Pravo na lijenost | Paul Lafargue

Poglavlje III.
POSLJEDICE PREKOMJERNE PROIZVODNJE

 

Antiparos, grčki pjesnik iz doba Cicerona, pjevao je tako o izumu mlina na vodu (za mljevenje žita) koji je trebao osloboditi ženske robove i vratiti Zlatno doba: „Poštedite ruku koja okreće mlin, o, mlinari, i spavajte mirno. Neka vas uzalud pijetao zove u svitanje dana. Demeter je nimfama nametnuo ropski rad, gledao kako veselo skaču preko kotača i gledao drvenu osovinu, uzdrmanu, kako se okreće zajedno sa svojim prečkama i tjera mlinski kamen u krug. Hajde da živimo život naših očeva i da se u dokolici veselimo darovima kojima nas je podarila božica.“

Ali, jao! Dokolica koju je poganski pjesnik najavljivao nije došla. Slijepa, perverzna i pogubna strast za radom preobražava oslobađajući stroj u instrument za porobljavanje slobodnih ljudi. Njegova produktivnost ih osiromašuje.

Dobra radnica svojim iglama napravi samo pet petlji u minuti, dok određeni cirkularni strojevi za pletenje u isto vrijeme naprave 30.000. Tako je svaka minuta stroja ekvivalentna stotinama sati rada radnica ili, s druge strane, svaka minuta strojnog rada daje radnicama deset dana odmora. Ono što vrijedi za industriju pletenja manje više je istina za sve industrije koje koriste moderne strojeve. Ali što vidimo? U omjeru u kojem se stroj usavršio i posao čovjeka obavlja sve većom brzinom i točnošću, radnik, umjesto da produžava svoje prijašnje vrijeme odmora, udvostručuje svoj žar kao da se želi natjecati sa strojem. O, apsurdnog li i pogubnog natjecanja!

Kako bi natjecanje čovjeka i stroja moglo slobodno teći, proleteri su ukinuli mudre zakone koji su ograničavali rad zanatlija drevnih cehova; oni su potisnuli praznike.[1] Budući da su tadašnji proizvođači radili samo pet dana od sedam, trebamo li vjerovati u priče koje pričaju lažljivi ekonomisti: da su oni živjeli samo od zraka i svježe vode? Nije tako, oni su imali dokolicu u kojoj su uživali u zemaljskim radostima, da ljubuju i da se šale, da se radosno goste u čast veselog boga nerada. Mračna Engleska, uronjena u protestantizam, tada se nazivala „Vesela Engleska“. Rableais, Quevedo, Cervantes i nepoznati autori romana, tjeraju nam vodu na usta svojim slikama tih monumentalnih gozbi[2] u kojima su uživali ljudi tog vremena između dvije bitke i dva pustošenja, u kojima se sve „mjerilo na bačve“. Jordaens i Flamanska škola ispričali su priču o tim gozbama u svojim prekrasnim slikama. Gdje, o gdje su uzvišeni gargantuovski želuci tih vremena; gdje su uzvišeni mozgovi s cjelokupnom ljudskom misli u sebi? Mi smo uistinu izrasli slabunjavi i degenerirani. Balzamirana govedina, krumpiri, umjetno vino i pruska rakija, razborito kombinirani s obaveznim radom, oslabili su nam tijela i suzili nam umove. A vremena u kojima čovjek stišće svoj želudac dok stroj povećava svoj učinak upravo su ona vremena kada ekonomisti propovijedaju maltuzijansku teoriju, religiju odricanja i dogmu rada. Stvarno bi bilo bolje iščupati takve jezike i baciti ih psima.

Zato što si je radnička klasa, svojom jednostavnom dobrom vjerom, dopustila da bude tako indoktrinirana, zato što se svojom prirodnom plahošću slijepo bacila u rad i odricanje, kapitalistička klasa našla se osuđena na lijenost i prisilno uživanje, na neproduktivnost i pretjeranu potrošnju. No, ako prekomjerni rad radnika ostavlja modrice na njegovu tijelu i mrcvari njegove živce, jednako je tako plodno tlo i za jade kapitalista.

