Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

21. Rezime prije kraja ili čamac koji to nije, kauč za fakire, morska bolest od integralnih keksa, kadar nijemog filma, leš koji nije mrtav, te baba Jagna kao rekorderka

– Dakle, da rezimiramo – rekao je inspektor Stolnik, udobno zavaljen na kauču, točnije rečeno uglavljen u udubljenju između dviju polomljenih opruga koje kao da je bilo načinjeno po mjeri njegove stražnjice, u garsonijeri trenutno odsutnog mjesnog učitelja, a nakon što su svi redom (prvo dame – količina 1, a zatim i gospoda – količina 2) prodefilirali kroz minijaturnu kupaonicu u kojoj su obavili najnužnije radnje, pa se sada olakšani i osvježeni smjestili u ne puno većoj sobici. – Netko je udarcem praznom pivskom flašom u pred…

– Od Karlovačkog! – ubacio je lokalni policijski dudek, zabavljen prekapanjem po policama i ormarićima učiteljeve čajne kuhinje.

– Khm, dakle netko je udarcem u predjelu glave praznom flašom Karlovačkog piva – ponovio je Stolnik nestrpljivo – ubio, ovaj, ubio…

– Mirka Kralja, uh! – dobacila je Stela u prolazu, gibajući se naprijed-natrag naprijed-natrag naprijed-natrag točno pred njegovim očima, na pomičnom sjedalu čamca koji nije bio pravi čamac, jer mu je nedostajala i krma i pramac (a i more ispod njega, ili barem umjetno jezero), svom snagom potežući vesla koja nisu bila prava vesla, jer su imala samo drške ali ne i lopatice.

– Da, tog Mirka Kralja, dok je mokrio na javnom mjestu, odjeven u…

– Nije na javnemu mestu, neg je kod Zida plača iza Eura – ispravio ga je okruglasti policajac, razočaran spoznajom da je učitelj očigledno najobičniji trezvenjak i, što je još gore, najvjerojatnije i zadrti makrobiotičar.

– Dok je mokrio iza Eura odjeven u odoru Djeda Mraza! – završio je viši i samostalni započetu rečenicu, a zatim za svaki slučaj upitao: – Je li tako?

– Uh, tako je, uh! – potvrdila je veslačica Stela.

– Je, tak je – složio se Štijef, pa veselo zaroktao otkrivši skoro punu kutiju keksa od integralnog brašna, koji su doduše bili totalno bezukusni, ali su među zubima proizvodili prekrasan hrskavi hrsk hrsk hrsk zvuk, u dlaku isti kao kod normalnih keksa.

– A motiv za ubojstvo imalo je više osoba – nastavio je inspektor Stolnik, smirujući si živce i svoj turbulentni želudac uobičajenom kombinacijom nikotina i katrana. – Na primjer, onaj gostioničar, onaj…

– Stevo Tanjučara uh! – dopunila ga je Stela.

– Moj hrsk imenjak hrsk Štijef hrsk! – dometnuo je Štijef, zasipajući si uniformu integralnim mrvicama.

– Tako je, Stevo Tanjučara, jer ga je žrtva varala na kartama. Zatim župnik…

– Zlatko uh Sudac uh!

– Naš velečasni hrsk kaj je dve kile teži hrsk od pokojnega Coce hrsk!

– Onda žrtvina žena, ona…

– Katica Kralj! – hitro se ubacila Stela, između dva snažna zaveslaja.

– … šepava…

– I gluha kak hrsk top! – dopunio je Štijef oko jednog zalogaja.

– Jer ju je ovaj, prema njezinim riječima, brukao pred cijelim selom, a uz to ju je i varao s… s onom s dva prezimena…

– I sa ovak hrsk velikim! – Štijef je rukama pokazao oblik ženskih grudi, otprilike simentalske veličine.

– Barica uh Salopek uh Cingulaš uh! – izrecitirala je Stela u svom naprijed-natrag taktu.

