Najbolji na svijetu | Zoran Krušvar

NAJBOLJI NA SVIJETU

 

1.
VRIJEME: sadašnje

Erik je bio jedinstven.

Onoga dana kada se Erik rodio, nitko nije primijetio ništa neobično. Zapravo trebalo je proći nekoliko tjedana da bi liječnici odlučili pomnije promotriti ovu užasno razdražljivu bebu. Izgledalo je kako mali Erik ne provodi ni trenutak vremena smiren. Stalno je plakao i vrištao, na neizmjerno veliku radost ukućana. Nakon nekoliko detaljnijih pregleda, liječnici nisu pronašli nikakav fiziološki nedostatak, nikakvu bolest, nikakav poremećaj koji bi objasnio ovu njegovu čudnu narav. Osim naravno, vrlo neobične žućkaste nijanse njegovih šarenica, ukrašenih sitnim narančastim točkama.

S obzirom da je Erik sasvim dobro reagirao na vizualne podražaje, stručnjaci su zaključili da je ta čudna boja čisto estetski fenomen, da je njegova uzrujanost samo prolazna faza, te da nema razloga za zabrinutost.

Vrijeme je, međutim, pokazalo drukčije…

Prošle su godine prije nego što je Erik prvi put pristupio testu razlikovanja boja. Gospođa okulist i gospođa psiholog, zaključile su da s malim Erikom (pored njegove užasne naravi, jasno, jer mali bi Erik planuo lakše nego barut u šumskom požaru) ipak nešto ne štima. Nakon posjete prvom specijalistu slijedila je turneja po ordinacijama i klinikama, što je konačno rezultiralo krajnje neobičnom dijagnozom.

Mogli bismo reći da je Erik bio daltonist. Na neki način i jest. No, njegov problem bio je ipak nešto kompleksniji…

Erik je vidio samo crvenu boju.

Svijet koji je okruživao Erika sastojao se isključivo od nijansi crvene boje, u rasponu od svjetlocrvene do crne. Erik se, doduše, mogao dosta dobro snalaziti jer je razlikovao ogroman broj crvenih nijansi, ali grešaka je uvijek bilo. Međutim, izgleda da je puno veći problem bio utjecaj tog poremećaja na Erikovu psihu.

Sve je bilo monotono. Sve je bilo slično. Sve je bilo tako odvratno, jednobojno, dosadno, tako bolesno iritirajuće crveno.

Erik je oduvijek znao da je različit od drugih. Ta spoznaja, kao i njegova izuzetno razdražljiva priroda, vrlo brzo su ga odvojile od njegovih vršnjaka. Osjećajući se kao otpadnik, Erik nikada nije mario za sklapanje prijateljstava. Nekoliko rijetkih pokušaja brzo je propalo, jer on nije imao strpljenja za tuđe propuste, a nitko nije imao dovoljno strpljenja za njegove ispade bijesa. Kad je imao 16 godina, u jednom takvom napadu bijesa otkrio je svome ocu da ga Erikova majka vara sa susjedom. Preciznije, taj razgovor je izgledao nekako ovako:

– Šta se dereš na mene!!! – vikao je otac. – Da nisi više nikad podignuo glas na mene, ako želiš živjeti pod mojim krovom!!! Zapamti, JA te hranim!! Ovo je MOJA kuća!!!

– Dobro!!! – viknuo je Erik, otvorio vrata i izašao iz stana na stepenice.

– Ne odlazi dok govorim s tobom!!! Kuda si krenuo?!!?

– Van iz tvoje usrane kuće!!

– Kako to govoriš sa mnom! Jebem ti mater, da ti jebem!

– Da, stari. I ti, i susjed Pero s trećeg kata! Samo, on to radi češće!!!

Nakon ove epizode susjed Pero je završio na intenzivnoj, majka na groblju, otac u zatvoru, a Erik kod svoga djeda koji je preuzeo starateljstvo. Iduće je godine Erik prvi put probao neka nova zadovoljstva u životu. Lista se sastojala uglavnom od ljepila, cigareta, alkohola, marihuane, LSD-a, ecstasya, seksa, tučnjava i sitnog uličnog kriminala.

Osim seksa, droge i nasilja, Erik je volio i muziku. Nije bio pretjerano izbirljiv. Bilo je bitno samo da je muzika agresivna i glasna i da nije kompjuterski procesirana. Punk, rock, metal, noise, alter… sve je to dolazilo u obzir.

Nikada nije pokušao svirati neki instrument, ali primijetio je da može dosta dobro pjevati neke srednje zahtjevne pjesme, pa se uglavnom zadovoljavao pjevušenjem.

Kada je imao 18 godina, jednog lijepog svibanjskog poslijepodneva, stajao je oslonjen na zid u neposrednoj blizini autobusne stanice i brojao kovanice na svome dlanu. Zaključio je da mu nedostaju još dvije kune do kutije cigareta i pogledom je potražio nekoga od koga bi ih mogao nažicati. Na autobusnoj stanici nije bilo nikoga, ali se jedna djevojka njegovih godina približavala iz obližnjeg parkića. Erik je nije prije viđao, očigledno nije išla u njegovu školu, a nije ni izlazila na njegova uobičajena mjesta. Taman je krenuo prema njoj, s namjerom zamoliti je za dvije kune, kada je na stanicu stigao autobus. Erik je samo uspio upitati ako ima dvije kune sitnoga, a ona je potrčala prema stanici i u prolazu dobacila nešto kao nemam vremena.

Uskočila je u autobus samo trenutak prije nego što je vozač zatvorio vrata i krenuo.

Iz autobusa nije izašao nitko, stanica je ponovo bila prazna. Erik je, prilično isfrustriran činjenicom da se nije dokopao sitniša, otišao u sporednu uličicu i uputio se prema lokalnoj trgovini, s namjerom da pred dućanom od nekoga nagrebe te proklete dvije kune.

Putem je prošao pored jedne kuće iz koje je dopirala fantastična svirka na električnoj gitari, ali on je bio toliko ljut i nervozan da uopće nije primijetio glazbu. Nije primijetio ni poznanika koji mu je mahnuo iz dvorišta neke od drugih okolnih kuća, samo je brzim korakom nastavio prema trgovini.

Negdje u tom razdoblju, Erikov djed je otišao u dom za umirovljenike, ostavivši Erika samog.

Iduće godine, u ovo isto godišnje doba, Erik je bio vrlo smiren. Otkrio je spokoj, otkrio je mir, otkrio je raj. Otkrio je heroin. Erik nikada nije niti shvatio da je ovisan, jer je već nakon mjesec dana probadanja svojih žila pogriješio u odmjeravanju količine i ubrizgao sebi overdose.

Je li to bila iluzija ili čudan utjecaj prevelike porcije heroina na njegovu svijest, ali u jednom kratkom trenutku, Erik je vidio bogatstvo svih boja.

U sljedećem trenutku bio je mrtav.

Umro je u 19 godini, sretan.

 

* * *

Jasen je bio jedinstven.

Jasen je bio jedino dijete bogatih roditelja i kroz život je nošen kao kap rose na dlanu. Njegov je otac imao hobi kojim se bavio u slobodno vrijeme, a taj je hobi bio sviranje gitare. Još dok je bio sasvim mala beba, Jasen je uživao u zvukovima tog instrumenta. Kad bi plakao, kad bi bio uplašen, kad bi bio ljut, kada ga ništa nije moglo smiriti, bilo je dovoljno odsvirati nekoliko tonova na gitari i Jasen bi utihnuo. Pogledom bi potražio instrument i pažljivo pratio što se zbiva. Naravno, roditelji su odlučili iskoristiti ovaj fenomen, pa kad je dijete trebalo umiriti, dali bi mu gitaru neka se igra s njom. Gitara je Jasenu bila prva i najdraža igračka. Zapravo, to je bila jedina igračka koju je Jasen ikad poželio, ako izuzmemo želje za drugim modelima gitare i gitarističke opreme.

Kada su mu bile četiri godine, mali Jasen je sjedio pred televizijom, s gitarom u krilu. Na televiziji su se vrtjeli crtići i emisije za djecu, a Jasen je točno u ton svirao sve najavne i odjavne špice.

Iduće godine, Jasen je prestao gledati televiziju, nije pokazivao želju za igrom s vršnjacima, nije ga zanimao cirkus, zoološki vrt, video igrice, šetnje, slikovnice… Za Jasena je postojala samo jedna ljubav – gitara.

I ta ljubav mu je bila uzvraćena.

Kada mu je bilo šest godina, primljen je u osnovnu muzičku školu.

Kada mu je bilo devet godina, završio je osnovnu muzičku školu.

S 12 godina, završio je srednju muzičku školu.

Sa 14 godina završio je studij klasične gitare i, upavši u tešku depresiju, izjavio roditeljima da ne postoji više nikakva tehnika sviranja klasične gitare koju on nije savladao. Nakon što su profesori na akademiji potvrdili ovu izjavu, roditelji su se zapitali kako pomoći svome sinu, čiji je život iznenada izgubio smisao. Rješenje su našli vrlo brzo i vrlo jednostavno, a Jasen je odmah bio oduševljen zvukom svoje nove električne gitare. Povukao se u sobu, ukopčao gitaru u pojačalo i narednih 27 sati svirao bez prestanka.

Te je iste godine Jasen završio i osmi razred osnovne škole te odlučio prekinuti školovanje. Svoju odluku obrazložio je potrebom za većom količinom vremena koju će uložiti u vježbanje gitare. Svi koji su ga čuli svirati, podržali su njegovu odluku. Govorili su da mu nije potrebna škola. Taj može živjeti od muzike.

Jasenov život bio je vrlo jednoličan. Sastojao se od zadovoljavanja fizioloških potreba i sviranja gitare. Ništa drugo nije dolazilo u obzir. Jasen nije imao prijatelja, Jasena nisu zanimale djevojke. Jasen u životu nije poduzeo niti jednu aktivnost koja nije bila ili neizbježna, ili vezana uz sviranje gitare.

Sa 16 godina, Jasen je znao odsvirati cijeli repertoar Joea Satriania. Unatrag. Držeći gitaru iza glave.

Sa 17 godina, Jasen je bio najbolji gitarist koji je ikada svirao na kugli zemaljskoj.

Te iste godine, jednog lijepog svibanjskog poslijepodneva, dok je Jasen svirao neke svoje vlastite improvizacije na teme klasičnih majstora, ulicom ispod Jasenovog prozora prošao je jedan vrlo nervozan mladić. Bio je toliko zaokupljen svojom nervozom da nije ni primijetio Jasenovu muziku.