Odricanje na koje je sebe osudila proizvodna klasa obavezuje kapitaliste da se predaju pretjeranoj potrošnji proizvoda koje radnici razuzdano proizvode. Na početku kapitalističke proizvodnje, prije jednog ili dva stoljeća, kapitalist je bio staložen čovjek razumnih i mirnih navika. Zadovoljavao se jednom ženom, ili tako otprilike. Pio je samo kada je bio žedan i jeo samo kada je bio gladan. Dvorskim gospodarima i gospođama prepuštao je plemenite vrline razvrata. Danas svaki sin novopečenih bogataša smatra da je dužan uzgajati bolest za koju je specijalni lijek živa, kako bi opravdao težak rad nametnut rudarima u rudnicima žive; svaki se kapitalist prežderava kopunima punjenim tartufima uz najbiranije vrste vina kako bi ohrabrio uzgajatelje punokrvne peradi i vinare iz Bordeauxa. Baveći se time, organizam ubrzano biva uzdrman, kosa ispada, zubno se meso povlači, tijelo postaje deformirano, trbuh nenormalno raste, disanje postaje teško, kretnje naporne, zglobovi se koče, prsti petljaju. Drugi, premlitavi u tijelu a da bi izdržali zamor razvrata, no obdareni izraslinom filantropske diskriminacije, isušuju svoje mozgove političkom ekonomijom ili pravosudnom filozofijom elaborirajući debele uspavljujuće knjige kako bi iskoristili sate dokolice slovoslagara i tiskara. Mondene žene žive mučenički život isprobavajući i pokazujući bajkovite toalete za koje su se švelje nasmrt naradile. Od jutra do mraka preoblače jednu haljinu za drugom. Svoje prazne glave satima prepuštaju umjetnicima u oblikovanju kose koji se po svaku cijenu trude utoliti njihovu strast za lažnim šinjonima. Povezane svojim korzetima, stegnute u svojim čizmicama, dekoltirane tako da bi jedan rudar porumenio, one se vrte naokolo po cijele noći na svojim dobrotvornim balovima kako bi sakupile nekoliko centi za siromašne – blagoslovljene duše!

Kako bi ispunio svoju dvostruku društvenu funkciju, onoga koji ne proizvodi i onoga koji prekomjerno konzumira, kapitalist nije samo bio obavezan oskvrnuti svoj skromni ukus, izgubiti svoje navike marljivosti od prije dva stoljeća i predati se bezgraničnom luksuzu, žestoko začinjenim neprobavljivim jelima i sifilisnom razvratu, već je morao iz produktivne radne snage izdvojiti ogromne mase ljudi novačeći ih kao svoje pomoćnike.

Evo nekoliko brojki koje dokazuju kako je kolosalno bilo to rasipanje proizvodnih snaga. Prema popisu iz 1861. godine stanovništvo Engleske i Walesa brojilo je 20.066.244 osobe, 9.776.259 muškaraca i 10.289.965 žena. Ako oduzmemo one prestare ili premlade za rad, neproduktivne žene, dječake i djevojčice, pa „ideološka zanimanja“, kao što su upravitelji, policajci, svećenstvo, sudstvo, vojnici, prostitutke, umjetnici, znanstvenici itd., zatim ljude isključivo zauzete konzumiranjem tuđeg rada u obliku dohotka od zakupa zemlje, kamata, dividendi itd., tada ostaje ukupno osam milijuna osoba oba spola, neovisno o dobi, uključujući kapitaliste koji funkcioniraju u proizvodnji, trgovini, financijama itd. Od tih osam milijuna brojke su sljedeće:

zemljoradnici, uključujući pastire, sluge i kćeri seljaka koje žive kod kuće: 1.098.261
tekstilni radnici u industriji pamuka, vune, konoplje, lana, svile, pletenja: 642.607
rudari: 565.835
metalski radnici (visoke peći, valjaonice, itd.): 396.998
sluge u domaćinstvima: 1.208.648

„Ako zbrojimo zajedno tekstilne radnike i rudare, dobivamo brojku od 1.208.442; ako prvima dodamo metalske radnike, imamo ukupno 1.039.605 osoba; to znači da je u svakom slučaju broj manji od modernih kućanskih robova. Pogledajte veličanstveni rezultat kapitalističke eksploatacije strojeva.“[3] Ovoj klasi sluga u domaćinstvima, čija veličina ukazuje na stupanj dostignute kapitalističke civilizacije, mora se još dodati ogromna klasa nesretnika posvećena isključivo zadovoljavanju taštih i skupih sklonosti klase bogatih: rezači dijamanata, čipkarice, vezilje, knjigoveže luksuznih knjiga, švelje zaposlene na izrađivanju skupe odjeće, dekorateri vila itd.[4]

