Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

RAINBOWING

I crtamo nas dvojica taj zid, tih dvadesetpet kvadrata ljeta, on i ja, prijatelj i prijatelj, zubotehničar i jebivjetar, nostalgičar i cinik, dvojica ranjenika sklona prenemaganju i razumijevanju, crtamo taj zid, tih dvadeset pet kvadrata potencijala i on crta nas i štogod da mu učinimo akrilitom i maštom zid nam vraća u lica i preslikava na tute, durmarše, kombinezone i na ta ista lica, lica dvojice.

Crtamo sveukupno šezdeset sati raštrkanih preko mjesec dana što i srpnju i kolovozu odgriza po pola i ne popuštamo, on i ja, svaki u svojoj nevolji jer za svakog je po jedna, dvojica protiv zida, sa zidom, ispod zida, navrh zida, zidu nikad kraja, dvadesetpet kvadrata zvuči malo, ali oslikaj ga ti kistovima za školu, istu onakvu u kakvu smo išli nas dvojica, svaki različitu i napuni ga tako da se ne vidi da te boli i stisnut ću ti ruku.

Kad smo bili mali, svaki mali u različito vrijeme, govorili su nam – Ne pij toliko vode, imat ćeš žabe u trbuhu. Ne laži, narast će ti nos. Ako se ne pereš, magareće uši. Ako budeš prostačio, sapunica na usta. Ne jedi naranče navečer, sanjat ćeš ružno. A onda smo odrasli, sapunica i nosina su izostali, snovi ko snovi, magareće uši – bez komentara. No, žabe su se pojavile. Negdje oko tridesete. Nemirne i glasne. Zato crtamo i crtamo kao da nam život o tome ovisi i ovisi i boja nam zatače i sve se greške, kad se osuše, premažu bijelom, jer i bijela je boja, obadvojica to znamo. Vodozemci galame, mi premazujemo i svaki je detalj novi Praksiten za ironičnu radost u koju smo tako naivno odrasli. Crtamo, a oko nas bebe ose i bebe muhe i pokoji suicidalni stršljen i sve što ljeto ima u rukavu, sve to oko nas dvojice i staklenki boje u obojanim rukama i bebe misli koje stišću i guraju, vođene vještim babicama, svakom njegove bebe brige i svatko roditelj svojoj samoći. Crtamo, on i ja, filozof i piskaralo, djevica i lav, a mural raste iz sata u sat, iz dana u dan, crno bijele fotografije na vjetru, avioni od papira, na stotine eskadrila malogramskih Fokker Wolfova, cvijeće i spermiji, spermiji, spermiji, na stotine, kao što smo i nas dvojica nekad bili, svaki različit, i herčevi, trefovi, kope, baštoni, praporci, dobošari, uspavani mjesec i Pink Floyd krava Lullubelle Treća.

Tko će razumjeti sve motive i reference u ovom mozaiku bez kontrole, pitamo se na minutu pa zaboravljamo jer bol je svrab, a svrab ne pita za široka znanja pa je gulimo, mater svrabljivu, iz pinela u Boba Rocka i King Konga, trnovite puzavice i astmatičnog Darth Vadera. Iz kistova kao produženih ruku izlaze Serge Gainsbourg i njegova muza Jane, uspavani kit koji se pretvara u avion koji se pretvara u pohotnu neman i slični smo, liverpoolska četvorka, beskonačni valovi ženske kose, na stotine lica, svako različito, skriveni demoni, očite naočite ljepotice, citati Led Zeppelina, spermiji i cvijeće, cvijeće, cvijeće, na stotine vrsta, a svaka od njih u duši je ljiljan.

Iz psihoterapijskih čarobnih štapića oživljavaju Gospođice iz Avignona, gigantske šibice i suhe ljudske kičme, Leonard Cohen se rađa iz napuklog jajeta i mozgovi, mozgovi, mozgovi, a svaki samo na jedno misli. Slikamo dok ima danjeg svijetla, bole nas oker ruke i po kiši, nema stajanja, komunističke grbove, disko kugle, tužnog Mickey Mousea s harmonikom u rukama, Mickey Mousea kojem nije dobro i nije mu dobro nikako, gromove, dimnjake, Franju Tuđmana iz čijeg dugog penisa raste kita cvijeća što nasmijava susjede, a pored nas tutnje srne, smucaju se lasice, riju krtice, prolaze oblaci i šetači i ljeto prolazi, ne vratilo se nikad više ovakvo.

Crtamo crijeva, lotuse u očima, šerifske zvijezde prikovane na golu kožu, lažne mape na kojima je Lovran otok u Karinskom moru, a Poljska graniči s Opuzenom, giljotine i rastere i žene, žene, žene, na stotine njih, svaka različita, zmije, lamije, vampirice, zavodnice, gole, polugole, goluždrave, s podignutim stražnjicama i grudi, grudi, grudi, na njih stotine, suspregnute, skrivene, ponuđene, male, pune soka, grudi na vratu od gitare, grudi spojene na struju, grudi na grudima i grudi u haljini anđela što hoda po zemlji, hoda među nama, za svakog od nas po jedna, različita, jer za svakog je po jedna.

