Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

WANDERLUST

Došlo mi je da prevedem riječ wanderlust jer mi cesta govori u uho i odvlači mi pažnju od zadataka i opsesija. Čujem je dok paničarim za kompjuterom, padam u kome u javnom prijevozu, mrmlja mi ime kroz kratke noćne potrese, ovdje ozbiljnog potresa nije bilo od tisućusedamstopedesete. Zove me – dođi, sad si velik, pretvori stalnu naknadu za četrdeset sati tjednog rada u Eurosuper, natoči smiješnu plaću u Ford Maybellene, živ si jedino kad ju zamišljaš golu i kad putuješ, a ja ti ju ne mogu golu nabaviti, ja sam samo cesta, zato putuj, dođi na zadnje sjedalo, ovdje su noge skučene, ali je zato glava ispružena.

Govori mi – dođi, sad si velik, zamijenit ću ti umiranja ispred televizora za šepurenje vremena i spuštene prozore automobila, za glazbu na radiju koja leluja u ritmu i ljulju poskakujućeg klokana krajolika. Zamijenit ću ti onesvješćivanje po uredima s tihim kućama, dalekim dalekovodima, stogovima, biciklistima i malo dalje iza su duglazije i tise, božikovina i domaće životinje i svakih deset minuta poštar na motociklu. Dođi, umjesto na živce, idemo na selo, na ovakav prekrasan dan, kakav plan, kakav za deset plan! Izlet na selo je ideja godine. Sunce ne zaboravlja selo samo zato jer je malo. Potrebno je cijelo selo da bi se odgojilo dijete. Kad napustiš dom, uskratio si selu idiota. Selo je košnica od stakla gdje ništa neopaženo ne prolazi. Bolje prvi u galskom selu, nego drugi u Rimu. Selo veselo.

Sve mi to govori dok stojim ispred kase i naručujem u strahu, u dva i petnaest ujutro, u nedjelju. Šapuće obećanja, obećava fotografiranja neobičnih kuća u kojima žive žene i muškarci i njihova božja poslijepodneva. Obećava strme serpentine i šume pred zimu i zna što mi radi dok mi to priča. Kaže – dođi, landrajmo. Zamijenit ćemo sjećanja kao što je ono o onom putu kad ti je na trbuhu nacrtala dva stopala, žensko očito simpatičnije od muškog, na muškom prst do palca veći od palca i imaju usta i nos i oči i razgovaraju i žensko stopalo pita – jel ti to zec u džepu il ti je drago što me vidiš? – a muško odgovara – to mi je zec u džepu. Zamijenit ćemo sjećanja brojanjem pečata u putovnicama jer zec je himben, obijestan, podmukao i ljubak šaljivdžija.

Zov cestesirene je zvuk od kojeg svrbi koža na nogama. Od toga nema spavanja. Došlo mi je da prevedem. To je putoljub. Lutnjožuda. Putešežnja. Skitostrast. Putožudnja. Lutnjohota.