Tko je ubio Djeda Mraza?

| |

Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

Dijelovi teksta izbačeni iz romana

– Kako si znala da je baš Ludi Franc ubojica? – upitao je Stolnik.

– Misliš, pokušaj ubojice? – zacvrkutala je Stela.

– E, jel ti to mene sad malo…?

– Aha, malo, ha, ha, ha!

– Ne, ali ozbiljno?

– Ovako – rekla je Stela pa iz džepa izvadila Japanca, malo premotavala ovamo, malo premotavala onamo, a kad je na kraju stisnula PLAY, začulo se:

(Stolnik) – Ode sto na sat.

(Stela) – On je lud sto na sat!

(Štijef) – Je je, al ima jedna jake zanimliva stvar.

(Stolnik) – A ta je?

(Štijef) – A ta je da i Ludi Franc zna da je Mirka Krala neko zviznul sa praznom flašom, al to ni čul od mene.

Tu je Stela stisnula STOP, pa REW, pa opet PLAY, pa se začulo:

– I Ludi Franc zna da je Mirka Krala neko zviznul sa praznom flašom, al to ni čul od mene.

STOP. REW. PLAY.

– Al to ni čul od mene.

STOP.

– Kužiš? – rekla je Stela.

– Svaka čast! – rekao je Stolnik zadivljeno.

* * *

– Koliko imate godina? – upitao je Stolnik.

“Zar on ne zna da se to jednu damu nikad ne pita?!” pomislila je Stela iskreno začuđena.

– To se jednu damu nikad ne pita – rekla je prijekorno.

– Aha. Onda dobro – rekao je Stolnik jednostavno i nastavio ispunjavati svoj obrazac.

“Što mu sad znači taj onda dobro? Pa jel ga zanima koliko imam godina il ga ne zanima? Pa ne možeš samo tak nekog nešto pitati i onda ništa, ne?” pomislila je Stela, a onda je odlučila da ne glumi damu i da čovjeku lijepo odgovori na njegovo pitanje. “Uostalom, nije me pitao zašto si ne ugradim silikone, ili zašto se farbam, ili kad sam zadnji put spavala s nekim frajerom, ne? Čovjeka sasvim normalno zanima koliko netko s kim se je upoznao ima godina, ne? Hm, a koliko da mu kažem? Mama tvrdi da izgledam barem pet godina mlađe. Doduše, ona isto tak kaže i da se ja ponašam kao klinka, ali to sad nema veze. Reći ću mu dvadeset osam. Dvadeset osam za jednu ovakvu žensku kao što sam ja zvuči skroz okej. Još uvijek imaš dvadeset, a odmah se skuži da više nisi tamo nekakva glupa klinka, ne? … Ali zašto da lažem, kad tipa to ionak ne zanima baš previše, barem koliko se da skužit iz priloženog, ne?”

– Imam trideset jednu godinu – rekla je Stela jednostavno.

– Dobro – rekao je inspektor Stolnik, ne podižući glavu. I ništa više.

– Skoro trideset dvije.

– Dobro.

“Isuse, što mu sad pak znači taj dobro?!” pomislila je Stela sada već pomalo uvrijeđeno.

– A vi? – zacvrkutala je tada.

– Četrdeset – rekao je Stolnik. – Ravno.

“I što sad ja da kažem?” pomislila je Stela.

– Nije velika razlika, ne? – rekla je veselo.

– U svakom slučaju puno veća bi bila da je obratno – rekao je Stolnik.

* * *

“Ravna sam ko daska”, pomislila je Stela frustrirano, okrećući se pred ogledalom u kupaonici, lijevi profil, desni profil, lijevi profil, desni profil. “Dobro, daska je ipak malo ravnija”, pomislila je zatim. Lijevi profil, desni profil, lijevi profil, desni profil. “Dakle, ravna sam kao grbava daska”, zaključila je Stela. “Moja mama kaže da još ima vremena i da neke djevojke propupaju kasnije. Otkud joj samo to propupaju? Pa nisu cure magnolije, ili cvijeće, ne? Možda je mama u pravu, ne tvrdim da nije, ali ja sam prešla tridesetu i teško da sam još uvijek djevojka, mislim jesam, ali ne na način na koji to mama doživljava. A što se kasnog pupanja tiče, sve sam više uvjerena da od toga neće biti ništa. To jest, ja sam već propupala. Problem je u tome što u vrijeme mog pupanja valjda nije palo dovoljno kiše pa je bila sušna sezona pa nije propupalo bogznašto.” A onda je dohvatila svoj grudnjak i prekrila njime grbe na dasci. “Da sam ja neka faca”, pomislila je Stela, “dala bih Nobelovu nagradu ženi koja je izmislila pušap grudnjake!”

