Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

19. Coce i Vespa ili munjevita reakcija redarstvenih snaga, tjeranje kao seksualna devijacija, dvoboj velečasnog i svinje, svrdlo, te ljubavna igra u sjeni vješala

– Klali buju Cocu! Klali buju Cocu! Klali buju Cocu! – derala su se dva derana prašeći kroz snijeg iz smjera škole, to jest Osnovne škole Matije Gupca (koja se do dvije tisuće i prve zvala Osnovna škola Franje Tuđmana, a prije toga do tisuću devetsto devedeset druge isto Osnovna škola Matije Gupca, a još prije toga, od kako je sagrađena pa do tisuću devetsto devedesete Osnovna škola Josipa Broza Tita, iako se radi o jednoj te istoj školi, osim što od prije dvije godine ima novu fasadu) u smjeru crkve Svete rane Isusove (kojoj ni jednom nije promijenjeno ime), dakle u suprotnom smjeru od smjera u kojem je malo prije imaginarnom brzinom od sto kilometara na sat odjurio Ludi franc.

Munjevitom reakcijom redarstvenih snaga idućeg je trenutka jedan od derana, onaj manji ali okruglastiji, uhvaćen te zadržan na kraćem informativnom razgovoru, kojem je dragovoljno nazočio i drugi deran, onaj viši ali također okruglastiji. Drugim riječima rečeno, dok su derani protrčavali pokraj naše vesele trojke, policijski narednik Stjepan Ćuk, znan i pod konspirativnim imenom Štijef, ispružio je jednu ruku (treba li više uopće spominjati preduge rukave?), zgrabio jednog derana, privukao ga sebi i usput klepio onom STOP palicom, znanom i po nadimku kuhača, po glavi (pazeći, naravno, da mali dudek ne bi zbog toga imao neke veće posljedice, veće od činjenice da je rođen baš tu gdje je rođen i baš od svog oca i svoje majke, te da je samim time već u životnom startu u popriličnoj mjeri hendikepiran).

Informativni razgovor je u digitalnoj memoriji Stelinog Japanca ostao zabilježen u sljedećem obliku (preskačemo hvatanje derana i startamo s prvim postavljenim pitanjem):

Štijef: Je, a kam se ti to tak žuriš, ha?

Uhvaćeni deran: Nisem ja niš kriv! Nisem ja, on je! On je rekel da bumo vu grudu skrili onaj komad črepa! On, a ne ja!

Deran dragovoljac: Laže! Laže!

Uhvaćeni deran: On laže! I on je tu grudu i napravil, a ne ja!

Deran dragovoljac: Laže! On ju je pervi počel delati! On je našel črep.

Uhvaćeni deran: Laže! Nisem ga našel, neg mi je bil vu žepe na hlačama, još od ranije! A to se ne računa! On je grudu zaveršil do kraja! On je nutri metnul taj komad črepa, a ne ja!

Deran dragovoljac: Laže! Laže!

Uhvaćeni deran: Ja sem je same bacil!

Deran dragovoljac: Je, i razbil je žnjome onu lampu!

Uhvaćeni deran: Al ne bi je ni bacil da me on nije nagovoril!

Deran dragovoljac: Laže! Laže!

Uhvaćeni deran: On laže! On je kriv! On!

Štijef: Kuš obadva! (tišina u trajanju od cca 7 sekundi) To sa tom lampom i sa tom grudom i sa tim črepom, to bumo drugom prilikom, je to jasne?!

Derani skupa: Jasne je!

Štijef: Kuš! Kaj nisem rekel kuš, ha?! Kad ste poslednji put vuha prali, ha?!

Uhvaćeni deran: Prošle nedele pred misu mi ih je mama… (zvuk udarca kuhačom po glavi) Jojboliiii!

Štijef: Kuš! (tišina u trajanju od cca 5 sekundi) Ko je spominal Cocu? (tišina) Ste čuli kaj pitam, ko je spominal Cocu?! (tišina) E, ak te klepim još jemput sa ovom kuhačom…

Uhvaćeni deran: Pa ste rekli da budeme kuš?!

Štijef: Je, to sem rekel kad sem štel da tak i bude, ne, a sad kad te nekaj pitam, onda taj kuš više ne vredi, ne, neg mi moraš odgovoriti se kaj te pitam, si razmel?!

Uhvaćeni deran: Nisem se!

Deran dragovoljac: Ja sem razmel! Pitajte mene!

Štijef: Dobre. Pitam tebe. A ti kuš! Kaj je to sa Cocom?

