Ulica Helen Keller | Enver Krivac

Deseto poglavlje
TAKO SE PROKLETO TEŠKO MIJENJATI

 

 

radije bih naučio od jedne ptice kako pjevati
nego učio deset tisuća zvijezda kako ne plesati
you shall above all things be glad and young, e. e. cummings

 

 

ISTINA BR. 10

Neka poslijepodneva na adresi Ulica Helen Keller k.b. 62/9 mirišu na mahovinu, samo zato jer ona tako hoće. Inače daju na ustajale knjige, Arthur et Robert tapete s uzorkom ljiljana i nekad davno čiste zavjese preteške od lule koju Ferdinanda pućka kao da je Ahab ili Gandalf ili Holmes pa cijeli stan nestaje u dimu, a s njim i manje-više cijela familija Sarapin.

Mirišu na mokru zimu samo zato jer Tilda tako hoće. Samo zato jer je mislima opet negdje drugdje, negdje gdje nema straha i tamne noći, mijenja miris blagovaonice i dnevne sobe. Trenuci su to kad se njena volja diže iz invalidskih kolica i u mikroerupcijama mijenja svijet oko sebe, poništava loše kao umiruća zvijezda prije implozije, kao autist koji bljesne kao savant, pa se opet ugasi i sruši natrag u svoj tihi svijet.

Neka poslijepodneva na adresi Ulica Helen Keller k.b. 62/9 mirišu na mahovinu, ali ne i ovo.

Ovo miriše na čudotvorstvo.

 

 

TAKO SE PROKLETO TEŠKO MIJENJATI

– Mama, gdje ti je muž?

– Pusti. Me. Na miru.

– Mama, gdje je stari?

– Pitaj me još. Jednom. I saznaj šta će se dogodit!

Ana Sarapin krene na svoju stariju kćer, ali je zbog kašaste anatomije prelaka pa Tilda samo puhne, a ona se sruši na parket što zvuči kao odron kamenja na staklenu cestu. Uskoro svi ukućani stoje u blagovaonici.

– Gdje ti je muž?

– Jebi se! – Ana Sarapin kmeči iz hrpice u koju se sklupčala. Ana mlađa dlanovima prekriva Martinove uši.

– Reci nam, MAMA, zašto je otišao?

– Matilda, pusti je. – baka je uhvati za rame.

– Neću je pustit! Nek odgovori! GDJE TI JE MUŽ?!

– Pobjegao je zbog VAS! – urlala je s poda. Tilda je bila uporna:

– Nije istina! Budi fer i reci nam!

Poslijepodne istog dana, iza Nacijevog kioska, Tildine prijateljice saznale su što je bilo dalje. Nakon još deranja, plakanja, razbijanja vaza, siktanja, puhanja i jednog šamara, kojeg je, na svačije čuđenje, Ferdinanda zalijepila mami Sarapin, Tilda je, zajedno sa svojim malim bratom kojem su kapci bili preslabi za svu vlagu koju je nabrao, i sestrom koja ju je prvi put u dugo vremena pogledala bez otrova i rekla: „Žao mi je, sis.“, saznala istinu.

– OTIŠAO JE ZBOG DRUGE?! Prokleti muški, jebo im pas milu mater! Njima kad otvoriš glavu i pogledaš mikroskopom unutra vidiš hrrrrpu maaalih sisa… Samo na TO misle! – Pomona je bjesnila.

– Hvala ti na ljutnji, Po, ali… Izgleda da ju je ostavio zbog ljubavi.

– Ljubavi? Kurac moj! Di je ljubav u tome da ostaviš ženu s troje djece? Hm?

– Dvoje. Mali Martin nije Zlatkovo dijete.

– Nego čije?

– Ne znam. Ne zna ni stara. Ima jedno pet kandidata. Kaže da se tih nekoliko mjeseci jebala sa svima da bi se bolje osjećala. Mislim da joj to nije pomoglo.

– U, jebote!

– Ma ja sam to znala. Samo sam se pravila glupa cijelo vrijeme. Povjerovala sam sama sebi. Skoro.

– U, je-bo-te!

– Jelda? Fantastično je što sve djevojka sazna kad se okuraži pa pita.

– Ma, ma… Ma kakva je to ljubav? Tilda?

– Šta ja znam… Izgleda da se čovjek zaljubio pod stare dane. Znaš ono… Živiš život, misliš da si sve skužio, rješio, ostvario, postavio, imaš familiju, sve normalno i to traje, traje, traje i onda jedan dan, BUM! Iza ugla upoznaš par očiju, sve se okrene naopačke i jednostavno znaš da si cijelo vrijeme bio na krivom mjestu.

– Prijateljice draga, postoji jedna stvar, ne znam jesi čula za nju, zove se odgovornost. Hm? I kako možeš te stvari jednostavno znati? Koje su to iluzije!

– Pomona, kako ti znaš da si sad budna, a ne sanjaš?