Kada je Jasen imao 24 godine, u njegovom se životu dogodila užasna tragedija. Roditelji su mu poginuli u prometnoj nesreći, vraćajući se iz trgovine muzičkim instrumentima gdje su Jasenu kupovali novi gitarski efekt. Jasen gotovo nikada nije napuštao kuću, pa su roditelji otišli obaviti kupovinu za njega.

Ovaj potresni događaj u potpunosti je razorio Jasena. Jedina utjeha koja mu je ostala bila je, naravno, gitara. Jasen je prekinuo sve odnose s vanjskim svijetom. Roditelji su mu ostavili u nasljedstvo vrlo veliki imetak, pa je Jasen mogao naručivati dostavu hrane u kuću, plaćati račune preko odvjetnika i svirati gitaru.

Kako se sad nitko nije brinuo o njemu, živio je vrlo neuredno. Znao je svirati dok se ne sruši od umora ili gladi.

Tako je, u svojoj 29. godini, nakon 30 sati neprekidnog sviranja, uništen glađu i nespavanjem, izgubio svijest i pao. U padu je udario sljepoočnicom u rub pojačala i ostao na mjestu mrtav.

Za njim nije ostao nikakav trag njegovog umijeća, jer Jasen je uvijek bio previše zauzet vježbanjem da bi imao vremena snimiti nekakav nosač zvuka.

Muzika je utihnula.

 

* * *

Larisa je bila jedinstvena.

Larisa je rođena u vrlo konzervativnoj i puritanskoj obitelji. Odgajana je po bontonu, s namjerom da postane fina mlada dama. Redovito su je vodili u crkvu, pazili da joj ponašanje bude strogo u skladu s moralnim normama, trudili se držati je u dodiru samo s biranim društvom.

Kad je Larisa imala sedam godina, roditelji su je poveli na ljetovanje. Usred ljetovanja, jednog je jutra padala kiša. Larisa se dosađivala po predvorju hotela, tražeći neku zanimaciju za prekratiti vrijeme. Zaključila je kako očigledno nije jedina, jer je za obližnjim stolom sjedio starčić i igrao neku igru sam sa sobom. Larisa je znala da se ta igra zove šah, ali još nikada nije vidjela da je netko igra sam sa sobom. Larisi je bilo strogo zabranjeno razgovarati s nepoznatim ljudima, ali ni mame ni tate nije bilo u blizini, pa onda…

– Gospodine, a što vi to radite? – upitala je.

Starčić je podignuo pogled sa šahovske ploče i pogledao simpatičnu curicu.

– Igram šah, zlato. Vidiš, to je jedna igra – rekao je.

– Znam, znam. Ali, ja sam vidjela kako to igraju po dva čovjeka.

– Istina, imaš pravo. A ja, vidiš, igram sam. Hoćeš li igrati sa mnom?

– Ali ja ne znam to igrati…

– Nema veze, zlato. Ja ću ti pokazati.

Larisi je trebalo oko deset minuta i zapamtila je pravila.

Bilo je potrebno oko još petnaestak minuta kako bi starčić shvatio da se nešto vrlo čudno zbiva te kako mala curica gradi vrlo ozbiljnu igru. Starčić joj je pustio da dobije prvu partiju i upitao je želi li još jednu. Larisa je veselo pristala. Ovoga puta gospodin je odlučio igrati bez puštanja i krajnje koncentrirano. Partija je trajala tri sata i 40 minuta i Larisa je izgubila, ali je navaljivala da odigraju još jednu partiju. Njezin je protivnik pristao.

Ova je partija trajala samo dva sata i završila je Larisinom pobjedom. Četvrta partija završila je na isti način, nakon 45 minuta igre. U petoj partiji, nakon 20 minuta igre, Larisa je bila na rubu još jedne pobjede, a starčić na rubu infarkta.

Situaciju je spasila Larisina mama, koja je došla odvesti Larisu na ručak.

– Larisa, nemoj smetati gospodinu! – strogo je rekla mama.

– Mama, gospodin i ja smo igrali šah i ja sam pobijedila! – hvalila se Larisa, dok su ona i mama hodali prema restoranu.

– Srce, gospodin te je pustio pobijediti! – uvjeravala ju je majka.

– Nije! – uvrijedila se Larisa.

– Da, naravno – uzdahnula je majka, znajući kako je starčić zapravo šahovski velemajstor, koji ove godine namjerava napasti titulu prvaka svijeta.

Dotični šahovski velemajstor je, blijed kao bijele figure, pogledom lutao od šahovske ploče do vrata kroz koja su izašle Larisa i njezina mama. Nakon tog dana, velemajstor se propio, upropastio svoju psihičku ravnotežu i odustao od šaha. Nitko više nije čuo za njega.

Larisa je neko vrijeme htjela igrati šah, ali njezini roditelji su zaključili kako šah baš i nije neka aktivnost za djevojčice, pa su je umjesto toga upisali u muzičku školu. Larisa je brzo zaboravila cijelu epizodu sa šahom i priklonila se svojoj novoj zanimaciji – sviranju kontrabasa.

Sa 14 godina, završila je osnovnu školu i muzičku školu. Upisala se u gimnaziju, po želji svojih roditelja. Nije imala interesa za nastavak muzičkog obrazovanja, a s time su se slagali i njezini roditelji.

Larisa nije izlazila noću, nije nikad pila alkohol i nije imala dečka do svoje 18. godine. Tada je našla dečka iz obitelji koju su njezini roditelji poznavali i poštovali. Bio je tri godine stariji i vjerojatno je glavni razlog zbog kojeg joj je on postao dečko bio taj što su njezini roditelji odobravali izlaske s njim.

Te je godine završila srednju školu i upisala studij ekonomije. Njezini roditelji nisu bili pretjerano sretni tom odlukom, jer su smatrali kako joj studij nije potreban, s obzirom da ima dečka iz dobre kuće koji će se biti u stanju brinuti za nju, jednom kad se vjenčaju.

Kada je Larisa imala 19 godina, jednog lijepog svibanjskog poslijepodneva, vraćala se s predavanja na fakultetu, hodajući kroz parkić prema autobusnoj stanici. Još nije zakoračila s tratine parkića na asfalt autobusne stanice, kada je na stanicu stigao autobus.

U tom trenutku, mladić koji joj se približavao sa stanice upitao je Larisu ako možda ima dvije kune sitnoga. Larisa je stigla samo dobaciti kako nema vremena i zatim je potrčala prema autobusu i ušla samo trenutak prije nego što je vozač zatvorio vrata i krenuo.

Tek je u autobusu shvatila da je onaj neznanac na stanici imao nekako neobične oči.

Kada je Larisa imala 20 godina, prvi put je spavala sa svojim dečkom i ostala pomalo razočarana. Nekako je očekivala više od tog famoznog prvog puta.

Te iste godine njezin je dečko diplomirao i zaprosio Larisu. Larisa je odgovorila da treba razmisliti. Kada su njezini roditelji čuli za taj odgovor, užasno su se naljutili, smatrajući kako je dečko prava prilika i kako je upravo sada najbolje vrijeme Larisi za udaju. Pod njihovim pritiskom Larisa je pristala.

Vjenčanje se održalo iduće godine. Larisa je odustala od studija i posvetila se kućanstvu. Do 30. je rodila troje djece, nikada se nije zaposlila i više nikada u životu nije igrala šah.

Umrla je u 70 i nekoj godini, osjećajući kako je cijeli život besmisleno potrošila.

Nitko nije znao da se ugasio najveći šahovski um u povijesti čovječanstva.

 

* * *

Damir je bio jedinstven.

Damir je odrastao u trgovačkoj obitelji. Njegov otac je imao trgovinu u blizini njihove kuće u kojoj su radile njegova majka i njegova sestra. Otac je stalno bio u pokretu, vječito kupujući i preprodavajući najrazličitije predmete, od igle do kamiona. Damir je bio pristojan, što se i očekivalo od budućeg trgovca, i pošten, što se baš i nije očekivalo od takvog. Uz to, bio je i vrlo dobronamjeran.

Nije, na žalost, bio previše bistar, ali ga je zato krasila jedna druga osobina. Svoje sposobnosti Damir nije bio svjestan sve do viših razreda osnovne škole, a ni onda nije znao kako je iskoristiti.

Damir je imao sposobnost procjene.

Mogao je uzeti u ruku predmet i procijeniti njegovu težinu.

Pogledao bi knjigu i procijenio broj stranica. Vidio cipelu i procijenio veličinu. Naravno, radio je greške. Ali, ako bi ispred sebe imao najkompliciraniju matematičku jednadžbu, bio je u stanju istog časa reći koliki je otprilike rezultat. Pogriješio bi obično unutar +/– 4. Ako bi rekao da je rezultat negdje oko 25, mogli ste biti sigurni da točan rezultat iznosi između 21 i 29.

Ili, kada bi ga, na primjer, pitali koliko godina ima neka osoba, a on bi odgovorio oko 19, značilo bi da osoba ima između 15 i 23 godine. Naravno, u tom slučaju bi zapravo bio vrlo neprecizan. Ali kad bi ga pitali koliko dana ima ta ista osoba, on bi bio u stanju odmah odgovoriti, s greškom od +/– 4 dana. Istu stvar mogao je napraviti i sa sekundama, što se pokazalo kao zgodna strategija za upoznavanje djevojaka. Jednostavno bi prišao nekoj i točno u minutu joj rekao kada je rođena.

Na žalost, Damir nikada nije otkrio kako svoju sposobnost primijeniti u školi pa je uglavnom bio vrlo loš učenik. Uspio se upisati u srednju ekonomsku školu, gdje je ponavljao jedan razred i maturirao iz drugog pokušaja. Bio je uvijek dobar prema svima pa je sa svima u školi bio u prijateljskim odnosima.

Zapravo, postojao je jedan tip iz paralelnog razreda, koji se nije s njim družio, ali to je bilo zato što taj tip uglavnom i nije družio ni s kim.

Tako je, jednom, kada je Damir imao 19 godina, jednog lijepog svibanjskog poslijepodneva, taj nedruštveni učenik iz susjednog razreda prošao njegovom ulicom. Damir je baš stajao u svome dvorištu i slušao prekrasnu svirku na električnoj gitari, koja je dopirala kroz prozor susjedne kuće. Nedruštveni tip čudnih očiju uputio se prema trgovini Damirovog oca i bio je očigledno nešto nervozan pa nije ni primijetio kad mu je Damir mahnuo.

