Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

POLJA KRUMPIRA ZAUVIJEK

Radili smo na trčanju. Udarali smo pločnik i off-road, preko prečaca utabanih od djece prije nas. Glisirali smo po zaleđenim tragovima automobila, sjajili su se iz bijelih cesta. Padali smo i razbijali koljena, naravno, preskakali vaze, grabe i stepeništa, pogotovo iz kina, u špici od adrenalina i šećera, nakon što bi gledali Supermana ili Indijanu, svugdje i stalno, trčali bi i stizali tamo gdje smo krenuli, uspuhani i rumeni kao klišej. Uglavnom, toliko smo radili na trčanju da smo ga usavršili. Neki od nas su usavršili usavršeno pa su preskakali automobile i spomenike. Neki od nekih od nas usavršili su i to pa su počeli letjeti. No, većina nas trčala je po zemlji.

Jedan dan smo uzeli ponice i odvezli se u podnožja. Otišli smo dalje nego inače i evo kako nas je nagradilo. Daleko iza polja krumpira pronašli smo farmu tigrova koju je, saznali smo to tek kasnije, organizirala skupina lovaca s hrpom novaca na pameti. Znali smo za Talijane koji ovdje dolaze u krivolov i trpaju svoje Fiate prepelicama, znali smo za Rome i njihove šatore, nekoliko godina kasnije ovdje su tumarali Kinezi u epskim tranzitima, znali smo i za starog Ferenca koji živi sam u šumi i lud je, rekao je djed da jede puhove i oguli srnu jednim potezom, švrrrk! Znali smo svaki šumarijski kamion, tko su izletnici, tko radnici, ali ta farma, ta nevjerojatna stvar nas je zatekla. Ovakvo nešto nismo mogli zamisliti ni pod najvišim temperaturama. Otkriće je odmah s prvog mjesta avantura zbacilo ono kad su nas napali leteći mravi dok smo se spuštali niz opasno strmu šumu, ono kad smo pomagali Indijani i njegovom ocu Seanu Conneryju pronaći Sveti Gral.

Vidjeli smo niz malih štala, u jednoj nekoliko svinja, dva automobila koje smo poznavali iz mjesta, nekoliko ljudi, dvojicu s puškama, žicom ograđene tigrove, njih desetak nestvarnih i lijepih i jednog potpuno deformiranog lica. Kasnije smo saznali da je to od parenja unutar obitelji. Pedalirali smo natrag koliko je bilo moguće brže, neke dijelove puta smo pretrčali gurajući i noseći ponice, neki od nas su padali, neki od nas su zaradili ogrebotine, neki od nas su plakali kako ćemo nagrabusiti jer su nas sigurno vidjeli. Neki od nas su se već veselili povratku. Nismo se zaustavljali do kuća gdje nam je rečeno da je to javna tajna i da bolje o tome ne govorimo i da se, ni za pet ran božjih, ne vraćamo više tamo. Neki od nas nisu smjeli više s ostalima u istraživanja. Neki od nas ipak su išli dok su baka, djed i roditelji bili u tvornici. Ta tvornica je jednom izgorjela do temelja. Trebalo im je tri godine i stočetrdesetipet milijuna dinara da izgrade novu, posljednju riječ suvremene tehnike.

Farma više nije tamo. Nestala je puno prije rata. Tigrove su jedne noći desetkovali medvjedi. Upravljani glađu medvjedi čine svakakve ludosti. To mora da je bio impresivan prizor za vidjeti.

Polja krumpira su i dalje tamo. Cvjetaju u kolovozu i pretvaraju ljeto u bijelo. To je i danas impresivan prizor za vidjeti.