Jednom kada se ukorijenila u apsolutnoj lijenosti, demoralizirana prisilnim uživanjem, kapitalistička klasa prilagodila se novom načinu života unatoč traumi koju on donosi. Uskoro je na svaku promjenu počela gledati s užasavanjem. Prizor mizernih uvjeta života rezignirano prihvaćenih od strane radničke klase i prizor organske degradacije uzrokovane izopačenom strašću za radom, povećali su njenu averziju prema svakom obaveznom radu i svakom ograničavanju vlastitih zadovoljstava. Ne uzimajući u obzir demoralizaciju koju je kapitalistička klasa sebi nametnula kao društvenu obavezu, proleteri su upravo u tom času preuzeli na sebe da kapitalistima nametnu rad. Prostodušni kakvi već jesu, oni su ozbiljno shvatili teorije o radu koje su veličali ekonomisti i moralisti i dali su sve od sebe da praksu tih teorija nametnu kapitalistima. Proletarijat je uzdigao transparent „Onaj koji ne radi, neće ni jesti“. Godine 1831. stanovnici Lyona digli su pobunu, za rad ili metak. U ožujku 1871. ujedinjeni radnici svoj su ustanak nazvali „Revolucija rada“. Jedini odgovor koji su kapitalisti imali na te provale barbarskog gnjeva, pogubnog za svu radost i lijenost kapitalista bila je divlja represija. No, znali su da, iako su bili u stanju ugušiti te revolucionarne eksplozije, u krvi tih divovskih pokolja nisu ugušili apsurdnu ideju proletarijata da tim besposlenim uvaženim klasama nametne rad. A kako bi se zaštitili od te nesreće okružili su se čuvarima, policajcima, sudstvom i tamničarima, podržani u mučnoj neproduktivnosti. Nema više mjesta za iluzije o funkciji modernih vojski. One se trajno održavaju samo zato da bi pokorile „unutarnjeg neprijatelja“. Tako utvrde Pariza i Lyona nisu bile sagrađene da obrane građane od stranaca, već da ih skrše u slučaju pobune. A ako se za to traži nepobitni primjer, onda je to vojska Belgije, tog raja kapitalizma. Neutralnost Belgije garantiraju europske sile, no unatoč tome, njena je vojska najveća u odnosu na broj stanovnika. Slavna bojna polja hrabre belgijske vojske ravnice su Borinagea i Charleroia. Upravo u krvi nenaoružanih rudara i radnika belgijski su oficiri kalili svoje mačeve i stjecali svoje epolete. Europske zemlje nemaju nacionalne vojske, već plaćeničke vojske. One štite kapitaliste od narodnog bijesa koji bi ih osudio na desetsatni rad u rudniku ili za tkalačkim strojem. Opet, stišćući svoj vlastiti trbuh, radnička klasa je abnormalno razvila trbuh kapitalističke klase osuđene na pretjeranu konzumaciju.

Kako bi im ublažila njihov naporan rad, kapitalistička klasa je iz radničke klase povukla masu ljudi, mnogobrojniju od onih koji su ostali posvećeni korisnoj proizvodnji, natjeravši ih na, ovaj put, kapitalističku neproduktivnost i pretjeranu konzumaciju. No, ta gomila beskorisnih usta, unatoč svojoj nezasitnoj proždrljivosti, nije dovoljna da konzumira svu robu koju radnici, zlostavljani dogmom rada, proizvode kao ludi, bez želje da je konzumiraju i bez razmišljanja hoće li se naći ljudi koji će je konzumirati.

Veliki problem kapitalističke proizvodnje koja je suočena s tom dvostrukom ludošću radnika, koji se ubijaju prekomjernom proizvodnjom i vegetiranjem u odricanju, nije više u tome da nađe proizvođače i umnogostruči svoju moć, već da otkrije potrošače, da pobudi njihove apetite i u njima stvori fiktivne potrebe. Budući da europski radnici, drhteći od hladnoće i gladi, odbijaju približiti se odjeći koju tkaju, piti vino iz vinograda koje obrađuju, jadni tvorničari u dobroti svoga srca moraju ići na kraj svijeta da bi našli ljude koji će nositi tu odjeću i piti ta vina: Europa svake godine na sve četiri strane svijeta izvozi robu vrijednu nekoliko milijardi dolara narodima koji za njom nemaju potrebe.[5] No, eksploatirani kontinenti više nisu dovoljno prostrani. Potrebne su djevičanske zemlje. Europski tvorničari noć i dan sanjaju o Africi, jezeru u pustinji Sahare, željeznici do Sudana. Oni brižno motre napredovanje Livingstona, Stanleya, Du Chaillua; otvorenih usta slušaju čudesne priče tih hrabrih putnika. Kakva nepoznata čudesa sadrži taj „mračni kontinent“! Polja zasijana slonovskim kljovama, rijeke kokosovog ulja okićene zlatom, milijuni leđa, golih kao lica Dufaurea i Girardina, iščekuju pamučnu robu da ih nauči pristojnosti te boce rakije i Biblije koje će ih naučiti vrlinama civilizacije.