Istog poslijepodneva, Damirov otac je upitao Damira zna li nekoga tko bi izuzetno povoljno kupio jedne polovne, ali vrlo dobro očuvane bubnjeve. Damir je odgovorio da ne zna.

Po završetku škole, zamijenio je svoju majku u trgovini i bavio se prodavanjem do odlaska u penziju. Obiteljski posao je dobro išao pa su otvorili još jednu trgovinu koju je preuzela sestra.

Kada je imao 26 godina zaposlio je jednu djevojku kako bi mu pomogla u trgovini. On je bio sam, ona je bila sama, ni on ni ona nisu bili preplavljeni ljubavnim ponudama, pa tako, malo po malo… Oženio se tom djevojkom u 30. godini. Nikada nije bio previše lud za njom, ali bio joj je vjeran i pažljiv suprug.

Skroman i dobroćudan, umro je od infarkta u 68 godini života. Nikada nije otkrio pravu upotrebu za svoju jedinstvenu sposobnost.

 

* * *

I tako je to bilo.

Ili možda bolje, tako je to trebalo biti. Jer…

 

2.
VRIJEME: vrlo daleka budućnost

…jednoga dana, u vrlo dalekoj budućnosti, profesor doktor Reichard upravo je Stručnom Vijeću Za Svjetska Pitanja prezentirao prvi funkcionalan model vremeplova. Oduševljeni ovim divnim izumom, članovi Vijeća odlučili su ga odmah upotrijebiti za boljitak cijelog čovječanstva. Analizirajući trenutačne probleme društva i tražeći njihove korelacije sa svim događajima zabilježenim u ljudskoj prošlosti, zaključili su da bi se najveći i najpozitivniji efekt postigao eliminacijom jednog od najozloglašenijih likova iz povijesti, Adolfa Hitlera.

Kako se Vijeće strogo držalo humanističkih načela, tako smaknuće nije dolazilo u obzir. Razmatranjem profila ličnosti Adolfa Hitlera, članovi Vijeća zaključili su da je najveći dio njegove negativne energije proizlazio iz frustracije izazvane akademskim neuspjehom.

Preciznije, time što se nije uspio upisati na studij lijepih umjetnosti u Beču.

S obzirom na specifičnosti putovanja kroz vrijeme i moguće posljedice koje bi greške u takvoj operaciji mogle imati na budućnost ljudskoga roda, izračunato je da bi optimalno rješenje bilo zamijeniti radove Adolfa Hitlera, priložene na prijamnom ispitu, s radovima jednog drugog kandidata koji je bio primljen. Analizirajući psihološki profil kandidata koji bi na ovako nepravedan način bio odbijen, zaključili su da je šteta minimalna, jer će ta osoba najvjerojatnije biti primljena godinu dana kasnije.

Vijeće je izabralo najpogodnijeg Putnika, izvršilo odgovarajuće pripreme, dalo naputke i uz najljepše želje poslalo stroj natrag kroz vrijeme.

Proračuni su bili točni, koordinate perfektne, a Putnik je svoj posao obavio besprijekorno. Radovi su bili u potpunosti neprimjetno zamijenjeni i Putnik se sretno vratio kući.

Planovi su, međutim, ipak imali kardinalnu grešku.

 

3.
VRIJEME: početkom 20. stoljeća, vrijeme upisa na fakultete
MJESTO: Beč

Profesor M. bio je jedan od najstarijih i najpoštovanijih na Akademiji lijepih umjetnosti u Beču. Kao takav, redovito je prihvaćao dužnost glave komisije koja je razvrstavala žito od kukolja, to jest onih koji će biti primljeni na Akademiju, od onih koji imaju manje sreće i umijeća.

Ove godine nešto nije bilo u redu…

– Kolega, pogledajte molim ove radove… – obratio se jednom mlađem profesoru.

– Evo, odmah, Herr Professor. Ah, to je mladi Adolf Hitler! Jako lijepi radovi… – komentirao je mlađi profesor.

– Mladi kolega, Vi ste krajnje nezainteresirani za ovaj posao! – prekorio ga je profesor M. – Shvatio bih da ne raspoznajete stil Adolfa Hitlera s obzirom da taj mladić još nije naslikao ništa vrijedno raspoznavanja, ali autor ovih radova već je izlagao u ovome gradu, od njega se puno očekuje i on definitivno nije Adolf Hitler, iako se ovi radovi nalaze u mapi s njegovim imenom!

– Pa, ovaj…

– Nema pa, ovaj, nego izvolite vratiti ove radove u mapu u koju pripadaju, zatim pregledajte ostale mape, vidite je li sve u redu i pazite da se ovakve greške više ne dešavaju! Jasno?!

– Jasno, Herr Professor… – pokunjeno je rekao mladi kolega, bacivši se na zadani posao.

 

* * *

Helga je bila čistačica, posljednji dan zaposlena na Akademiji lijepih umjetnosti u Beču.

Već sutra, zajedno sa svojom kćerkicom Marijom i Marijinim crnim psićem Sturmom, nalazit će se duboko u provinciji, stotinama kilometara udaljena od Beča. Samo da gospoda profesori završe s razgledavanjem radova, pa će počistiti još tu prostoriju i onda kući, uzeti kćerku, psa i torbe, pa na vlak.

Stvari su već spakirane i samo na nju čekaju.

 

* * *

Vremenski kontinuum jedan je vrlo osjetljiv fenomen.

Na primjer, da Putnik iz budućnosti nije zamijenio slike, komisija bi s radom završila na vrijeme i gospođa Helga bi na vrijeme stigla očistiti sobu i krenuti kući. Kad bi stigla kući, otkrila bi da je mali psić Sturm, ljubimac njezine kćerke, pobjegao na ulicu. Helga bi se bacila u potragu za nestašnom životinjom i uspjela ga pronaći na vrijeme, te bi zajedno s njim i sa svojom kćerkicom otputovala u provinciju, gdje bi provela ostatak života. U svom novom zavičaju, psić bi upoznao kujicu i imao s njom izvjesne potomke. Igrom slučaja, jedan od tih potomaka završio bi u Hrvatskoj i tu ponovo imao svoje potomke. U jednoj od generacija živahnih psića, poteklih iz Sturmove loze, pojavio bi se jedan specifični štenac. Taj štenac bi, igrajući se na tratini jednog parkića, u neposrednoj blizini jedne autobusne stanice, iskopao, izgrizao, izgrebao, jednom riječju uništio, korijen jedne još sasvim male i neraspoznatljive mladice.

Međutim, uplitanjem Putnika iz budućnosti, radovi su bili zamijenjeni, što je promaklo svima, osim budnom oku profesora M., koji je ostale članove komisije natjerao pomno pregledati sve mape, ne bi li pronašli još koju ovakvu grešku. Kao posljedicu toga komisija je završila svoj posao 40 minuta kasnije, pa je tako i čistačica Helga stigla kući četrdesetak minuta kasnije. Kod kuće je našla uplakanu kćerku, koja ju je obavijestila da je njezin ljubljeni psić Sturm pobjegao na ulicu. Gospođa Helga je pogledala na sat i zaključila da apsolutno više nema vremena za traženje psića te da smjesta moraju trkom krenuti ka željezničkoj stanici.

Naravno, mala Marija nije htjela nikamo bez svog Sturma, pa je gospođa Helga bila prisiljena upotrijebiti neke odgojno-obrazovne mjere, koje su rezultirale ponešto pojačanim crvenilom u predjelu lijeva Marijina obraza. Helga je u jednu ruku uzela torbu, a drugom je povukla rasplakanu curicu i krenula na vlak.

Tako su gospođa Helga i gospođica Marija stigle u provinciju, ali bez psića.

Kako nije bilo psića, nije bilo ni potomaka, pa tako ni onog ranije spomenutog specifičnog štenca iz parka.

A pošto štenac nije uništio mladicu, mladica je rasla, rasla i izrasla u jedan vrlo lijep, vrlo velik i nadasve vrlo trnovit grm kupine…

 

4.
VRIJEME: sadašnjost, jedno lijepo svibanjsko poslijepodne

Tog lijepog svibanjskog poslijepodneva, Larisa se vraćala kući s fakulteta.

Vrijeme je bilo sunčano, nebo kristalno, bez oblaka. Larisa je razmišljala o tome kako joj se već dugo vremena ništa posebno lijepo nije dogodilo. Doduše, nije se dogodilo niti išta ružno, ali već i sama ustaljenost njezina svakodnevnog života bila je poražavajuća. Imala je 19 godina i nedavno je obilježila prvu godišnjicu veze sa svojim dragim. Mislila je o tome kako je većina njezinih vršnjakinja već imala nekoliko muškaraca iza (ili ispod) sebe, dok se ona u svom cvijetu mladosti vezala za tipa koji je u godinu dana još ni jednom nije pokušao odvesti u krevet.

Od malena su je učili da je nevinost vrlina, ali Larisa ipak nije smatrala da bi trebala živjeti životom opatice.

Hodala je kroz park prema autobusnoj stanici i, upravo u trenutku kada je na autobusnu stanicu stigao njezin autobus, obratio joj se neki mladić…

 

* * *

Tog lijepog svibanjskog popodneva, osamljeni osamnaestogodišnjak po imenu Erik, stajao je oslonjen na neki zid u blizini autobusne stanice i brojao kovanice na svome dlanu. Zaključio je kako mu nedostaju točno dvije kune da bi imao dovoljno za kutiju cigareta. Osvrnuo se, tražeći po stanici nekoga koga bi mogao ogrebati za te dvije kune. Na stanici nije bilo nikoga, ali kroz parkić koji se nalazio u neposrednoj blizini stanice, približavala se neka djevojka.

Erik se uputio prema njoj i, upravo u trenutku kada joj se približio, upitao:

– ’Ej, curo, oprosti, imaš možda dvije kune?

Dakle, upravo u tom trenutku na stanicu je stigao autobus.

 

* * *

Larisa je upravo primijetila da je baš njezin autobus stigao na stanicu, kada je čula postavljeno joj pitanje. Prenuta iz oblaka misli koje su joj se vrzmale glavom, potrčala je prema autobusu i samo na trenutak okrenula glavu prema tipu koji joj se približio, kako bi dobacila da nema vremena.

Bio je to samo kratak trenutak nepažnje, ali sasvim dovoljan.

