Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

DIZEL BALADA

 

Kad Django Diesel ujaše u grad, pričalo se, djevojke tog dana ne idu u školu. Pljune u ruke, provuče ih kroz kosu, iz rukava izvuče tanki crni češalj, pa zaliže skalp kao da je marka na prekooceanskom pismu. Baci pogled lijevo, pogled desno, i razgovora više nema. Django Diesel je u gradu.

Njegovo pravo ime je Ramon. Ramon Samaniego, sin jedinac oca Felipea i majke Mercedes, sretno dijete skromnog ali hrabroga zubara i nekoć lijepe kuharice sa sjetom u očima; taj Django Diesel, o kojem djevojke sanjaju, a momci se nadaju da će, poput njega, jednoga dana postati materijal od kojeg su skrojeni djevojački snovi. O kako se samo gorko varaju! One ga nikada neće imati, a oni nikada neće postati on. Jer, kad bi mogle zamrsiti njegovu kosu, on ne bi bio jedinstveni Django Diesel, a kad bi svatko mogao jahati njegova konja, Django Diesel ne bi ostavljao purpurnu prašinu za sobom. Django es el amante de la hermosa señorita Soledad!

Avantura Djanga Diesela u kojoj će naš junak prejahati tri pustinje, srušiti grad Hollywood, spavati na dokovima i na kraju prodati srce za poljubac muškarca, ne bi bila avantura kada se i ti, čitatelju, ne bi osjećao kao da uplovljavaš u duboko more, ne znajući hoćeš li ikada ponovno stati na zemlju i osjetiti noge kako te kuju za tlo. Tako je bolje i za tebe i za Djanga Diesela, ali koliko je tek samo bolje za priču, to nitko ne može znati. Ali može naslutiti, i u tome i jest sva ljepota avanture: uvijek biti nadomak kraja, uvijek ga doticati nosom, možda čak i vršcima prstiju, ali nikada nogama. Jer avantura je nepokoriva i nema kraja.

Ali sad smo odjahali malo predaleko. Možda je najbolje da se balada ipak ispjeva sama, od početka, skrivena od znatiželjnih pogleda kamenim zidovima drevnog Duranga.

 

JUAN I BLAGO SJEVERA

“Ivan”, odgovara dječak. “Zapravo, zovem se Juan, čita se sa ‘H’, a piše se ‘Juan’ kao Južna Amerika. Ali svi me zovu Ivan. A glupo je, jel tako? Zašto onda uopće djeci daju ime kad te ionako svatko zove kako hoće?”

“Pa otkud ti takvo ime, Juan?” pita vojnik.

“To je od tate”, kaže Juan, i oči mu sjaje od uzbuđenja. “Moj tata je iz Meksika, u Južnoj Americi.”

“Ma da, iz Meksika! Pa to je jako daleko… A gdje ti je sad tata?”

“A tko to zna… On ti puno putuje okolo, ima puno djece po cijelom svijetu pa ne stigne sve obići. Ali mi pošalje nekad poklone. Kao Dida Mraz! Hoćeš vidjeti šta sam dobio od njega?”

Juan ne čeka odgovor, već skače od stola i trkom odlazi u svoju sobu. A vojnik zvan Poručnik Stjepan ostaje sam i ne može se ne zamisliti nad situacijom u kojoj se našao: subota je, devet uvečer, i umjesto da večera s Emilijom i hvali njezinu gibanicu, on je u kućici nadomak grada, iza benzinske pumpe na autocesti, sjedi za stolom u slabo osvjetljenoj kuhinji i ne jede, nego vodi sasvim ozbiljan razgovor s jednim – koliko mu godina može biti – osmo, devetogodišnjakom?

“Ivane”, zove ga glasno. “Oprosti, Juane! Koliko godina imaš?”

“Sedam, ali za deset dana ću imati osam!” ispaljuje spremno dječakov glas iz sobe, i u sekundi, Juan je već natrag, stoji pored stola s knjižicom žutih korica u ruci.

“Evo, to ti je knjiga o tati!” izjavljuje ponosno. Knjiga je, kako se čini, roto-roman na španjolskom, i Poručnik Stjepan ne razumije ni riječi. Ali s pogledom na naslovnicu sve mu je jasno: stasit mladić na konju, s crnim povezom preko očiju, na proplanku; lijevom rukom pridržava uzde, a u desnoj mu prijeteći isukan sjaji revolver. Neki jeftini klon Zoroa, bit će, kao da već i Zoro nije dovoljno jeftina roba.

“To ti se u prijevodu zove Django Diesel i blago Sjevera”, značajno pojašnjava Juan. “Vidiš kako je to, i njega zovu Django, iako se zove Ramon.”

“Jao, pa tvoj tata mora da je neki važan tip kad o njemu pišu knjige…”, Poručnik Stjepan uzdiše glumeći fascinaciju. “I opasan, čini mi se po ovoj slici, jako opasan.”

“Ma neee…”, Juan odmahuje rukom. “To samo ako si zločest, on ne voli zločeste. Ali ako si dobar, i Django je dobar prema tebi.”

“E onda ga nećemo razljutiti, jer inače ništa od poklona, jel tako?”

Vrata kuhinje, a ujedno i cijelu kućice, škripom se otvaraju i na njima se pojavljuje Ruža. Juan brzo skriva žutu knjižicu pod majicu, a Stipa napokon može odahnuti. Nije da ga je razgovor s klincem zamorio, ali sretan je što taj dio priče može ostaviti po strani. Ovako se osjećao poput člana porote kojom odvjetnik manipulira neprestano ponavljajući ime žrtve, dajući do znanja da je i ona bila ljudsko biće.

“Juan, pusti čovjeka na miru”, kaže Ruža kisela lica. “Hajde na spavanje, kasno je!”

“Mama, pa daaaaj…”, Juan joj upućuje molećiv, a istodobno prijekoran, “nije fer” pogled. “Znaš da sutra nema škole. Znaš da uopće nema škole!”

“A znaš ti da to mene uopće ne zanima? Ajmo, nema razgovora, idemo spavat!”

“Mama, pa čekaj, nisam još pucao iz kalašnjikova!” Juan se okreće Stipi pun nade. “Jel tako da si mi obećao, jel tako?”

“Juan!” Ruža prekida igru, i pantomimom koju znaju pročitati samo njih dvoje dječaku daje na znanje da mu nema druge nego zavući se u krevet.

Juan se miri s teškom sudbinom i pozdravlja Stipu, dok ga Ruža grabi za ruku i odvlači u sobu. Stipa pogledom hvata kretnje njenih bokova i razmišlja kako je čudno da cijeli život žive u istom gradu, a nije ju upoznao sve dok za nju nije čuo od Simona, Simona koji je prevalio tisuće kilometara da bi dospio ovdje. Takva je Ruža: jedna od žena za kojom se nikada ne biste okrenuli na ulici, ali pod pravim svjetlom, lice joj ocrtavaju tako profinjene linije da je teško povjerovati koliko je malo potrebno za preobrazbu. Smeđi joj se pramen nehajno i dugo spušta iz crne kose – skoro da dodiruje njene pune, rumene usne. A kad se na tim usnama pojavi smiješak, one počinju govoriti vlastitim jezikom, ponovno joj mijenjajući lice, s toliko zdrave živosti da je nemoguće ne poželjeti je. I te grudi, čvrste i male… Ženu poput nje nikada nećete vidjeti na posterima u velikim kamionima, ali jednom kad vidite takvu savršeno nesavršenu Ružu, okrenut ćete se i za onom na ulici.

“Hej”, kaže joj nakon što je Juana otpremila u svijet snova, “pa gdje si njega skrivala do sada?”

“Bio je kod bake u gradu. Ali je postalo preopasno, pa sam ga dovukla natrag”, odgovara Ruža privlačeći rasklimanu stolicu. Sjeda tik do Stipe i pali cigaretu.

“To je istina što mi kaže za oca?”

“Šta, da je veliki junak? O ne!” smiješak, uzdah i prazan pogled susreću se na Ružinu licu. “Ni slučajno. Taj je pobjegao kući čim je saznao. Ali da, stvarno je iz Meksika. Upoznali smo se na faksu i tako, znaš već te priče.”

“Pa kako si to podnijela, mislim, zbog klinca…”

“A kako? Teško, znaš da je bilo teško. Prvo je ispao cijeli skandal sa starcima, jer nisam htjela… znaš, odustati. Pa su se onda malo primirili, ali kad su vidjeli kako im izgleda unuk… mislim, nisam im mogla reći prije, pa možeš mislit. Al lako za mene, djeca su zločesta, svašta mu govore. Neki dan sam uhvatila klince iz sela gore kako viču za njim cigo, cigo… Al daj, pusti to, ne volim tu priču.”

“Koju, o Juanu ili o Djangu Dieselu?” Stipa se zajedljivo smije.