Uhvaćeni deran: Cocu buju klali! (zvuk udarca kuhačom po glavi) Jojboliiii!

Štijef: Sam rekel da ti budeš kuš a on da mi odgovara?!

Deran dragovoljac: Cocu buju klali!

Štijef: Ko bu ga klal, gde bu ga klal, kad bu ga klal i zakaj bu ga klal?

Deran dragovoljac: Klal bu ga Štijef, vaš imenjak iz Eura, klal bu ga pri sebi vu zadnjem dvorišću, klal bu ga sad skore, a zakaj bu ga klal to ne znam!

Štijef: Verlo dobre! Ajd, briši! (zvuk udarca kuhačom po deranovu turu) (tišina u trajanju od cca tri sekunde) Klali buju Cocu? Ti bokca! Pa to morame iti pogledati, ne?!

A Stela i Stolnik, vidjevši Štijefovo silno uzbuđenje, samo su poslušno krenuli za njim.

Malo kasnije, inspektora Stolnika, Stelu i policijskog narednika Stjepana Ćuka zvanog Štijef nalazimo među omanjom grupom mještana Donjeg Malog, naslonjene na žičanu ogradu koja dijeli stražnje dvorište lokalnog gostioničara i načelnika mjesne samouprave Steve Tanjurače, također zvanog Štijef, na dva dijela – betonirani (trenutno prekriven snijegom) i nebetonirani (trenutno prekriven snijegom). U nebetoniranom dijelu, više-manje osvijetljenom reflektoricom za ovu prigodu skinutom s traktora, već su postavljeni svi za svinjokolju potrebni rekviziti, to jest i štokrla s uredno poredanim noževima među kojima se posebno ističe njemačka bajuneta zaostala iz onog tamo rata koja će (to je već na prvi pogled jasno) otpočeti krvavi pir, i željezni kazan pod kojim je zapaljena vatra da ugrije vodu kojom će netom priklanu svinju okupati (baš kao što se i mrtvace kupa), i korito u kojem će okupanoj svinji sastrugati dlaku, i lanci pomoći kojih će je u tom koritu okretati (po dvojica okruglastih domorodaca sa svake strane), i galge s friško zašiljenim kukama na koje će sastruganu svinju objesiti i razapeti, i žuti plastični lavor koji će pod obješenu i razapetu svinju podmetnuti da u njega pljusnu crijeva i želudac i jetra i pluća kad joj raspore trbušinu, i na kraju sjekira za svaki slučaj (za slučaj da mesari ne uspiju rasporenu svinju raspoloviti samo pomoću noževa). Atmosfera na žičanoj ogradi već odiše radosnim iščekivanjem, a zimska se hladnoća rastjeruje kuhanom rakijom, za ovu priliku besplatnom i s tek neznatnim udjelom destilirane vode, te masnim vicevima pretežno seksualne tematike (npr. Kaj veli Dudek nakon kaj sverši? Veli: A tak je male falile da si svlečem gače! i sl.) A tamo u kutu dvorišta, u žučljivom razgovoru zatičemo velečasnog Zlatka Sudca i već spomenutog vlasnika dvorišta (i lokalnog gostioničara, i načelnika mjesne samouprave), koji naizmjenično, prvo jedan a onda i drugi, prtljaju nešto oko stočne vage i njezinih utega. I da ih sluša netko tko ih ne poznaje, ostao bi začuđen obrnutom proporcionalnošću njihova stasa i njihova glasa, jer triput krupniji velečasni mekeće tanko poput koze, dok sićušni muškarčić sa šarenom laponskom kapom na glavi kroz usta valja grmljavinu.

U isto vrijeme policijski se Štijef obraća svom prvom, preko ograde nalakćenom susjedu, sljedećim pitanjem: – Zakaj koljeju Cocu? – Na što od istog dobiva sljedeći odgovor: – Zbog radi oklade – Uz sljedeće objašnjenje: – Kladili su se Štijef i velečasni kolko Coce ima kila, ne, to jest jel ima više ili manje od velečasnoga, jer je Štijef rekel velečasnomu da je veći pajcek neg kaj je njegov Coce, pak se je velečasni raserdil, ne, i tak je mic po mic pala oklada, pak se je velečasni zvagal, tam na onoj tam vagi, i vaga je pokazala stodvaeset majne kilu, a Štijef veli da Coce nema više od stopetnaest, i tak, sad ga moraju zaklati da vide ko je pobedil, ne?