Na trenutak ne gledajući kamo trči, Larisa je rukavom svoje svilene košulje zapela o granu jednog vrlo lijepog, vrlo velikog i nadasve vrlo trnovitog grma kupine, koji je izrastao na tratini ovog parkića u neposrednoj blizini autobusne stanice.

Trnje je lako probilo tanki rukav i zagreblo nježnu, bijelu Larisinu kožu. Larisa je ispustila bolan zvuk, na mjestu se zaustavivši, u strahu da ne podere košulju. Iz ruke joj je ispao fascikl koji je imala na faksu i bilješke s predavanja su se rasule po podu.

Dok je Larisa pokušavala osloboditi svoj rukav trnja, vozač autobusa zatvorio je vrata i krenuo dalje.

Erik se sagnuo i pokupio s poda njezine bilješke.

– Daj da ti pomognem – rekao je, jednom rukom držeći njezine bilješke, a drugom rukom sklanjajući trnovitu granu od njezinog svilenog rukava.

– Hvala. O, ne, autobus mi je otišao! Sada imam bar još pola sata čekanja… – ljutila se gledajući u svoj rukav, zadovoljna bar time što osim par sitnih rupica nema neke veće štete.

– Evo, ovo ti je ispalo. Čuj, imaš li možda te dvije kune? – pitao je Erik, pružajući joj njezine papire.

– Hvala ti… – započela je rečenicu, a tada je primijetila neobičnu boju njegovih očiju i na trenutak je izgubila niti situacije.

– Što kažeš, imam li dvije kune? – sabrala se brzo – Ne, oprosti, nemam sitno.

– A imaš krupno?

– Paa, nešto… treba mi…

– Mislim, kako ti je autobus otišao, rekla si da imaš bar još pola sata vremena, pa ako ti nije problem da odemo samo tu do prvog dućana, pa razmijeniti… Trebaju mi te dvije kune za cigare – objasnio je Erik, smiješeći se.

Larisa je bila djevojka, reklo bi se, prosječne fizičke ljepote. Ali gledana kroz crvenu prizmu Erikovih očiju, u ovom je trenutku izgledala i bolje od prosjeka.

– Ne znam… a gdje je taj dućan? – Larisa obično nije davala novac žicarima, ali ovaj je izgledao tako nekako drukčije od ostalih…

– Evo, u ovoj ulici lijevo. Nema ni dvije minute do njega…

– Pa, dobro, hajde…

Krenuli su ulicom, razgovarajući o onim stvarima o kojima obično razgovaraju ljudi koji su se prvi put susreli: kako se zoveš, gdje živiš, kamo izlaziš, koga poznaješ i slično. Dok su prolazili pokraj jedne lijepe kuće, koja je izgledala kao da u njoj žive nešto imućniji stanari, Larisa je naglo zastala.

– Slušaj! – rekla je, podigavši kažiprst i okrenuvši se prema prozoru spomenute kuće.

Iz toga smjera dolazila je muzika. Očigledno je netko svirao na električnoj gitari. Erik je u prvom trenutku bio uvjeren kako je to snimka nekog velikog virtuoza i kako je nemoguće da netko tko tako dobro svira, živi ovdje u njihovom gradu.

– Kakve varijacije! – Larisa je bila impresionirana. – Ova tema mi je poznata. Mislim da je to Bach… da, da, definitivno Bach! – govorila je zaneseno.

– Ti slušaš klasiku? – pitao je Erik.

– Svirala sam kontrabas šest godina, pa onda, tako… Volim poslušati dobre skladatelje i dobre muzičare. A ovo mora biti neki majstor! – rekla je, gledajući prema prozoru.

U tom trenu, na prozoru sobe se pojavio i svirač. Bio je leđima okrenut prozoru, ali sada je bar bilo jasno da nije u pitanju nikakva snimka.

– Kažeš, sviraš kontrabas?

– Ne više. Nisam ga uzela u ruke bar pet godina…

– Dobro, svirala si šest, pa si onda pauzirala pet, to ti ostane kao da sviraš jednu godinu. Pa i to je nešto… Mogla bi dofurati instrument i pridružiti se ovom fantomu!

Larisa se nasmijala.

– Ovaj fantom je jedno tisuću svjetlosnih godina udaljen od mene. Samo bih mu smetala. A povrh toga, čuješ kako ove varijacije koje on svira više bacaju na nekakav rock. Ne vjerujem da bi se moje gudalo tu uklopilo…

– Zapravo, više bacaju na nekakav metal nego na rock. A šta ne bi mogla svirati bas gitaru? Ja sam mislio da je to ful slično kao kontrabas? To bi se već uklopilo.

– Pa, u biti, slično je. Da, mogla bih svirati bas gitaru. Šta misliš, da odem do ovog tipa i pitam ga da sviramo zajedno? – smijala se.

– Pa zašto ne? Baš bi bilo fora!

Erik se smijao zajedno s njom.

 

* * *

Jednog lijepog svibanjskog poslijepodneva, Damir je stajao u dvorištu ispred svojih vrata i divio se krasnoj muzici koja je dopirala iz susjedne kuće. Damir je znao da u toj kući živi neki gitarist njegovih godina, ali taj je bio toliko zaokupljen vježbanjem gitare da ga Damir nije gotovo nikada viđao. Znao je samo da se tip zove Jasen i da svira izvanredno.

Uskoro je opazio da nije jedina publika, jer su se na ulici, pod Jasenovim prozorom, zaustavili jedan tip i jedna cura.

Shvatio je da tog tipa pozna. Zapravo, taj tip je bio vjerojatno jedina osoba u Damirovoj školi, s kojom Damir još nikada nije uspostavio neke prijateljske odnose.

Gledao je kako to dvoje stoje na ulici, slušaju muziku i smiju se. U jednom trenutku Damirov pogled se susreo s pogledom čudnih žućkastih očiju i, više onako, radi reda, Damir mu je mahnuo. Na ogromno Damirovo iznenađenje, tip je, i dalje se smijući, mahnuo njemu. Damir se nije sjećao je li ikad vidio ovog vuka samotnjaka smiješiti se, a kamoli smijati.

Zatečen ovom nenadanom provalom pozitivnih vibracija, uputio se prema nasmijanom paru.

– Bok! – pozdravio ih je.

– Bok, bok – odzdravio je Erik.

– Vidim, došli ste na koncert – Damir je pokazao prema prozoru iz kojeg se čula muzika.

– Ma, kako tip svira! – rekla je Larisa.

– Ah, pardon! – ispričao se Erik. – Larisa, ovo je Damir, Damir, Larisa – predstavio ih je.

Damir je bio krajnje zbunjen činjenicom da mu ovaj čudak zna ime. On njegovo nije znao, a sada mu je bilo vrlo neugodno pitati.

– Drago mi je – smiješila se Larisa.

– I meni. Vidiš, ako u ovom gradu želiš slušati vrhunsku muziku, moraš doći u moje susjedstvo – hvalio se Damir.

– A ti tu stanuješ? – upitala ga je.

– Aha, evo u onoj kući tamo – pokazao je prema svojoj kući.

– Znači, ti slušaš ovo svaki dan?

– Pa, skoro.

– No, bolje to nego držati kanarinca – konstatirao je Erik.

– Da, ne moram ga hraniti i ne prlja – složio se Damir.

– Erik mi je predložio da idem svirati s ovim tipom – smijala se Larisa, a Damiru je bilo drago što je spomenula Erikovo ime.

– I, hoćeš li svirati? – pitao je Damir.

– Ma, svakako – odmahnula je rukom. – Samo mu ja trebam.

– Daj, pa zašto nećeš? Ja sam uvjeren da bi to bila prava atrakcija! – navaljivao je Erik.

– Pa, dobro, odi onda ti sviraj s njim! – predložila je.

– A, pa ja ne znam svirati… – branio se Erik.

– Onda pjevaj – predložio je Damir.

Erik se nasmijao.

– OK! Dobro, može. Ako ti, Larisa, budeš svirala bas, ja ću pjevati. A Damir nam može biti producent.

– Ja ću vam biti trbušna plesačica – rekao je Damir.

– Naravno. Dečki, odrastite! – Larisa je odmahivala glavom.

– A što ti sviraš, ako se smije znati? – pitao je Damir.

– Kontrabas. Odnosno, u ovoj bajci bas gitaru. A inače kontrabas.

– Znači, bas, gitara, vokal i trbušna plesačica!– sumirao je Damir.

– Pa, to je cijeli sastav. Samo fali bubnjar – dodao je Erik.

– Ma, fali vama dvojici daska u glavi! – smijala se Larisa. – Hajde, idemo u dućan po te cigarete, inače će mi proći još jedan autobus.

– Što, idete u ovaj dućan? – pitao je Damir.

– Da – odgovorili su jednoglasno Erik i Larisa.

– Onda vas častim s kutijom cigareta. To je dućan od mog starog.

Otišli su po cigarete, otpratili Larisu na autobus i zatim se razišli.

Ulicom su i dalje odzvanjali zvukovi električne gitare.

Kasnije, tog istog poslijepodneva, Damir je sjedio u dnevnom boravku i gledao televiziju. U sobu je ušao njegov otac, glave zabijene u notes s nekakvim cijenama i proračunima.

– Damire, poznaješ li nekoga tko bi izuzetno povoljno kupio jedne polovne, ali vrlo dobro očuvane bubnjeve? – upitao je, ne dižući pogled s papira.

Damir je već otvorio usta da kaže ne, ali odjednom mu je nešto drugo palo na pamet:

– Pa, mislim, našlo bi se štogod zainteresiranih… Mogu se raspitati…

– Dobro, bubnjevi su u skladištu iza dućana, pa ako nađeš nekog kupca, prodaj. Cijena… Meni daj 300 DM, a ako uspiješ prodati za više, ti uzmi ostatak. U redu?

– Prodano – zaključio je Damir.

– Odlično – rekao je otac. – I, Damire…

– Molim, tata?

– Nemoj više prijateljima poklanjati robu iz dućana.

 

* * *

Idućeg dana Erik je izašao iz zgrade u kojoj je pohađao Ekonomsku školu i uputio se prema prvoj trgovini. Kupio je dvije pive, jednu je stavio u džep jakne a drugu je otvorio i sjeo na klupicu u blizini s namjerom popiti tu istu pivu.

Damir je cijeli dan pod odmorima tražio Erika, ali bez uspjeha. Sada ga je konačno ugledao i veselo ga je pozdravio. Erik ga je samo na trenutak pogledao, a zatim se vratio boci.

– Što, nešto slaviš ili oplakuješ? – pitao je Damir.

– Ne. Pijem.