– Ma… Šta? Pa nije to isto! Jel je? – okrene se prema Alici koja je gledala u pod i pušila. Otpuhne pa zaljulja glavu kao da želi reći – najvjerojatnije je. Tilda nastavi:

– Ono, jednostavno znaš. A onda imaš dvije opcije. Ostati, žaliti, neko vrijeme barem, preboljeti ili ne preboljeti, biti… Odgovoran, jel tako? Ili otići za sudbinom. Ako ti je sudbina furka. Ili ako nije. Šta god ta riječ… Sudbina… Značila. Ja ne znam šta znači. Možda je sudbina samo način na koji se stvari događaju, odmotavaju, potpuno nevažno jel određeno unaprijed ili nije. Kužiš, možda je sudbina jednako život i to je to. Ne znam. Gle, nema tu puno mudrosti. Ljudi su kroz povijest napravili i puno gorih stvari. Ovi koljači iz rata dođu gore u Haag i onda ih pitaju kako se osjećate, a oni kažu nisam kriv, hladno i bez pol beda, a naređivali su smrt ko da naručuju čašu vode uz makijato. Znaš, čašu vode.

– Zvučiš kao da ga podržavaš u tome! Jesi ti normalna?

– Razmisli dobro, Pomona… Dobro razmisli i stavi se u njegovu poziciju.

– Poziciju? Nisu život „Mostovi okruga Madison“! Odgovornost postoji! Zgodna riječ, jelda, od-go-vor-nost!

– Da, vrlo zgodna riječ, ali… Ponekad život BUDE kao film. Ili kao knjiga. Zar možeš nekome zamjeriti što hvata svoju sreću? Što ima dovoljno hrabrosti da sve ostavi iza sebe? Je li mogao živjeti dalje sa saznanjem da je propustio ljubav svog života?

– Tilda, ljubav nije skakanje s jedne žene na drugu, pogotovo ne kad prođeš pedesetu! Jel vrijedno, kolko vas ima, četvoro uništenih života da bi on jedan bio sretan jer se, eto, iskreno zaljubio?!

– Jel moj život uništen, Pomona? Jel ti izgleda tako? Jel vi o tome učite na toj tvojoj keramici? Šta imate kolegij zvan ljubav? Ha? I kako možeš znati da se tebi neće to isto dogoditi? To isto ako ne još i luđa stvar? Ljubav nije pobjednički marš…

– Prestani! Da nisi slučajno završila tu rečenicu!

Muk. Alica gasi motalicu od vanilije o kamen od vapnenca i progovara prvi put otkad su se našle:

– I… Šta stara kaže na to? Jel ona tako puna razumijevanja?

– Prije nego smo je uspavali kloroform čarapom rekla je da je najgore od svega što razumije. Da je znala od prvog dana da se nije udala za svoju srodnu dušu i da joj je uopće čudno što su izdržali toliko dugo. Da je upoznala tu drugu ženu i da je i ona vidjela da je to to. Kaže da su izgledali skupa kao da se već kroz nekoliko života i reinkarnacija poznaju. Zrak između njih bio je mekan kao melasa. Kužiš? Kao da su napravljeni iz jednog komada.

– To je Ana Sarapin rekla… Kao da su napravljeni iz jednog komada? Baš to?

– Baš to, Po, jebote! Kao da su napravljeni iz jednog komada! Zato i pije! Jer zna da je otišao zbog iskrene ljubavi, a ne zbog pičke.

– Ja ne vjerujem u srodne duše. – Pomona ne odustaje – To je izmišljotina. Lako tako… Samo kažeš magičnu riječ… Ljubav… I sve je kao ok. Ubiješ čovjeka, onda kažeš… A ljubav, šta ćeš, i svi kao klimaju glavom i kuže. Ej! Na ljubavi se treba raditi. Šta misliš da se moji Rudi i Beta nisu skoro rastali jedno barem pet puta najmanje?

– Po… Postoji rad koji je težak i mučan i slomi čovjeka. Postoji rad koji je težak i mučan i gradi čovjeka. Želiš li biti rob ili uspješan radnik?

– Ma šta sad sereš? Želiš li biti rob ili uspješan radnik… Šta bi ja trebala odgovorit na to pitanje ozbiljno? Sad namjerno odlaziš u metaspiku.

– Nije to metaspika nego se tebi više ne da raspravljat! Draga moja, svaki element ima svoju namjenu. Ima svoj kontekst. Nećeš od ksenona kovat lančiće.

Pomoninu novu repliku zaustavila je policijska sirena koja se Dopplerom prolomila kroz Truhelkinu i nestala u Bacallinoj. Vođene znatiželjom i malim skupinama ljudi uputile su se prema centru. Preko puta Pomonine zgrade na širokom i golom Trgu Kláre Fehér okupilo se petstotinjak stanovnika. Transparenti su se presijavali na buri: „DOSTA BORIPA!“, „UHVATITE BEŠTIJU!“, „PRAVO NA NORMALAN ŽIVOT!“ i „OSUDITE ODGOVORNE!“. Gospodin Botovac, suprug pekarice Danire, vikao je u megafon. Povorka je zatim krenula ulicama prema zapadu. Koračajući sa svjetinom Tilda je čula nekoliko mjeseci stari trač da je borip tajni eksperiment gruzijskog veleposlanstva koji je pošao po zlu. Grupa građana organizirala je prosvjede tražeći zadovoljštinu. Objasnila joj je to nepoznata žena s očima punim vode. Izgledala je kao da je upravo saznala poražavajuću vijest, a Tilda se mogla zakleti da joj je poznata. Kilometar kasnije, kod bivše Tvornice šibica, sjetila se da je ta ista gospođa prije nekoliko godina bila ponosna vjeveruša.

