Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

PRVA VEČERA

Kuća u kojoj su živjeli Adam i Eva bila je prva i posljednja u jedinoj ulici, tako da ju je Jahve lako pronašao. Pokucao je i Eva je otvorila vrata.

– Dobra večer, ženo! – kaže Jahve. – Dobar par iz ovog susjedstva pozvao me na večeru. Jesam li na pravoj adresi?

Eva se nasmije i pokaže pločicu na vratima na kojoj je pisalo Prvić-Jedinić.

U kući ga je Adam dočekao raširenih ruku i snažno mu stisnuo šaku. Kad su izvrnuli po čašicu, dvije, sve troje sjedne na pod jedine prostorije.

– Zašto ne sagradiš primaću sobu, muškarče? – pita Jahve.

– Nemam koga primati. Neki dan, kad smo se vraćali s imenovanja biljaka i životinja, učinilo nam se da smo vidjeli dva para ljudskih tragova, ali ispostavilo se da su to bili naši tragovi od prije i još odjednom prije. Postoji li šansa da to ipak nisu naši tragovi i da si stvorio još nekog, a da si nam zaboravio reći? – pita Adam kao kroz šalu, a za ozbiljno misli. Jahve odmahne glavom nekoliko puta i slegne ramenima.

Večera je uskoro bila gotova. Eva ih pozove za stol napunjen različitim jelima.

– Tri, četiri… Pet slijedova, ženo?! – zadivljeno pita Jahve.

– Ma to sam ja samo tako malo, da ima, bolje da ima nego da fali, a i moj Adam, on voli tanjur do vrha i da van pada, a još kad gosti dođu…

– Svaka čast, kuharice! – kaže Jahve – Muškarče, imaš vrijednu ženu.

– Sve o kuhanju je dobila od mene! – reče Adam, potapša se po rebrima i pita:

– I, kako je?

Punih usta Jahve odgovori:

– Odlično, samo malo soli bih ja dodao, ali neka se žena ne srdi, ja i u manu stavljam sol. Serafini me vječito zbog toga kore, govore mi da moram pripaziti na tri bijele ubojice, šećer, sol i brašno.

– Sol? – zbunjeno pita Eva. – Oprostite, gazda, ali što je to sol?

– Ono što skupljaš s kamena na obalama, što stavljaš u juhe i složence, bijeli grumeni… Zar se nismo dogovorili da to zovemo sol?

– A, kurac! – uzvike Adam i okrene se Evi. – Gazda misli na kurac! Kako, sol? U redu, od sad ćemo i mi to zvati sol.

– Ne morate je zvati baš točno sol, u redu… – kaže Jahve. – Samo je nemojte više zvati kurac. Nismo li se dogovorili da je to riječ za malog pijetla?

– Jesmo. – odgovori Eva. – Ali Adam i ja ponekad tri puta na tjedan promijenimo ime za nešto. Iz zabave, da nam ne bude dosadno. A i više nam se sviđa malog pijetla zvati mali pijetao. To da nešto ili netko za ime može imati i dvije riječi, to nam je zadnje veliko otkriće. Kad bi imali još nekog u vrtu s nama, ne bi mijenjali nazive toliko često.

– Razumijem te, ženo, ali imam osjećaj da ste me zvali na večeru da bi lobirali. A lijepo sam vam rekao još prije nekoliko godina kad ste me prvi put molili.

Adam ispusti drvenu žlicu iz ruku i uhvati se štipom za korijen nosa:

– Ti ne razumiješ, gazda. Imaš cijeli zbor gore, toliko glasnika radi za tebe da imaš luksuz neke koji uđu u raspravu s tobom čak i otpustiti! Toliko glasnika, gazda, a za koga kad imaju samo moju fletnu Evu i mene da nam poruke od tebe nose? A mi ovdje, sami kao ono stablo u centru dolje.

– Muškarče i ženo, ja se nisam došao raspravljati. Moja riječ je zakon. Moja riječ bijaše u početku. Gdje vaša riječ bijaše u početku? Za sad ste mi dovoljni samo vas dvoje. Tako ste nestrpljivi, a moje ste najdraže kreacije! Sol zemlje!

– Kurac zemlje! – reče Eva, na što ju Jahve samo pogleda.

– Opet ne razumiješ, gazda. – reče Adam. – Prije nego je značila sol, kurcem smo zvali jelena. Prije toga, pšenicu i još prije toga smo tako zvali ono kad se razvedri poslije kiše pa kvákete bude jako čist.

– Kvákete, tako smo zvali plíkete nekad, al sad to zovemo zrak. – objasni Eva.

– Da, ali prije nego smo tako zvali to kad se razvedri – nastavi Adam. – Kurac je bila riječ za nas dvoje.

– Dogovorili smo se da ćete se zvati ljudima. – kaže Jahve.

– Da, jesmo – reče Eva. – Ali kad smo sami smo kurac.

– Slušajte – Jahve ustane. – Kao prvo, od sad nadalje vas molim da se držite imena za živo i neživo kako smo se dogovorili i da ostanu onakva kakve ste ih prvi put prijavili u edenskoj kerubinskoj pisarnici. Drugo, naučite se živjeti sami. I kao treće, je li dobra žena pripremila kojim slučajem desert?

Adam i Eva se pogledaju.

– Što je bilo? – pita Jahve.

– Ništa. – reče Eva i ustane od stola. Vratila se odmah s velikim pladnjem pite.

– Svakom po komad – reče Eva. – A našem gazdi najveći!

Kad je pojeo cijeli komad, Jahve se zahvali što su ga večeras tako počastili i pita od čega je pita bila da je bila tako ukusna.

– Od jabuke. – odgovori Adam.

– Jabuke, odlično, koje ste koristili, havilski zlatni delišes? – pita Jahve. – Jonathan iz zemlje Kuš? Ne znam, ženo, jesi li vidjela kakva sam stabla Granny Smith posadio na obalama Eufrata?

– Ne – odgovori Eva. – Koristili smo lokalnu sortu.

Jahve problijedi u sekundi. Ustane od stola i glasno se iskašlje od čega se zatrese cijela kuća.

– Niste valjda?! – vikne zgranut i zabrinjavajuće blijed.

– Kad nas ne želiš čuti, gazda – reče Adam. – Ti slušaš, ali ne čuješ. Možda sad, kad si jeo sa stabla kojeg si sam zabranio, konačno čuješ.

Jahve se uhvati za trbuh, padne na koljena, ispovraća dušu i vikne:

– Izdajice! – tako glasno da su svi zidovi popucali. Onda su na adresu Prvić-Jedinić upala dva kerubina s plamtećim mačevima i, impresivnom kombinacijom agresije i uzvišenosti, izvukli Jahvu iz kuće.

– Ne možete ovo meni učiniti! Što radite to?! Prestanite! Naređujem vam! Ja određujem pravila ovdje – vikao je dok su ga odvodili na istok. – Nikad neću preživjeti izvan vrta! Gadovi!

Njegovi krici nisu dopirali do ušiju anđela koji su ga odvlačili sve brže i brže.