– Pa, to sam shvatio. Mislim, koji je povod?

– Povod?

– Da, povod. Zašto piješ?

– Zato da bih se napio.

– Teško ćeš to postići jednom pivom.

– Moj problem – Erik je uputio jedan prilično neprijateljski pogled prema Damiru. – Što ti zapravo hoćeš? – upitao je.

Damir je nekoliko sekundi šutio, a zatim je rekao ozbiljnim glasom:

– Nabavio sam bubnjeve.

– BUBNJEVE??? Kakve crne bubnjeve?

– Pa, znaš, jučer si rekao da samo bubnjar fali i eto… – objašnjavao je.

– Ti si lud – kratko je konstatirao Erik, iskapio pivu, bacio bocu u zid i otvorio drugu.

– Čuj, Erik, ono… Mogli bi probati…

– Ti si bolestan.

– Pa, zašto sad nećeš? – čudio se Damir.

– Nisam htio ni jučer, glupane! Ono je bila sprdnja! Shvaćaš?!? – vikao je Erik – Koji si ti kreten!

Damir je odmahnuo glavom, okrenuo se i otišao na autobusnu stanicu, ljut na sebe što je uopće pomislio da je Erik stvarno htio složiti bend.

Erik je ostao na klupici s bocom pive. Pio je i gledao pred sebe. Pet minuta kasnije, razbio je i drugu praznu bocu te se uputio ka autobusnoj stanici. Tamo je još uvijek stajao Damir i čekao autobus.

– Stvarno si kupio bubnjeve? – Erik ga je pitao.

– Zapravo, nisam ih kupio. Stari ih je dovukao doma, hoće ih prodati…

– Znači, zapravo ih nemaš?

– Čuj, kod mene su i bit će kod mene sve dok JA ne nađem kupca – nasmiješio se Damir.

Erik je slegnuo ramenima:

– Dobro, imamo bubnjeve. I što ćemo sada?

– Sad idemo po ostatak benda – rekao je Damir veselo.

– Ok. Ali prvo idemo nešto popiti…

 

* * *

Larisa se vraćala istim putem s faksa, razmišljajući ponovo o više-manje istim stvarima. Ovoga puta, međutim, u parkiću pored autobusne stanice ugledala je dva poznata lica.

– Hej, bok! Opet vi! – pozdravila ih je.

Damir je sjedio na klupi, a Erik je napola sjedio, a napola ležao, ne sasvim svjestan svoje okoline.

– Bok – pozdravio ju je Damir.

– Di si, bejbe… – rekao je Erik i prasnuo u smijeh.

– Vi ste pili nešto, a? – pitala je.

– Aha! – rekao je Erik.

– Slavili smo – objasnio je Damir. Damir je, zapravo, popio samo dva deci bambusa, pa i nije bio pijan, za razliku od Erika koji je osim dvije pive, imao u sebi još dva deci pelinkovca i litru vina.

– Da? A što to?

– Pa, slavili smo okupljanje benda u kojem ćeš ti svirati bas! – rekao je Damir.

– Ja sam mislila da sam bila jasna… – započela je, ali nije dovršila, jer ju je Erik prekinuo:

– Ti nisi bila Jasna, ti si bila Larisa! I ti sviraš kontrabas-gitaru! A Damir je kupio bubnjeve!

Larisa se okrenula prema Damiru:

– Ma što on priča? Kakve bubnjeve?

– Nabavio sam bubnjeve.

– Ma, lažeš?

– Ne, ozbiljno. Imam bubnjeve.

– Ma, ne vjerujem! Vi se šalite sa mnom!

– Dobro, hoćeš da ti ih pokažem? – pitao je Damir.

– E, daj ’ajde, pokaži nam bubnjeve! – rekao je Erik, mašući rukom, pokušavajući se uspraviti.

– No, hajdemo onda! – reče Damir, hvatajući Erika i pomažući mu ustati.

– Vi niste normalni, a nisam ni ja što idem s vama! – gunđala je Larisa, pridržavajući Erika s druge strane.

 

* * *

Skladište dućana Damirovog oca, sastojalo se od dvije prostorije. Jedna se nalazila odmah iza i u nju se ulazilo kroz dućan, a druga je prostorija zapravo bila podrum i nalazila se ispod ove prve. U prvoj prostoriji bile su namirnice i predmeti namijenjeni prodaji, a druga je služila uglavnom kao odlagalište neupotrebljivih stvari. U ovoj drugoj, Damir je napravio mjesta i poslagao bubnjeve. Prostorija je bila puna prašine, paučine i raznog smeća.

Ali, bubnjevi su bili tu.

– Super – rekla je Larisa. – Bubnjevi su stvarno tu. Ja sam sigurna da ćete se vi lijepo igrati s njima. Možda vam se priključi i onaj susjed… ali ja sam vam već jednom rekla: neću svirati i to je to!

– Aaaaaaa… – žalosno je tulio Erik, polegnut na nekakve daske koje su bile pobacane po podu.

– Pa, dobro, zašto nećeš? – bio je uporan Damir.

– Zato što neću! Što imam od toga? Neću se valjda u životu baviti sviranjem po svadbama!

– Nitko nije ni spominjao sviranje po svadbama. Svirali bi nekakav rock, ako bi i došli do javnih nastupa, to bi bilo po rock klubovima…

– Super! Da sviram gomili narkomana, maloljetnih delinkvenata i… i… alkoholičara!!! – vikala je.

Na spomen alkoholičara, Erik se osjetio prozvanim. Ustao je. Stajao je na mjestu i lagano se ljuljao, a pogledom je fiksirao Larisu:

– Ti si… ti si to meni rekla? Meni? MENI!!? GUBI SE VAN, KRMAČO GLUPA!!! UBIT ĆU TE!!! BJEŽI!!! – zatim je zateturao malo jače, pa se srušio natrag u prvobitni položaj govoreći:

– Bježi… idi van… ja sam maloj… mal… ma-lo-lje-tni de-lin-kvent… I IMAM 18 GODINA! NISAM MALOLJETAN! Ali sam zato pijan… bolje biti pijan nego deli… delink… student ekonomije!

Larisa je zbunjeno gledala, najprije njega, zatim Damira, a onda je rekla zbogom i brzim hodom otišla van. Damir je najprije krenuo za njom, a onda je odustao, zaključivši da je bolje ne ostavljati Erika samog, pogotovo zato što je u gornjoj prostoriji skladišta bilo i alkoholnih pića.

Larisa je sjedila u autobusu koji je vozio prema njezinoj kući. Sjedila je na sjedalu do prozora i gledala kako brzina odnosi drveće, zgrade, ljude… Zašto je Erik tako podivljao? Nije ga htjela povrijediti… to što ga je jednom vidjela pijanog, ne znači da je alkoholičar. Nije, doduše, uopće rekla da je ON alkoholičar. Samo je spomenula taj pojam… ali, istina je, mislila je na njega kada je to rekla. Stvarno, nije bilo u redu što je to rekla. Ali, nije ni on trebao tako reagirati! Dobro, bio je pijan… Zašto je morao biti pijan? Tako je… Što? Sladak? Zgodan? Simpatičan? Poseban? Dok je trijezan. Zato joj je valjda i smetalo što je pijan.

Larisa je stigla kući, pozdravila roditelje i legla na krevet. Dugo je promatrala strop, a onda je ustala. Izašla je iz svoje sobe, prošla kroz hodnik i otvorila vrata. Iza vrata su bile stepenice za tavan. Popela se na tavan i kleknula pored velike kutije.

Otvorila ju je i izvadila svoj stari kontrabas…

 

* * *

Trebalo je neko vrijeme da bi se Erik otrijeznio. Sad je već bila večer i vrijeme koje se smatra pristojnim za posjećivanje susjeda upravo je isticalo. Ipak, Damir je pozvonio na vrata susjedne kuće, pogledom još jednom provjeravajući je li Erik u dovoljno pristojnom stanju. Vrata je otvorila neka fina gospođa.

– Da? O, to si ti Damire! Reci, što ti treba?

– Dobro veče. Oprostite što smetamo, ali, je li možda Jasen kod kuće?

– Jasen? Da, naravno. Ovaaj… Ništa, uđite.

Ušli su. Jasenova majka se nije mogla sjetiti kada je zadnji put njezinog sina tražio neki njegov vršnjak. Poznavala je Damira i njegove roditelje i znala je da je Damir upravo onakav mladić, kakvog bi svome sinu poželjela za društvo. Valjda je i ovaj drugi takav, kad se druži s njim? Pokazala im je put do Jasenove sobe i ostavila ih.

Damir je pokucao na vrata sobe, ali nije bilo odgovora. Iz sobe se čuo zvuk gitare.

– Vjerojatno ne čuje – rekao je Erik i otvorio vrata.

Jasen je bio u potpunosti koncentriran na kompliciranu jazz kompoziciju, kad su u njegovu sobu ušla dva njemu nepoznata tipa. Ne prekidajući svirku ni na trenutak, malim prstom desne ruke okrenuo je potenciometar, sasvim utišavši gitaru, i upitao:

– Tko ste vi? – njegovi prsti i dalje su po vratu gitare pleli nevidljivu mrežu, a zvukovi su, iako utišani, izazivali divljenje nepozvanih posjetitelja.

– Ja sam Damir. Tvoj susjed, živim dvije kuće dalje. Ovo je moj prijatelj Erik… – pokazao je rukom ka Eriku.

– Ja sam Jasen – rekao je i pružio desnu ruku, dok lijevom nije prestajao svirati. Rukovali su se.

– Dobro, što vama treba? – pitao je i dalje svirajući.

– Možeš li samo na trenutak prestati svirati? – pitao je Erik.

Jasen je stao. Gledao je u Erika s nevjericom, kao da mu nešto nije jasno:

– Još mi nikad nitko nije rekao da prestanem svirati…

– Neka, svejedno. Na trenutak prestani.

– OK. Dobro. Recite, što je? – rekao je, ugasivši pojačalo. Ali, prsti su mu se i dalje micali, kao da svira. Ako ništa drugo, bar nije proizvodio zvukove.

– Evo, ovako. Nas dvojica slažemo bend, pa nas zanima bi li ti svirao s nama?

Jasen je bio zbunjen.

– Ne znam… Ja nemam vremena za tako nešto…

– Kako, nemaš vremena? Pa, ništa ne radiš! – čudio se Erik.

– Kako ne radim! Sviram gitaru! – bunio se Jasen.