“A pokazao ti je, jel?” Ruža pomalo postiđeno obara pogled. “Naravno da ti je pokazao, mogla sam si misliti.”

“Ma sve se to ionako vidi. Nekad se čak bolje vidi kad pogledaš u drugom smjeru. Znaš, malo lijevo, malo desno… Kad gledam njega, bolje vidim tebe.”

“A je li? Šta si ti, neki filozof?” Ruža ustaje iz stolice i sjeda Stipi u krilo. “Neće te to daleko dovesti, znaš”, nadvija se nad njega i šapuće mu u uho.

Deset minuta kasnije, njegov ud raste u njenim ustima, ali rečenica mu i dalje odjekuje u mislima. Nije to u redu, šapuće mu, ne ide to tek tako.

“Ružo”, kaže joj obazrivo dok se klupča pod njegovim nogama, “stani, molim te.” Prima je za glavu i približava svojem licu. “Ne mogu, ne ide mi.”

“Kako ne ide?” Ruža se zbunjeno smiješi. “Ja bih rekla da ti jako dobro ide.”

“Možda dole, ali gore, u glavi… Stvarno, ne mogu.”

Uvrijeđeno, kao da između njih dvoje postoje obaveze, Ruža se udaljava na rub kreveta. “To je zbog klinca, je li?” mrsi kroz zube dok joj ruke traže cigaretu.

“Ma vidi je sad…”, Stipa se pripija uz nju i nježno joj počinje ravnati kosu. Ali dodir ga odaje, i više ne može skriti da je to zbog klinca. “Ma nije samo to”, počinje, “nego… znaš da mi nisi zbog ovoga otvorila vrata. Možda je nekad bolje da stvari ostanu tamo gdje smo ih pronašli, razumiješ me…”. I dok to govori, kao da ni sam sebe ne razumije najbolje, nemoćno sliježe ramenima.

Stipa ustaje, navlači hlače, zateže pojas opasan dugim redom metaka i seže duboko u džep maskirnih hlača. Jednom, a onda nakon kratkog razmišljanja, i još jednom. “Ovo je za Juana”, kaže spuštajući dvije stotke na ormarić pored uzglavlja kreveta, “da mu kupiš nešto lijepo za rođendan, može?”

Poljubac koji ostavlja na Ružinu obrazu lagan je i topao. Brzo, kao da svaka nova sekunda briše dobre namjere, ustaje od kreveta i izlazi tiho zatvarajući vrata.

Ruža ostaje nepomično sjediti, ali u glavi, ona je vani, trči za njim i puni mu usta novčanicama. No, nakon što si prizna da zna bolje od toga, i da srdžba, uostalom, nije ni bila dio dogovora, odlazi do prozora. Skida zelenu mrežu za komarce, sjeda na prozorsko okno s nogama uronjenim van, u tamu, i dok zvuk vojnog terenca nestaje niz brežuljak, povlači dim u sebe.

Noć je suviše topla, bez najstidljivijeg daška vjetra. Svejedno, zrakom se razliježe miris benzina. Autocesta leži dolje u mraku i jedino svjetlo, osim neonskog znaka ispred pumpe, donose farovi automobila koji se u daljini spuštaju u grad. Još dalje, iza grada, preko rijeke, tko zna odakle, kao neka čudna uspavanka potmulo odjekuju detonacije, i sve je tako savršeno spokojno da bi Ruža mogla zaplakati. Ali negdje za njenim leđima, tihi ritam dječakova disanja govori joj da će još biti i previše vremena za to, i zato i ovaj put odustaje.

 

DON ARMANDOV POSLJEDNJI PLES

Sunce se upravo počela probijati kroz klisure Guadalcave kada je Django otvorio oči. Dan koji se prostirao pred njim bio je velik, dug i ispunjen neizvjesnošću. Prošlo je deset godina otkako je posljednji put kročio prašnjavim ulicama Duranga; previše da bi se itko sjećao tog zamusanog dječaka s jabukom u ruci, a opet dovoljno da do njegovih sugrađana dospije glas o podvizima junaka koji je u Ciudad de Mexicu prije dva ljeta goloruk zaustavio najezdu osvajača sa Sjevera.

Majko, prozborio je onog časa kad ju je ugledao pogrbljenu nad koritom pred rodnom kućom. Majko, to sam ja, Ramon!

Kad se okrenula, vidio je staricu koju vrijeme nije čuvalo. Tolike godine pod zvijezdama, toliki dani u sedlu, a opet je on bio taj kojeg je vrijeme samo proljepšalo i osnažilo. A majčinu dobrotu, dobrotu velike duše koja se nikada nije maknula od kućnog praga samo da bi podigla i u svijet poslala šestoro djece, kaznilo je okrutno kao malo koga. Ali vrijeme, ma kako okrutno bilo, ne briše sjećanja, i čim je ugledala davno izgubljenog sina, Mercedes Samaniego je u njegovim očima prepoznala vlastitu sjetu i briznula u plač.

Majko, ponavljao je Django dok ju je grlio, majko moja… Dugo me nije bilo.

Dugo, Ramon, predugo, šaputala je starica kroz suze. Otac te više nije mogao čekati.

Znam, Juanita mi je pisala. Dobri otac, neka mu duša lako sniva.

I Juanita je otišla, nastavila je majka, pobjegla je svojoj sudbini. Bogato se udala na Sjever.

A gdje su drugi, pitao je Django, gdje su mi braća?

Tko to zna, Ramon… Jose plovi morima, Mariano je svoju sreću pronašao pod kukuljicom. Ali ostali… to samo On može znati. Grad više nije što je bio, cijela kotlina propada otkad nas je Don Armando poveo u rat sa Sjeverom. Uzeo nam je stoku, uzeo nam zemlju, žrtvovao naše sinove i sada traži da ga služimo kao što Njega služimo. Teško je, moj Ramon, teško.

Znam, majko, zato sam ovdje, odgovorio je Django. Kad kazaljka pređe tri kruga, moj će pogled susresti Don Armandov.

O, Ramon! O, moj Ramon!, majka je zajecala čvrsto ga stegnuvši uza se. Ne smijem i tebe izgubiti sada kad si mi se vratio!

Ne boj se, majko, noćas sam u snu razgovarao s Crnim Jahačem. Rekao mi je da nema vremena za mene, jer danas ima zakazan sastanak s Don Armandom. A znaš da Jahač svoja obećanja uvijek ispunjava.

Dok uza se privija majku koja neutješno plače, Django Diesel ima samo jedan cilj. Kad bude gotovo, opjevat će ga tisuće pjesama, glasnije od uragana koji je proljetos poharao Asunsolo.

Majko, govori, spremi za mnom dva rupca. Crni, koji ćeš zapaliti na trijemu kad krenem odavde, čim moji koraci postanu nečujni, i bijeli koji ćeš staviti na prozor. Tako ćeš znati da ću ti se vratiti, kao što sam ti se i danas vratio. Jer ni ja se o svoja obećanja ne griješim.

Bilo je doba sieste, i cijeli je grad utonuo u tišinu. Ali ma u koje doba zašli u Durango, naišli bi na isto. Siesta, koja je nekada bila odmor poslije okrijepe, sada je svojom tišinom samo šaputala o vladavini straha, i ovdje je na snazi bila danonoćno.

Tako je bilo sve dok ulice iz nemirnog sna nije prenuo zvon crkvenog tornja. Django je dobro znao tko će ga čekati u gradu nakon što mjedeno zvono triput otpjeva svoju pjesmu. Smireno i dostojanstveno, kao na pogrebu, jahao je prema mjestu okršaja.

Na dalekom kraju glavne ulice, okružen desetoricom mračnjaka, na mladom crnom vrancu stajao je Don Armando. Taj pogled strvinara prijeteći zakriven pozlaćenim obodom sombrera Django bi prepoznao sve da je bacio pogled visoko s obronaka Guadalcave.

Don Armando, povikao je, donio si nesreću mojoj obitelji i čitavom gradu! Tvoja je sreća koštala mnogih čestitih života, i zato ne tražim mnogo ako u zamjenu uzmem samo jedan. Tvoj, Don Armando!

Onda dođi po njega, ušljivče!, povikao je Don Armando. Dođi i uzmi ga! Što je jedan život u zamjenu za vječnost?

Ništa, Don Armando, baš ništa, odgovorio Django stišćući zube, i ne čekajući da zlikovac propara zrak udarcem biča, potjera vjernog Sancha naprijed. Dvojica smrtnih neprijatelja, misionar dobra i vojnik zla, galopirali su jedan prema drugome, bez ičega osim smrti u očima.

Dva pucnja istodobno odjeknuše praznom ulicom.

Prašina se podigla do neba, toliko gusta i bijela da se kroz nju ni planina ne bi mogla vidjeti. A onda se kroz njen veo počelo razabirati jedno lice.

Django Diesel je stajao nad mrtvim tijelom čovjeka čije je ime Durango sve do sada izgovarao u strahu: Don Armando Gil de Satiela Lopez.

