Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

KAKOGOD

 

Kakogod, sjedim u vlaku koji tek što nije krenuo. U zadnje vrijeme je često tako. Zvižduk, pa metalni udarac i sretan put. Otvaraju se vrata kupea i unutra se ulijeva visoki muškarac, viši od mnogih visokih koje poznajem. Pluća škripe, pari se iz ovratnika, crven je u licu, ukošene robe, na glavi mu nered, kao da nosi tuđu kosu, i puše i diše i puhanje i disanje mu je glasno. U ruci drži četiri vrećaste torbe. Gura ih gdje treba. Torbe padaju na pod po nekoliko puta. Visoki ih marljivo vraća. Puše i diše, sve kroz zube u kojima stišće kartu. U drugoj ruci drži vješalicu s muškim svečanim odijelom i kravatom, sve zaštićeno prozirnom plastikom i njegovom kolosalnom pažnjom. Drži ga visoko u zraku, podalje od poda vagona. Vješa ga tek kad je sve ostalo pospremio. Onda mu se potpuno posvećuje, ravna ga, ispod plastike pegla prstima, po plastici titra jagodicama. Sjedim i gledam religijski obred, visokog muškarca koji bi radije dao život svoj nego odijelo svoje, sjedim i pokušavam se sjetiti gdje sam čuo tu rečenicu.

Visoki se smiruje u sjedalu, češlja, hladi se kartom. Crvenilo se povlači s lica. Pozdravljamo se i taman da ću izustiti dugo smišljanog ledolomca, vrata kupea se ponovno otvaraju. Prljavi prosjak. Pijana skitnica s, brojevima, jednim zubom i parom uh!-očiju.

– Imate li štogod za veterana? – prodere se i zatetura prema naprijed. Visoki šuti, šutim i ja, obično odu ako im se ne obraća.

– Za veterana? – ponovi, a onda mu ljuljajuće odijelo privuče pažnju. Odmjeri ga buljavo, pohotno, pijano, baš ružno, nasmije se i zaljulja zajedno s vješalicom. Visoki se od prosjakovog zanimanja za dragocjeni teret skoro onesvijesti pa brzo vadi novčanik natečen od gotovine. Starčeve oči su se i prije caklile, no ovo je novi sloj glazure, deblji. Visoki mu pruža nekoliko papirnatih novčanica, veteran ih grabi, ljubi, glasno cmače, smije se.

– Veterinari vam zahvaljuju! – nakloni se i iz kaputa vadi već otvorenu bocu prozirnožućkaste tekućine. Nudi, no ni visoki ni ja ne izražavamo želju da budemo počašćeni.

– Dobri čovječe, otiđite sad, molim vas! – kaže visoki, tako-tako uvjerljivo. Prosjak ga fiksira buljavo, pohotno, pijano, baš ružno, a onda zamahne bocom prema odijelu. Visoki skoči uz uzvik, a stari se nasmije:

– Jesam te, a, dugi, jesi se presro, a?

Dugi odmah vadi još novčanica, sam ih gura u starčev kaput, a onda i starca u hodnik, pristojno snažno lijepo lako. Kad je zatvorio vrata, provjerio prtljagu, provjerio je opet i sjeo natrag, u lice mu se vratila boja.

– Kakvih ljudi ima, to je za ne povjerovati! – govori i gleda u odijelo. Starac stoji pred vratima i kroz prozorčić pokazuje zube i jezik. Dugi navuče zavjesu.

Dugo pričamo o prosjacima i socijalnoj politici, još duže o državnim službama i kako nitko ne radi svoj posao. Na jednoj od postaja pijemo kavu. S nama kavu piju vješalica i tkani teret sad umotan u duplu plastiku. Nastavljamo putovanje, odijelo je natrag u kupeu, uredno obješeno, rituali ponovljeni. Gledam ga, mislim si, moram brzo saznati u čemu je štos.

Nakon nekoliko sati pitam ga za odijelo. Prvo ga hvali, na široko govori o krojaču i krojačevoj obitelji, zanatu i tradiciji. Onda objašnjava kako je to odijelo u kojem će se ženiti, ali da nema više ni datuma ni odabranicu jer dogodila se strašna nesreća. Onda mi prepričava nesreću i toliko je nesretna da mi Dugi daje svoje papirnate maramice. Onda mi opet pokazuje odijelo, ne podiže plastičnu zaštitu, priča mi o povijesti kroja i kako francuska riječ suite znači slijediti jer su jakna, hlače i prsluk slijedili jedni druge, otud ista tkanina, ista boja i sve se nosi zajedno.

Volim putovati vlakom. Krivulja učenja se brzo i strmo uspinje.