– Pa to i hoćemo od tebe! Da sviraš gitaru, ali s nama! – rekao je Damir.

Jasen je slegnuo ramenima:

– Pa … dobro, ’ajde. Svirat ću s vama.

 

* * *

Dan kasnije, Erik je izlazio iz škole. Ispred zgrade, stajala je djevojka s raspuštenom kosom, odjevena u crno. Oči su joj bile sakrivene tamnim naočalama. Eriku je trebalo neko vrijeme kako bi prepoznao Larisu.

– Reci, je li ovo adekvatna odjeća za basisticu jednog rock sastava? – upitala je, rotirajući oko svoje osi, kao maneken koji predstavlja novu modnu kreaciju.

– Zgodno – bio je Erikov odgovor.

– Čuj, Erik, oprosti ako sam te jučer uvrijedila, nisam htjela… – rekla je, ignorirajući unutarnji glas koji joj je govorio da bi se Erik morao njoj ispričavati.

Erik je bio zatečen. Njemu se ljudi obično nisu imali naviku ispričavati. Sjećao se što je ona rekla i što je on rekao… on je trebao biti taj koji se ispričava. Znao je da ona sada govori istinu i da joj je iskreno žao zbog toga što ga je možda povrijedila. U dugom, dugom vremenskom razdoblju, prvi put je nekome stalo do toga kako se on osjeća.

– Ne trebaš se ispričavati, nisam uvrijeđen… – odgovorio je. – Hoćeš li, onda, svirati s nama?

– Aha. Samo da još nagovorimo onog gitarista.

– Onaj gitarist se zove Jasen i pristao je.

– Pristao je? Ma, to je super!

– Da, to je vrlo dobro.

– Ok. Ideš li, onda, sa mnom? – pitala je.

– Kamo?

– Pa neću valjda svirati na kontrabasu! Idemo potražiti instrument! – smijala se.

– Ti si sjajna! – rekao je i prebacio ruku preko njezinog ramena. Zagrljeni, krenuli su u potragu za bas gitarom.

 

* * *

Iste večeri, u podrumu skladišta iza dućana Damirovog oca, okupilo se četvoro mladih. Damir je sjedio za bubnjevima i lupkao palicom po dobošu. Larisa je razgledavala odbačene predmete razbacane po sobi, Jasen je bio usredotočen na sviranje gitare koja mu je visjela oko vrata (u prostoriji nije bilo pojačala u koje bi mogao ukopčati gitaru, ali to mu izgleda nije jako smetalo), a Erik je odnekud izvadio bocu uvoznog, žestokog alkoholnog pića i bavio se proučavanjem etikete. Larisa se okrenula prema okupljenima i rekla:

– Dobro, i što sada?

– Trebamo vidjeti što nam još treba – Damir je popratio svoje riječi udarcem po fušu.

– Imamo bubnjeve, imamo gitaru… Jasene, ti imaš svu opremu koja ti treba? – Larisa je pokušavala uvesti nekakav red.

– Aha – bilo je sve što je Jasen rekao, zauzet gitarom.

– Dobro, onda meni treba bas i pojačalo za njega, treba nam mikrofon i ne znam… što još?

– Razglas – javio se Erik.

– A? Ja imam razglas! – rekao je Jasen.

– Imaš?

– Da. Imam razglas, a imam i par mikrofona. Ja mislim da se u taj razglas može uključiti i bas.

– To je odlično! – zaključila je Larisa. – Ja imam kupca za kontrabas i čim ga prodam, kupujem bas gitaru!

– Eto. Sad nam samo treba ime – konstatirao je Damir.

Jasen ga je pogledao pogledom koji je otkrivao pomanjkanje ideja i slegnuo ramenima.

Larisa je pogledala Jasena i odmahnula glavom.

Damir je lupkao po bubnju.

Erik je praznim pogledom gledao u bocu. Onda je glasno pročitao natpis s etikete.

– World’s Finest – rekao je.

World’s Finest? Sviđa mi se… – rekla je Larisa.

– Da, dobro je – složio se Damir.

– Što se mene tiče, može… – rekao je Jasen.

– E, pa onda je prodano! – izjavio je Damir i udario po činelama.

Tako je bend bio kršten.

 

* * *

Sutradan, gospođa majka pokucala je na vrata sobe svoje kćeri Larise:

– Larisa, srce, jesi li možda vidjela… oh, a što je sad TO? – začudila se majka, gledajući u četverožičani gitaroliki instrument obješen oko vrata njezine jedinice kćerke.

– To je bas gitara, mama – mirno je rekla Larisa.

– Bas… oh, krasno, krasno… A čije je to?

– Moje.

– Kako to misliš, tvoje, Larisa? Zar si ti to kupila?

– Da, mama.

– Pa, koliko si to čudo platila?

– Ma… oko 900 maraka – Larisa je čitavo vrijeme bila savršeno mirna.

– 900 mar… 900 MARAKA? Larisa, pa otkud tebi 900 maraka!?!? – za razliku od svoje kćeri, majka je bila vidno uzbuđena.

– Jutros sam prodala kontrabas…

– PRODALA SI KONTRABAS??? Pa jesi li ti poludjela?!? Što je tebi?? I što će ti uopće ta stvar??? – gospođa majka nije mogla doći k sebi.

– Mama, bas gitara mi treba, jer sviram u jednom rock bendu – mirno je objasnila Larisa.

– ROCK BENDU!??!!? Pa, jesmo li te za to odgajali?? Da mi kćer postane narkomanka, bludnica i… i… i fukara!!! – majka je skoro proplakala. – Čekaj da to kažem tvom ocu! – viknula je i po izlasku iz sobe glasno zalupila vratima.

Naravno, gospodin otac je bio još manje sretan idejom da krv njegove krvi provodi noći svirajući rock po sumnjivim klubovima. Odluka je bila jasna i nedvosmislena: vratiti bas gitaru u trgovinu iz koje je došla i izbiti iz glave te gluposti o rock sastavima. Te idiotske ideje je jamačno pokupila od onih prokletih fufica s kojima se druži na faksu. Bilo bi, zapravo, za nju najbolje ispisati se s tog faksa. Tako i tako, samo je pitanje vremena kada će je njezin mladić zaprositi, a onda će se trebati brinuti o kućanstvu, a ne misliti o nekakvim svojim mušicama.

Da bi situacija bila savršena, upravo kada je očev govor dostizao svoj vrhunac, pojavio se i Larisin dragi. Čuo je što se zbiva i, naravno, kao i uvijek, složio se u potpunosti s Larisinim roditeljima. Sviranje u rock sastavu doista nije pristajalo jednoj fino odgojenoj mladoj dami.

Larisa nikada u životu nije psovala i uvijek je pazila na svoje manire. Larisa se nikada nije suprotstavila svojim roditeljima. Larisa je uvijek činila ono što je bilo prikladno za jednu dobro odgojenu djevojku. Larisa je bila iz fine kuće. Larisa je bila ponos svojih roditelja. Larisa je bila dobra, poslušna i uredna.

Larisi je bilo dosta.

Prešla je pogledom po licima u sobi i rekla:

– Draga majko… dragi oče… dragi moj ljubljeni… gonite se svi skupa u tri lijepe materine!!!

Larisa je potrpala u ruksak onoliko stvari koliko je mogla, u ruku je uzela svoj novi instrument i otišla iz kuće. Otac je bjesnio, mati je plakala, a njezin dečko (sada već bivši) je blijedo gledao, kao tele u finalnom stadiju kravljeg ludila, kada stoji pred poslovičnim šarenim vratima.

Otišla je, ne okrenuvši se.

 

* * *

Erikov djed je tada već boravio u staračkom domu, pa je iste večeri Larisa uselila kod Erika.

Te noći se prvi puta napila, prvi puta povratila pod utjecajem alkohola i prvi puta vodila ljubav. Bila je pripita, ali ne toliko da ne bi zapamtila svaki predivan trenutak tog čina. Taj prvi put zaista je bio vrijedan svih onih priča koje su kružile. Erik je bio vješt ljubavnik, a Larisa je bila maštovita i brzo je učila. Njihove noći postale su vrlo burne i strastvene, slično kao i njihovi dani.

Divan u krevetu, Erik ipak nije bio osoba s kojom je lako živjeti. Ekscesi su izbijali tako lako:

– Erik, molim te, dodaj mi onu majicu. Onu tamo, crvenu… Joj, oprosti, skroz sam zaboravila da ne vidiš… ne… Erik, nemoj… Erik, nisam htjela, pusti tu vazu… O, Erik, neee!

Za razliku od privatnog života, bend je funkcionirao puno stabilnije. Jasen je uglavnom skladao, a Erik je pisao tekstove. Larisa je svojim idejama pomagala obojici. U početku je najviše teškoća stvarao Damir, to jest, njegovo nepoznavanje bubnjeva. Najprije se teško snalazio, ali svakodnevnom vježbom je postajao sve bolji i nakon nekoliko je tjedana mogao pratiti ostatak benda.

Larisa se bez većih problema navikla na bas gitaru, a i uspješno je nadopunjavala Erikovo pjevanje u refrenima. Uz čvrste rock dionice, odlično su se uklapali tekstovi ispunjeni Erikovom iskrivljenom percepcijom svijeta i njegovim antisocijalnim stavovima.

Ipak, ono što je najjače ocrtavalo njihov zvuk, bila je dodirna linija s klasičnom glazbom. Taj spoj klasike i hard rocka, pogotovo izražen u prekrasnim gitarskim solo dionicama, izdvajao ih je od ostalih sastava na lokalnoj rock sceni.

Damirov otac im je dozvolio vježbati u skladištu i odustao je od prodaje bubnjeva. Jasenovi roditelji su bili presretni što njihov sin konačno ima prijatelje, pa su članovi World’s Finest benda bili česti gosti na večeri u Jasenovoj kući. To gostoprimstvo je posebno dobro došlo Eriku i Larisi koji su prilično loše stajali s novcem.

Ipak, nekako su se snalazili. Larisa je povremeno radila u trgovini Damirovih roditelja, a i Erik bi se ponekad pojavio s nekim novcem za koji nije htio reći otkuda mu, a Larisa nije htjela ni znati. Njezin studij je napredovao dobro, a pored svega je našla i vremena pomagati Damiru i Eriku s njihovim pripremanjem mature. Obojica su maturirala iz prvog pokušaja s vrlo dobrim uspjehom. Slavili su tjedan dana. Čak je i Jasen počeo izlaziti van s ostalim članovima benda, doduše svuda s gitarom, ali barem nije bio u kući.

