Pravo na lijenost | Paul Lafargue

Poglavlje II.
BLAGOSLOVI RADA

U Londonu 1770. godine pojavio se anonimni pamflet pod naslovom Esej o trgovini i poslovanju. U svoje vrijeme uzvitlao je veliku prašinu. Njegov autor, veliki filantrop, bio je ogorčen smatrajući da si je „tvornička populacija Engleske utuvila u glavu fiksnu ideju da samim time što su Englezi svi pojedinci koji je sačinjavaju imaju po rođenju privilegiju da su slobodniji i neovisniji od radnika bilo koje druge zemlje u Europi. Ta je ideja možda korisna za vojnike jer potiče njihovu hrabrost, no što su tvornički radnici manje njome prožeti – to bolje za njih i za državu. Radnici nikada ne smiju sebe smatrati neovisnima o svojim nadređenima. Izuzetno je opasno ohrabrivati takve zaluđenosti u trgovačkoj državi poput naše, gdje možda sedam osmina populacije posjeduje malo ili nimalo imovine. Ozdravljenje neće biti potpuno sve dok naši industrijski radnici ne budu zadovoljni da rade šest dana za isti iznos koji danas zarađuju za četiri.“ Na taj način je, skoro jedno stoljeće prije Guizota, u Londonu rad otvoreno proglašavan zaprekom za plemenite sklonosti čovjeka. „Što više moji ljudi rade to će manje poroka imati“, pisao je Napoleon 5. svibnja 1807. godine iz Osteroda. „Ja sam vlast … i moram biti voljan narediti da se nedjeljom nakon završetka mise otvore dućani i radnici vrate na svoj posao.“ Kako bi se iskorijenila lijenost i osjećaji ponosa i neovisnosti koji iz nje proizlaze, autor Eseja o trgovini i poslovanju predložio je zatvaranje siromašnih u idealne „radne kuće“ koje moraju postati „kuće strave gdje moraju raditi četrnaest sati dnevno na takav način da, kada se oduzme vrijeme za jelo, treba ostati dvanaest sati rada, punih i cjelovitih.“

Dvanaest sati rada dnevno, to je ideal za filantrope i moraliste osamnaestog stoljeća. Kako smo mi premašili ovaj nec plus ultra! Moderne tvornice postale su idealne popravne ustanove u kojima su utamničene radne mase, u kojima su one osuđene na prisilan rad od dvanaest do četrnaest sati, ne samo muškarci, već i žene i djeca.[1] Teško je i pomisliti da su sinovi heroja Jakobinske diktature dopustili sebi da budu degradirani religijom rada do te mjere da od 1848. godine kao revolucionarnu pobjedu prihvaćaju zakon kojim se tvornički rad ograničava na dvanaest sati. Pravo na rad proglašavaju revolucionarnim principom. Neka se srami francuski proletarijat! Samo bi robovi bili sposobni za takvu niskost. Jednom Grku iz herojskih vremena trebalo bi dvadeset godina kapitalističke civilizacije prije no što bi mogao osmisliti takvu podlost.

A to što su bijeda obaveznog rada i mučenja gladovanjem udarile na proletarijat u većem broju od skakavaca u Bibliji, to je zato jer ih je proletarijat sam zazvao. Taj rad koji su u lipnju 1848. radnici zahtijevali s oružjem u rukama, njega su nametnuli i svojim obiteljima; barunima industrije isporučili su svoje žene i djecu. Vlastitim su rukama razorili domaća ognjišta. Vlastitim su rukama učinili da presuši mlijeko njihovih supruga. Nesretne su žene, noseći i dojeći svoje bebe, bile prisiljene odlaziti u rudnike i tvornice da bi pogrbile svoja leđa i iscrpile svoje živce. Vlastitim su rukama slomili život i krepkost svoje djece. Neka se srami proletarijat. Gdje su one domaćice iz susjedstva o kojima govore naše bajke i stare priče, odvažne i otvorene, Bakhove ljubavnice? Gdje su one jedre djevojke, uvijek u pokretu, što uvijek kuhaju, uvijek pjevaju, uvijek šire život, stvaraju životnu radost, bezbolno rađaju zdravu i krepku djecu? … Danas imamo tvorničke djevojke i žene, blijede klonule cvjetove, isisane krvi, poremećene probave, mlitavih udova … One nikada nisu upoznale zadovoljstva zdrave strasti, niti će moći o njima veselo pričati! A djeca? Dvanaest sati rada za djecu! O, bijedo! Ali ni svi Jules Simoni Akademije za moralnu i političku znanost, ni svi Nijemci jezuiti nisu mogli izmisliti podlost koja će još više ponižavati inteligenciju djece, još više iskvariti njihove instinkte, još više uništiti njihov organizam, no što je to rad u kužnoj atmosferi kapitalističke tvornice.