Nikada više, ponavljao je slušajući kako se grad oko njega budi. Nikada više.

 

Juan je sjedio na užarenom betonu, između dvije crne mrlje od nafte; Tvrtko se za to vrijeme pretvarao da zahrđalom pumpom može spasiti pohabane unutarnje gume bicikla. Poslijepodnevno sunce nemilosrdno je pržilo i bilo je samo pitanje trenutka kada će se beton pod njima pretvoriti u užarenu ploču na kojoj je lakše kuhati nego sjediti.

“A je upeklo, jebemti…”, Tvrtko je kukao. “Ali ajde, barem je autoput sad miran. A znaš ti, moj Ivo, koliko je tu prije bilo saobraćajki? Ovi Turci što su vozili do Njemačke, potrpaju sa sobom dvije žene i šestoro djece, pa voze dan i noć bez spavanja i onda… Sjećaš se ono kad mi se onaj budalaš zaletio ravno u kućicu i izvrnuo na krov? Mali si ti, ne sjećaš se toga, jel? I bolje, moj Ivo, i bolje…”

Juana to nije previše zabrinjavalo. Zabavljao se promatrajući kako crne mrlje, kad se malko nagne, otkrivaju cijeli spektar razlivenih boja.

“A eto, ljudi krenu trbuhom za kruhom, pa na kraju izgube glavu. A briga tebe, ma normalno da te briga, nemaš posla, nemaš škole… Nego reci ti meni Ivo, šta ćeš ti jadan bez škole? Pa koliko si dugo išo u tu svoju školu?”

“Dva mjeseca i pet dana”, odgovara Juan kao iz topa.

“Pa jesi stigo šta naučit?”

“Ma ne baš. Ali neću više ići u školu. Prvo ću radit i zaradit novac, a onda ću učiti i čitati.”

“E to ti je pametno, bogami, pametno. Samo, to sam i ja reko, pa nikad poslije nisam ni učio ni čitao. Više mi se ni novine ne da čitat. A šta će mi i novine, samo rat, rat, rat, to imam i ovdje. A jesi ti razmislio već šta ćeš radit?”

“Pa ne znam”, odgovara Juan zauzimajući nehajni gard profesionalca, “mislio sam da bih mogao plesat, ili pjevat. A možda i sve to skupa.”

“Ma tako treba”, reče Tvrtko češkajući se po čelu, ostavljajući crni trag prstiju, “samo ti pjevaj. Eto, ni mene nije nikada sram pjevat, čim je neko veselje ja sam ti prvi za pjesmu – bećarci, starogradske, hitovi – samo reci i ja pjevam. Iako moji momci uvijek kažu da pjevam ko žaba. Al jebeš to, samo ti pjevaj. Znaš, ne znaš – nije bitno: ako svaka budala može uzet pušku u ruku, zašto ne bi svako pjevo, jel tako? Pjesma barem nikog nije ubila.”

Odjednom, ni iz čega, podnevni smiraj prekida buka motora. Cijeli konvoj bijelih vozila – tenkova, kamiona, terenaca – njih desetak, jedno za drugim ulaze u stanicu. Tvrtko i Juan ustaju u nevjerici, kao da su ugledali snijeg u srpnju.

“Ajooj!” Tvrtko širi ruke i ne može se načuditi prizoru. “Pa vidi ti ovo…”

Iz vozila na čelu kolone izlazi preplanuo momak s brčićima u uniformi bjeljoj od samog vozila, i čim spazi pumpaša i musavog dječaka do njega, priđe im i počne govoriti nešto na jeziku kojeg Tvrtko ne razumije.

Ali ne i Juan. Nikad ga nije čuo uživo, ali uz žutu je knjižicu proveo dovoljno vremena da može prepoznati jezik svoga oca. Zato, i prije nego se Tvrtko uspije snaći, Juan već trči kući uz brežuljak i zove mamu.

Ruža ostavlja nedovršen ručak, briše znoj sa čela, i u plavoj kućnoj haljini s cvjetnim dezenom, s Juanom koji trči pred njom, dolazi vidjeti čemu tolika halabuka.

“Ajme meni, Ružo, vidiš ti ovo?” govori joj Tvrtko, i dalje više začuđeno nego uzbuđeno. “Nismo ovolko stranaca u gostima imali otkad su Arapi bili kupovat pumpu.”

“U gostima? Pa kome su došli u goste?”

“A šta bi inače postavljali pitanja? Nisu se natankat došli. Ne znam ja, evo popričaj s čovjekom.”

Dok si Ruža i vođa bijelog cirkusa pružaju ruke i započinju razgovor, Juan ih ponosno gleda sa strane. Glava mu je toliko visoko u oblacima da ne primjećuje kako jezik kojim govore nije jezik iz male žute knjižice nego onaj iz stranih filmova. A istina je da, ni uz najbolju volju, Ruža nikada nije naučila španjolski. Premda se, ruku na srce, ponešto primilo putem, svaki put kad bi se pokušala prisiliti na učenje, osjećala se kao da tim zvonkim melodijama krade čaroliju, i zato bi odustala prije nego bi i započela. Ni uz najbolju volju, Ruža nije uspjela postati Rosa.

Ali zato je imala Juana da je podsjeća kako je sve počelo. Svake večeri izmišljala bi mu novi nastavak Djangovih pustolovina pretvarajući se da zna što piše u maloj knjižici žutih korica. Naravno, Juan je pametno dijete i do sada je imao priliku već mnogo puta primijetiti kako je priča pomalo proturječna i preduga za tu tanku knjižicu, no to je bio njihov prešutni dogovor: pitanja se nisu postavljala, a priča je zauzvrat postajala sve uzbudljivijom. Sada, dok je stajao tamo i pratio nijemi film s mamom i zgodnim mirotvorcem u glavnim ulogama, nije bilo sumnje tko je dijete Djanga Diesela.

“Bio si u pravu”, rekla je Tvrtku. “Na proputovanju su i traže smještaj na dva dana. U gradu im je previše opasno, kažu, a naređeno im je da budu u blizini, za svaki slučaj.”

“Za slučaj čega?” upitao je Tvrtko.

“Čega ne? Znaju koliko i mi. Ovdje se očito sve može desiti.”

Još nekoliko bijelih vojnika oprezno napušta svoja vozila. Smiješno je vidjeti kako sudbina velikih ratnika, barem nakratko, ovisi o jednoj mladoj domaćici i jednom sredovječnom radniku u prljavom kombinezonu. A onda se iz grada začuje zvuk sirene, i stvar prestaje biti smiješna. Vojnici su unezvjereni, ali Ružu njihova situacija uopće ne brine, nego hitro pod ruku hvata Juana.

“Juan, brzo, idemo u kuću!”

“Pa daj, mama, zašto? Tvrtko je rekao da granate ne mogu doletjeti do nas.”

“Samo ti slušaj Tvrtka”, saginje se i šapuće mu prijekorno, “i daleko ćeš stići. Do pumpe, kao i on. Idemo!”

Dok majka i sin nestaju uz brežuljak, Tvrtko pokušava spasiti situaciju živom gestikulacijom rukama, razjapljujući čeljust svaki puta kad izgovori neku bitnu riječ, ali ne ide mu. Vojnici ga gledaju blijedo, a nedugo zatim i oni dižu ruke od svega. Sjedaju u vozila i bijeli konvoj pod punom bojnom opremom nastavlja dalje.

Tvrtko je opet sâm; još uvijek stoji u čudu, pokušavajući si objasniti svu tu paradu koja mu je prodefilirala pred očima i nestala prije nego je uspio pohvatati o čemu je uopće riječ. Benzinska stanica je ponovno u vrućoj tišini, i osim eksplozija i sirena koje se izmjenjuju poput dionica korala, tako da svaka počinje tamo gdje prethodna završava, sve je isto, kao da se ništa nije ni dogodilo.

“E jebem ti sunce!” Tvrtko psuje ispod glasa zaklanjajući pogled rukom. A onda odlučuje kako je pravo vrijeme da malo odspava pod suncobranom.

 

* * *

Rez! Bilo je dobro, govori redatelj, ali ne i odlično. Sljedeći put probaj unijeti malo više sebe u akciju.

Ali to jesam ja, to su moje pustolovine, señor Ingram!, odgovara Django. Moja krv, moja duša, moja pjesma – ja ih živim tu pred vama.

Znam, Django, ali konflikt mi se čini malo tankim, razumiješ. Sljedeći put ga probaj odigrati kao da shvaćaš tu beskrajnu tugu u Don Armandu.

Ali Don Armando nije tužni, osamljeni čovjek. Don Armando je vojnik zla, señor Ingram.

Nitko nije zao, Django, odmahuje redatelj glavom. Sve su to samo dijelovi velike slagalice boli.

E, pa nadam se da ga je moj metak bolio, odgovara Django i uvrijeđeno odlazi u svoju prikolicu.

