Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

Kuhinja u kojoj smo živjeli bila je puna ljudi. Ljudi su pušili i pili i razgovarali paralelnim razgovorima. Govorilo se o mjestu gdje će dočekati Novu godinu. Govorilo se o sarmama i svinjetinama i kako je prošle Nove godine bilo dobro do u detalje. Zrak u kuhinji punoj ljudi pretvorio se u dim. Većina ih je pušila cigarete LD Filter koje je Fabrika duvana Niš, danas Nišville, danas u vlasništvu Philip Morris Internationala, prodavala meko upakirane sa slikom velikog plavog upitnika na kutiji. Ista fabrika proizvodila je još i Best i Lider i mnoge druge cigarete osamdesetih, no niti jedne, bilo kojeg proizvođača, nisu nam bile zanimljive kao Upitnik. Kad bi bilo koga u kući pitali što to znači, dobili bi odgovor:

– Upitnik.

To što ni ona ni ja nismo znali što riječ upitnik znači bilo im je smiješno jer upravo su nam dva velika plava plavila se iznad glava. Otišli smo pitati pradjeda što je to upitnik, a on nam je na papiru jednog nacrtao kistom i rekao:

– To.

Kad smo ga zasuli glasnim potpitanjima, potjerao nas je iz sobe. Bili smo uvjereni da nam se laže ili nešto važno skriva. Ona je bila toliko uvjerena da je kredom iscrtala upitnike po crnoj fasadi od dasaka, njih na desetke, sve krivo, naopačke, grbave i nesigurne, kao drhtave kuke za meso. Zbog toga što je nisam u tome zaustavio, odslušao sam odužu bukvicu o crtanju po prednjoj strani kuće.

U kuhinji u kojoj smo živjeli ljudi su jeli, pili, pušili i razgovarali, smijali se i planirali nova okupljanja i nova jedenjapijenjapušenjarazgovaranja. Kad su nakratko otvorili prozor da provjetre kuhinju, hladnoća je prvo pogodila nas dvoje. Sjedili smo na podu od linoleuma između bakine Bagat Jadranke i rasklopivog stola za glačanje. To je bio naš kućni bunker iz kojeg ovaj put nismo vozili kroz galaksiju ili more jer smo bili zauzeti slušanjem ljudi za stolom. Govorilo se o čovjeku koji je pobijedio na skijeringu. Govorilo se o stanju u zemlji. Govorilo se o svirci prošle subote. Govorilo se o tome s koliko je metara drva tko dočekao prosinac. Govorilo se o čovjeku kojeg je za posljednje oluje ubila šturmlajsna, letva s krova koju je vjetar prvo otkinuo, onda nosio stotinjak metara, ravno kroz vjetrobransko staklo, ravno kroz glavu vozača. Govorilo se o tome koliko mu je ljudi bilo na sprovodu i zašto tako malo. Govorilo se o pradjedovom orkestru koji je svirao na pogrebu. Govorilo se o novoj kući koju je moj otac skoro završio. Gurnula me ramenom i rekla:

– Imat ćeš novu kuću.

Govorilo se o preseljenju od bake, djeda, pradjeda i prabake.

Gurnuo sam ju ramenom i rekao:

– Više nećemo živjet skupa.

Onda nam je postalo hladno bez da je itko otvorio prozor. Kad su sve popili, pojeli i popušili, ljudi su ustali od stola.

Prije nego su otišli, pitali smo ih što znači upitnik.

– A što vi mislite da znači? – pitao nas je jedan od gostiju na odlasku, sagnuvši se u naš kokpit.

– Seks – rekao sam.

– Seks – ponovio je moj kopilot, sekundu kasnije, sekundu tiše. Ljudi su prasnuli u glasan i dugi smijeh. Smijali su se tako glasno i dugo da je s drugog kraja hodnika došao pradjed. Kad su mu rekli, počeo je psovati, ali nije nikog potjerao. I on se smijao i vikao:

– Evo ti djeca pa već znaju da je seks jedan veliki upitnik!

Onda su se ljudi počeli smijati još više jer kad si star kao što je on bio, takve stvari zvuče posebno urnebesno. Moja majka je vrištala od smijeha, a djed i baka su jedno drugog držali za trbuh. Sestrična se smijala pored mene i gurala me ramenom. Drugo jutro smo opet bili namrgođeni jer i dalje nismo znali što je to upitnik. Da i ne spominjem da je drugo jutro prednja strana kuće bila ispisana seks seks seks seks seks, svaki drugi s i svaki treći k naopačke.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.