Naša epoha nazvana je stoljećem rada. To je, ustvari, stoljeće boli, bijede i iskvarenosti.

A sve to su vrijeme filozofi, buržoaski ekonomisti – od bolno zbunjenog Augusta Comtea do smiješno jasnog Leroya Beaulieua; buržoaski pisci – od šarlatanski romantičnog Victora Hugoa do neukusno grotesknog Paula de Kocka – svi su intonirali odvratne pjesme u čast boga Napretka, najstarijeg sina Rada. Poslušajte ih i pomislit ćete da će radost uskoro zavladati svijetom, da se njezin dolazak već osjeća. Oni su preturali po prašini prošlih stoljeća ne bi li vratili feudalne nevolje koje bi poslužile kao mračan kontrast užicima sadašnjice. Jesu li nas izmorili, ti zadovoljni ljudi, jučerašnji plaćenici za plemićkim stolom, današnji debelo plaćeni sluge kapitalističke klase? Jesu li ocijenili da smo umorni od seljaka kakvog je opisao La Bruyere? Pa, evo sjajne slike proleterskih užitaka u godini kapitalističkog napretka 1840. godine, kako ju je zapisao njihov vlastiti čovjek dr. Villermé, član Instituta, isti onaj koji je 1848. bio član tog znanstvenog društva (Thiers, Cousin, Passy, Blanqui, akademici, bili su u njemu) koje je među masama širilo besmislicu buržoaske ekonomije i etike.

Proizvodna pokrajina Alsace je ta o kojoj govori dr. Villermé – Alsace Kestnera i Dollfusa, tih cvjetova industrijske filantropije i republikanstva. No prije no što doktor pred nama prostre sliku tih proleterskih jada, poslušajmo jednog alzaškog tvorničara, gospodina Th. Miega iz kuće Dollfus, Mieg & Co., kako oslikava uvjete u kojima živi zanatlija starih vremena: „U Mulhausu prije pedeset godina (1813. godine, kada se moderna strojna industrija tek počela pojavljivati) radnici su svi bili djeca ovoga tla, stanovnici gradića i okolnih sela i skoro svi su posjedovali kuću, a često i malo polje.“[2] Bilo je to zlatno doba radništva. No u to vrijeme alzaška industrija nije svijet zasipala svojim pamukom niti stvarala milijunaše od Dollfusa i Koechlina. Ali dvadeset i pet godina kasnije, kada je Villermé posjetio Alsace, moderni Minotaur, kapitalistička radionica, osvojio je zemlju; u svom neutaživom apetitu za ljudskim radom odvukla je radnike s njihova ognjišta da bi ih što bolje iscijedila i iz njih izvukla rad koji sadržavaju u sebi. Na znak parne zviždaljke radnici su se okupljali u tisućama.

Veliki broj njih – kaže Villermé – pet tisuća od njih sedamnaest tisuća, bilo je prisiljeno uz visoke stanarine potražiti smještaj u okolnim selima. Neki su od njih živjeli tri ili četiri milje daleko od tvornice u kojoj su radili.