Unutrašnjost prikolice osvjetljena je prigušenim crvenim lampicama i ma kako umjetno to svjetlo izgledalo, Django se pod njim osjeća toplije nego vani, izložen reflektorima. Ispušta dubok uzdah, sjeda na stolac pred ogledalom i promatra svoj odraz. Dok provlači ruke kroz gustu crnu kosu, na trenutak mu se čini da pred njim nije ogledalo, nego prozor kroz koji izviruje i očima ga proždire neko strano biće.

Pažnju mu odvlači komad papira priljepljen s desne strane na kojem masno otisnutim slovima piše UČITELJ PJEVANJA. Te dvije riječi odvlače ga natrag, u prošlost. Sjeća se kako je – nakon što je shvatio da će do snova u ovom čudnom gradu morati sporo i zaobilazno – postavio natpis na pročelje trošne zgrade u kojoj je živio. U Meksiku je često pjevao, neko je vrijeme išao i u muzičku školu, ali nikada prije nije držao satove. Zato ga je uhvatila panika kada se na vratima pojavio njegov prvi učenik, debeljuškasti tinejdžer imenom Saul. Zajedno su prošli prve korake, sve dok Saulove glasnice nisu postale toliko rastezljive da su susjedi počeli prigovarati. Za Djanga, to je bio znak da je vlastitim rukama napokon uspio nešto stvoriti.

Ulogu učitelja pjevanja nije morao igrati dugo, jer sudbina je u njegov život brzo donijela gospođu Marion, voditeljicu plesne trupe. Django je prije toga plesao samo na školskim zabavama ili kada bi Jose puhnuo u trubu, no gospođa Marion mu je već na audiciji rekla: u tebi je, momče, dobitna kombinacija; sjaj u očima i vatra u nogama. Bit ćeš profesionalac ili ćeš hodati na štakama.

I tako se Django s trupom gospođe Marion otisnuo na turneju po sjevernim zemljama, putovanje s kojega se neće vratiti dugih godinu dana. O, kako je to samo sretna godina bila! Plesao bi danju, plesao bi noću, na pozornici, na ulici, po vlakovima, sve dok se noge ne bi pobunile, i umorne, srušile ga na zemlju. Ali ipak, svo vrijeme je znao da svi ti aplauzi i buketi ruža kojima ga obasiplju neće trajati vječno. Grad snova ga je zvao natrag k sebi, i premda je dobro znao da ono što ga je tamo ostalo čekati nije ni ples ni pjesma, zov je bio toliko glasan da mu nije mogao odoljeti.

Po povratku, kada je napokon dobio posao kao statist, plakao je od sreće cijelu noć. Oči su mu postale toliko osjetljive da se poslu nije mogao vratiti cijela dva dana. Kad se vratio, već je bilo prekasno: rekli su mu da je snimanje završeno i bez njega. I te je noći ponovno plakao, ali ovaj put iz čiste tuge. Dugi dani u kojima je jedina glazba koju je čuo dolazila iz njegovog praznog želuca nisu mogli osušiti suze.

Čak je i señor Ingram prilikom njihova prvog susreta rekao: prenizak si, premlad, previše tamnoput. Neće ići, žao mi je. Ali Django se nije predavao: ma koja ga tuga škropila, on se nije predavao. I ubrzo, dobio je svoju prvu glavnu ulogu.

I eto ga sada ovdje, gdje cijeli svijet zna njegovo ime. Django je dodirnuo svijet, svijet se promijenio, ali Django je ostao isto ono zamusano dijete Duranga s jabukom u ruci. Dok gleda natpis UČITELJ PJEVANJA, on u njemu više ne čita samo te dvije riječi, nego: imao si dobar život, Django; u dobru ga i nastavi. Zbog Saula, zbog gospođe Marion, zbog señor Ingrama, zbog svih ljudi kojima si plesao, koje si oslobodio tuge, kojima si donio osmijeh. Moraš živjeti zbog njih i naučiti ih pjesmi – jer ti si, Django, učitelj pjevanja.

I tada, prvi put nakon dugo vremena, osjeća suzu koja mu se slijeva niz obraz, suzu koja podsjeća: ma koja ga tuga škropila, Django se nikad ne predaje. A čim se toga prisjeti, spreman je. Napušta prikolicu i izlazi pod sjaj reflektora.

Oprostite, señor Ingram, molim vas, oprostite mi, govori dok se baca u zagrljaj redatelju. Nikada vas neću napustiti. Što god želite, učinit ću za vas.

Sve je u redu, Django, tješi ga njegov dobročinitelj provlačeći prste kroz tu gustu crnu kosu. Sve je u redu, sine.

 

JUANOVA VELIKA PUSTOLOVINA

Četiri i tridesetpet. Kazaljke koje su se maločas dodirivale sada bježe jedna od druge; zatvaraju mršavo, kljasto slovo A. Kuhinjom se razliježe miris graha koji se krčka u loncu. Ruža nervozno miješa kremastu kašu, puno žustrije nego što treba; grašci znoja putuju joj niz čelo. Gdje je Juan do sada? Iz pozadine joj u misli dopire Grgina ispovijed koju je dosad čula barem deset puta.

“Australija je, kažu, kraj svijeta, ko neka druga planeta koju treba kolonizirat, s Aboridžinima i svim tim čudnim životinjama. A valjda se baš zato toliki naši ljudi sele tamo. Da pobjegnu što dalje mogu od života na kakav su se navukli ovdje, razumiješ, da počnu ispočetka. I to slovo A, kužiš, početak abecede. Vidiš, nije to bezvraga, svi kontinenti osim ove naše starudije počinju s A, jel tako? E, al pazi sad problema, imaš ti i bumerang, original australski izum, razumiješ, obični komad drveta koji baciš od sebe, al on ti se uvijek vraća, ko da je drvo pustilo korjenje tebi u rukama. Tužno nekako, al nikad ne omane.”

“Pa se tako i naš Grga vratio i otvorio pansion, jel?” mrmlja Ruža onako više za sebe, kao da je to replika koja se u ovom dijelu scenarija od nje očekuje.

“Morao sam, znaš da sam morao”, Grga sliježe ramenima. “Nekako mi je uvijek bilo jasno, još kad sam odlazio, da si kupujem povratnu kartu. Ne znam ni sam zašto, al jebeš ga, volim ja ovo mjesto. Trudim se mrzit ga iz sve snage, al ipak sam se ja tu rodio, znaš, i kako god mi je bilo, tu sam proveo svoje najzajebanije godine. A to je ono što se računa. Mislim, ako je ovo mjesto od mene napravilo to što sam danas… pa čuj, još sam dobro i ispo, nemam se šta bunit. To ti je ko ovaj rat, razumiješ, ako ga preživim, bit će mi drago da sam i to prošo.”

“Ih, ni ne sumnjam da će ti bit drago. Turizam cvate, ha?” Ruža se kiselo pokušava našaliti dok začinima posipa lonac.

“Hehe, e baš pravi turizam, moja Ružo, vidiš ti tu ironiju, vratiš se kući, a stranci za tobom. Bumerang, kažem ti, sami gastarbajteri mi vise gore.”

“I, do kad ostaju, šta kažu?” Ruža se tjera na zainteresiranost, samo da malo odvoji misli od Juana.

“Ma ni sami ne znaju. Dok im ne narede da se pokupe. A nije im ni loše ovdje, mogu ti reć. Zajebavaju se, ne rade ništa po cijeli dan, uživaju u specijalitetima naše Ruže… Bolje im je neg dole u gradu, mislim, došli su promatrat, je li, a ne poginut. A kod mene su sve sobe s pogledom, razumiješ. S pogledom na rat”, veli Grga i desnom rukom suče brk. Običaj mu tako nalaže: svaki put kad bi pomislio da je izrekao nešto osobito mudro, Grga bi zasukao brk. Gust crni brk bio je njegov najveći ponos, a zapravo i jedino što ga je odavalo kao glavnog gazdu u selu. Kad ga čovjek vidi ovako malog i pognutog, nikad ne bi rekao da je vlasnik svega što u okolici imalo vrijedi: motel, dućan, pumpa, mali zoo vrt s nekoliko klokana i jedan graciozni crni porsche. A jedino čega se uspio domoći u bivšoj državi bila je farma nutrija, i premda su usmrdjele cijeli šor, jedno vrijeme dok je to bilo u modi, pristojno je zarađivao prodajom krzna. Grga Nutrija, tako su ga zvali, zbog brkova kojima je i sam nalikovao na tu čudnu svinjčad.

“Dokad ostaju, jel? Hehe, znam ja zašto ti pitaš”, smješka se Grga ispod brka. “Snimila si nekog od momaka, ajde, priznaj. Voliš ti te garave, a?”

