Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

ONTARIO

Prvi je govorio:

– Dosta mi je ručka od žlice krumpira. Pokvarenog crnog mesa. Pljesnivog kruha. Trovanja želuca. Dosta mi je kuhane pšenice koja nije ni kuhana nego se samo napuhnula. Prljavih plahti i kašunela. Čišćenja snijega u Calgaryju da bi uopće ostvario pravo na hranu. Marševa i štrajkova. Svega mi je dosta. Doma imam tri neopskrbljena šmrkavca. Nisam ih vidio tri godine, a došao sam ovdje na kratko.

– Svi smo mi ovdje došli na kratko – rekao je drugi.

– Ja se više nikad ne vraćam – rekao je treći.

Drugi je govorio:

– Meni je dosta licemjera. Ograničili su kvote jer radije bi da stižu samo Englezi, Norvežani, Švedi. A kad treba graditi pruge kroz vukojebine, onda smo i mi dobri. A mi budale, ham!, na svaku udicu. Sve što zaradimo dajemo za mito za novi posao. I onda kad ga dobiješ odjednom letiš, sinak, na ulicu, bez oprostite i bez objašnjenja i prije nego si u stanju zaslužiti onu svotu koju si za posao platio. Zato čim dalje od Kapuskasinga, Ontario. Hvala lijepa i doviđenja.

– A što ima u Kapuskasingu, Ontario? – pitao je pradjed.

– Tamo ljudi jutro dočekaju smrznuti kao kost, to ima. Slagali smo ih cijele zime na hrpu, onako zamrznute, kao cjepanice. A već sutra će možda mene neka dvojica posložiti tako. Pokopati me kad dođe proljeće, tek kad okopni. Zato hvala lijepa i doviđenja. Ti to razumiješ, ti znaš što je to zima, ti si gorštak.

– Jesam – rekao je pradjed.

– Ti znaš sa žagom, sjekirom i konjima. Trebao bi otići u Port Arthur ili Fort William. Tamo ima posla za takve.

Prvi je rekao:

– Radije idi sa mnom. Ja idem u Pennsylvaniju. Ima posla u tvornici aluminija.

Kad si stigao, pitao je treći.

– Prije tri mjeseca. Svirao sam trubu za Poljake u Ottawi. Ali to je bilo dok ne skupim za put. Ja samo želim doći do svog brata u Chicagu.

– Muzikanti! – rekao je drugi, okrenuo glavu u noć, izvadio malu staklenu bocu iz kaputa i zalio konstataciju viskijem od prijezira i zavisti. Četrdeset godina kasnije pokopan je na groblju na kalifornijskoj obali nakon što ga je pregazio pijani vozač, bubnjar u lokalnom klezmer sastavu.

Treći je bio švercer ruma za Veliku Njušku iz Windsora. Kad ga je pradjed pitao ne boji li se biti uhvaćen, treći je rekao:

– Bolje to nego raditi u rudniku. Sudbury i Timmins u Ontariju. Flin Flon, Manitoba. To su sve groblja ledena. Zašto da rintam i izginem i za to dobijem između četiri i pet dolara, manje ako nemam majnerske papire, kad ovako dobijem desetaču za jednu vožnju preko granice. Jebeš njihove rudnike. Ionako misle da smo svi komunisti. Zato su me i otjerali. Bio sam gol i bos u Edmontonu, gol i bos u Winnipegu, gol i bos na minus trideset i šest, a sad sam gospodin i jedem u restoranu. Besplatni savjet. Izbjegavaj rudnike. I nemoj se previše opuštati u Chi-gradu, momak. Ne zaboravi da nas Kanađani i Amerikanci mrze isto.

Prvi, drugi i treći su ljudi s kojima je pradjed ilegalno prešao u Sjedinjene Države veslajući na barci preko jezera Ontario. Bilo je toliko hladno, tri para hlača je nosio. Bilo je toliko hladno, zamalo je prestao brinuti. Bilo je toliko hladno, led na jezeru je cvrčao i kvrčao, a ljudi u nedalekim gradićima su dlijetima skidali pse sa uličnih svjetiljki, toliko hladno.