No, sve je to uzalud: prežderani kapitalist, sluganska klasa brojčano veća od proizvodne klase, strani i barbarski narodi nakljukani europskom robom; ništa, ništa ne može otopiti brda proizvoda koja postaju viša i veća od piramida u Egiptu. Produktivnost europskih radnika odolijeva cjelokupnoj potrošnji, svem rasipanju.

Tvorničari gube razum i ne znaju više kamo da se okrenu. Oni više ne mogu pronaći dovoljno sirovina kako bi zadovoljili protuzakonitu izopačenu strast svojih radnika prema radu. U našim vunarskim oblastima prljave i napola trule krpe paraju se kako bi se iskoristile za pravljenje nekih vrsta odjeće koja se prodaje pod imenom preporoda, koja ima otprilike jednaku trajnost kao i obećanja dana biračima. U Lyonu, umjesto da se svileno vlakno ostavi u svojoj prirodnoj jednostavnosti i elastičnosti, ono se natapa mineralnim solima koje mu povećavaju težinu i čine ga lomljivim i puno manje trajnim. Svi su naši proizvodi krivotvoreni kako bi se pomoglo njihovoj prodaji i skratio njihov vijek trajanja.  Naša će se epoha zvati „Doba krivotvorenja“, baš kao što su prve epohe čovječanstva dobile naziv „Kameno doba“ i „Brončano doba“ po karakteru svoje proizvodnje. Određeni neuki ljudi optužuju naše pobožne tvorničare za prijevaru, dok je u stvarnosti njihova misao vodilja osigurati posao za svoje radnike koji se ne mogu pomiriti da žive skrštenih ruku. Te krivotvorine, čiji je jedini motiv humanitarni osjećaj, ali koje donose krasan profit tvorničarima koji ih prakticiraju, iako su katastrofalne za kvalitetu robe te su neiscrpni izvor rasipanja ljudskog rada, ipak dokazuju bezazlenu filantropiju kapitalista i strašnu perverziju radnika koji s ciljem udovoljavanja svom poroku rada primoravaju tvorničare da ušutkaju glas svoje savjesti, pa čak i da krše zakone trgovačkog poštenja.

I pored toga, unatoč prekomjernoj proizvodnji roba, unatoč krivotvorenju u izradi, radnici opterećuju tržište svojom mnogobrojnošću preklinjući: Rada! Rada! To što su tako brojni trebalo bi ih natjerati da zauzdaju svoju strast; baš suprotno, ona ih nosi do točke kulminacije. Samo neka se ukaže prilika za rad – oni već jure; onda zahtijevaju dvanaest, četrnaest sati kako bi zadovoljili svoj apetit za radom, a drugi dan opet su izbačeni na cestu, bez hrane za svoj porok. Svake godine zatvaranja radnih pogona ponavljaju se pravilnošću izmjene godišnjih doba. Premorenost, razorna za organizam, izmjenjuje se s apsolutnim mirovanjem po dva ili četiri mjeseca, a kad nema rada nema ni bijednog prihoda. Budući da je porok rada vraški prirastao srcu radnika, budući da ta potreba guši sve druge prirodne instinkte, budući da je količina rada potrebna društvu nužno ograničena potrošnjom i zalihama sirovina, zašto u šest mjeseci proždrijeti jednogodišnji rad; zašto ga ne bi ravnomjerno raspodijelili na dvanaest mjeseci i natjerali svakog radnog čovjeka da se zadovolji sa šest ili pet sati dnevno tijekom cijele godine umjesto da pati od loše probave zbog dvanaest sati tijekom šest mjeseci? Jednom kada budu sigurni u svoj dnevni obrok rada, radnici više neće biti ljubomorni jedni na druge, neće se više tući otimajući jedan drugome posao iz ruku i kruh iz usta, a onda, ne više premorena tijela i uma, počet će prakticirati vrline lijenosti.