– Kojoj ljubavnik nije bio dovoljno, ovaj…

– Čversti! – zaroktao je Štijef, poprativši uzvik čvrsto stisnutom šakom i svinutim laktom, a onda je tu istu šaku ponovo zabio u kutiju s keksima.

– Khm, koju ta veza nije zadovoljavala. I na kraju onaj luđak…

– Franjo Šeničnjak – pomogla je Stela.

– Franjo Getriba ili Ludi Franc – dopunio ju je Štijef.

– Jer mu žrtva nije dozvoljavala da on bude Djed Mraz – dovršio je viši i samostalni, pa još jednom za svaki slučaj upitao: – Je li tako?

– Tako je uh! – potvrdila je Stela.

– Je hrsk tak je! – složio se Štijef.

– Znači, svi ispitani su jednako sumnjivi – zaključio je Stolnik rezignirano, isisao još jedan dim iz već dogorene cigarete, pa ustao s kauča, odnosno izvukao si stražnjicu iz onog udubljenja, pazeći da se ne natakne na neki od uokolo iskočenih federa. “A možda je ovo kauč za fakire?” pomislio je.

– Je, tak ispada, ne? – složio se novopečeni makrobiotičar nakon kraćeg razmišljanja, za vrijeme kojeg je čak prestao sa žvakanjem.

– Uh! – zastenjala je veslačica Stela, što je moglo značiti da se i ona slaže, a moglo je i ne značiti ništa (a također je moglo značiti da nije lako veslati u ovakvom čamcu i s krnjim veslima).

– Mm, da da da – promrmljao je viši i samostalni zamišljeno, krenuvši prema kupaonici s namjerom da udavi čik u WC-školjki, u čemu ga je zamalo osujetila Stelina štikla ostavljena na podu pokraj već spomenutog krnjeg čamca, o koju se naravno spotaknuo.

– A vi biste, Stela, mogli prestati s tim vašim veslanjem! – podviknuo je razdraženo, susprežući se da ne šutne vražju štiklu u božju mater, ili kamo se već šutiraju takve štikle, a onda se, shvativši da je prenaglio, okrenuo prema okruglastom dudeku koji je noktima upravo zagrebao po dnu one integralne kutije i na isti način zarežao: – A vi biste, kolega, mogli prestati s tim žderanjem!

– Zašto? – upitala je Stela.

– Zakaj? – upitao je kolega.

– Jer ćete dobiti morsku bolest! – odgovorio je Stolnik i zalupio vratima WC-a, ostavljajući ovo dvoje da se zbunjeni zajedno upitaju: a) može li se morska bolest dobiti od veslanja na tepihu? i b) može li se morska bolest dobiti od integralnih keksa?

A kad se malo kasnije vratio natrag, dočekao ga je kadar nijemog filma u kojem je jedna nadurena umjetna plavuša obuvala štikle sjedeći na kauču za fakire, dok si je jedan zdepasti glavati policajac u uniformi potfrknutih rukava pokušavao s kažiprsta skinuti neobičan prsten.

Viši i samostalni (i sve ono ostalo) inspektor Srećko Stolnik posegnuo je za novom cigaretom, no u trenutku kad je vrhom jezika oblizivao smeđi filter odjednom se osjetio najusamljenijim čovjekom na svijetu. Uz to, učinilo mu se da u ovoj maloj sobi nema dovoljno zraka. “Ili se ja to pretvaram u ribu?” pomislio je Stolnik, pa si je izvukao neupaljenu cigaretu iz usta i ugurao je natrag u kutiju. Zatim je jednim glasnim khhhm pročistio grlo, ne zato što mu je nešto u njemu zapelo (a nije zapelo ništa, osim možda nekoliko riječi koje je trebalo izgovoriti), već više s namjerom da razbije tu pregustu i pretešku tišinu, a onda je napokon progovorio.

– A gdje je leš ubijenog? – upitao je.

– U bolnici – odgovorio mu je Štijef, odustajući od borbe s prstenom. – Hitna ga je odmah otpelala!

