala”, pomislila je Stela pogledavši digitalnog Japanca. “Nadam se da ima dovoljno…” točno je znala čega, ali nije znala kako se to zove. “… mjesta.” A naglas je rekla: – Dobro.

– Mda – ponovio je Stolnik još jednom na isti način, a onda se pribrao pa rekao: – Dakle, Štijef, kako se zove taj posljednji osumnjičeni?