Pravo na lijenost | Paul Lafargue

Poglavlje I.
POGUBNA DOGMA

Budimo lijeni u svemu osim u ljubavi i piću, osim u ljenčarenju.
Lessing

Čudna obmana opsjeda radničke klase svih nacija nad kojima vlada kapitalistička civilizacija. Ta obmana sa sobom nosi osobne i društvene nevolje koje već dva stoljeća muče žalosno čovječanstvo. Ta je obmana ljubav prema radu, žarka strast prema radu koja dovodi do iscrpljenja životne snage pojedinca i njegova potomstva. Umjesto da se suprotstave tom mentalnom zastranjenju, svećenici, ekonomisti i moralisti pridali su radu auru svetosti. Slijepi i ograničeni ljudi željeli su biti mudriji od svog Boga; slabi i prezira vrijedni ljudi, oni su računali da će povratiti povjerenje u ono što je njihov Bog prokleo. Ja, koji ne hinim da sam kršćanin, ekonomist ili moralist, ja osporavam njihovu prosudbu u ime prosudbe njihova Boga; od propovijedanja njihove religijske etike, etike ekonomije ili etike slobodne misli do zastrašujućih posljedica rada u kapitalističkom društvu.

U kapitalističkom društvu rad je uzrok svega intelektualnog propadanja, svih organskih deformacija. Usporedite čistokrvno grlo u Rothschildovim stajama, što ga opslužuje svita dvonožaca, s teškom beštijom normanskih farmi koja ore njivu, razvozi gnojivo, vuče žetvu. Pogledajte plemenitog divljaka kojeg misionari trgovine i trgovci religijom još nisu iskvarili kršćanstvom, sifilisom i dogmom o radu, pa onda pogledajte naše jadne robove strojeva.[1]

Kako bismo u našoj civiliziranoj Europi našli tragove prirođene ljepote čovjeka, morali bismo ih potražiti među narodima kod kojih ekonomske predrasude još nisu iskorijenile mržnju prema radu. Španjolska, koja nažalost degenerira, još uvijek se može pohvaliti da ima manje tvornica no što mi imamo zatvora i vojarni; no umjetnik uživa diveći se snažnom Andaluzijcu; smeđem poput njegova rodnog kestena, uspravnom i elastičnom poput čelične šipke; a srce poskakuje slušajući prosjaka ogrnutog njegovim divnim otrcanim capa dok na ravnoj nozi raspravlja s vojvodom od Ossune. Za Španjolca, u kojem još primitivna životinja nije atrofirala, rad je najgora vrsta ropstva.[2] U doba svoje moći Grci su prema radu gajili samo prezir: samo je njihovim robovima bilo dopušteno raditi: slobodan čovjek bavio se samo vježbama za tijelo i um. A upravo su u to doba muškarci poput Aristotela, Fidije, Aristofana disali i kretali se među ljudima; bilo je to doba kada je šačica heroja na Maratonskom polju slomila azijske horde koje je uskoro pokorio Aleksandar. Drevni filozofi poučavali su prezir prema radu, toj degradaciji slobodnog čovjeka, pjesnici su pjevali o neradu, tom daru Bogova:

O Melibae Deus nobis haec otia fecit.

U Propovijedi na gori Isus je propovijedao nerad: „Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih.“ Jahve, bradati i ljuti bog, dao je svojim vjernicima vrhunski primjer idealne lijenosti; nakon šest dana rada on se odmara cijelu vječnost.

S druge strane, koje su to rase kojima je rad organska potreba? Auvergnianci (Auvergne, centralna regija Francuske); Škoti, Auvergnianci Britanskih otoka; Gali, Auvergnianci Španjolske; Pomeranci, ti Auvergnianci Njemačke; Kinezi, ti Auvergnianci Azije. Koje su to klase u našem društvu koje rad vole zbog njega samog? Seljaci zemljoposjednici, mali dućandžije; prvi dvostruko zgrbljeni nad svojim poljima, drugi šćućureni u svojim dućanima, ukopani kao krtice u svojim podzemnim prolazima i nikada uspravljeni kako bi dokono pogledali prirodu.

A u međuvremenu proletarijat, velika klasa koja obuhvaća sve proizvođače civiliziranih nacija, klasa koja će oslobađajući sebe osloboditi čovječanstvo ropske tlake i od ljudske životinje napraviti slobodno biće – proletarijat, izdajući svoje instinkte, prezirući svoju povijesnu misiju, dao se zavesti dogmom o radu. Surova i strašna je njegova kazna. Sve njegove osobne i društvene nevolje rođene su iz njegove strasti za radom.

BILJEŠKE

[1] Europski istraživači zastaju u čudu pred fizičkom ljepotom i ponosnim držanjem ljudi primitivnih rasa, neumrljanih onim što Paeppig naziva „otrovnim dahom civilizacije“. Govoreći o domorocima otoka Oceanije Lord George Campbell piše: „Ne postoje ljudi na svijetu koji ostavljaju tako ugodan dojam na prvi pogled. Njihova glatka koža lagane bakrene nijanse, njihova kosa, zlatna i kovrčava, njihova prekrasna i vesela lica, jednom riječju cijela njihova osoba formirala je novi veličanstveni primjerak vrste ‘genus homo’; njihov fizički izgled ostavlja dojam rase superiorne našoj. Civilizirani ljudi drevnog Rima, svjedoci Cezara i Tacita, isto su divljenje gajili prema Germanima komunističkih plemena koji su napali Rimsko Carstvo. Prema Tacitu, Salvien, svećenik iz petog stoljeća koji je dobio naslov učitelja biskupa, barbare je postavljao za primjer civiliziranim kršćanima: „Mi smo neskromni pred barbarima koji su kreposniji od nas. Štoviše, barbare vrijeđa naš nedostatak skromnosti; Goti ne dopuštaju da razuzdanost vlada unutar njihova naroda; sami među njima, Rimljani imaju pravo da budu nečisti zahvaljujući žalosnoj privilegiji svoje nacionalnosti i imena. (Pederastija je tada bila vrhunac mode podjednako među poganima kao i kršćanima.) Potlačeni su bježali k barbarima u potrazi za milošću i zaklonom.“ (De Gubernatione Dei) Stara civilizacija i nadiruće kršćanstvo iskvarili su barbare drevnog svijeta kao što staro kršćanstvo i moderna kapitalistička civilizacija kvare divljake Novog svijeta. M. F. Le Play, kojem se promatrački dar mora priznati, čak i ako ne prihvaćamo njegove sociološke zaključke obojene filantropijom i kršćanskim farizejstvom, u svojoj knjizi Les Ouvriers Europeans (1885) kaže: „Sklonost Baškira lijenosti (Baškiri su polunomadski pastiri na padinama Urala s azijske strane), dokolica nomadskog života, običaj meditacije koji ona pobuđuje kod najnadarenijih pojedinaca – sve im to često daje odličnost ponašanja, finoću inteligencije i prosuđivanja koja se rijetko može naći na istoj društvenoj razini u mnogo razvijenijoj civilizaciji … Najodbojnija stvar im je zemljoradnja, radije će raditi bilo što drugo nego prihvatiti zanimanje zemljoradnika.“ Poljoprivreda je ustvari prvi primjer robovskog rada u povijesti čovjeka. Prema biblijskoj predaji prvi zločinac, Kain, bio je zemljoradnik.

[2] Španjolska poslovica kaže: Descanzar es salud. (Odmor je zdrav.)