– Ljudi se mijenjaju. – pomislila je. S njene lijeve strane objesio se džambo plakat za pelene, slika potrbuške polegnute bebe kojoj je nepoznati kreativni klinac markerom na guzu napisao „jebi me“.

Kad su stigli pred austrougarsku zgradu u kojoj se smjestilo Gruzijsko veleposlanstvo, cijeli je ulazak u Kelericu titrao od galame. Promet je stao. Masa je već brojila oko sedam stotina ljudi.

– A šta tebi ovo nije interesantno? – Alica prokomentira Tildin odsutni pogled. – Daj, srećo, pusti glas! Pa ovo je najbolja stvar koja se dogodila ovdje od kad je Michael Jackson došao u posjet Akvatičkom centru!

– Je, istina, moony. Muving totalni. Ne mogu vjerovat da su stanovnici ove visoravni uopće sposobni za javni prosvjed. Al nije mi do dernjave. Jutros sam pojela tolko Milke Noisette da sam si spržila grlo.

S najgornje stepenice širokog ulaska u Gruzijsko veleposlanstvo gospodin Botovac pozdravi okupljene. Nakon dvije minute neosnovanih optužbi, širenja mržnje, jedne loše plasirane šale o smrti i herpesa kojeg je uspio ostaviti na užem kraju megafona, prepusti riječ veleposlaniku. Iste sekunde kad je Džunan Sanadze stavio usne na govorno pomagalo, poklope ga decibeli nesusretljivog prosvjeda. Kroz zrak poleti staklena boca mineralne koja razbije glavu prosvjedniku u drugom redu, gospodinu Drobožiću iz Blizanaca Dunsten. Krv i pomutnja. Nakon neuspješnog veleobraćanja, na visoku stepenicu popnu se načelnik policije Kagić i stariji ćelavi gospodin u skupom odijelu i šalu na Queen.

– Građani! – krene načelnik.

– Vidi ga… Ubojica! – Tilda iscjedi kiselinu kroz sjekutiće.

– UBOJICA! – Alica pusti glas. Nekolicina se pridruži i na široko poznata mješavina nadimka i inuenda vrati se kao glasni žamor načelniku u lice. Okorjelog profesionalca policijske struke ništa nije dalo smesti:

– Molim vas! Građani! Molim vas za malo pažnje! Ni ja ni vi… Molim vas… Ne želimo da se ovakvo stanje nastavi!

– Radite onda svoj posao! – doleprša iz anonimnosti. Komešanje i ponovni decibeli iz kojih se još moglo razaznati pokoji „Zašto vas plaćamo?“ i „Ostavka! Ostavka!“.

– Molim vas… Građani! Okupili ste se ovdje… I to je vaše pravo! Nitko vam nikad ne smije uskratiti pravo na izražavanje mišljenja i na mirne prosvjede! Pa ni ja! Ovaj prosvjed je legitimno najavljen i… – opet malo dobacivanja – Molim vas za strpljenje! Niste htjeli saslušati veleposlanika i ja vas razumijem!

– Oni su krivi za masakr! Oni su doveli tu prokletu stvar! – prolom nemira iz kojeg je još doletjelo i nekoliko „Prokleti Rusi!“ i „Nisu oni Rusi, oni su još gori!“.

– Građani! – načelnik proviri kroz prvi raspoloživi prozor u galami – Niste htjeli saslušati veleposlanika i ja vas, ponavljam, ra-zu-mi-jem! Molim vas, saslušajte MENE! Policija je došla do novih informacija i iako vam ne bi smio sve ovako javno reći… Dobro je, alo, u redu je, molim vas… Molim vas malo strpljenja… Građani! Kažem, ne bi smio, al reći ću vam jer to zaslužujete! Vjerujte, ni organima vlasti nije u interesu da se incidenti nastave!

– Kakvi incidenti?! Izgubila sam sina! SINA SAM IZGUBILA! – gospođa Larma, majka pokojnog Josipa, pala je na koljena. Ljudi koji su stajali pokraj uhvatili su je ispod ruku i pridržavali. Masa se uzgiba kao mrzovoljni val.

Desetak tisuća kilometara zapadnije, u istom trenutku, službi sigurnosti međunarodne zračne luke William B. Hartsfield u Atlanti promakla je bomba i ukrcala se na let za London.

– Molim vas! Razumijem vašu patnju i nezadovoljstvo! Građani! Stanje je slijedeće! Napadi i smrti koje posljednjih dvije do tri godine doživljavamo na području naše općine nemaju ama baš nikakve veze s nikakvom životinjom! Borip nije uzrok niti jednog napada! Niti jedne smrti!