“Grga”, Ruža ga gleda ispod oka, “mogli bi ti momci ostati gladni…”

“Vidi je sad što se ljuti”, Grga ustane i toplo je zagrli oko struka. “Ajde, ajde, ja se malo šalim. Nego, znaš šta sam ja tebe htjeo pitat. Kad ti je malom rođendan?”

“U petak. A što to tebe zanima?”

“Pa mislio sam, kad već radiš po ovoj žegi za moju crkavicu, reko, da ti malo pripomognem, ako si mu planirala kakvu proslavu složit, razumiješ, mogli bi gore kod mene u motelu. Znaš da ja ne bi mogo ništa bez tebe…”

“Kakvu sad proslavu?” Ruža ga gleda bijelo, skrivajući da joj se ideja zapravo već sviđa.

“Pa ono, nek zove klince. I ovi moji će bit sretni da se malo ižđipaju. A i mi veliki se možemo malo razveselit, jelda? Pa jebemu miša, ako je rat, pa nije kraj svijeta, jebemu.”

“Ne znam, Grga, ne znam ni gdje mi je mali”, Ruža uzdiše i baca novi pogled na zidni sat. “Evo, već je skoro pet, rekla sam mu da je ručak u dva, a njega još nema.”

“Ma naći ćeš ga, sigurno se opet negdje bori protiv vanzemaljaca…”

Kao naručena, u taj čas škripom se otvaraju vrata. Ruža se sprema odahnuti, ali tada, umjesto njenog sina, u kuću stupa par vojničkih čizama.

 

* * *

Juan je rukom zaklanjao oči, premjeravajući autocestu. Pogled lijevo, pogled desno, nikoga na vidiku, odlično. Mogao je jednostavno uzeti loptu u ruke i pretrčati sve četiri trake, ali danas si je postavio zadatak da je dokotrlja do kuće. Ako svi njegovi prijatelji uvijek govore kako žele biti nogometaši kad narastu, pa valjda on to može biti barem jedan cijeli dan.

“Može, Ivo!” doviknuo je Pero s druge strane ceste. “Situacija je čista.”

Pero je bio jedini koga bi mogao nazvati prijateljem. Juan je uvijek smatrao da imaju mnogo toga zajedničkog: i Pero je jedinac, ni njemu tate nikada nema kod kuće (naročito sada kad je otišao u rat), njegova baka isto živi u gradu i tako dalje. Uza sve to, Peri bi često pale na pamet ideje koje nisu za odbaciti: danas, eto, dok su kopali po pijesku ispred ambulante i tražili školjke, Pero je predložio da pođu do njegovog bratića u grad na nogomet. Oni od prijeko imaju pauzu za ručak pa ne bacaju granate, sto posto, od jedan do pola tri, taman za dva poluvremena.

“E baš bi i mogli”, spremno je prihvatio Juan. “Ali moram prije pitat mamu.”

“Ali ako budeš išao pitat”, odvratio je Pero, “onda nećemo stić na utakmicu.” Pero je uvijek znao sve prave riječi.

“Ma da, u pravu si ti”, složio se Juan. Dolje, niz cestu, već su mogli vidjeti kako im se približava autobus koji je hrabre kupače vozio na Kaljužu. Za njih je to bio znak da se bez riječi sjure prema stanici.

Malo poslije jedan, Juan je stajao na golu u naselju Perinog bratića Marina. Marin je išao u šesti razred i bio je prilična faca: namjerno raščupane kose, na obje ruke nosio je znojnice sa znakom leptira; džepovi su mu bili puni staklenih zumzi, a glas već gotovo odraslo dubok. Kad je vidio Juana, nije bio siguran je li to dobra ideja, da im se među nogama mota žgoljavi klinjo koji još ni u školu nije pošteno išao. Zato su ga radije postavili za golmana, što je i njemu samome sasvim odgovaralo: nikad mu se nije dalo trčati, a ionako, mislio je, svi dobro znaju da je na kraju jedino bitno tko je zabio, a tko obranio gol. Juan ih je tog poslijepodneva obranio tri, a primio jedan.

“To, Cigo! To, legendo!” prolomilo bi se svaki put kad bi zaustavio loptu. Bojažljivost kojom su klinci iz Marinove zgrade dočekali ovu neočekivanu promjenu u sastavu momčadi brzo se povlačila. Jer ipak, današnja utakmica bila je odlučujuća: prije tri dana crvena zgrada pobijedila je sivu 4 : 3, a jučer su im sivonje vratili s čak 5 : 2. Plus, ovaj put se igralo u gajbu piva. Sve je izgledalo jako ozbiljno i profesionalno.

“Igramo produžetke”, odluku je donio kapetan sivih, Zare Ivić, opasan tip u crnoj majici s natpisom IRON MAIDEN kojem su ispod nosa već provirivali brkovi. “Tko prvi zabije gol, pobijedio je.”

Pola tri je prošlo prije pet minuta i situacija je bila prilično nezavidna. Uzbuna se mogla oglasiti svakog časa, ali u tom trenutku Zare Ivić je bio glas razuma, i nikome nije palo na pamet usprotiviti se. Uostalom, granate padaju svaki dan, ali utakmica od ovolike važnosti igra se samo danas.

Juan nije bio strašljivo dijete, no ipak, nije mogao ostati smiren: glavom mu je prolazila slika granata koje se s neba spuštaju na teren i desetkuju momčad. No nitko drugi nije progovorio ni riječi, pa je i on odlučio držati jezik za zubima. Hrabrio se pogledom na teren i zgrade koje su ga zaklanjale. Travnato igralište bilo je prilično veliko, i Juanu nije bilo teško zamisliti da igraju na pravom stadionu. Ako su zgrade prošarane rupama od gelera bile tribine, onda su balkoni na njima morali biti svečane lože. Pa kako bi se tu moglo dogoditi išta loše?

Desetak minuta kasnije, situacija se nije promijenila. Igrači su sada već postajali nervozni, čule su se tu sve žešće, muške psovke, ali onaj presudni gol nikako da padne.

“Ovo postaje opasno”, Juan je začuo glas iza sebe. “Vrijeme je za velike stvari.”

Osvrnuo se i poskočio u strahu. Iza gola, koji su označavale jedna cigla i jedna pivska boca, stajala je visoka spodoba zakriljena plavim plaštom. Na prsima je imala figuru sokola, a preko očiju tamni povez.

“Tko si ti?” pitao je Juan prvo što mu je palo na pamet, i odmah pomislio: možda mi to nije trebalo izletjeti. Što ako se ovaj uvrijedi i naljuti?

“Ja sam onaj koji je posvuda, tu i tamo. Ali sada sam ovdje i pazim na vas. Treba vas čuvati.”

“Od čega nas treba čuvati?”

“Od zla. Od neočekivanog.”

Neočekivan je bio udarac u zatiljak koji je Juan odmah potom osjetio, i dok se onako ošamućen stigao okrenuti, među noge mu se već uplela lopta.

“Gol!” urlali su Sivi. “Gol!”

“Koji gol?” povikao je Marin. “Koji mrtvi gol?”

“Autogol, eto koji gol”, Zare Ivić je odgovorio bezobraznim cerekom. “Vaša legenda od golmana vam je zabila gol. Pred malim je karijera.”

“Slušaj, Zare”, priprijetio je Marin, “ako je ovo bio gol, onda ću se ja skinut gol pred svima.”

“Hajde baš, da i tebe vidimo, legendo”, Zare Ivić se i dalje cerio unoseći mu se u lice. Zare Ivić nikad nije znao kada je dosta.

Na te riječi, Marin je hitro podigao šaku, ali kao da je u zraku osjetio nešto što ga je prekinulo u namjeri, stao je na pola puta: umjesto na nos, brzo ju je spustio na Zaretovo rame. Srušio ga je na travu i pružio se preko njega.

Prvo je došao fijuk, a onda, niže u naselju, betoniranim se stazama prolomila eksplozija granate. Jeka se glasno odbijala o zgrade.

Utakmica je sada, sasvim izvjesno, bila završena. Igrači su se rastrčali u okolne ulaze crvene zgrade, a Juan je slijedio Marina, Peru i još nekoliko Naših.

“Ne volim nepravdu, eto šta je”, rekao je Marin kad su sjeli u podrum. “Jedno je kad netko pobijedi ili kad izgubi, ali kad netko sere govna…”

Juanu su se za to vrijeme po glavi motale granate. Znao je da one ubijaju – vidio je to dok je bio kod bake, preko puta bolničke mrtvačnice – ali opet, te granate, na početku rata, nisu bile ovoliko glasne. Poželio je pitati dečke kako to da ih nije strah kad padaju tako blizu, ali opet nije rekao ni riječi. Njima je ovdje tako svaki dan, zaključio je. Umjesto toga, upitao je tko je bio onaj čovjek u plavom, no nitko ga više nije slušao. Pričali su o novoj uzvratnoj utakmici.

 

* * *

“Ajde više, Ivo!” zagalamio je Pero preko ceste. “Pa neću te čekat do sutra!”