U Mulhausu, u Dornachu rad je počinjao u pet sati ujutro i završavao u osam sati uvečer, ljeti i zimi. Bio je to strašan prizor gledati ih kako pristižu svako jutro u grad i odlaze svaku večer. Među njima je bilo mnoštvo žena, blijedih, koje su često bosonoge hodale po blatu i koje su, u nedostatku kišobrana, kada bi padali snijeg ili kiša, svojim pregačama i suknjama prekrivale glave. Još je veći bio broj male djece, jednako prljave, jednako blijede, prekrivene prnjama, masne od strojnog ulja koje je kapalo po njima dok su radili. Oni su bili bolje zaštićeni od kiše jer je sa njihove odjeće voda klizila; no za razliku od upravo spomenutih žena, oni nisu svoje dnevne obroke nosili u košari, nego u rukama ili sakrivene ispod odjeće, kako su najbolje znali, zalogaj kruha koji im je morao poslužiti kao hrana dok se ne vrate kući.

Tako su naporu nepodnošljivo dugog radnog dana – najmanje petnaest sati – tim nesretnicima još pridodana zamorna i bolna svakodnevna putovanja na posao i s posla. Zbog toga kući stižu svladani potrebom za spavanjem, a sljedeći dan ustaju prije no što su se u potpunosti odmorili, kako bi stigli do tvornice prije otvaranja.

Pogledajte sada rupe u koje su natrpani oni koji stanuju u gradu: „U Dornachu, u Mulhausu i okolnim kućama vidio sam neke od tih bijednih konačišta gdje dvije obitelji spavaju svaka u svojem kutu na slami prostrtoj po podu između dvije daske … Bijeda među radnicima pamučne industrije u sektoru gornje Rajne toliko je ekstremna da ima taj žalosni ishod da, dok u obiteljima tvorničara, trgovaca, vlasnika dućana ili tvorničkih nadzornika polovica djece doživi dvadeset i jednu godinu, u obiteljima tkalaca i prelja pamuka ista polovica prestaje postojati prije no navrši dvije godine.“

Govoreći o radu u predionicama, Villermé dodaje: „To nije posao, zadatak, to je mučenje – mučenje kojem se podvrgavaju djeca u dobi od šest do osam godina. To dugotrajno mučenje, dan za danom, ono je što uništava radnike u predionicama pamuka“. A što se tiče radnog vremena, Villermé primjećuje da kažnjenici u zatvorima rade tek deset sati, robovi na Karibima rade tek devet sati, dok su u Francuskoj, poslije Revolucije 1789. godine koja je objavila pompozna Prava čovjeka, postojale „tvornice gdje je radni dan trajao šesnaest sati, od kojih je samo sat i pol radniku bilo dopušteno iskoristiti za jelo“.[3]

Kakav jadan neuspjeh revolucionarnih principa buržoazije! Kakvi žalosni darovi njihova boga Napretka! Filantropi kao dobrotvori čovječanstva pozdravljaju one koji, ne učinivši ništa da postanu bogati, daju posao siromašnima. Bilo bi puno bolje širiti zaraze i trovati izvore nego podići kapitalističku tvornicu usred ruralnog kraja. Uvedite tvornički rad i zbogom radosti, zdravlju i slobodi; zbogom svemu onome što život čini prekrasnim i vrijednim življenja.[4]

A ekonomisti i dalje radnicima ponavljaju: „Radite da biste povećali društveno bogatstvo“. Međutim, ekonomist Destutt de Tracy odgovara: „Upravo u siromašnim narodima ljudi žive ugodno, u bogatim narodima oni su redovito siromašni“; a njegov učenik Cherbuliez nastavlja: „Surađujući u akumulaciji proizvodnog kapitala, radnici sami doprinose onome što će ih prije ili kasnije lišiti dijela njihovih nadnica“. No zaglušeni i zaglupljeni vlastitim zavijanjem ekonomisti odgovaraju: „Radite, samo radite, da biste stvorili svoj napredak“, a u ime kršćanske krotkosti svećenik anglikanske crkve gospodin Townshend zbori: Radite, radite, noć i dan. Radeći povećavate svoje siromaštvo, a vaša bijeda oslobađa nas toga da vam rad namećemo silom zakona. Zakonsko nametanje rada „uzrokuje previše muke, zahtijeva previše nasilja i podiže previše buke“. Glad, nasuprot tome, nije samo pritisak koji je miran, tih i stalan, već budući da je najprirodniji motiv za rad i industriju, ona također potiče najsnažnija nastojanja. „Radite, radite proleteri da biste povećali društveno bogatstvo i svoje osobno siromaštvo; radite, radite kako biste postajući siromašnijima imali više razloga da radite i postanete bijedni.“ Takav je neumoljivi zakon kapitalističke proizvodnje.

