Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

osam

 

I to ti je ta priča, završio je Jednonogi čovjek. Ivona je ostala u nevjerici, jer nikada prije nije čula bajku bez sretnog svršetka. Zapravo, nikada nije čula bajku bez bilo kakvog svršetka, a ova je očito ostala nedovršenom.

Ovo je najčudnija bajka koju sam čula, a opet nekako zvuči… – tražila je riječi – zvuči tako poznato, kao da sam je čula tisuću puta. Skoro kao da sam bila u njoj!

E, to sam i ja pomislio te noći kad sam je pročitao, nasmijao se Jednonogi. I odmah sam rekao vozaču da okrene auto natrag. Ali on je odgovorio da ne smije, da ga mora predati na odredištu. A ja sam rekao dobro, ali ja moram izaći. I tako me ostavio samoga gore u brdima, usred ničega. Sjeo sam uz cestu i počeo čitati druge priče moje žene. Sve mi je bilo jasno. Koju god bih priču pročitao, svaka je govorila o istom: sve su bile o meni, i sve su bile o njoj. I tako sam ti ja sjedio tamo, u toj divljini, i čitao i čitao, i pomalo plakao, kao ti maloprije, i bilo mi je jasno. Ona sa mnom ne može biti sve što bi mogla biti, niti ja s njom. I onda sam otišao. Lutao sam i lutao i nisam stao dok nisam našao ovo mjesto, vidiš tamo, pod onim krovom. Možda ti se sad čini da nema dovoljno hlada, ili da je zimi hladno – i to je sve istina – ali kažem ti, meni je i to više nego dosta.

I sad stvarno više ne plačete?, pitala je Ivona..

Ma!, odmahnuo je čovjek. Nema ti tu kraja. Taman kad pomisliš da si presušio, nešto se desi. Zasvrbi te noga koje nemaš, i češeš zrak. Možeš otići na kraj svijeta, znaš, ali što ti sve to vrijedi – Jednonogi pokuca nekoliko puta kažiprstom o čelo kao da isprobava lubenicu – kad je sve ovdje. Znaš, sve ti je to na kraju ista priča, ali svi smo mi, Bogu hvala, drugačiji. I to što tu i tamo naletimo jedni na druge ne mora značiti da će nam se išta u glavi okrenuti, razumiješ. Evo, kao sad, naprimjer. Mogu ti ja ispričati još sto ovakvih priča, ali ako stvarno želiš razbiti ovaj izlog, ne mogu ja tu ništa. Nema tog boga koji će te spriječiti.

Ne, ne želim više, rekla je Ivona.

Znam da ne želiš, jer si ga već jednom razbila. Kažem ti – Jednonogi ponovno kucne o čelo – sve je ovdje. Pokucaš i otvori ti se! Ali ne znaju svi da mogu pokucati. Evo, vidiš ove lubenice tu: šta misliš, zašto su ovdje? Zašto bi itko dolazio na pijacu da stoji tu na otvorenom kad mu svaki čas može granata pasti na glavu? Jedno si ti – ti samo prolaziš ovuda; jedno sam ja – ja ovdje živim, i to svojim izborom, razumiješ. Ali ovi ljudi koji svake srijede i subote sjednu u kamion pa se dovuku iz nekog mirnog sela – pa šta to njima treba? Dođu tu, pa stoje, a nigdje nikoga. I kad se vraćaju kući, čini im se da imaju još više lubenica nego na dolasku, ali svejedno, opet će biti tu za tri dana. Budale žele imati svoje mjesto na svijetu, po svaku cijenu, i nema toga što neće učiniti da ostanu na tom mjestu, razumiješ.

Uh, sjetila se Ivona u posljednji čas. A ja…, promucala je jer joj je bilo pomalo neugodno to izgovoriti, moram i ja biti na jednom mjestu, i sad već strašno kasnim.

Ma, razumijem, samo ti hajde, rekao je Jednonogi i pružio joj ruku za pozdrav.

Vidimo se, rekla je Ivona i krenula dalje.

Heh, vjerujem, rekao je Jednonogi smiješeći se, ali Ivona je već trčala prema kapiji na drugom kraju tržnice.

Naravno, ta je kapija bila širom otvorena. Gdje je tu logika, pitala se Ivona. Zar ja baš sve moram naučiti težim putem? Ili ništa što nije težim putem nije učenje?

Krenula je dalje, pravo pored bolnice, i dalje, niz dugu cestu koja je vodila do dobro joj poznate, mrtve ulice naseljene kutijama u kojima su šibice vodile obiteljski život. Nije to pravedno, pomislila je, Tanja je sada na moru s mamom, a ja? Da nismo zaratile, mogla sam i ja biti s njom: sada bih ležala na plaži, slušala zrikavce i hvatala boju.

Dok je ulazila u svoju ulicu, zastala je. Prva kuća lijevo, visoka prizemnica s kipom Indijanca u prirodnoj veličini pod prozorom. Sada: hrpa pečene cigle i namještaja. Sve prepoznatljivo što je ostalo od nje bila je Indijančeva šaka koja je u grču držala luk s napetom strijelom. Sve što je ostalo od Tanjine kuće.

Jednom kasnije, kada bude starija, sjetit će se ovog dana i svih misli koje je nosila gradom, o skrivenom životu njegovih zgrada, o skrivenom životu njegovih ljudi, i shvatiti: ništa i nitko ne postoji sâm za sebe. I sjetit će se kako je stajala pred ruševinama Tanjine kuće, i pomislila: kad je kuća samo hrpa pečene cigle i namještaja, je li to samo zato što nije imala sretan dan, ili je to zato što ništa drugo nikad nije ni bila?

Tanja. Tanja. Tajna.

Zašto smo se ono uopće posvađale?

Podigla je Indijančevu ruku s lukom i strijelom i naciljala u smjeru svoje kuće.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.