Sedam stotina ljudi kaskadno zašuti.

– Hvala vam. Dakle… Kao što sam rekao… Napadi nisu povezani sa životinjom! Niti su na bilo koji način povezani s veleposlanstvom Republike Gruzije! Zato prestanite bacati jaja na zgradu! Samo dajete više posla vašim sugrađanima iz Čistoće. Borip! A i njegova navodna povezanost sa veleposlanstvom su glasine i laži! Vjerujte mi, policija će napraviti sve da uđe u trag onima koji su tu laž širili! S druge strane, a vjerujem da vas to najviše zanima… Policija je isto tako prije… – pogleda na ručni sat, jeftina kopija Omege Seamaster – Četrdeset minuta… Privela osumnjičenog za kojeg postoji osnovana sumnja da je skrivio sve dosadašnje napade pripisane životinji!

Svjetina bukne u bijesu nestrpljivosti.

– Građani! Građani, molim vas! Ako se ne smirite, neću vam dati više niti jednu informaciju!

Smirivanje.

– Zbog uobičajene policijske procedure… Važećih zakona Republike Hrvatske i opravdanog straha od linča… Mogu vam reći samo da se radi o dvadesetsedmogodišnjaku iz Gagarinove, inicijali R.Z.!

Iz rulje se začuje vrisak. Nataša Staver se onesvijestila. Nastane gužva i svjetlo pozornice sklizne s načelnika Kagića. Tilda pokrije lice dlanovima i tiho promrmlja:

– R.Z. Robert… Zeleni. O, bože Isuse.

Svjetina je počela uzimati zamah za najveći val. Onesvještena Nataša dobila je nekoliko brzih udaraca u glavu. No, prije nego se sve uspjelo raspasti, onaj ćelavi gospodin omotan crveno-plavim šalom na najbolji bend u povijesti rok glazbe, uzme megafon iz načelnikove ruke, slobodnom rukom zamahne po zraku i obrati se početku kaosa:

– Građanke i građani! Molim vas za malo mira i razumijevanja! Govori vam doktor Guggenheim iz Notornog vijeća Guggenheim!

Kako je slavno ime odjeknulo ulicom, glave se, jedna po jedna, smire u nevjerici. Nataša ostane ležati na podu. Tu i tamo zbunjeni pljesak.

– Hvala vam. Hvala. Građanke i građani! Apeliram na vas… I na vaš cijenjeni razum! Pretpostavimo da smo svi ovdje najmanje pedesetjedan posto dobronamjerni i pedesetjedan posto inteligentni. Taj jedan posto dovoljan je da se ne pretvorimo u srednjevjekovne divljake. Jel mogu računati na vas?

– ZVIJEZDO! – iznenadni uzvik oduševljenja popraćen gromoglasnim pljeskom svih prisutnih i pokojim „Legendo!“, „Majstore!“, „Gugi! Gugi!“ i „Oléoléolé!“.

– Hvala vam. Hvala vam, zaista. Slušajte me. Ovo je važan trenutak u povijesti ovog naselja. Ja vas molim da ga ne pošaljemo u povijest kao jednog od najsramotnijih. Ne dozvolimo si reificiranje ovog trenutka. Ne činimo ovaj čas stvarnijim nego što to on zaista jest. Gledajte, prianjanje je glavni uzrok ljudske patnje. U ovom trenutku to je žudnja za pravdom. I ne zamjeram vam. Ondaatje je rekao, srce je organ vatre! A Buddha zna da sve stvari gore! No, ono što u ovom trenutku, drage građanke i građani, doživljavate kao pravdu, nije pravda. Prepoznajte to! Pogledajte u taj mišić što vam sad plamti i vidjet ćete da se radi samo i isključivo o potrebi za osvetom. Ja znam da svoj boli treba istraga, ali, kao što je to rekao Gandhi, svijet ima dovoljno za svačije potrebe, ali ne i za svačiju pohlepu! Ja bih, u ovom trenutku, dodao i za svačiju osvetu! Ne povlačite se na reptilske i sisavačke razine u ovom savršenom primjeru stresne situacije. Sjetite se da ovaj osjećaj koji vas sad trese jest vaš, ali nije vi. Da, u redu, ponovit ću. Osjećaji koje sad imate jesu vaši! Ali nisu VI! Bijes koji vas sada preplavljuje je prolazan! Građanke i građani Kelerice, ja vjerujem u vas i vjerujem u pravnu državu, kolikogod to nekad bilo teško, jer čini se kako pravna država ne vjeruje u nas, ali, postoji način da se zlo ispravi! Mi, ovdje, danas… Nismo taj način! Zato, molim vas, okrenimo naše empatijske mudre radare prema onima koji su izgubili svoje najbliže i nama samima, nama koji ostajemo. A ništa ne izoštruje empatijske mudre radare kao pjesma! Zapjevajmo! Budimo ljudi! Iskoristimo svjetlost koja krasi čovjeka! Budimo mudrija i ljubaznija bića, ostavimo pravdu državi! Građanke! Građani! – digne ruku i zapjeva:

– And all this time… Sad vi!