– Hitna je odvezla leš u bolnicu? – začudio se Stolnik.

– Je, tak je – potvrdio je okruglasti policajac, zagledavši se sa zanimanjem u sada prazni čamac, te dodao: – Čul sam da je na Odelu intenzitivne njege.

– Intenzivne? – ponovio je Stolnik poput jeke u planini, nakon čega je Stela napokon prestala zuriti u izgrebene potpetice na svojim štiklama, pa je podigla glavu i zagledala se u inspektorovu zabezeknutu facu.

– Priklučen je na aparate – dometnuo je Štijef, pitajući se da li mu smrde noge, u stvari točnije koliko jako smrde.

– Isuse! – uzviknula je Stela, podigavši ruku do usta.

– Je, to i ja velim – složio se Štijef, uvrebao pogodan trenutak, pa se brzo izuo i ugurao u čamac.

– Čekajte malo – oglasio se Stolnik glasom kao iz arteškog bunara. – Znači, leš nije mrtav?! Ovaj, hoću reći, taj… taj… taj Djed Mraz…

– Mirko Kralj – po ne znamo koji put izgovorila je Stela.

– Taj ubijeni Mirko Kralj nije ubijen?!

– Je nije nije – zavrtio je Štijef glavurdom, pa se prihvatio vesala. – Mirko je navek imel tverdu glavu, ne?

– Ali, to onda nije ubojstvo! – uzviknuo je inspektor Stolnik, osjećajući podrhtavanje svoje uznemirene donje usnice.

– Je, nije, al bi mogle biti – rekao je Štijef mirno veslajući. – Verlo skore. Verlo verlo skore.

– Ne razumijem – priznao je Stolnik raširivši ruke kao da se predaje nekom samo njemu vidljivom neprijatelju.

– Ni ja ne razumijem – rekla je Stela, zadovoljna što nije jedina.

– Poglejte ovak – rekao je okruglasti dudek. – Ak ti aparati tam vu bolnici zaštekaju, ne, Mirko bu vmerl do kraja, pak bu to onda ipak ubojstvo, ne? – Na trenutak je prestao s veslanjem. – A aparati u našoj bolnici se non-stop kvare, me razmete? Već su im tri riknula ove godine!

– Tri aparata? – upitala je Stela znatiželjno.

– Neeee, tri človeka! Kaj su bili na njih priključena, ne? – pojasnio je Štijef, odgurnuvši krnja vesla u stranu. – Zapraf, jen človek je bil žensko, to jest baba Jagna iz Desnega Središča. – Pokušavao se izvući iz čamca. – Ona je rekorderka, uh! – Rukama se čvrsto uhvatio za rubove i upro iz sve snage, no uspio je tek neznatno odići tur sa sjedala. – Kad su nju priklučili, ti bokca nejde!, aparat im je riknul nakon manje od pol vure. – Pa se iscrpljen strovalio natrag i zaključio “Zaglavil sem se.” – Ona druga dva su zdurali male duže – dovršio je umornim glasom.

– Znači, nije ubojstvo, nego pokušaj ubojstva – uzdahnuo je Stolnik frustrirano.

– Nema veze, baš je napeto! – zacvrkutala je Stela veselo. – Srećko, zašto ste se odjednom tak snuždili?

– Zato što sam ponio krive obrasce. Uzeo sam ZU-1, zapisnik o izvršenom ubojstvu, a trebao sam ZPU-1, zapisnik o pokušaju ubojstva – objasnio je posežući za cigaretama. – No, dobro – promrmljao je uvukavši prvi (da prvi?) dim. – Sad što je tu je.

Zatim se okrenuo prema Štijefu koji je klonulo sjedio u čamcu.

– Naredniče, privedite osumnjičene! – uzviknuo je viši i samostalni, krećući prema vratima.

– Je, budem – zacvilio je narednik. – Čim me izvlečete iz ovega čamca!