Nakon tri mjeseca vježbanja i predanog rada, World’s Finest je bio spreman za prve nastupe. S nekoliko koncerata po lokalnim klubovima, zadovoljili su ukuse pripite publike i polako se počeo širiti glas o obećavajućem mladom bendu. Na žalost, rock klubovi nisu imali običaj plaćati neafirmiranim glazbenicima pa sredstva za snimanje nosača zvuka nisu postojala.

 

* * *

Razgovarajući o načinima za stjecanje kapitala, Larisa je izvadila iz torbe neki časopis koji se bavio ekonomijom i sličnim temama:

– Evo, mogli bi investirati u dionice… – pokazala je na stranice koje su se bavile vrijednostima raznih dionica na tržištu.

– Bravo, genije! – rekao je Erik. – Niti imamo nešto što bi mogli investirati, niti imamo blage veze o dionicama!

– Pa, to ne mora biti tako komplicirano! – branila se Larisa. – Samo bi trebali izabrati neku jaku i stabilnu tvrtku, koja izdaje novi proizvod… – počela je teoretizirati, ali ju je prekinuo Damir, koji je uzeo u ruke časopis:

– Evo, ove dionice treba kupiti – izjavio je i olovkom podvukao izabrano ime.

Larisa je pogledala podvučeno ime.

– To? Pa… ne znam… Nikada nisam čula za tu firmu… Zašto baš njihove dionice? – pitala je.

– Zato što će njihova vrijednost za četiri mjeseca porasti za… za oko 968%! – procijenio je Damir.

– Ti si lud. Ja sam to oduvijek govorio – gunđao je Erik. – Kad imaš para, onda lijepo uloži, pa se obogati. Ja mislim da će u iduća četiri mjeseca ta tvrtka propasti i prestati postojati.

– Dobro, Erik. Ja ću uložiti sto dolara – rekao je Damir.

– Samo ti ulaži… – odmahnuo je Erik i na tome je ostalo.

 

* * *

Dva dana kasnije više se nitko nije sjećao tog razgovora, jer su se po gradu pojavili plakati koji su pozivali mlade i neafirmirane glazbene skupine da se prijave na veliku gitarijadu. Svi prijavljeni bendovi moći će sudjelovati, a stručni žiri će odabrati tri najbolja benda, koji će biti i nagrađeni vrijednim nagradama. Prva nagrada je bila posebno atraktivna: snimanje albuma i dva video spota, s početkom snimanja već nekoliko dana nakon proglašenja.

Naravno, i World’s Finest su se prijavili.

Zatvorili su se u prostoriju i po cijele dane vježbali, predvođeni Jasenom, koji je uvijek težio perfekciji.

Na dan gitarijade, potrudili su se da Erik ostane trijezan i, kao još mladi i nepoznati, među prvima su se popeli na binu. Djelovali su naivno i neiskusno. Nisu znali kamo bi gledali, nisu znali kako se kretati po pozornici. Na samu njihovu pojavu, stariji rockeri su počeli odmahivati, očekujući nezreo i neuvježban sastav.

Četiri udarca po fušu i svirka je počela.

Bas i bubanj uhvatili su čvrst i jednostavan ritam i Erik je izgovorio uvodne stihove. Onda je Jasen odsvirao svoj prvi solo… ostalo je bilo čista formalnost. Pokazalo se da je prilična prednost imati u bendu najboljeg gitarista na svijetu.

Gomila je ostala zapanjena. Erik je mogao griješiti cijelo vrijeme, mogao je zaboraviti i cijeli tekst. Da su Larisa i Damir čitavo vrijeme bili u krivom ritmu, ni to vjerojatno nitko ne bi primijetio pored Jasenove gitare. No, bend je funkcionirao savršeno i žiri nije nikad imao lakši posao pri izboru pobjedničkog sastava.

Prvo mjesto pripalo je bendu World’s Finest i nitko se nije žalio na legitimnost odluke.

Idućih mjesec dana, proveli su u studiju snimajući album i spotove.

Mjesec dana nakon toga spotovi su se pojavili na televiziji, a nosači zvuka s naslovom World’s Finest u izlozima trgovina.

Uslijedilo je razdoblje slave. Hodali su gradom, visoko uzdignutih glava, uživajući u pogledima punim prepoznavanja koji su stizali od mladih s ulica.

Na žalost, triježnjenje je stiglo vrlo brzo.

 

* * *

Poznata je činjenica da na estradnoj sceni, a pogotovo našoj, kvaliteta i popularnost vrlo rijetko idu rukom pod ruku. Tako su i World’s Finest samo na trenutak zasjali na top-listama, a zatim potonuli pod poplavom šunda i lakih nota, koje su lako osvajale srca mladih i naivnih djevojčica, svojim patetičnim stihovima i već po tisućiti put prožvakanim glazbenim obrascima. S prodajom albuma išlo je još gore. Album se gotovo uopće nije prodavao.

Na čuđenje članova benda, zaposleni u diskografskoj kući su im savjetovali da pokušaju pjevati jednostavnije pjesme, obavezno o nesretnoj ljubavi, ali veselijeg ritma; zatim, neka izbace distorziju, uzmu klavijature i pokušaju da im stvari zvuče, onako… malo bliže narodu.

Larisa i Damir su se lako pomirili s ovim razvojem situacije. Sviranje, uostalom, nije ni trebalo biti izvor prihoda. Bio je to krasan hobi, ali postoje neke druge stvari na kojima se gradi egzistencija.

Međutim, druga polovica benda nije tako gledala na stvari.

Jasen se ponovo zatvorio u sobu, ne želeći imati ništa sa svijetom koji tako olako odbacuje njegovu umjetnost.

Za razliku od Jasena, Erik se nije zatvorio u kuću. Preciznije, Erik se u kući nije ni pojavljivao. Larisa najčešće nije ni znala gdje se nalazi i, dok je on svoje noći provodio opijajući se po jeftinim rupama, ona je svoje uglavnom provodila tražeći ga i bezuspješno ga pokušavajući otrijezniti.

Erik se nije mogao pomiriti s neuspjehom. Imao je odličan sastav. World’s Finest. Najbolji na svijetu… Iskusio je trenutak slave i shvatio da je to ono što ga vodi dalje od ičega drugog. Nije mogao ovako, to sigurno… Erik je bio čvrsto uvjeren kako mora postojati način da bend uspije.

Da stekne slavu. Da bude poznat u cijelom svijetu.

I polako, kao što se trnci šuljaju uz kičmu, u Erikovom alkoholiziranom umu rodio se bolestan plan…

 

* * *

Te je večeri Erik bio pijan manje nego obično i trudio se po svaku cijenu izbjeći Larisu. Ušao je u jedan mračan klub u kojem su se uglavnom okupljali metalci. Pozdravio je grupicu poznatih i postavio nekoliko pitanja. Slijedeći njihove upute, prišao je nekoj drugoj grupici, koja ga je ponovo uputila dalje…

Nakon dužeg raspitivanja, Erik se našao na parkiralištu u blizini kluba, zajedno s visokim, mršavim mladićem, duge crne kose i blijedog lica. Bio je možda koju godinu stariji od Erika. Nosio je crnu odjeću i čudan nakit. Odazivao se na ime Biskup.

– Rekli su da mi ti možeš srediti Ugovor – Eriku je drhtao glas.

– Tko ti je to rekao? – pitao je Biskup. Oči su mu svjetlucale u mraku, kao mačje.

– Ljudi…

– Ljudi svašta kažu…

– Pa, je li istina?

– Nisam to nikada radio… – Biskup je odmahivao glavom.

– Ali, znaš kako se to radi…? – prekinuo ga je Erik.

– Da, znam. A znaš li ti?

– Ne – priznao je Erik.

– Kako ću ja onda znati da ćeš ti pristati na uvjete?

– Ja ću pristati… na sve. Samo da dobijem ono što tražim. Molim te…

Biskup je usmjerio pogled ka nebu. Dizao se pun mjesec i njegova svjetlost je okupala oštre crte Biskupovog lica.

– Dobro – rekao je. – Ali moramo to napraviti večeras.

– Večeras? – Erik je osjetio kako mu drhte ruke u džepovima. – Ovdje?

– Ne, ne ovdje. Pođi s mnom.

Biskup i Erik su se vratili u klub. Biskup je rekao nekoliko riječi nekim ljudima i brzo se skupila mala grupica koja je zajedno s njim i Erikom ponovo izašla na ulicu.

Mjesec je skoro bio u svome zenitu kada je grupica stigla do crkvice u predgrađu. To je bila jedna od onih crkava u kojima se mise održavaju samo vikendom. Mada je bio mrak, moglo se vidjeti da je građevina vrlo stara i da je arhitekt obavio dobar posao.

Biskup je dao znak i jedan član grupe je prišao bravi na vratima crkve. Nakon minute posla vrata su bila otvorena i društvo je ušlo u crkvu. Zatvorili su vrata za sobom, a zatim su uz neshvatljiv bijes i mržnju počeli demolirati inventar. Lomili su klupice, kipove, uništavali slike, okretali križeve, mokrili u posudu sa svetom vodom i uzvikivali imena demona. Biskup je divljim pokretom porušio predmete s oltara i pozvao Erika da priđe.

Erik je osjećao strah dok je hodao prema oltaru, ali želja za postignućem cilja vukla ga je naprijed, korak po korak. Ostali članovi sotonističkog kulta stali su u polukrug iza Erika. Stigavši do oltara, slijedio je Biskupove upute i skinuo majicu. Gol do pojasa, legao je na oltar. Uokolo njega, sotonisti su upalili svijeće obojane u crno. Biskup je izvadio mali, oštar skalpel i počeo izgovarati riječi na latinskome. Erik je osjetio kako mu jeza prolazi kožom, kada se ruka sa skalpelom približila njegovim golim prsima. Ne prekidajući recitiranje prokletog rituala, Biskup je zarezao Erikovu kožu.

Sićušan rez. Ogrebotina, tek toliko da se vidi krv.

Nije jako boljelo, ali je Erik svejedno poželio vrištati.

Vještom rukom Biskup je urezivao u Erikova prsa tekst ugovora, glasno govoreći:

– Ti, Erik, odričeš se svoje duše u korist gospodara, Sotone. Zauzvrat, on se obvezuje tebi i tvom bendu pribaviti svjetsku slavu i financijsku dobit. Ovaj ugovor postaje pravovaljan tvojim pristankom i ne može više nikada biti poništen. Pristaješ li na ove uvjete? – izgovorio je Biskup, glasom izmijenjenim do neprepoznatljivosti.