Sedam stotina ljudi, možda i više, pridruži se doktoru Guggenheimu iz Notornog vijeća Guggenheim i u zavidnom unisu zapjeva dva refrena Stingove pjesme:

– The river flowed, endlesly, to the sea… If I had my way I’d take a boat from the river… And bury the old man… I’d bury him at sea.

And all this time, the river flowed, endlesly, like a silent tear… And all this time, the river flowed… Father, if Jesus exists than how come he never lived here?

– Svi pjevaju! – ukipljeno i zadivljeno Alicino biće – Hej, Tilda?!

– Vidim, srećo. Vidim… I vjerujem. – odgovorila je okamenjena malim čudom. Pokraj nje Pomona Pimliko, potpuno izgubljena u pjesmi, spojena s ostalim grlima. Sa svoje krošnjevite baze u drvoredu na Tildino rame skoči vjeverica.

– Malena… – Tilda se ne prene – Je ti smeta ova buka, ha? Ili si i ti došla pjevat?

– Ne. Došla sam ti reći da bez obzira koliko mali televizor imaš, ako ga gledaš dovoljno dugo on postaje velik. – reće vjeverica, zatitra njuškicom i nestane, preko tuđih ramena, u gužvi. Masa je složno izlazila iz pjesme:

– Jeeeiijeeeee… Jeeeiijeeeee…

Za manje od pet minuta, Tilda je utrčala u blagovaonicu mansarde Sarapin. Martin i Ana mlađa bacali su kockice za jamb.

– Šta si tako zapuhana? Di si bila? Jesi bila na prosvjedu? Kako je bilo? Oće bit sutra škole? Oćeš jambat s nama? – iz malog se prospe djetinjasta Etna, no ni na jedno pitanje nije dobio odgovor. Tilda užurbano provjeri dnevni boravak, pa kuhinjicu, ode u hodnik, vrati se, pogleda sestru i ozbiljnim glasom pita:

– Di je stara?

– U kupaoni. – umjesto sestre odgovori brat. Iste sekunde izjuri iz blagovaonice.

– Tilda? TILDA?! – Ana mlađa, ustajući od stola.

Ana Sarapin sjedila je na rubu kade.

– Mama?

– Kćeri.

– Šta radiš?

– Brojim pločice.

– I… Koliko ih ima?

– Dovoljno.

Tilda zatvori vrata.

– Oće mama bit dobro? – nada u šestogodišnjaku. Tilda ga hitro zgrabi i podigne. Mali zakikoće. Oba dvoje isplaze jezike i simultano prasnu u beljenje i škakljanje. Prekine ih Ana mlađa:

– BRZO! DOĐITE U DNEVNI BRZO!

Kad su ušli u dnevni boravak Ana mlađa je klečala ispred televizora.

– Baka je na televiziji! – mali Martin uzdrhti.

– Ana, šta je ovo?

– Šuti, Matilda, slušaj.

U studiju su sjedili Krešimir Mišak i Ferdinanda Sarapin. Ispred nje, na stolu, karte za bridž i napola ispijena Cedevita od limuna. Već dugo nije imala tako čisto lice. Stare dlanove položila je na koljena. Uvijek našiljeni nokti uredno podrezani. Izgledala je kao na fotografiji snimljenoj 1992. na Tildin sedmi rođendan, dvije godine prije nego je umrla. Tako je izgledala i na VHS snimci s godišnje skupštine i konzekventne veselice AFŽ Bridž Kluba „Nada Dimić“ iz prosinca 1993. Tilda je, dok je čuvala Anu mlađu, pregledala tu kazetu preko šezdeset puta jer je mala buduća beštija pristala zaspati tek kad bi joj se pustilo kako baka pjeva „Night and Day“ i „I Got You Under My Skin“ na pozornici Hotela Gagarin.

– Što nas dovodi do pitanja… Kako nastaju anđeli?

– Gledajte, prije svega, morate biti dobri. Nadprosječno dobri. To se, naravno, podrazumjeva. Ne bezgrešni! Barem ne po nekim kršćanskim ili kakvim drugim standardima. To ne postoji. Da se razumijemo, to nije postojalo ni u stara vremena kad nije bilo televizije, filmova, interneta, kapitalizma ni raspadanja klasičnih vrijednosti, a kamoli danas. Jednom kad Svemir uvidi da se trudiš i da pokušavaš, da daješ sve od sebe i da voliš, ali onako, bezuvjetno, pa još ako vidi da si spreman i na pokoju žrtvu, postaješ kandidat.

– I onda?

– Onda, ovisno o karakternoj mapi, Svemir kandidatu dodjeljuje dvije zvijezde.

– Zvijezde… Kako to mislite?