* * *

A taj Stolnikov tik i nije bio neki naročiti tik, ni blizu nekim drugim tikovima Odjela za krvne delikte tipa degeneričnog mrdanja glavom popraćenog kolutanjem očima, kakvog je posjedovao njegov kolega i cimer Jura Stublić (ni u kakvoj vezi s našim poznatim rokerom istoga imena i prezimena), ili neartikuliranog ali veoma glasnog uvlačenja sline Sljghljmnljg! koji je bio u vlasništvu Đure Sutlijaša poligrafskog tehničara, ili rafalnog ispuštanja vjetrova od strane skladištara-oružara Janka Magdalenića uzrokovanog Pavlovljevim uvjetnim refleksom svaki put kad bi se u njegovom čujnom polju izgovorile riječi pauza ili gablec, a da se i ne spominje šampionski tik totalno nepredvidljivog padanja sa stolice i nekontroliranog posrtanja po hodnicima kojim je bila obdarena tajnica načelnika Odjela Selma Izmetović-Pupković, zbog toga ukrašena nadimkom Meteorka.

* * *

– Jel znaš da i frajeri imaju mengu? – upitala je Marina.

– Da?

– Da. Evo piše tu u Modernoj ženi. Samo ne piše na kaj im izlazi.

– Pa, nemaju baš neki izbor, ne?

– Možda na pupak – predložila je Marina.

– Ja mislim na usta – rekla je Stela. – Kao Matiši.

* * *

– A onaj Drljača… – oglasio se Stolnik.

– Tanjurača. Stevo Tanjurača – ispravi ga Stela.

– Da, taj. Izgleda mi kao onaj blentavi patuljak iz Snjeguljice i sedam patuljaka – rekao je Stolnik. – Onaj, jedini bez brade.

– Sedam? – upitala je Stela.

– Što?

– Rekli ste Snjeguljica i sedam patuljaka?

– Da. I?

– Ništa ništa – odmahnula je Stela glavom.

* * *

Da je Stela neka velika faca učinila bi sljedeće:

1. nahranila gladnu dječicu u Africi

2. nahranila i njihove roditelje, jer ako bi oni ostali gladni otimali bi od djece

3. povećala si grudi (ali ne silikonima, nego nekakvim alternativnim putem, po mogućnosti prirodnim, na primjer čarobnim štapićem kao u priči o Pepeljugi kad dobra vila poveća bundevu do veličine sasvim udobne kočije, a miševe do veličine konja, što znači da bi se moglo, ne?)

4. zakonom bi zabranila sve kvizove i testove znanja po ženskim časopisima

5. imala bi frajera koji bi bio lud za njom (dobro, ne baš lud lud, jer Stela ne podnosi luđake koji npr. uđu u tramvaj pa se deru da su psihički bolesnici i da im treba novac za lijekove. Ovaj lud-za-njom-frajer morao bi u tom slučaju biti barem mutav)

* * *

Čemu uopće služe svi ti obrasci? – upitala je Stela.

– Za izvješća – odgovorio je Stolnik jednostavno.

– Kakva izvješća?

– Dnevna, tjedna, mjesečna, kvartalna, polugodišnja, godišnja – izdeklamirao je Stolnik.

– Ali kome su zabogamilog potrebne te hrpe papira?

– Ja ih prosljeđujem svom načelniku – rekao je Stolnik.

– A on?

– On ih prosljeđuje, pretpostavljam, svom načelniku.

– A on?

– Pomoćniku ministra, valjda.

– A on onda ministru?

– Vjerojatno.

– A ministar premijeru, a premijer predsjedniku države, a ovaj Ujedinjenim narodima, a tamo ih valjda snimaju na diskove i pakiraju i šalju u svemir, nek se nađu pri ruci ak u ovu našu galaksiju kojim slučajem navrate neki svemirci?!

– Vidiš ti to! Znači, moguće je da ovo moje drugo polugodišnje izvješće o utrošenom sitnom potrošnom materijalu u Odsjeku istražnih postupaka Odjela za krvne delikte Policijske uprave zagrebačke, završi u rukama nekog Marsovca. Hm! Nikada ranije nisam o tome razmišljao. Bio sam, naime, uvjeren, da sve ove obrasce moj načelnik baca u koš, u onu plastičnu košaru koja mu se nalazi ispod stola. A sad se najednom otvara mogućnost da ta moja sabrana djela svrše u nekoj drugoj galaksiji!