Malo odspavamo, malo više otpijemo, on i ja, svaki iz svoje čaše, svaki u svom polupraznom krevetu i onda opet natrag na zid, svaki u svojoj brzini. Gledam ga, sjeda u plastičnu stolicu na dva metra od dvadesetpet kvadrata u nastajanju, promatra svoj rad, divi se, skromno pretjerujući u samoanalizi, ovako s naočalama i drvenom drškom kista među zubima izgleda kao doktor Gonzo i vidljivi dio horizonta, ali zato svaki centimetar, inč i nokat zida, pune se i strahom i prijezirom.

Onda progovara, zastajkujući, kao uvijek kad mu se misao tek porađa, kaže, niti će more oslaniti rijeku niti će rijeka oslatkiti more, to je takva situacija, bez posljedica, bez rješenja, samo situacija jer sve delte su uvijek bočate. Gledam ga i znam da laže jer lagati se mora, racionalizira i traži izlaz iz tunela za svaku nepoznanicu u jednadžbi koju nikako ne može ostaviti iza sebe, jednadžbi s jednim konačnim samotnim rješenjem, jednadžbi koja se nakon četiri godine tanga, valcera i slowfoxa srušila na matematičara kao krov na vatrogasca, jednadžbi zbog koje sad putuje pedesetak kilometara kad god stigne u ovaj šumoviti kotar gdje se cjelodnevno bojanje zove odmor, gdje je pokušaj pročišćenja, gdje je zid.

Gledam ga i pitam se mogu li mu pomoći, ovakav, isti kao i on, samo različit, nešto mlađi i ništa zato više pametniji, omamljen daljinom i neizvjesnošću, zaustavljen na bezobraznoj točki autoputa gdje se sve naplatne kućice ovog svijeta sjate na jednu hrpu da bi naplatile sve što je potrebno naplatiti, a nije da se do sad nismo navozili. Zato crtamo jer si ne možemo pomoći, rušimo rekorde manjih zemalja, kapljemo fasadnu boju po mravima i paucima, brišemo sasušeni njok farbe u krpu i opet crtamo i crtamo, on i ja, tiho pjevušeći, zidu pjevušeći, krivo pjevušeći, ali tko čuje.

Postoje mjesta u Perzijskom zaljevu gdje posebni brodovi srču dno i u širokim ga monokromnim dugama prebacuju na drugo mjesto, mjesto budućih umjetnih otoka, svaki otok različit i taj tehnološki mirakul zovu rainbowing pa se pitamo kako to prevesti, naš slavenski jezik je mali i nije da se ne može, ali ništa ne puni usta kao rainbowing, jer to nije samo visoki luk morskog pijeska, to nije samo vrhunac inženjeringa, bogomdana materija za dokumentarac i sugestivnog naratora topljivog u tankim tv zvučnicima. To je riječ za trenutak, riječ za dan, dana riječ, fina et ukusna distrakcija, pijesak u oči ksenomorfu što nam tuče u grudima, obadvojici, svakom različit, i hoće van.

I emiratski pijesak i blebetanje i zid, blaženi zid, sve puniji, sve veći, sve je to za zabaviti demona, nek se smije, kad se smije ne grize, nek zaspe, kad je budan nije dobro. On i ja, ja i on, dvije dadilje mračnim močvarama, svaki različitoj, crtamo na deset kilometara s preponama, štafeta sad kod mene, sad kod njega pa opet kod mene i tako sve do kraja vremena ili barem zida kad će ostati samo rainbowing, topla mjesta nedavne prošlosti, spomenik ljepoti i ljepoti izgubljenoj.

Ovo je ljubavni život Atile Huna, kaže on pa doda još šest, sedam, osam crnih oblaka na glatku fasadu ljetne freske. Ovo je tema za tužnu djecu, Žavaneza, pun Jupiter večeras, pristajanje na manje, kažem ja, pa naslikam bebu sovu. Ovo je Ali protiv Foremana u Kinshasi, kaže on, gledam mu u ruke pa u svoje, dronjci od boksačkih rukavica, koga ćemo mi pobijediti, ovakvi, on i ja, dvojica, koga osim zida, samo zid može podnijeti ovoliko čežnje.

Dvadesetpet kvadrata nevidljivih s Mjeseca i on i ja, podrška i podrška, glazbenik i teoretičar, teoretičar i paranoik, dvojica trejsera, sklona prenapuhivanju i podlijeganju, dugarimo i drugarimo, pod nama željeznički pragovi i trava, iza nas brda i kokošinjci, dvorišta i bebe jastrebi, a ispred nas zid, sveti se ime njegovo, sve manji, tako mali, manji i od nas dvojice i on i ja manji od strune. Jer svijet pamti zidove.