Tek sada, kad se vratio na graničnu liniju i kad je postalo sasvim očito da je bio na zabranjenoj strani, Juanu je srce ustreptalo. Mamine upute bile su izričite i jasne: nikada preko ceste. Sad ga je bilo strah vratiti se kući, čak i više nego onda kad je poslije škole otišao kod Ante igrati kompjuter. Cijelog poslijepodneva, dok ga je mama tražila naokolo, Juan je nabijao rekord u broju srušenih letjelica neprijateljske flote. Kući se vratio tek navečer, i na vratima ga je mama dočekala sa šibom u ruci. Natjerala ga je da pojede hladni poriluk od ručka – i to puno više nego što bi mogao pojesti, sve da to i nije bio poriluk i da nije bio hladan – i nije se micala od stola dok nije progutao i posljednju žlicu. To će te naučiti pameti, rekla je, i prevarila se.

Perin ih je ujak dovezao do autoputa, ali dalje nije htio, zbog davne svađe s Perinom mamom nakon koje se zakleo da više nikada neće nogom kročiti u selo. Poslije su se njih dvoje i pomirili, ali ujak se svejedno odlučio držati svoje riječi. Istina, da ih je ostavio u selu i produžio dalje, ne bi ni kročio nogom jer tako ne bi morao izaći van iz auta – ali ne, u pitanju su principi, rekao je. Ni Peri ni Juanu nisu baš bili jasni ti principi koji samo otežavaju stvari, no nisu se htjeli miješati. Računali su, to je jedna od onih stvari koje će im se razbistriti tek kad odrastu, kada nauče ispunjavati čekove u banci i kad im rakija promijeni okus i postane bolja od najfinijeg soka. Te stvari ne možeš požurivati.

Juan je, napokon, prešao cestu. Pero je produžio naprijed prema selu i ostavio ga samog, s loptom pod nogama i strepnjom u želucu.

“E moj Ivo, pa di si ti, nesrećo?” Tvrtko je zalomio glavom čim ga je spazio. “Ubit će te mater, već je hajku poslala za tobom, pretražili cijelo selo…”

Bez odgovora, Juan je krenuo dalje, uz brežuljak, šutajući pred sobom ispuhanu nogometaru. Svaki put kad bi se lopta otkotrljala nizbrdo, bio je sretan što se može vratiti po nju i tako odgoditi strašni čas suočenja s mamom. Nije da mu je bilo žao što je bio u gradu – sve do sada bio je uvjeren da je učinio pravu stvar – ali svejedno, nitko ne voli dobiti batine. Još kad mama vidi kako je razbio koljena… Onaj dan kod Ante neće biti ništa prema ovome što ga čeka.

Pred kućom je stajao džip s poznatim znakom na prednjoj maski. Na pumpi je viđao sve moguće automobile, svih boja i oblika, ali taj je znak za njega značio više od bilo kojeg drugog. Mercedes, tako se zvao auto – Mercedes, baš kao njegova baka iz Meksika. Jao, kad bi barem to stvarno bila ona, da mu pomogne…

Primio je kvaku ulaznih vrata i zastao. U kuću se ulazi kroz kuhinju i nikako ne može neopaženo šmugnuti u sobu. Nije to pravedno, pomislio je; kad bude veliki, imat će kuću s ogromnim predvorjem i slugu koji će dočekivati goste. A ne kao sada: tu je mama, čeka ga sa šibom, i čim otvori vrata, sve je gotovo. Tvrtko mu je jednom rekao: šta te briga hoćeš dobit jedinicu u školi, ne boj se, samo se sjeti da će do sutra u toliko i toliko sati sve biti gotovo; strah ti ništa ne vrijedi. Ali lako je njemu reći, kad je on zadnji put dobio po guzici?

Konačno, kad je shvatio da nikako ne može skupiti hrabrost, Juan je uključio slijepu ludost. Zažmirio je i povukao kvaku. Odškrinuo je vrata. Pogled lijevo, pogled desno. Na stolu u vazi buket svježih ruža, za stolom mama i tamni čovjek u bijelom kojeg je neki dan vidio na pumpi. Mama ga gleda ne pomičući nijedan mišić lica, samo šuti i gleda ga. A onda, na Juanovo neizmjerno čuđenje, na usnama joj se pojavljuje smiješak.

“Nogomet, ha? Poginuo bi zbog nogometa? Rekla mi je Perina mama.”

I onda zatvara usta i pokretima ruku govori: “Blago meni, odgojila sam pravog muškarca…”

 

DALEKO OD DURANGA

Ne rade ih više kao nekad. Danas otvaraju usta i pričaju, pričaju zbog priče same, pa makar ne imali ništa za reći. A najčešće, mogu ti reći, nemaju.

Django stoji u raskošnoj bruklinskoj crkvi i razgovara s bratom Marianom. Iako nudi najbolji hlad u gradu, velika je dvorana gotovo prazna tog ljetnog poslijepodneva. Osim njega i službenika božjeg, tu su još samo mladić i djevojka koji kleče pod oltarom i spojenih ruku mole očenaš na stranom jeziku.

A što ćeš, odgovara fra Mariano, ne možeš se tome othrvati. Kažu da svatko bira svoj poziv, ali po meni to nije tako. Poziv je poziv, a mi se samo odazivamo na njega. Čak i kada stvari krenu krivim putem, i dalje ga se slijepo držimo. To je za mene prava vjera; vjera i nada da smo donijeli pravu odluku. Vjerujem u Gospodina i iskreno se nadam da nisam u krivu.

Amen, kaže Django i prekrsti se. Lijepe riječi, fra Mariano.

Nekada je sve ovo bio ocean, znaš?, nastavlja fratar. Ljudi su imali škrge, kožice među prstima, plivali su i razgovarali mjehurićima. Nisu im trebale riječi. A danas –

U taj čas, fratrove riječi nadglašava galama. Djevojka koja je klečala ispred oltara ustaje i izgovara riječi koje, premda na stranom jeziku, svojim tonom odaju kako nisu primjerene svetom mjestu. Mladić je i dalje na koljenima, ali sada je okrenut djevojci, kao da je pronašao novo božanstvo.

Bog s tobom, brate Mariano, Django ljubi fratrovu ruku u tom odsudnom trenutku. Hvala ti na svemu što si učinio za našu majku. Ja sada, bojim se, moram poći.

Sretan put, kaže fra Mariano, i ne daj se vjetru. Ali Django mu već nestaje iz pogleda.

Još kao dječak u Durangu, davno, dok se zvao Ramon, Django je gigantska vrata crkve optočena čelikom doživljavao kao ulaz u drugi svijet. No tek danas, dok izlazi van na vrele njujorške ulice, postaju mu jasni razmjeri te istine. Promjena atmosfere pomalo ga je potresla, i sad se osvrće pokušavajući se prisjetiti gdje je ostavio Sancha. Pred crkvom sjedi samo usnuo prosjak s natpisom JEDAN PLES JEDAN CENT ovješenim o vrat.

Hej!, Django ga zatrese. Hej ti, ustani!

Starac se preplašeno trgne.

Hajde, pleši!, kaže Django pružajući mu kovanicu od jednog dolara.

Prosjak prebacuje dolar iz ruke u ruku, i počinje sa svojom točkom. Tek tada, Django vidi: starac ispod koljena nema noge. Svejedno, vješto se prebacuje na rukama, najprije na obje, a onda samo na lijevoj pa na desnoj, podižući i spuštajući batrljke. Prizor je bizaran, i na neki neobjašnjiv način, čaroban.

Bravo!, plješće Django oduševljeno. Najradije bih ti se pridružio, ali nemam vremena. Moram ići kući. Reci mi, jesi li vidio moga konja?

Stari prosjak upire prstom u slijepu uličicu odmah do crkve.

Dok korača niz ulicu, Djanga spopada čudan osjećaj da je ovdje već bio. Ne možda u ovom gradu, ali u ovoj ulici sigurno. Ne možda u prošlosti, ali tada, bez greške, u budućnosti. Pronalazi Sancha privezanog za banderu na dnu ulice; na čelu mu stoji priljepljen zeleni papirić – kazna zbog nepropisnog parkiranja.

Django iz bisaga vadi vreću s duhanom i mota ga u papir na kojem je ispisana kazna. Potom zajaše Sancha i vraća se na glavnu ulicu.

Evo, kaže prosjaku pružajući mu smotku, trebat će ti prije nego meni.

Divljim pokličem, Django tjera Sancha naprijed, kroz zakrčene poslijepodnevne ceste, preko parkova i tračnica, pored nebodera viših i strmijih od vrhova Guadalcave. Prolaznici zastaju u čudu, stakla u prolazu pucaju, sladoledari ispuštaju ledene kuglice na zemlju, djeca upiru prstom i govore roditeljima: hej, mama, vidi, kauboj!