* * *

– Jel se sjećaš one tvoje novele iz božićnog broja Hrvatskog tjedna? – upitao ju je Matiša

– Naravno da se sjećam – odgovorila je Stela. – To je prva koju ste mi uopće objavili.

– E pa, ne znam zašto, al stiglo nam je kolektivno pismo od radnika Uljanika iz Splita, u kojem su te nahvalili.

– Stvarno?!

– Je, i zamolili nas da objavimo jednu krimi-novelu koja se odigrava ko bajagi u njihovom brodogradilištu.

– Ma da?

– E. Pa sam odmah pomislio, to će naša Stelica napisat. Ljepo će smislit nekakvo ubojstvo s kratkim nožem ili s otrovnim kupusom, a mjesto radnje će bit brodogradilište iz Splita. A, šta kažeš?!

– Split je u Dalmaciji.

– Ma nemoj mi reć?! Pa?

– Ja ne znam njihov jezik.

– Čiji sad njihov?

– Splitski. Dalmatinski. Ne?

– A jel znaš barem hrvatski, ha?

– Znam.

– Pa, jebote, jel Split možda u Mađarskoj?! Nije! Jel Dalmacija još pod Italijom?! Nije! Jel su u Hrvatskoj?! Jesu! Onda ne govore njihovim jezikom, neg našim, jel tako?! Nije to srpski pa da se razlikuje!

– Znam, al je ipak malo drukčiji, ne?

– Ma nije ništa drukčiji. Lako ćeš ti to. Napišeš sve normalno, a onda samo umetneš nekolko e i to ti je to, razumiješ?

– E?

– E!

* * *

– Dvjesto dva – rekao je Stolnik.

– Matiša! – uzviknula je Stela veselo zapljeskavši.

– Tako je. Mrki medvjed. Razred?

– Sisavci!

– Red?

– Zvijeri. Grrrrrrr!

– A sad nešto što nećeš znati – rekao je Stolnik smijuljeći se.

– Spremna sam – Stela se bolje namjestila na trosjedu, kao da odgovara na pitanje od milijun kuna pred Tarikom, s tim što joj je ovaj Tarik dok ju je ispitivao, masirao stopala.

– Dvjesto dvadeset dva! – ispalio je Stolnik.

– Hm.

– Znao sam da nećeš znati!

– Znam!

– Da čujem?

– Tvoj načelnik!

– Bravo!

* * *

– Srećko, a kak se zvao onaj jednooki?! – upitala je Stela.

Inspektor Stolnik je podigao glavu i naćulio uši. Stvarno je bio nalik psu. Uz izuzetak cigarete utaknute u gubicu.

– Onaj s jednim okom?! Na čelu?! Po kojem su kasnije nazvali knjigu?!

– Hari Poter – izvalio je Stolnik rastrojeno.

– Ne, ne, ne. Ovaj je bio prije njega?

– Riđobradi.

– M-m. Mislim da je išlo na K.

– Kapetan Kuka?

– Ne, ovaj ima samo jedno K. Nekak kao… kao… Heraklo…

– Heraklo?

– Aha. Tak nekak.

– Heraklo je na H.

– Ma znam, al zvuči kao da je na K. Slušajte, Hera-Klo, ne? Tak se nakak i ovaj zvao, samo malo drukčije. I živio je u pećini. I jeo je ljude. Uglavnom mornare. I to sirove. Sa crijevima! I sa svime onim unutra!

– Kiklop.

“Kiklop! Tako je! Ona nosata i sisata i nogata kravetina Marina je jedan obični Kiklop!” pomislila je Stela bijesno, a na glas je razdragano uzviknula: – Joj Srećko, kak ste vi pametniiiii! – A Srećkova se stolica opasno zaljuljala.

* * *

– A jel znaš ti rukovat s ovim, ha? – upitao je Matiša predajući Steli mali digitalni snimač zvuka.

– S Japancem, mislite?

– E.

– Pa, stisnem gumb i to je to, ne? Za motanje naprijed-natrag, to jest ovamo-onamo, a ima i za unutra-van, to kad se isprazni kazeta, ne?

– Jednostavno, jel da? Ko seks!

* * *

– Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

– Pa dobro, Stela, gdje si ti?! Već tjedan dana od tebe ni traga ni glasa! Već sam se ponado da si postala duh.

– Šefe, napisala sam novu priču. Zapravo, kratki roman. U stvari, novelu. Pravi krimić.

– Oh, what fun it is to run in a one-horse open sleigh!

– A?

– Napeticu.

– Da vidim… Tko je ubio Djeda Mraza?… Hm, naslov mi se ne čini tako loš, ali zašto bi netko uopće ubijao Djeda Mraza?