Jer slušajući varljive riječi ekonomista proleteri su se dušom i tijelom predali poroku rada; oni su čitavo društvo stropoštali u te industrijske krize prekomjerne proizvodnje koje potresaju društveni organizam. Zatim, zbog toga što postoji obilje roba i nedostatak kupaca, trgovine su zatvorene i glad šiba radne ljude svojim bičem od tisuću šiba. Proleteri, zlostavljani dogmom rada, ne shvaćajući da je prekomjerni rad kojim su sebe naprtili za vrijeme lažnog napretka uzrok njihove sadašnje bijede, ne trče u žitnice vičući: „Mi smo gladni, mi želimo jesti. Istina je da nemamo ni prebijene pare, no prosjaci kakvi jesmo, ipak smo mi ti koji su poželi žito i obrali grožđe.“ Oni nisu opkolili Bonnetovo skladište ili Jujurieux, izumitelja industrijskih samostana, i vikali: „Gospodine Bonnet, evo vaših zaposlenih žena, prelja i tkalja svile; one žalosno dršću ispod svojih okrpanih pamučnih haljina, a ipak su one te koje su isprele i satkale halje mondenih žena u cijelom kršćanskom carstvu. Jadna stvorenja koja rade po trinaest sati dnevno nemaju vremena razmišljati o svojoj toaleti. Sada su ostale bez posla i imaju vremena šuškati u svilama koje su napravile. Sve otkad su izgubile svoje mliječne zube bile su posvećene vašoj sreći i živjele su u suzdržavanju. Sada su besposlene i žele uživati bar malo u plodovima svoga rada. Hajde, gospodine Bonnet, dajte im svoju svilu, gospodin Harmel će dodati svoj muslin, gospodin Pouyer-Quertier svoje platno, gospodin Pinet svoje čizme za njihova draga mala stopala, hladna i mokra. Obučene od glave do pete i vesele, bit će ih krasno gledati. Hajde, nema izgovora, vi ste prijatelj čovječanstva, zar ne, i uz to još i kršćanin? Stavite na raspolaganje svojim zaposlenim djevojkama bogatstvo koje su za vas sagradile svojim mesom; želite pomoći svom poslu, pustite svoju robu u cirkulaciju – ovdje su potrošači nadomak ruke. Dajte im neograničen kredit. Vi ste jednostavno prisiljeni davati robu na kredit trgovcima koje ne poznajete još od Adama i Eve, koji vam ništa nisu dali, čak ni čašu vode. Vaše zaposlene žene platit će dug kako najbolje mogu. Ako po isteku dospijeća njihova zaduženja budu neplaćena ili ako ih ne budu imale čime pokriti, možete tražiti da vam plate molitvama. One će vas poslati u raj bolje nego vaši u crno zavijeni svećenici natopljeni mirisom duhana.“

Umjesto da prednosti kriznih razdoblja iskoriste za opću raspodjelu svojih proizvoda i univerzalni praznik, radnici, umirući od gladi, idu i glavama lupaju na vrata tvornica. Blijedih lica, iznurenih tijela, nevješta govora, oni nasrću na tvorničare: „Dobri gospodine Chagot, slatki gospodine Schneide, dajte nam posla, nije glad, već žar za radom to što nas muči.“ I ti nesretnici, koji jedva da imaju snage uspravno stajati, prodaju dvanaest i četrnaest sati rada dvostruko jeftinije nego kao kada su imali kruha na stolu. A industrijski filantropi profitiraju od njihovih štrajkova proizvodeći po nižoj cijeni.