A Štijef pita: – Ali ak ni velečasnega nisu klali pre neg su ga išli vagati, zakaj onda ne moreju i Cocu zvagati živega?

A prvi, preko ograde nalakćeni susjed, odgovara: – Je, moreju, al velečasni veli da se to nemre računati, jer da ni precizne, ne, jer da krmak nemre biti mirni dok stoji na vagi, ko kaj more biti on, to jest velečasni, ne, pak se kazalka furt merda sim i tam i sim i tam i nemre se točne očitati rezultata, mislim kad je na vagi kermak a ne velečasni, ne, pak je Štijef popezdil i tak Cocu više nikaj nemre spasiti.

Nakon čega Štijef, uz duboki uzdah, izusti jedno pomalo tužno: – Aha.

Nakon čega se iznenada pojača žamor okupljenih.

Nakon čega se utiša onaj par kladioničara u kutu dvorišta pokraj stočne vage.

A u nebetonirani dio stražnjeg dvorišta (trenutno pokriven snijegom), baš nekako u sredinu kruga kojeg čini svjetlo reflektorice, kao na kakvu ljetnu pozornicu (ljetnu vjerojatno ne zvuči baš naročito prikladno, ali), istupi svinja (pisac je na ovom mjestu želio preciznije opisati dotičnu svinju, ali mu za takvo što nedostaje potrebnog znanja. Pisac, doduše, zna da postoje svinje različitih pasmina – pasmina? – i čak umije nabrojiti dvije, jorkširsku i hepširsku, ali ih ni uz najbolju volju ne zna obrazložiti. Tako da, na žalost, ova svinja ostaje samo svinja).

– Kaj pa je sad ovo?! – zarokće svi… zarokće policijski dudek iznenađeno. – Pa to ni Coce!

– Je, nije – složi se njegov prvi nalakćeni susjed, te dometne očekivano pojašnjenje: – To je Vespa, ne, kermača Jože Mišelina iz Gornjega Velikoga. – A zatim, s namjerom da što je bolje moguće informira službenu osobu pokraj sebe, doda: – Kaj se tijera, ne?

– Joža se tijera?! – prenerazi se okruglasti policajac.

– Je, ma ne Joža! – odmahne informator glavom. – Tijera se kermača, ova tuj, Vespa, ne?

– Ahaaa – Štijef će s iskrenim olakšanjem, jer a) nije bio siguran da li bi se eventualno tjeranje Jože Mišelina iz Gornjeg Velikog moglo tretirati kao nešto sasvim legalno ili bi se smatralo kakvom seksualnom devijacijom koja potpada pod zakonske sankcije, a ako bi bilo sankcionirano, nije imao pojma na koji način ni po kojem važećem zakonu, i b) pomislio je da su mu se napokon posložili svi kamenčići u mozaiku. No, Štijefovo je olakšanje kratkog vijeka, jer njegov izvježbani policijski um već u idućem trenutku nailazi na novu nedoumicu ili, drugim riječima rečeno, na novu pukotinu u već spomenutom mozaiku, koja ga primorava da glavom pokaže prema svinji koja nije Coce, a zatim se okreće ka prvom susjedu i postavlja sljedeće pitanje: – Kaj se je i za nju neko okladil?

– Je, nije – odgovori susjed, sad već pomalo sumnjičav u isljedničke sposobnosti okruglastog policajca, pa mu se zabulji pravo u oči te polako, riječ po riječ, baš kao kad svom mongoloidnom trogodišnjem unuku pokušava objasniti razliku između kombajna i traktora, progovori: – Nju pripelavaju da je Coce oplodi, ne? To je bile dogovorene več od ranije za odma tam iza Božiča, al se sad, kad Coce ne bu još duge, moralo male požuriti, ne? Me razmeš?

– Znači, zadnji seks pred odlazak na oni svet, hi hi hi! – zahihoće se Štijef poput eunuha kad na televiziji gleda crtiće.

Dok Vespa, pomalo zbunjena, promatra lica koja se prema njoj naviruju preko gornjeg ruba žičane ograde, i kao da se pita Što ovi ljudi ovdje rade? Ili možda Što ja ovdje radim? Onda se okreće na drugu stranu pa gleda onaj kazan i korito i štokrl s noževima i galge. A zatim se posere.

– Oooooo! – zabruji tada u stilu nogometnih navijača kad njihova ekipa izbaulja iz svlačionice, ali umjesto jedanaestorice u kratkim hlačicama i dugim čarapicama u teren utrčava jedna svinja (na ovome mjestu pisac ima isti problem kao malo prije). Legendarni Coce, glavom i papcima. I svim svojim kilogramima.