– Pa zvijezde! Bar ti znaš što su zvijezde. Zvijezde zvijezde. Evo, recimo… Sazviježđe Velikog medvjeda! Ono se sastoji od sedam zvijezda, je li, imamo Alkaid, Mizar, Alioth, Megrez, Phad, Merak i Dubhe. I sad! Uzmimo alfu ursae majoris, to je Dubhe, zvijezda skoro prve magnitude na samom kraju Velikih kola u Velikom medvjedu, zvijezda koja vodi to zviježđe u sjeveroistočnom usponu preko horizonta. Zajedno sa betom ursae majoris, to je Merak, ta zvijezda čini pokazivač prema prema Polarisu, a u drugom smjeru pokazuju prema Regulusu u zviježđu Lava. Ne znam jesi li znao, ali Dubhe sjaji tristo puta jače od našeg Sunca i ta će zvijezda biti zaslužna za raspad Velikog medvjeda kroz vrijeme jer se jedina kreće suprotno od pet ujedinjenih središnjih zvijezda. Kad se to dogodi, za nekih desetak tisuća godina, nitko neće moći staviti prst na nju i podignuti optužnicu. Jel ti sad jasno?

– Gospođo Sarapin, znam ja što su zvijezde, nego… Rekli ste da Svemir dodjeljuje. Jesu li te dodijeljene zvijezde onda zaštitnice? Jesu li zato dodijeljene?

– O, ne! Mislim, da, ali… Ne onako kako ti misliš. One paze na tebe, da, svakako, ali tvrda ljubav je to. Barem ispočetka. Te dvije zvijezde biti će na tvom repu nula-dvadesetčetiri, prijatelju. Dvadesetčetiri-sedam! Gdje ti tu i one. Nema veze je li dan, je li noć, je li oblačno, snijeg ili sunce… Čuti ćeš kako zuje i griju i emitiraju odozgora. To bude buka i to nesnosna, teška, gusta, metalna. To zna ljude izluditi. Neki i izlude pa završe u ustanovama za ljude koji ne mogu podnijeti svemirsku buku.

– Pa čemu to služi?

– To je njihov način da dopru do tvojih leđa.

– Mojih leđa?

– Ne tvojih konkretno! Leđa. Gledaj, sad, recimo, za primjer, Svemir pročita da tebi i onome što jesi najviše odgovaraju alfa i beta iz Velikog medvjeda. To postaju TVOJE zvijezde. Njihov zadatak je da se pomoću određene frekvencije fiksiraju na dvije konkretne točke na tvojim leđima i tamo izbuše rupe. Doslovno iz-bu-še. Točno iznad lopatica, u visini, negdje, petog kralješka, ovog tu, daj da pokažem na tebi… Evo… Ovdje. Tu. One kroz određeno vrijeme stvaraju dvije simetrično postavljene opekotine. To su klasične opekotine s kojima se ljudska vrsto svakodnevno susreće u svojim aktivnostima i, shodno tome, liječe se uobičajenim medicinskim postupcima. Nakon nekog vremena, obično dva do četiri mjeseca po zacijeljivanju opekotina, iz rana na leđima počinje nicati stolisnik.

– Stolisnik?

– Fantastičan si. Da, stolisnik. Kod nas se još u nekim krajevima kaže arman, no univerzalno se misli na vrstu Achillea Millefolium. To zna biti vrlo zbunjujuće za kandidata, no vjeruj, još više za dermatologe. Biljke treba skračivati škarama, naravno, jer apsolutno smetaju pri obavljanju svakodnevnih poslova, nošenju odjeće, da o spavanju na leđima i ne govorim. U ovom stadiju bilo bi dobro potražiti savjete ne samo dermatologa već i agronoma koji vas može uputiti na zaštitu bilja od nametnika i raznih biljnih bolesti. Naime, vrlo je važno da stolisnik na vašim leđima bude zdrav cijelo vrijeme.

– I što onda?

– Promjene nastupaju tek kada biljka procvjeta. Za stolisnik to je razdoblje između šestog i osmog mjeseca. Naravno, ljudi ne mogu dopustiti, ponavljam, zbog vrlo konkretnih, praktičnih razloga da im biljka u potpunosti naraste na leđima, pa prve mladice treba presaditi u zemlju da se po njima vidi kada biljka pušta svoje karakteristične cvjetove. Mislim, ovo govorim za ljude u gradovima koji ne mogu to provjeriti na obližnjem polju ili oko kuće, kao što je slučaj sa ruralnim kandidatima, i za ljude koji žive tamo gdje ta biljka ne raste. Kada se to dogodi, biljke treba vrlo pažljivo odstraniti iz leđa. Vrlo pažljivo jer se radi o tome da ih morate izvući sa korjenčićima. Najbolje da vam to napravi netko drugi, po mogućnosti stručna osoba, odnosno osoba koja radi sa biljem i zna strukturu korjena. Znam da zvući bolno i pomalo hororno, ali do tog vremena, područja oko vaših leđnih rana već su dobrano obamrla i vjerojatno ćete vrlo slabo sve to osjetiti. Nakon toga vaše rane spremne su za penizaciju.

– To je proces operjivanja?

– Ne znam je li to baš hrvatski točno, ali da. Ovako… Te dvije rupe na vašim leđima će po odstranjivanju Achillee Millefolium, ostaviti u dubljim slojevima kože zametak predpernate biosmjese, aktivne, žive tvoridbene tvari koja će se, nakon što otvori od biljaka zarastu, početi razvijati u krila.