Ako industrijske krize slijede razdoblja prekomjerne proizvodnje tako neizbježno kao što noć slijedi dan, donoseći sa sobom otpuštanja i beskrajno siromaštvo, one također vode neizbježnom bankrotu. Sve dok tvorničar ima kredit, on pušta uzde ludovanju rada. On posuđuje bez kraja kako bi osigurao sirovine za svoje radnike i nastavlja proizvoditi bez obaziranja na to što tržište postaje zasićeno – i da, ako se njegova roba ne proda, njegove mjenice će ipak doći na naplatu. Na rubu pameti on preklinje bankara; baca mu se pred noge nudeći svoju krv, svoju čast. „Malo zlata bi mom poslu dobro došlo“, odgovara Rothschild. „Vi imate 20.000 pari hlača u svom skladištu; one vrijede 2 centa. Ja ću ih uzeti za 4 centa.“ Bankar stječe vlasništvo nad robom i prodaje je za 6 ili 8 centi i u svoj džep stavlja određene živahne dolare koji nikome ništa ne duguju; ali tvorničar je uzeo zalet za bolji skok. Na koncu dolazi krah i skladišta bljuju robu. Tada se toliko robe baca kroz prozor da se ne da zamisliti kako je sve to ušlo kroz vrata. Vrijednost uništene robe dostiže stotine milijuna. U prošlom stoljeću roba je spaljivana ili bacana u vodu.[5]

No, prije donošenja te odluke tvorničari putuju diljem svijeta u potrazi za tržištima za robu koja se nagomilava. Prisiljavaju svoju vladu da anektira Kongo, da osvoji Tonkin, da topovskim hicima sruši Kineski zid kako bi plasirali svoje pamučne proizvode. Prošlih stoljeća bio je to dvoboj na život i smrt između Francuske i Engleske oko toga tko će imati isključivu povlasticu prodaje u Americi i na Karibima. Tisuće mladih i bodrih muškaraca zacrvenilo je mora svojom krvlju za vrijeme kolonijalnih ratova u šesnaestom, sedamnaestom i osamnaestom stoljeću.

Kao i višak robe, tako postoji i višak kapitala. Financijeri više ne znaju gdje da ga plasiraju. Onda odlaze sretnim narodima koji na suncu motaju cigarete te im grade željeznice, podižu tvornice i uvoze kletvu rada. I jednog lijepog jutra taj izvoz francuskog kapitala završi diplomatskim komplikacijama. U Egiptu, na primjer, Francuska, Engleska i Njemačka zamalo su se počupale za kosu oko odluke koji će od lihvara biti plaćen prvi. Ili pak to završava ratovima poput onog u Meksiku, gdje su francuski vojnici poslani da igraju ulogu policajaca koji će naplatiti loše dugove.[6]

Te osobne i društvene nevolje, koliko god možda velike i bezbrojne bile, koliko god vječne se činile, nestat će poput hijena i šakala kad se približi lav, kada proletarijat kaže „Hoću“. No, da bi spoznao svoju snagu, proletarijat mora pod nogama zgaziti predrasude kršćanske etike, ekonomske etike i etike slobodne misli. Mora se vratiti svojim prirodnim instinktima, mora objaviti Pravo na lijenost, tisuću puta plemenitije i svetije od anemičnih Prava čovjeka koja su skovali metafizički odvjetnici buržoaske revolucije. Mora se naviknuti na rad od tek tri sata dnevno, čuvajući ostatak dana i noć za dokolicu i svetkovanje.

