Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

četiri

 

Časna je nosila pingvinsku odoru, kakvu već nose časne; Ivoni uopće nije bilo jasno kako ih itko može razlikovati.

O, dobro jutro, vidim da smo se napokon probudili.

Ivoni mnogo toga nije bilo jasno.

Dobro jutro, promucala je, ovaj… ja sam Ivona.

Drago mi je, Ivona. Ja sam Danica. Ivona, imala si veliku sreću i nesreću u isto vrijeme, znaš. Prvo, što si bila na ulici kad je pala ta granata, i to samo malo niže niz ulicu, a drugo, što je i mladi gospodin bio tamo. Samo si malo ogrebala koljena.

Ivona se pridigla s klupice i umalo udarila glavom u raspelo na zidu. Pogledala je koljena: stvarno, ogrebotina, ništa posebno.

Ne mogu vjerovati…, prošaputala je. Pa što je to bilo?

A izgleda si počela bježati, pa si se spotakla i pala. I taj mladi gospodin te donio ovdje i odmah je otišao. Ali ja sam mu zahvalila u tvoje ime.

Ne mogu vjerovati… pa ne znate ni kako se zove ni ništa?

A ne… otišao je odmah. Očito je imao nekog posla čim je samo tako izjurio. Neki posao važniji od života, bit će. Ali pusti sad to, moramo te odvesti kući. Gdje stanuješ?

Malo prije groblja.

Pa dobro, to i nije tako daleko. U ovom gradu sigurno nije… Hajde, naći ćemo nekoga da te odvede.

Ma ne, stvarno ne treba. Ako se vani smirilo, mogu ja i pješice.

Ne, ja mislim da si dovoljno šetala za danas.

Molim vas, Ivona ju je pogledala svojim “ali sada najozbiljnije” pogledom. Ja stvarno moram pješice kući.

Dobro, odgovorila je časna svojim “ako je tako, razumijem” tonom. Ali za početak, moram te izvesti odavde.

Koraci su vodili kroz dugi hodnik gdje je sjedio priličan broj ljudi. Muškarci, žene, djeca, starci – cijele obitelji, neispavane i umorne. Netko među njima imao je tranzistor s kojega se žustro javljao reporter: još deset kilometara s Mirom Raićem, ali to nije ništa za njega. Ako ćemo pravo, više smo se umorili mi, u kolima, nego on, trčeći.

Zamisli, već je izašao iz grada, a nema sat vremena da trči, rekla je Danica.

Tko?, pitala je Ivona. Imala je osjećaj da propušta nešto za što svi znaju.

Ovaj dečko, Miro, što danas trči. Znam ga otkad je kao mali dolazio na vjeronauk. Uvijek je bio povodljivo dijete i ne čudi me što mu se dogodila sva ta nesreća s drogom. Ali na kraju da će se tako izvući… Nekad te stvarno najveća slabost ojača.

Ne razumijem… Zašto trči?

A trči protiv droge, protiv rata… Tko to zna, bitno je da on zna. Kažu da će pretrčati stotinjak kilometara danas i sutra.

Tek što su izašli u dvorište, na putu im se ispriječio krupan tip, crna kožna jakna, izbrijana glava, bez jednog od prednjih zuba.

Časna, upitao je, je li Velečasni ovdje? Čekam već sat vremena i nitko mi ne zna reći. A prilično je hitno.

Ne znam ni sama, rekla je sestra. Danas ujutro sam na njegovom stolu pronašla poruku kako je hitno morao otputovati negdje, i da ništa ne pitam, da će se javiti.

A tako, reče ovaj, kao da drugačiji odgovor nije ni očekivao.

Da, ako hoćete, ostavite broj, pa će vam se javiti. Čim nam osposobe telefone. Znate da od jučer cijeli istok grada nema telefona?

Ma ništa, naći ću ja već njega.

Što da mu kažem, tko ga je tražio?

Znat će on, rekao je tip i bez “doviđenja” se okrenuo i otišao.

Bog s tobom, rekla je sestra Danica njegovim leđima, a onda se okrenula Ivoni.

Vidiš, rekla je, svakog dana ovdje se pojave stotine novih ljudi. U miru nije bilo tako, nikada. I tek sad vidim koliko su svi drugačiji, koliko su svoji. Sve manje i manje ih razumijem. Sve te tajne… Bog nije zagonetka, znaš, koliko god ti se nekad takvim učinio. Zagonetka su ljudi.

No, Ivona se baš i ne bi složila da časna Danica ne razumije ljude. Ono malo što je vidjela govorilo joj je da žena ima dara: svakome reći ono što je došao čuti, a pritom nikome ne prodati laž. I zbog toga joj se činila sasvim kul za jednu redovnicu (pa makar je nikada nije vidjela u trapericama niti na vespi). Da, bilo joj je jasno da su zajedno provele svega desetak minuta – desetak pri obostranoj punoj svijesti – ali biti kul ionako je uvijek pitanje trenutka, a osobito prvog dojma.

Časna je iz džepa izvukla svežanj ključeva. Izvoli, rekla je pružajući joj zahrđali žuti ključić. Našla sam ga pored rijeke neki dan. Ne znam čiji je niti čemu služi, ali što god je čuvao, onaj tko ga je izgubio htio je sakriti od drugih.

Hvala, Ivona je rekla zbunjeno i odmjerila ključ na dlanu. Nije izgledao kao da bi mogao otvoriti zabranjena vrata na kraju dugog hodnika – prije neki lokot ili kofer.

Nema na čemu, rekla je sestra Danica, a onda se nasmijala samoj sebi. Znaš, nemoj misliti da sam poludjela ili što već, rekla je, to ti je samo ta moja fascinacija ključevima i bravama. Hoću reći, ako sam poludjela, to se dogodilo još davno. A mislim da će i svi u župnom poludjeti sa mnom. Ja ti samo idem okolo s tim buntom ključeva i zaključavam sobe. Neki dan sam zaključala stariju sestru usred bijela dana. Nije mogla izaći dva sata, pa je zaspala unutra. I, što joj je najteže palo, preskočila je ručak, sirotica.

Sestra Danica mogla je imati pedesetak godina, ali sada, kad se nasmijala poput zločeste školarke, Ivonu je okupao onaj dobro poznati osjećaj na koji je posve zaboravila otkako se prestala družiti s Tanjom. Osjećaj da se u praznom prostoru između dvije osobe događa nešto vrijedno i neuhvatljivo. U šali je, sama sa sobom, to nešto nazivala “jevanje” – razumijevanje bez razuma. Pomislila je, da sada skočim i napravim zvijezdu, ova žena koju sam upoznala prije deset minuta ne bi me čudno pogledala.

Hajde sada, požuri, prekinula ju je Danica u brojanju misli. Da ne ostanemo bez te pametne glave.

Vidimo se, rekla je Ivona kao da inače vikendom izlazi u crkvu, nasmijala se i počela nestajati niz ulicu. U glavi joj je, kao na odjavnoj špici, svirao refren ljubavne pjesme s radija: da ovo nije čarolija?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.