Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

TIGARGORA

Kad osvane čist sunčan dan s puno novog snijega, imati kuću nasuprot tamne katedrale bio bi pogled vrijedan krozproziranja. Mi nismo živjeli u takvoj kući. Crkva je bila blizu, ali ništa spektakularno. Toranj Terezije iz Avile okružen borovima. Naša kuća, drvena i visoka, rođena je poslije Drugog svjetskog od dasaka narezanih pilama u tvornici kilometar, dva niže niz cestu. Došli bi tamo i da slijedite potok. Sve je nizbrdo od naše kuće, osim djece koja su živjela na brdu. Zupčanici pile bili su poput cirkularnog niza leđnih peraja morskih pasa koje smo vidjeli u tv-emisiji “Opstanak”. Brat mog oca izgubio je nekoliko prstiju na tim perajama. Brat mog oca, kad bih mogao napisati knjigu o njemu, bio bih veći od Faulknera. Faulkner William ne bi mi bio do koljena, da je takvo što moguće.

Kad smo već kod toga, bakin brat izgledao je kao Tennessee Williams, pljunuti, velike vodene oči, brk četrdesetih i ruka oko čaše. On je bio najbolji. On je bio zvijezda.

Kad osvane čist sunčan dan s puno novog snijega, sunce se odbija od bijelih površina i peče za oči. Na ovakve dane oni bez sunčanih naočala ili skijaške maske vrijedni su sažaljenja. Kad osvane prvi lijepi dan nakon što ga je sipalo tjedan bez pauze, starci izlaze ispred kuća u puloverima, svaki iz svog snježnog rova. Prešutno se slavi kraj oluje. Starci klimaju glavom i smješkaju se. Iz udaljenih rovova niz ulicu lopate se pojavljuju i nestaju, kao zamašnjaci, bacaju ga na visoke hrpe. Oko kuće vjetar je smetnuo bijelu dinu koju još ničiji tragovi nisu oskvrnuli, samo sunce od kojeg blješti zrak. Starci se međusobno pozdravljaju samo mahanjem. Prešutno se slavi svaka pahulja. Tako su jednom, u siječnju tisućuosamstoosamdesetsedme, slavili u Forth Keoughu, Montana, kad je jedna od tridesetosam centimetara u promjeru pala ravno u knjigu rekorda. Tridesetosam centimetara, to je petnaest cola.

Pradjed je isto tako stajao ispred kuće, u puloveru i visokim kariranim šlapama na kopčanje. Mahao je drugim slavljenicima. Na glavi je imao šešir, uspomenu na Sycamore, Illinois. Tamo je radio kao pismoslikar. Znao je crtati pa je uz natpis Mesar nacrtao glavu nasmijanog teleta, uz natpis Voće i povrće nasmijane mrkve i jabuke. Takve table postale su lokalni hit i uskoro je odlučio ne vratiti se. Preko puta radionice bio je establišment koji ilegalno prodaje alkoholne napitke, mjesto zvano speakeasy ili blind tiger, sumnjiva rupa, kakva radost za njega uvijek žednog. Kako je lako odlučiti ne vratiti se.

– Ja ne bi ni trebao biti ovdje! – vikao je baki u uho dok joj je jednog snježnosunčanog dana držao glavu u sudoperu, savijao joj ruku iza leđa i zahtijevao da mu kaže gdje je sakrila prabaku.

– Ubit ću je, kunem ti se, reci gdje je vještica! – vikao je pradjed ili blind tiger, kakva žalost za nas dvoje usranih na katu, skrivenih u sobi s prabakom koja je pianissimo plakala na ukrajinskom.

Na takve dane u drvenoj kući nasuprot velike prešutno slavljene bjeline dobro je imati sunčane naočale ili skijašku masku.