Zlostavljani svojim porokom, radnici još uvijek nisu sposobni uzdići se do poimanja činjenice da je nužno raspodijeliti posao, kao vodu na brodu u nevolji, kako bi ga bilo dovoljno za sve. U međuvremenu neki tvorničari u ime kapitalističke eksploatacije već dugo zahtijevaju zakonsko ograničavanje radnog dana. Pred komisijom za stručno obrazovanje 1860. godine jedan od najvećih tvorničara pokrajine Alsace, gospodin Bourcart iz Guebwillera, izjavio je: „Dan od dvanaest sati je pretjeran i trebalo bi ga skratiti na jedanaest, dok bi subotom rad trebalo zaustaviti u dva sata. Preporučam usvajanje ove mjere, iako na prvi pogled može izgledati tegobna. Mi smo je iskušali u našim industrijskim postrojenjima kroz četiri godine i ustanovili smo da nam je donijela poboljšanje, dok prosječna proizvodnja, ne samo da se nije smanjila nego se povećala.“ U svojoj studiji o strojevima M. F. Passy citira sljedeće pismo velikog belgijskog tvorničara gospodina Ottevaerea: „Naši strojevi, iako jednaki kao oni u engleskim predionicama, ne proizvode ono što bi trebali proizvoditi ili ono što bi isti strojevi proizvodili u Engleskoj, iako prelje tamo rade dva sata manje. Mi svi radimo dobra dva sata previše. U skladu s tim, ja sam uvjeren da bismo, kada bismo radili samo jedanaest sati umjesto trinaest, imali isti proizvod, a proizvodili ekonomičnije.“ Osim toga, gospodin Leroy-Beaulieu potvrđuje da je veliki belgijski tvorničar također primijetio da proizvodnja u tjednima unutar kojih padaju praznici nije manja od redovne proizvodnje.[6]

Aristokratska vlada usudila se učiniti ono što se ljudi, u svojoj jednostavnosti obmanuti od strane moralista, nikada nisu usudili. Prezirući naduta i moralna razmatranja ekonomista, koji su poput zlogukih ptica graktali da skratiti rad u tvornicama za samo jedan sat znači proglasiti propast engleske industrije, vlast u Engleskoj zakonom je strogo zabranila rad duži od deset sati dnevno, a Engleska je i dalje prva industrijska nacija svijeta, kao što je to i bila.

Pokus iskušan u tako velikim razmjerima službeno je potvrđen; iskustvo određenih inteligentnih kapitalista službeno je potvrđeno. Oni su potvrdili da je, izvan svake sumnje, za ojačanje ljudske proizvodnje nužno smanjiti broj radnih sati i povećati broj plaćenih neradnih dana, a ipak francuski narod nije bio u to uvjeren. No, ako se engleska proizvodnja smanjenjem od pukih dva sata povećala za gotovo jednu trećinu u periodu od deset godina, kakva bi tek neviđena brzina zadesila francusku proizvodnju zakonskim ograničavanjem radnog dana na tri sata. Zar radnici ne mogu razumjeti da iscrpljujući se napornim radom iscrpljuju vlastitu snagu i snagu svog potomstva, da su potrošeni i puno prije no što dođe vrijeme nesposobni za bilo kakav rad, da istrošeni i izmučeni samim tim porokom nisu više cijeli ljudi nego tek njihovi pojedini dijelovi, da u sebi ubijaju sve prekrasne sposobnosti tako da ništa ne ostaje živo i ne cvjeta osim bijesne ludosti za radom. Poput papagaja Arkadije oni ponavljaju lekciju ekonomista: „Pustite nas da radimo, pustite nas da radimo da bismo povećali nacionalno bogatstvo.“ O, idioti, upravo zbog toga što vi previše radite, industrijska se oprema sporo razvija. Prestanite tuliti i poslušajte jednog ekonomista, nikog drugog do M. L. Reybauda, kojeg smo imali sreću izgubiti prije nekoliko mjeseci. „Revolucija u metodama rada općenito je regulirana uvjetima manualnog rada. Sve dok manualni rad omogućuje snabdijevanje jeftinim uslugama, on se rasipa, a tek kada usluge postanu skuplje ulažu se napori za njegovo ekonomiziranje.“[7]

