Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

DEMETRA

Našoj prabaki je bilo ovako.

Kad je pradjed otišao u Ameriku, ostala je sama s troje djece. Najstarija kćer koja će kasnije postati Teta Naših Mama Koja Ne Živi S Nama imala je četiri godine. Srednje dijete koje će kasnije postati Druga Teta Naših Mama Koja Ne Živi S Nama imalo je dvije godine. Naš djed se tek rodio.

Nije znala jezik pa su je ljudi u mjestu učili pogrešne riječi kako bi se osramotila u dućanu, na sajmu, gdjegod da je otvarala usta. Jednom je htjela kupiti glinenu posudu za raditi sir. Uputili su je, tako su joj rekli, gospodinu Guzmanu.

– Dobar dan, gospodine Guzman – tako je rekla na vratima.

– Ja trebala glinena posuda.

Gospodin Pelz, kako se trgovac zaista prezivao, izbacio ju je na ulicu. Pobjegla je kući i plakala jer nije imala u čemu napraviti sir.

Novac od pradjeda je rijetko stizao pa je radila u tvornici električnih baterija. Ime tvornice bilo je “Orion i Kontakt”. Zbog prevelikih troškova u prijevozu materijala do i od tvornice na našoj visoravni bez željeznice, električne baterije brzo su otišle u drugo mjesto. Jedno vrijeme je, kao i mnoge druge žene, služila kod ljudi koje su zvali gazde. Čuvala im je i hranila djecu, prala robu i čistila kuće. Druge pretendentice na mjesto sluškinje uplele su se u njenu lingvistiku pa je, nakon što je gazdaricu radosno nazvala svakakvim odurnim riječima, ostala i bez tog posla.

– Dok ne prestanem biti lakovjerna i ne naučim jezik, jest ćemo samo šljive i krumpire! – plakala je. Zimi češće.

U isto vrijeme, preko oceana, pradjed je crtao natpise, svirao džez i živio s drugom.

On State Street, that great street, I just want to say, They do things that they never do on Broadway, say, They have the time, the time of their life, I saw a man and he danced with his wife in Chicago, Chicago, Chicago, that’s my home town!

Kad je saznala, dovukla ga je natrag lancima koje je još Posejdon položio na dno oceana između dva kontinenta za sve buduće hitne slučajeve zanemarenih supruga i majki u nevoljama.