– Ooooo, evo i njega! – zarokće Štijef veselo, moglo bi se reći čak s ne malom dozom ljubavi u glasu. – Bormeš ga ima, ha?!

– Je, imaš praf, bormeš ga ima! – složno prihvati prvi susjed, gotovo ništa manje ni veselo ni zaljubljeno, pa odmah nabaci vlastitu procjenu: – I bormeš je tuj negde, kak i velečasni. – Pa nekoliko puta zavrti dlanom desne ruke. – Kila sim, kila tam. – A zatim važno zaklima glavom. – Bile bu to guste. Bil bu to pravi dvoboj, ne?

– Je, tak je, al pervo ide jen drugi dvoboj! – zarokće policijski dudek, počešavši se između nogu po onoj posvećenoj mrlji.

A Coce ne gubi ni časa. Ne primjećuje ništa od strašnih inkvizicijskih rekvizita postavljenih tamo njemu u čast. Ne, njegove sitne okice vide samo Vespinu zamamnu stražnjicu i ništa više. Što se njega tiče, cijeli bi svijet ovoga trena mogao glatko nestati, samo neka ostane Vespe, njezina dražesno svinutog i u vis zabodenog repića, i njenih traktorskom svjetiljkom obasjanih šunki.

– Ima svrdlo – šapće Stela Stolniku na uho.

– Kakvo svrdlo? – pita on odsutno, cijelo ovo vrijeme zaokupljen razmišljanjem (nadahnutim friško zašiljenim kukama i onom njemačkom bajunetom tamo na štokrli) o prolaznosti života, u dubokoj nedoumici da li je bolje živjeti žestoko a kratko ili pak dugo a mirno, te kako to da nitko od ovdje prisutnih ni jednom jedinom riječju nije spomenuo ubijenog Djeda Mraza?

– Ispod trbuha – šapće Stela pokazujući prema Coci, dok ju Stolnik gleda a ne vidi.

– To mu je pimpek! – objašnjava joj Štijef, koji očigledno čuje i što treba i što ne treba. I još kaže: – Sad mu se je digel, ne, kaj znači da je spreman, ne?

– Spreman za što? – nije jasno Steli, iako negdje duboko u sebi sluti o čemu se ovdje zapravo radi, no već u sljedećem trenutku Coce zaskakuje na Vespine šunke i za Stelu sad više nema nikakvih tajni.

– Ali, nisu se ni upoznali! – zaprepašteno će ona.

– Je, sad se buju!

– A što ak joj se taj krmak ne sviđa? – pita Stela zabrinuto.

– Brez brige gospodična, ima Coce svoje metode! – razdragano će Štijef, iako s određenom dozom ljubomore. – I još mu ni jena ženska ni rekla ne!

A ni Vespa ne prekida tu tradiciju i sad joj je Coce već sasvim na leđima, i još samo da se malo bolje namjesti, i onim svojim svrdlom nanišani kako treba, i…

– Oooooooooo! – oglase se na ogradu nalakćeni voajeri, a poneki čak i zaplješće od sreće, kao da je upravo on, a ne krmak, taj koji je utjerao svrdlo u prasicu.

“Isuse, pa u ovom se selu non-stop seksaju!” pomišlja Stela, preneražena i frustrirana, dok se u smiraj ovog zimskog predbožićnog dana pred nama odigrava pomalo nadnaravna scena ljubavne igre u sjeni vješala (vjerojatno nije najsretnija usporedba, ali te galge frapantno nalikuju ljuljačkama u dječjem parkiću), na koja će ljubavnik po svršenom činu biti obješen. Ili razapet, kako vam je draže.

A Stela zaključuje kako život na selu definitivno ima određenih prednosti u odnosu na život u gradu.

Coce ne voli:
1. biti svinja
2. prasice lakše od 100 kg
3. naoštrene njemačke bajunete

A voli:
1. zvona obližnje crkve Svete rane Isusove kad zvone za misu
2. dokumentarce iz Domovinskog rata u kojima svinje žderu leševe vojnika
3. Antu Đapića

Dok Vespa ne voli:
1. biti svinja
2. kad oprasi više praščića no što ima sisa, pa neki od njih ostanu kržljavi
3. kad joj Joža Mišelin uđe u svinjac spuštenih hlača

A voli:
1. sanjati da je balon napunjen helijem i da leti iznad krovova
2. gledati Sinjsku alku na televiziji
3. posrati se na netaknuti snijeg