A Django jaše, tjera Sancha dalje i dalje, preko krovova automobila, preko drive-in kina, preko groblja automobila, i ne zaustavlja se dok ne stigne do obale. Tamo, na malenom otočiću nasuprot, stoji Kip slobode, viši od bilo čega u gradu, i zaklanja pogled na otvoreno plavetnilo. Kada bi ga srušili, Django govori Sanchu dok promatra Kip, grad bi bio manji, ali bolje bi vidio. Ali kad bi ga srušili, srušili bi cijeli grad. Nikada više ne bi bio tako ponosit i visok. A sloboda je, Sancho, sve što imaju; s njom se nije igrati.

Django stoji i promatra živu sliku pred sobom. Galebovi u niskom letu ispuštaju krike, brodice s turistima presijecaju valove, sunce ne posustaje pred stidljivim naletima vjetra. Jedno vrijeme svrbe ga uzde i razmišlja bi li Sancha potjerao kroz vodu, ali onda se ipak okreće i jaše natrag prema zapadu, prema zlatnoj dolini i brdu nad njom, prema svom vidikovcu odakle može vidjeti dane duže i sunčanije od ovih.

 

TEATRO INTIMO

Pet dana, koliko mu je preostalo do rođendana, Juan je proveo u svojoj sobi. Batine nije dobio, ali kazna je ovaj put bila daleko okrutnija: mama mu je zabranila izlazak iz kuće – nije se smio spustiti čak ni do pumpe. Sve te duge, vruće dane potrošio je u sparnom hladu sobe, i dok je došla subota, više nije bilo kutka koji nije naučio napamet niti igre u kojoj se nije okušao. Inače je najviše volio voziti dva autića – dva kuma koji su se zajedno zaputili na more – ali ta mu je zabava brzo dosadila, jer više nije mogao ni sebe zavarati: kako će kumašini stići do mora kad ne mogu izaći ni iz sobe?

Zatim je brojao knjige na polici (ako za rođendan dobije dvije, imat će ih točno trideset), slagao ih je po visini, a zatim i po boji, od najsvjetlije prema najtamnijoj. Nakon nekog vremena, kako bi oživio igru, smislio je da knjige moraju zaratiti: podijelio ih je u tabore i položio uspravno na pod. Duguljaste su tako zauzele mjesto pored kreveta, a one niže pod prozorom. Letjele su poput frizbija rušeći neprijatelje, sve osim zrakoplovnih snaga koje su se na protivnika obrušavale ravno s polica. Da stvar učini uzbudljivijom, u priču je uveo i rođake, knjige koje su se naoko borile na jednoj strani, a zapravo su bile protivnički špijuni. Tako bi tamnozelena visoka bila u rodu sa svijetlozelenom niskom i nikada se nije znalo na čijoj je strani – čak ni Juan to nije znao, i uvijek bi iznenadio samoga sebe. Ali jednu su svi slušali: mamina kuharica bila je kraljica i kada bi ona naredila obustavu vatre, nije bilo slikovnice koja se usudila usprotiviti.

Mama tih dana, osim dok bi kuhala ručak i večeru Grginim gostima, i nije bila prečesto kod kuće. Svaki dan po nju je dolazio gospodin u bijelom, koji se zove Roberto, i onda bi se zajedno onim bijelim džipom odvezli tko zna kamo. Juana je sve to skupa smetalo: zašto se mame voze džipovima kad ne znaju uživati u tome, a djecu kojoj bi ta vožnja značila sve na svijetu ostavljaju kod kuće? Prošle su večeri mama i njen novi prijatelj ostali doma, glasno su slušali muziku, pričali i smijali se, i Juan je jedva mogao zaspati. Kako to da se mama može ponašati kao dijete kad god poželi, a njemu, koji bi po cijeli dan trebao biti dijete, to ne dopušta? Juana su mučile mnoge stvari koje ga nikada ne bi mučile samo kad bi smio ići van igrati se.

A onda je, konačno, došao i rođendan. Prva stvar koju je poduzeo tog jutra bila je potraga za skrivenim poklonom. Bila je to igra koju je mama oduvijek igrala s njim: nikada mu, kao svaka obična mama, ne bi jednostavno dala poklon u ruke i čestitala, nego bi se prvo morao sâm pomučiti. To je bilo mudro od nje, jer ako je poklon bio čemu – a mama je uvijek znala izabrati dobre poklone – na taj bi mu način vrijednost narasla do neba.

Ali tog jutra dogodilo se nešto čudno. Najprije, kad se probudio, velika je kazaljka gotovo sustigla malu na vrhu sata. Za koju minutu bit će podne. Pa kako mu se to moglo dogoditi? Obično se na rođendan probudi ranije i od pijetlova gore u selu. Kako je sada mogao spavati toliko dugo? Nikada u životu nije spavao toliko dugo! A što bi tek bilo da je prespavao cijeli rođendan? Nije se usudio pomisliti.

Kad je krenuo u potragu za poklonom, došao je do još čudnijeg otkrića. Ne samo da ga nije uspio pronaći, nego mu se, čini se, i mama negdje zametnula. Kućica ima samo jednu sobu, kupaonicu i kuhinju u kojoj je spavala mama, i ne možeš se nigdje pošteno sakriti a da te odmah ne pronađu – Juan se u to uvjerio na vlastitoj koži. Prvi put u pet dana, ohrabren maminom odsutnošću, otvorio je vrata i zakoračio pred kućni prag. Vani ga je dočekalo sunce, toliko jako da je, onako bosonog, poskočio čim je dodirnuo zagrijanu zemlju.

Vratio se u kuću po borolete, a kad je ponovno izašao van, zatekao ga je nesvakidašnji prizor. Mršav mladić u dresu i sportskim gaćama laganim se trkom uspinje uz brežuljak, nešto niže za njim taljiga prašnjav crveni kombi, a između trkača i kombija probija se tip koji uzbrdo gura bicikl. Što je sad ovo?, misli si Juan dok sjedi na pragu.

“Hej, mali”, obraća mu se hodajući biciklist, “možemo ovuda do sela?”

“Da, idete samo ravno, i kad pređete brijeg, vidjet ćete put”, počinje Juan i nastavlja i previše detaljno, pun ponosa što je navigacija cijele povorke povjerena baš njemu.

U kombiju, vozač psuje u bradu, i naizmjenično se hvata volana i kočnice. Njegov suvozač govori u voki-toki: “Da, jebeš budalu, sad nas vodi preko nekog brda, umjesto da ko ljudi idemo cestom. Ja stvarno ne znam šta on hoće dokazat – da nas može raspizdit?!”

Čim je to uvrnuto društvo nestalo iz vidokruga, Juan se pošljunčanom stazom krenuo spuštati prema pumpi, razmišljajući: čudan neki dan.

Na česmi pored pumpe, Tvrtko panol-pastom s ruku skida mrlje od lož ulja.

“Ohoho, koga to vidimo! Pa gdje si ti bio, junačino? Jesi vidio ti ovog čuda? Isto ko neki dan. Nigdje nikog, kad odjednom, evo ti spektakla! Trče ludi drogeraši po brdu.”

Juanu nije ni približno jasno o čemu Tvrtko govori; dovoljno je i bez toga zbunjen, pa se pravi da ništa nije čuo. “Tvrtko, znaš gdje mi je mama?” pita.

“Tvoja mama? Pa šta pitaš, eno je!” kaže Tvrtko pokazujući prstom na džip koji je baš ulazio u stanicu.

“Juan!” iz džipa izlazi mama i trči mu u zagrljaj. “Sretan rođendan, razbojniče! Vidim, pobjegao si iz zatvora!”

“¡Felices cumpleaños!” kaže Roberto neuspješno pokušavajući za leđima skriti golemi šešir. Pruža ga Juanu i kaže: “Un sombrero para el bandido.”

Juan stoji posve drven i nijem; ne vjeruje svojoj sreći. Čim mu je sombrero sletio na glavu, počne skakati gore-dolje, nalik kakvoj živahnoj gljivi. Pod sombrero bi mogla stati još barem četiri Juana, ali ni četvorica zajedno ne bi mogla biti ovoliko sretna.

“Ovo je najbolji poklon na svijetu!” kaže oduševljeno, pokušavajući zagrliti Roberta, a zatim i mamu. Ali široki obod sombrera mu to ne dopušta: svaki put kad im se približi, odgurne ga natrag. Tvrtko stoji sa strane, promatra prizor i umire od smijeha.