Da bi se natjeralo kapitaliste da usavrše svoje strojeve od drveta i željeza, nužno je podignuti plaće i smanjiti radne sate strojeva od krvi i mesa. Tražite dokaze? Može ih se dati na stotine. Za tkanje je u Manchesteru izumljena i primijenjena tkalačka predilica jer su tkalci odbili raditi tako mnogo sati kao prije. U Americi strojevi osvajaju sve grane poljoprivrede, od pravljenja maslaca do uništavanja korova u poljima pšenice. Zašto – zato jer bi Amerikanac, slobodan i lijen, više volio tisuću puta umrijeti nego volovski raditi poput francuskog seljaka. Oranje, tako mučno i tegobno za radnika u našoj slavnoj Francuskoj, na američkom je Zapadu ugodna razonoda na svježem zraku koju on upražnjava u sjedećem položaju, nonšalantno pušeći lulu.

 

 

BILJEŠKE

[1] U starom režimu crkveni su zakoni jamčili radniku devedeset neradnih dana, pedeset i dvije nedjelje i trideset i osam blagdana, za vrijeme kojih mu je bilo strogo zabranjeno raditi. Bio je to veliki zločin katolicizma, osnovni uzrok bezvjerja industrijske i trgovačke buržoazije: u vrijeme revolucije, kada su jednom zasjeli u sedlo, oni su ukinuli blagdane i tjedan od sedam dana zamijenili onim od deset kako ljudi u deset dana ne bi imali više od jednog dana odmora. To je radnike oslobodilo jarma crkve samo da bi ih bolje podčinilo jarmu rada.

Mržnja prema blagdanima nije se javljala sve dok moderna industrijska i trgovačka buržoazija nije poprimila konačan oblik, između petnaestog i šesnaestog stoljeća. Henrik IV tražio je od Pape da se broj praznika smanji. On je odbio jer se „jedna od najaktualnijih hereza odnosi na blagovanje“ (Pisma kardinala d’Ossata). No, 1666. Perefixus, nadbiskup Pariza, u svojoj je diocezi ukinuo njih sedamnaest. Protestantizam, koji je bio kršćanska vjera prilagođena novim industrijskim i trgovačkim potrebama buržoazije, manje je brinuo o odmoru ljudi. On je maknuo s trona svece u raju kako bi ukinuo njihove blagdane na zemlji.

Vjerska reforma i filozofska slobodna misao bile su samo izgovori koji su omogućili jezuitskoj i grabežljivoj buržoaziji da ljudima ukrade dane blagdana.

[2] Ove divovske gozbe trajale su tjednima. Don Rodrigo de Lara osvojio je svoju nevjestu istjeravši Maure iz stare Calatrave, a Romancero pjeva o toj zgodi:

Les bodas fueron en Burgos
Las tornabodas en Salas:
En bodas y tornabodas
Pasaron slete semanas
Tantas vienen de las gentes
Que no caben por las plazas

(Vjenčanje je bilo u Burgosu, proslava u Salasu. Vjenčanje i proslava trajali su sedam tjedana. Došlo je toliko ljudi da nisu mogli stati u grad…). Mladoženje tih sedmotjednih vjenčanja bili su herojski ratnici ratova za neovisnost.

[3] Karl Marx, Kapital

[4] „Omjer u kojem su stanovnici neke zemlje zaposleni kao sluge klase bogatih pokazuje rast nacionalnog bogatstva i civilizacije.“ (R. M. Martin, Irska prije i poslije unije, 1818) Gambetta koji je osporavao postojanje socijalnog pitanja još otada je prestao biti bijedni odvjetnik iz Cafe Procope, nesumnjivo je aludirao na tu sverastuću klasu služinčadi kada je objavio pojavu novog društvenog sloja.

[5] Dva primjera: kako bi ugodila seljacima u Indiji koji unatoč razdobljima gladi ustraju na uzgoju maka umjesto riže ili pšenice, iscrpljujući pritom svoju zemlju, engleska vlada prisiljena je voditi krvave ratove da bi kineskoj vladi nametnula ukidanje ograničenja na uvoz indijskog opijuma; divljaci Polinezije prisiljeni su oblačiti se u skladu s engleskom modom kako bi konzumirali proizvode škotskih destilerija i mančesterskih predionica pamuka – unatoč smrtonosnim posljedicama takvog ponašanja.

[6] Paul Leroy-Beaulieu, La Question Ouvrière au XIX siècle (1872)

[7] Louis Reybaud, Le coton, son regime, ses problèmes (1863)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.