Dovde je moja zadaća bila laka; trebao sam samo opisati stara zla, dobro poznata, nažalost, svima nama; ali uvjeriti proletarijat da je etika kojom je cijepljen pokvarena, da je razuzdani rad, kojem se predao zadnjih stotinu godina, najgroznija pokora koja je ikada zadesila čovječanstvo, da će rad postati tek začin užicima besposlice, blagotvorna vježba za ljudski organizam, strast korisna za društveni organizam jedino kada se mudro regulira i ograniči na maksimalno tri sata dnevno; to je naporna zadaća koja prelazi moje snage. Toga bi se mogli prihvatiti jedino komunistički fiziolozi, higijeničari i ekonomisti. Na sljedećim stranicama pokušat ću samo pokazati da je, s obzirom na moderna sredstva proizvodnje i njihovu neograničenu reproduktivnu moć, potrebno ograničiti nastranu strast radnika prema radu te ih obvezati da konzumiraju dobra koja proizvode.

BILJEŠKE

[1] Na prvom Kongresu milosrđa održanom u Bruxellesu 1817. godine, jedan od najbogatijih proizvođača iz Marquetta-lez-Lillea, gospodin Scrive, popraćen je pljeskom članova kongresa kad je s plemenitim zadovoljstvom izvijestio o izvršenoj dužnosti: „Mi smo uveli određene metode za razonodu djece. Naučili smo ih da pjevaju za vrijeme rada, kao i da prebrojavaju.“ To im odvraća pažnju i pomaže im da hrabro podnesu „tih dvanaest sati rada koji su nužni da bi bila priskrbljena sredstva za njihov život.“ Dvanaest sati teškog rada, itekako teškog rada, nametnuti djeci mlađoj od dvanaest godina! Materijalisti će uvijek žaliti što ne postoji pakao u koje bi se moglo zatvoriti ove kršćanske filantropske ubojice djetinjstva.

[2] Govor održan pred Međunarodnim društvom praktičnih studija i socijalne ekonomije u Parizu, svibnja 1863. i objavljen u francuskom izdanju časopisa Economist iz istog doba.

[3] L. R. Villermé. Tableau de L’état physique et moral des ouvriers dans les fabriques de coton, de laine et de soie (1840). Nije do toga što su Dollfus, Koechlin i drugi alzaški tvorničari bili republikanci, patrioti i protestantski filantropi da su svoje radnike tretirali na taj način, jer Blanqui, akademik, Reybaud, prototip Jeromea Paturota, i Jules Simon zamijetili su iste pogodnosti i za radničku klasu samih katoličkih i monarhističkih tvorničara u Lilleu i Lyonu. To su kapitalističke odlike koje divno pristaju uz sva politička i vjerska uvjerenja.

[4] Indijanci ratničkih plemena u Brazilu ubijaju svoje invalide i starce; oni prema njima pokazuju ljubav time što okončavaju život koji više nije ispunjen bitkama, gozbama i plesom. Svi primitivni ljudi odaju te znake ljubavi svojim rođacima; Massagetae s Kaspijskog mora (Herodot) kao i Vendi iz Njemačke i Kelti iz Galije. U švedskim crkvama još uvijek ima očuvanih toljaga, zvanih obiteljske toljage, koje su služile za oslobađanje roditelja od nevolja starosti. Kako su degenerirali moderni proleteri koji strpljivo prihvaćaju užasne jade tvorničkog rada!

[5] Na industrijskom kongresu održanom u Berlinu 21. siječnja 1879. gubici industrije željeza u Njemačkoj za vrijeme zadnje krize procijenjeni su na 109.056.000 dolara.

[6] Časopis Justice gospodina Clemenceaua od 6. travnja 1880. u svom financijskom odjeljku tvrdi: „Čuli smo mišljenje da bi čak i bez pritiska, milijarde potrošene na rat 1870. bile jednako izgubljene za Francusku, to jest u obliku zajmova koji se periodički daju radi uravnoteženja proračuna stranih zemalja; to je i naše mišljenje. Gubitak engleskog kapitala na zajmove južnoameričkim republikama procjenjuje se na milijardu dolara. Francuski radnici ne samo da su proizveli milijardu dolara koji su plaćeni Bismarcku, već su nastavili plaćati kamate na ratnu odštetu Ollivieru, Girardinu, Bazaineu i drugim profiterima koji su doveli do rata i poraza. Unatoč tome, oni se još uvijek mogu tješiti time da te milijarde neće dovesti do rata iz odmazde.