– Dakle, ovdje tek govorimo o POČETKU rasta krila.

– Bravo. Znači, nakon nekoliko tjedana po odstranjivanju korjena pojavit će se prvo paperje. Svo paperje je na početku izrazito crne boje i kako raste, kako se transformira u mala perca, tako sve više i više gubi svoj pigment. Znate, rasprostranjena je predrasuda da su anđeoska krila bijela. To je nešto što smo naslijedili od dugačkog niza majstora slikara i ilustratora, kroz povijest umjetnosti, no potpuno razvijena krila su, najčešće, siva. Neka znaju biti i dosta tamna.

– Kakva su vaša?

– Da ti pokažem?

– To je jedan od dva razloga zašto sam vas i pozvao u emisiju. Znate, trebalo nam je dugo vremena da nabavimo odgovarajuće kamere, pa mislim da bi trebalo iskoristiti priliku da snimimo čim više toga. No, ja bi da pogledamo prvo prilog kolege Crnogaće.

– Krešo, srce, kad ti pokažem ovo što ti želim pokazati, neće ti više nikad trebati niti jedan prilog u životu.

– Gospođo Sarapin…

– Mogu samo prije još nešto?

Krešimir Mišak digne ruke u zrak i spusti glavu. Ferdinanda se uznemiri u stolici. Rez na drugu kameru, zumirani kadar na njeno lice. Blago se nasmije i uputi poljubac unucima ispred televizora. Mali Martin joj uzvrati.

– Evo, to sam samo htjela. A sad… As pik!

Kako je baka naglo raširila krila, tako se voditelj prepao, skočio sa stolice, sapleo u kablove i pao na kameru. Baka je lijevim krilom zakačila kulise koje su domino efektom srušile još jednu kameru. Drugi dio kulisa pao je na stol i razbio ga. Voditelj se brzo ustao i simbolizirao rukama sklapanje krila, no ona ih je, snažno tresući, raširila još više. Voditelj rukama poklopi uši i od boli se sklupča na podu. Jedina preostala kamera zašvenkira izvan svake kontrole. Ekran nježno zasniježi. Bakine oči, usta i uši ispune se svjetlošću, a krila joj se toliko zažare da se sve spoji u bjelinu. Isto tako bijela bila je zima Tildinog djetinjstva, zima kad je imala četiri godine. Na Iveljičkinom trgu izmjerili su dva i pol metra. U Poi Alpini još i više. Pokojni susjed Perikolo nije mogao očistiti stazu od kuće do ceste pa je prokopao tunel. Onda su još živjeli u Velaščikovoj. U prizemlju. Imala je običaj bježati van, na ulicu, a baka bi ju hvatala. Sjeća se, kao da je jutros bilo, i čuje njen glas od onda. Tildica… Gdje si? Tildica… Vidim te… Skrivaš se u snijegu.

Unuci su, još jednom, u flešu subliminalne kratkoće, vidjeli baku kako im maše, a onda se uz prasak i popratni dim, televizor ugasi sam od sebe. Mali Martin pogleda sestre i kaže:

– Ode baka.

Dvadesetdva kilometra sjeveroistočnije, u istom trenutku, boripova ženka okotila je dva štenca. Pokraj nje, ponosni mužjak dugačkim je repom milovao grivu izmučenog tijela.

Dvjestopedeset metara južnije, dva dana kasnije, tri su prijateljice pile Irish Cream na zimskom suncu terase Chapman Cafea, nasuprot istočnom ulazu u Schieleov park. Bila je to njihova nova baza, nakon što je sanitarna komisija zatvorila Penskyjev establišment zbog ozbiljnih povreda odredbe o sapunima. Pogled na gole javore preko puta.

– Zeleni Robert. Ko bi ikad rekao? – Alica prekine tišinu za stolom i šuškajuća “El Mañana” od Gorillaza u malom zvučniku iznad ulaznih vrata postane kulisa.

– Ma daj, tip je najveća sikara rođena poslije 1980. na području cijele županije! Da smo malo mućnule glavom, same bi došle do zaključka da on stoji iza svega!

– Možda bi, Pomona… Možda bi. A možda i ne bi. Tip JE katastrofa, samo… Ko zna što ga je tjeralo? Jebote, ubit čovjeka… Pa onda još… I JOŠ. Brrrr. Jadna Nataša.

Trenutak šutnjice i onda nešto drugo.

– Poslije mi je palo na pamet da Nataša sigurno nije pjevala sa svima. A znate kolko voli Stinga… Kolko nas je davila s njegovim pjesmama po tulumima prije. Dobro, ti, moonshine, to ne znaš, ali evo, može ti Po potvrdit.

– Je. Obožavala ga je.

– A, svi su pjevali, čovječe.

– Da, baš svi. Čak i neke studentice keramike. HA!

