Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

DJEČJA HRANA

 

Razvila se rasprava o tome stavlja li se još štogod u Čokolino ili ne.

 

Ona: Ne stavlja se ništa, što bi se stavljalo, Čokolino je Čokolino i to je to. Ako hoćeš Ovolino ili Onolino onda odeš pa kupiš Fruto ili Kekso ili kako se već zovu te varijacije.

On: Ne, mislio sam na ekstra dodatke, med ili melasu od trstike ili komadiće marcipana.

Ona: Marcipan, vidiš, to je zanimljivo, ali ne stavljaš ništa unutra jer to onda više nije Čokolino. Čokolino je samo Čokolino. Potrošit ćemo riječ, čovječe. Čokolino, Čokolino, Čokolino! To se jede čisto, rjeđe ili tvrđe, to ostavljam na izbor. Znam tipa koji ga radi tako rijetko da ga pije iz krigle. Eventualno, možeš dodati naribanu čokoladu i jedino čokoladu i to je to. Svejedno je radiš ga s toplim ili hladnim mlijekom. Ako je s toplim, čokolada će se rastopiti i blendati mirakulozno s Čokolinom u šalici, a ako je s hladnim, osjetit ćeš granularnost čokoladne šiljevine pod jezikom, ali će ti se ionako opet sve stopiti u ustima i to je to.

On: Granularnost čokoladne šiljevine?

Ona: Pusti, došlo mi je.

On: Da, ali zašto ga ne dignuti na višu razinu? Zamisli što bi mu komadići banane i Nutella napravili ili salmiakki.

Ona: Ne znam što je salmiakki.

On: Dobro, onda zamisli javorov sirup ili sladoled, pa to bi diglo cijelo Čokolino iskustvo na višu razinu.

Ona: Sve je to u redu, banana zvuči fino, sladoled isto, ali to onda jednostavno više ne možeš nazvati Čokolinom, razumiješ, problem je u nomenklaturi.

On: Samo u tome?

Ona: Da, jer ne možeš stavljati ništa u Čokolino jer to je onda Čokolino s nečim, naglasak na nečim.

On: Osim srce.

Ona: Da, srce možeš staviti u mnoge hrane, kao i u bilošto čime se baviš, ali davanje srca u proces proizvodnje hrane podrazumijeva proces, pripreme, ne znam, guljenje, pasiranje, paniranje, pohanje, tučak i mužar, dva sata hopsanja po kuhinji iznad paelje ili dva dana trčkaranja za coq au vin, to zaslužuje ulaganje srca u proces. Čokolino ne. To je unaprijed pripremljena tvornička krma. Misliš da možeš otvoriti kutiju, škarama odrezati vrh srebrne vrećice, sasuti sve u zdjelu i promiješati… Sa srcem?

On: Ne pričam o tome nego kako ti se srce može zalijepiti za jednu posebnu zdjelu.

Ona: Opet pričaš o njoj?

On: Da. I o onom danu kad je napravila palačinke s Čokolinom koje je sama izmislila.

Ona: Prestani govoriti o tome.

On: Ili je tako barem umislila. Srce mi se uhvatilo u tu zdjelu.

Bio je kraj posljednjeg dana srpnja.

Ona: Prestani govoriti o njoj, čuješ?

On: Ne, moraš još čuti i ovo. Taj put u kuhinji smo se prvi put poljubili.

Ona: I kakav ti je bio poljubac?

On: Kao da ti svjetlost ulazi u tijelo kroz usta i puni ti želudac toplim pamukom, a cipele ti se same izuju i odjednom si bosonog na livadi napravljenoj od stotina mekih leđa azijskih cibetki. Kao da ti je samo Sunce polizalo jezik svojim jezikom.

Ona: Cibetki?

On: Azijskih cibetki. Razlika je.

Ona: Pička ti materina!

 

Viknula je i razbila nešto. Plakala je dugo i razočarano. Nije ju oraspoložila ni velika šalica napravljenog na rjeđe. Više nisu zajedno. Nakon što sazna za pamuk u trbuhu i livadu napravljenu od stotina mekih leđa azijskih cibetki, malo koja ostane.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.