Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

GLISTAGLASINE

Imali smo tog psa, zvali su ga Morić što je saharin za Moro što je aspartam za Crni. Kući ga je donio djed i rekao da se neće o njemu brinuti. Ni ja, rekli su svi drugi. Sav posao oko hranjenja i čišćenja spao je na baku. Smjestila ga je ispod stepenica koje su vodile u dvorište. Imali smo tog psa, ne baš Anubisa, malog potepuha kratkih nogu i nismo mu dali mira. I sve je bilo dobro dok od očeva djece koja su živjela na brdu nije došla glasina. Spustila se niz ulicu, k nama, preko rosne paučine, fine staze i ušuljala se preko drvenih pragova i onog metalnog što viri iz betona, a služi za čišćenje blata sa cipela kad se vraćaju sa štihanja. Glasina da psi u našem dijelu imaju gliste i svi su je kupili čim su je čuli. Gliste iz glasine postanu stvarne gliste i odjednom je gdje su gdje su. Tu me poljubi ako ih Morić nema.

Moja i njena majka, složne sestre, rekle su da pas mora otići. Djed i susjed mesar, aktivni lovac, odveli su ga u šumu na suprotno brdo od onog s kojeg se spustila laž. Tamo ga je susjed ubio iz puške. Mali splater crne krvi iz crnog psa, pucanj repriziran nekoliko puta ljubaznošću jeke jeke i ode pes. Nakon što su ga bacili u jamu, otišli su u birtiju. Bili smo utučeni danima. Pogotovo kad smo čuli, prisluškujući, prabaku kako govori baki:

– To su oni njega ubili zbog malenih, da ih ne zarazi glistama. A tu je i bjesnoća. I štenećak. Korona. Srčani crvi. Samo da su nam maleni zdravi.

Na njenom jeziku to je zvučalo mračno lepršavo još gore.

Neki susjedi nisu likvidirali svoje ljubimce pa se nakon vremena pokazalo da su psi u našem dijelu i dalje zdravi. Bili smo ljuti na svoje majke. Pokušali smo ispadima, prkošenjem, bježanjem i zlobama, ali pobuna je brzo ugušena. Kad su nam zabranili prijepodnevnu televiziju, animirane miševe, programe o gepardima i genetkama, onog urnebesnog tipa u kariranoj košulji kojem su prozori od marmelade, brzo smo bili po starom. Uskoro smo našli novu zanimaciju.

U vodi koja je stajala u bačvi koja je stajala u dvorištu koje je stajalo između kuće i potoka koji je stajao ispod griča koji je stajao na Zemlji pojavile su se neobične životinje. Minijaturni prozirni treperavi crvi s nizovima treperavih krilca ili peraja, isto prozirnih, s velikom okatom prozirnom treperavom glavom, jednake fascinantnosti i odvratnosti. Mogli smo vidjeti kako život pulsira kroz njih pa smo ih gurkali treščicama da vidimo može li pulsirati još brže. Kladili smo se tko će ih dodirnuti. I druga djeca došla su vidjeti naše otkriće. Neki su bili fascinirani, nekima su naši vanzemaljci bili odvratni. Neki su iste takve imali doma. Nekima smo poslije tridesetak godina zaboravili i imena i lica i to nas uopće ne zabrinjava.

Pradjed je bio čovjek kojeg se nije moglo ucijeniti ukidanjem prijepodnevne televizije ili omesti larvama komaraca u bačvi iza kuće. Kad je saznao tko širi glistaglasine, otišao je u birtiju i vratio se razbijene glave. Krv mu je izvirala iz čela kao da se radi o potoku i proljeću. Tukao se s pradjedima djece koja su živjela na brdu. Kad ga je vidjela, sestrična za uspravni limun niža pogledala me i rekla:

– Ova zemlja je odvratna.

Nije rekla ova zemlja je odvratna, bila je premala, ali volim vjerovati tako. Volim vjerovati da je razumjela zašto starac razbija glave po izgubljenim nedjeljama i da je bila toliko pronicljiva da je rekla ova zemlja je odvratna i da je razumjela što govori. Danas živi u tri pizde materine.