– A, pliiiiiz… Šta sad? Bilo je teško odolit! Još ta pjesma! Oduvijek sam tvrdila da je to njegova najbolja pjesma. Mada se ne bi žalila ni da je potegnuo neku od Nene Belana. „Ostani uz mene“, na primjer. Ili „Bambinu“.

– Neno Belan je car!

– Apsolutni. Niko ne zna napisat iskreno romantičnu pjesmu kao on.

– Slažem se. Njega će povijest smjestit na mjesto koje zaslužuje. A zaslužuje ful ful visoko mjesto.

– Jel ti stara dobila mjesto koje zaslužuje? – Alica, Alica, Alica, tako lijepa kad ispituje!

– Nije još. Al hoće. Razgovarala sam sa doktorom Deprom. Smjestit će je na odjel za odvikavanje u Jupiterovu. Nego, jeste čuli šta se desilo onom tipu šta živi zgradu do nas? Gospodin Palatino šta je nekad radio ko poštar? Ušao je u autu u praonicu među one flafaste rotirke i izašao s druge strane kao gospođa Palatino. – Tilda, Tilda, Tilda, tako lijepa kad izmišlja!

– Ja ti više ništa ne vjerujem. – Pomona, Pomona, Pomona, tako lijepa kad ne vjeruje!

Tri djevojke simultano skoče u kliber. Pored njih, u plavičastoj memli ektoplazme, sjedila je Aleksandra Perlas i, kao što to pokojnici običavaju, beščujno se smijala. Neke energije se teško mogu isprati.

Smijeh tri prijateljice i jednog duha ušao je u Schieleov park i upio se u isprepletene zakonite i bezakonite parove. Kao nekad, u ljeto ’97. kad su na izletničkoj obali jezera u planinama smišljale parodije na popularne hrvatske glazbene hitove i valjale se po travi. A svi znaju da je to bilo smiješno ljeto.

 

 

Dodatak desetom poglavlju
SUPERNEPRECIZNA KARTA NASELJA

 

 

p.s.
RECEPT ZA KRALJEVSKI PUDING

Recept za kraljevski puding, ili u originalu – Classic Culinary Arts: Royal Pudding Recipe (ili po oški: merikonski kroeljski podín od storih don) kako ga je ispričala Alicina teta, Eufemija Lukoran, rođena Mikić, zvana Tomica.

 

Prije svega, znajte da je sago škrobasti prah oli prahasti škrob koji se dobija iz srčike sago palme (Metroxylon Sagu) koja raste po Americi, tamo po jugu doli, a ima je i po Gvineji i tako. Kod nas je nema, ali ju je 1899. godine na Ez donio i tu je zasadio kapetan Nikola Ezanin zvan Mikula Ošanski. Mikula je naša legenda. Mikula je čovjek koji je promijenio i modernizirao život na otoku. On je naše stare upoznao sa miopijskim optičkim pomagalima iz Nove Kaledonije i sa davérkookom, pretećom današnjeg štednjaka s Aleuta. Mikula je zapisao i ovaj recept i donio ga iz Amerike gdje je Royal Pudding danas stavka tradicionalnih američkih deserata. Zbog veza koje su u prošlosti stvorili naši moreplovci, kraljevski puding postao je više domaće otočko slatko i tako izgubio svoje Seminola korijene. Neki smatraju da je to najbolji jadranski desert, a i ja sam sama vidjela na televiziji jednom kako se Rene Bakalović kune u kroeljski i da su rožata i viška pogača, citiram, „uvreda za nepce naspram podína“.

E, kako sago ne raste u ostatku države, možete ga zamijeniti s tapiokom koje sad u zadnjih par godina ima kod nas za kupiti ili s bilo kojim brašnastim škrobom.

Idemo. Dva deci mlijeka, pola šalice sagoa odnosno zamjene, dvije velike žlice putra, jedna mala žlica šećera, može bit i smeđi, pola male žlice soli, četiri jaja, četiri velike žlice pekmeza ili džema od kupina i četiri velike žlice bijelog vina. To je ono što vam treba.

Stavite mlijeko na vatru i prije nego zavrije umiješajte sago ili zamjenu. Kuhajte to dok se ne stvrdne, a to je oko pola sata. Cijelo vrijeme miješajte. Kad se stvrdne dodajte putar, šećer i sol. Kad se ohladi dodajte dobro izmlaćene žumanjke i vino. Smjesu istresite u nauljenu posudu za puding. Ako to nemate, onda u bilo kakvu nauljenu posudu. Pecite to kao što bi pekli bilo koji drugi kolač, i to oko pola sata.

Kad bude gotovo stavite da se ohladi. Kad se skroz ohladi, namažite smjesu s pekmezom ili džemom pa je ostavite na miru i okrenite se onim bjelanjcima što su vam ostali od jaja. Dobro ih izmlatite u krutu pjenu i dodajte im četiri velike žlice šećera u prahu. Raširite i to po pudingu.

Puding možete napraviti i dan prije. U tom slučaju čuvajte bjelanjke na hladnom i napravite ovo zadnje s krutom pjenom i šečerom u prahu prije posluživanja.

Eto, to je to.

Jesi snimila?

Oćeš da ponovim?

A, dobro.