– D-da, pristajem! – viknuo je Erik.

– Onda, budi volja tvoja i Sotonina! – viknuo je Biskup, urezujući zadnja slova u Erikovu kožu.

Posljednji rez je bio nešto dublji od ostalih i Erik je glasno kriknuo. Crkvom je odjeknuo smijeh Biskupa i njegovih sljedbenika, a Erik je bio siguran kako čuje još jedan glas što se smije.

Podigao se u sjedeći položaj, gledajući odozgo na svoje krvave grudi…

Sasvim neočekivano, ispred crkve se odjednom začuo zvuk motora nekoliko automobila. Zaustavili su se pred vratima. Skupina u crkvi je na trenutak stajala začuđeno a zatim je netko vani uključio policijsku sirenu i time razriješio sve nedoumice.

– MURIJA! Bježimo!!! – vikao je Biskup, ali bilo je kasno.

Kad su oni najbrži stigli do vrata, utrčali su ravno u ruke policajcima. Erik je potrčao prema sporednim vratima i uspio ih razvaliti pomoću neke klupice. Izletio je van, ali i ovdje su bile snage javnog reda i mira. Dva su policajca stajala pred vratima.

Koristeći silinu udarca kojim je razbio vrata, Erik se zabio u jednog od njih i uspio ga odgurnuti na pod, ali drugi ga je udario palicom po leđima. Erik je pao na koljena, a policajac ga je udario nogom u trbuh. Otkotrljao se u stranu. Policajac je ponovo zamahnuo nogom, ali ovaj ju je put Erik uhvatio i uspio srušiti policajca. Dok se onaj prvi policajac tek dizao s poda, Erik je klečao na prsima njegovog kolege i udarao ga šakama. Pod kišom udaraca, ovaj je uspio osloboditi jednu ruku. Posegao je za pojas, izvadio pištolj i opalio.

Erik je zastao.

Osjetio je snažan udarac, a onda, odjednom, sasvim nenadano, Erik je vidio boje. Plavu uniformu policajca, zelenu travu, šareno cvijeće posađeno oko crkve.

Iduće sekunde srušio se na pod, mrtav.

 

* * *

Na Erikovom sprovodu bili su: njegov otac (pod policijskom pratnjom), djed (koji se pravio da ne poznaje svoga sina), Larisa (pod ovećom dozom sedativa), Jasen (bez svoje gitare, vrlo rijedak i tužan prizor), Damir, kao i Jasenovi te Damirovi roditelji. Pogrebna ceremonija bila je vrlo kratka i izuzetno bolna. Nije bilo ni popa, ni muzike, ni govora. Spustili su lijes u raku i brzo ga pokrili zemljom, kao se da žele što prije riješiti ovog odmetnika od ljudskog društva.

Ni jedno zvono nije zazvonilo za Erikom.

Tek dan nakon sprovoda, novinari su se dokopali bizarnih detalja ove tragedije i plasirali ih na prve stranice novina, udarne termine na radiju i posebne emisije na televiziji o pojavi sotonizma kod mladih.

Naravno, u svakoj reportaži, u svakom članku, u svakoj emisiji, neizostavno se pojavilo ime rock sastava World’s Finest, čiji je pjevač ubijen u sukobu mladih sotonista s policijom.

U svijetu estrade bolja se reklama nije mogla ni zamisliti.

Odjednom je porastao interes javnosti za grupu World’s Finest, njihove pjesme su se vratile na top-liste i zauzele prva mjesta. Njihov album je doslovce razgrabljen po trgovinama, a diskografske kuće iz cijelog svijeta tražile su licencu. Ostali članovi benda bili su zapljusnuti ponudama za suradnju s najvećim imenima glazbene industrije.

Publicitet nije mogao biti veći.

I, naravno, nije mogao doći u gorem trenutku.

 

* * *

Tjednima nakon sprovoda, Jasen nije niti pogledao gitaru.

Damir i Larisa provodili su dane zajedno plačući i tješeći jedno drugo. Svakog bi dana otišli do doma umirovljenika i posjetili Erikova djeda i svaki bi dan izbjegavali gomilu dosadnih novinara. Prošli su mjeseci prije nego što se navala smirila. Vrlo polako, ali vrlo sigurno, život se počeo okretati u smjeru normale.

Nekoliko mjeseci kasnije, na vrata novog Larisina stana, pozvonio je Damir. Samo po sebi to nije bilo čudno, jer je Damir često dolazio i često su zajedno odlazili u posjetu Erikovu djedu. Jasen je bio nešto rjeđa pojava, ali i on bi ponekada navratio.

Ono što je bilo čudno u ovoj Damirovoj posjeti, bila je činjenica da se Damir pojavio s bocom prvoklasnog šampanjca u rukama.

– Oh, nešto se slavi? – upitala je, listajući u glavi datume, rođendane i slično.

– Da, nešto se definitivno slavi! – rekao je veselo.

– A, nećeš mi otkriti što?

– Možda, možda…

– Ma, hajde, daj… reci! Mooooolim teee? – umiljavala se Larisa.

– Ok. Dakle, sjećaš li se onih sto dolara koje sam uložio u dionice nepoznate firme?

– Daaaa?

– Pa, tih sto dolara je u međuvremenu evoluiralo…

– Kako misliš, evoluiralo?

– Pa, kao što sam i rekao, vrijednost dionica je naglo porasla, ali nisam računao na to da će i nastaviti rasti. Zapravo, u potpunosti sam zaboravio da imam te dionice…

– I, dobro, koliko sada vrijede te tvoje dionice?

– Pa, one koje sam kupio za sto dolara sada vrijede… Pa, negdje oko… 73.658 dolara.

– Ma, čovječe, ti si pun para!

– Zapravo i nisam, jer sam 70.000 odmah uložio u nove dionice… Znaš, mislim da ću se neko vrijeme posvetiti radu na burzi – skromno je zaključio Damir.

 

* * *

Istog tjedna, Larisa je otišla u posjet Erikovu djedu. Iako su od prodaje albuma i ostalih proizvoda s natpisom World’s Finest zaradili dovoljno novca da bi djeda mogli prebaciti u luksuzni hotel i unajmiti mu stalnu njegu, on nije htio ni čuti za takvo što. Odlučio je svoje posljednje godine provesti baš u ovome domu.

Zatekla ga je u dvorani za društvene aktivnosti, gdje je s nekim drugim penzionerom igrao šah. Prišla im je i pozdravila ih:

– No, kako ide partija?

– Loše – rekao je djed. – Stalno gubim. Tako mi i treba kad igram s profesionalcem.

Larisa je sjela pored njih dvojice i promatrala partiju. Šutjela je, samo bi s vremena na vrijeme postavila pitanje o nekom pravilu. Kada je Erikov djed izgubio još jednu partiju, upitala je može li odigrati jednu s pobjednikom. Smiješeći se, on je pristao.

Pet minuta kasnije nije se više smiješio, nego je postavljao figure za novu partiju.

Tridesetak minuta kasnije, isti penzioner je bio na telefonu:

– Halo? Rajko? Jesi l’ to ti? Dražen na telefonu. Reci, Rajko, jesi ti još uvijek u onom šahovskom klubu? Predsjednik, ma nemoj… Nego čuj, ’ajde dođi malko do penzionerskog doma, imam za tebe nešto što u životu nisi vidio…

Mjesec dana kasnije troje prijatelja sjedilo je za stolom u kući Jasenovih roditelja.

– …i eto, tako. Za tjedan dana odlazim na pripreme za svoj prvi turnir – rekla je Larisa.

– Ja sam prihvatio ponudu za posao predavača na glazbenom sveučilištu u Los Angelesu – rekao je Jasen – i selim se tamo idući mjesec.

– Izgleda da ću vas ja morati posjećivati. Ali, ne ove godine. Bojim se da idem raditi na burzu u Tokiju, pa onda… – Damir je zašutio.

Kao svi rastanci, i ovaj je bio tužniji nego što to riječi mogu opisati.

Spojeni igrom slučaja, ovi su ljudi iza sebe ostavili trag.

 

* * *

Jasen je priznat kao najbolji gitarist svih vremena. Kasnije je izdao nekoliko solo albuma koji, iako nikada nisu dostigli uspjeh jedinog albuma grupe World’s Finest, su bili dovoljni da bi ga održavali na površini. Naravno, njegovi roditelji nikada nisu otišli u onu kobnu kupovinu gitarskog efekta, jer je Jasen u L. A.-u svoje poslove obavljao sam. Tako nije bilo ni prometne nesreće i Jasenovi su roditelji doživjeli duboku starost.

Kako oni, tako i njihov sin.

Jasen je umro u 78. godini života i ispraćen je kao jedna od najvećih zvijezda rock glazbe.

 

* * *

Do svoje 38. godine, Damir se bavio burzovnim mešetarenjem. Prozvali su ga Kraljem dionica. Imao je nezapamćen uspjeh. Kažu da nikada nije pogrešno procijenio koje će dionice pasti, a koje skočiti. U 38. se godini povukao iz posla, ostvarivši zgodan imetak od oko… 19 milijardi dolara, neto.

U 39. se godini oženio ženom u kojoj je otkrio sebi najbližu osobu. Zajedno su se povukli u mir svoga doma i doživjeli, on 72, a ona 74 godine.

 

* * *

Larisa je postala šahovski velemajstor i prva žena koja je bila apsolutna prvakinja svijeta u ovoj igri. Igrala je šah do 30. godine, a onda se povukla neporažena. Otvorila je školu šaha i bavila se radom s početnicima sve do svoje 38. godine.

Te godine ponovo susreće dragog prijatelja iz mladosti, on se povlači iz svog posla, ona iz svog i u 39. se godini Kraljica šaha udaje za Kralja dionica.

Živjeli su dugo i sretno.

 

* * *

I, tako je to bilo. Ili, tako je to moglo biti, jer…

 

5.
VRIJEME: vrlo daleka budućnost

…jer zadivljen glazbom klasičnog rock sastava s kraja 20. stoljeća, i po tisućiti put slušajući njihov jedini album (koji je postao poznat tek zahvaljujući tragičnoj smrti njihovog pjevača, Erika), mladi je student fizike i srodnih znanosti (po imenu Reichard), rekao:

– K vragu i znanost! Ovo je prava stvar!

Sutradan je napustio studij i postao vrhunski producent.

Stroj za putovanje kroz vrijeme nikada nije bio izumljen.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.