 

* * *

“A nikad se ne zna…”, Grga je viljuškom okretao ćevape na roštilju. “Mesnice su začudo dobro opskrbljene, al razumiješ, tko zna šta mi jedemo. Evo, moj bratić Sale, inspektor. Neki dan dole u gradu kupio krmenadl, lijepo ga ispeko i – krc! – zagrizo u metak. Ošla mu dvojka, možeš mislit, gdje ćeš sad nać zubara da to sredi…”

Kako je društvo u vrtu iza Grgine kuće postajalo sve veće, sve je manje imalo veze s proslavom Juanova rođendana. Zbog rata je u selu preskočen kirvaj i proslava Svetog Ante, i sve je prijetilo da će se upravo današnje okupljanje prevoriti u društveni događaj sezone. Svi uobičajeni sumnjivci bili su tu: Mile i Želja raspravljali su o stanju na južnoj bojišnici, Đuka je već ležao pijan u mreži između dva drveta, Miletova Vesna i debela Rada iz trafike stajale su po strani i ogovarale prisutne, dok je Đukina Božica više nego očito očijukala s dvojicom španjolskih mirotvoraca. Djeca su trčkarala naokolo i valjala se po travi, kao da je nikada prije nisu vidjela. Pero se uspinjao na šljivu dobacujući Juanu zrele plodove, a mala Antonija je razmaženo plakala jer joj je netko uzeo baš onaj najposebniji komad kolača. Teta Đurđica, dadilja, davala je sve od sebe, ali nikako je nije uspijevala smiriti. Ante je teta Đurđicu za to vrijeme, dok loptom nije kosio cvijeće i vrtne patuljke, štipao za stražnjicu; ako ga to ne dovede u središte pažnje, ubrzo će morati sjesti na bicikl i početi se zabijati u živicu.

Juan im je uvijek zavidio. Kako to, pitao bi mamu, Ante ima i kompjuter i kuću na kat i poršejca i klokane, a ja nemam ništa osim slikovnica i par autića? Nije to pošteno. A kako to, odgovarala bi mu Ruža, da Ante ne zna čitati ni pjevati ni plesati, a ti znaš?

Uz gadna natezanja, nakon razvoda s Jadrankom, Antu i Antoniju sud je dodijelio ocu, i svi u selu bili su više nego sigurni da je u odluci presudio Grgin novac. Pričalo se da je Grga gadno zamutio poslove s privatizacijom samoposluge i još mnogo toga, ali sve i da su priče bile istinite, Ružu nisu zanimale: za nju, Grga je bio susjed od pomoći. Bez sumnje, i sam se osjećao ugodno u ulozi domaćina, za roštiljem, sa šiltericom na glavi i masnom pregačom oko struka, dok mu se kapi znoja cijede niz brk.

Kako miris pečenja postaje jači, klinci napuštaju igru i približavaju se roštilju. Ali pravi spektakl dolazi tek nakon toga – torta, po koju je Ruža ovog jutra išla kod mame u grad. Spektakl, jer bakina torta nije obična torta. Jedne godine bila bi u obliku automobila, druge u obliku košare na čijem dnu je u kutijici bio skriven poklon, treće bi imala nekoliko katova, i slično. Ruža se snalazila i više nego dobro u kuhinji, ali kad se radilo o kolačima, bezuvjetno se predavala maminu umijeću. Svaki put kad bi je mama pokušala podučiti, pomno bi zapisivala recepte, ali unatoč tome što ih se strogo držala, njeni kolači nikada ne bi imali onaj posebni, bogati okus maminih. Neke stvari, zaključila je Ruža, nije dovoljno znati: treba ih znati osjetiti.

Ovaj put torta je čokoladna, u obliku panja. Kora drveta je od tamne kreme, a godovi su načinjeni od svijetlosmeđe. Juan puše u svjećice, ali ne uspijeva ih ugasiti sve odjednom. Drugi put, Ante ih gasi preko njegova ramena. Tek iz trećeg pokušaja, Juan s ponosom može reći da ima osam godina.

Kako sunce polako zalazi, slavlje se seli u unutrašnjost Grgine kuće. Ruža je pripita i već pomalo umorna od svega. Stoji u sobi većoj od cijele njene kuće i, oslonjena o zid, kroz čašu crnog vina promatra zaigrane klince. Prilazi joj Roberto i ljubi je u uho, dovoljno jako da joj poljubac odzvanja glavom. Poziva je k sebi, u motelsku sobu, no ona ga pristojno odbija. Roberto pokušava skriti svoje nezadovoljstvo, ali ne polazi mu za rukom: dok napušta zabavu, mrmlja si u bradu tko zna što na materinjem jeziku. Ruža je dovoljno odsutna da njegovo gunđanje ne uzima srcu, pa odlazi do zahoda malo se osvježiti.

Stoji pored ogledala i promatra svoj lik. Dvadeset sedam joj je godina. Ima dugu crnu kosu i pune usne. Ima osmogodišnjeg sina. Blijeda je i vrti joj se u glavi.

S druge strane vrata, čuju se dva poznata glasa.

“Kurva! Jesi vidjela ti to? Jesi vidjela samo kako se žvale? Pred svima, užas božji! Grga mi je reko da se Španac raspitivo kolko će ga koštat. Možeš si mislit, Vesna, pa ona je pravo tezgu otvorila!”

“Ma pusti ti Grga reko… Ko zna šta Grga muti s njom. Ona mu kao kuva i to, i ide njoj to kuvanje, bogami. E! Jel vidiš kako svima zakuva na kraju…”

“Je, je. Al znaš šta, lako za nju. Ali mali… Ma ja stvarno ne znam kako to ljudi mogu radit svojoj djeci. Bog zna u šta će se taj mali umetnut sa svim tim gadarijama koje mora gledat. Vidjet ćeš, i on će napumpat neku fuficu i nestat na kraj svijeta, pazi šta ti ja kažem.”

“Ma jadno dijete…”

“Jadno. Em nema odgoja, em mu je u krvi… Moja Vesna, sve ti je to bolesno.”

Ruža stoji pored ogledala i promatra svoje upale oči. Pločice boje mahovine se udvostručuju. Pokušava se umiti, ali kad se sagne nad umivaonik, želudac joj se okreće i na usta tjera bljuvotinu. Povraća glasno i obilno. Sa svakim novim mlazom osjeća kako joj se toplina vraća u lice i kako joj u glavi raste osjećaj da je sve oko nje krivo.

Pet minuta kasnije, izlazi iz zahoda; pred vratima više nema nikoga. Ne paleći svjetla prolazi hodnikom sve do gostinjske sobe. Pogledom traži Grgu i nalazi ga u suprotnom kutu, pored Antonijina klavira, s debelom cigarom u ruci i smiješkom na licu. Prilazi mu s pogledom koji bi je, da ga može vidjeti, i samu preplašio.

“Šta si mu to rekao?” kaže tiho.

“Molim? …nisam te čuo.”

“Kažem, šta si mu to rekao?” Ruža ponavlja glasnije.

“Šta, šta sam rekao?” Grgin se smiješak počinje kiseliti. “Kome?”

“Znaš ti dobro kome. Šta si…”

U taj čas, u kući se gase sva svjetla. Glazba iz zvučnika prestaje svirati. Iznad glava uzvanika čuje se prodorno, zastrašujuće brujanje. Prozori se tresu.

Nastaje metež. Manja djeca plaču, starija se uživajući smiju. Žene počinju histerizirati. Malo kome je jasno što se događa.

“Avioni”, progovara Grga. “Brzo, svi u podrum!”

Ruža se osvrće, ne vidi ništa osim mraka pred sobom, sudara se s tijelima u bezglavom trku. A onda počinje vikati.

“Juan! Juan! Gdje mi je sin?! Juan!”

Odgovora nema. Napipava zatamnjena staklena vrata, izlijeće u vrt i diše glasno, na usta, kao da je upravo pobjegla iz tamnice bez zraka.

“Juan!” ponovno viče, ali nitko se ne odaziva; ne čuje se ništa osim potmulog huka motora visoko na nebu. Nakon nekog vremena, zvuk se utišava, i iz dna vrta do nje dopire šmrkanje.

Dolje, naslonjen na živu ogradu, glave pognute pod sombrerom, čuči Juan i tiho plače. Pored njega je velika vrećica s poklonima koje je danas dobio: auto na daljinski od Grge, lisice i policijska značka od Pere, knjiga Bonton od mame i jedan veliki kaktus od teta Rade.

Ruža mu prilazi, čučne pored njega, digne mu sombrero s čela i poljubi ga.

“Juan… Pa budalice mala, zašto si ostao vani? Ajde, gotovo je sad…”

“Ante je rekao…”, Juan guta suzu, “rekao je da nemam tatu, i da je svatko moj tata… jer ti voliš sve muškarce.”

Ruža osjeća kako se sve oko nje ponovno počinje vrtjeti.

“Ali to nije istina, jel tako? Roberto mi je poklonio sombrero. On je moj…”

Ruža prekriva Juanova usta desnom rukom. Pokretima lijeve, govori mu da je sada ovdje i da će sve biti u redu. Zrakom se prolamaju pucnjevi topova protuzračne obrane, glasno kao da su tu, u vrtu. Noć se spušta mahnitom brzinom.

 

Iako je naziv obećavao dobro osvjetljeno mjesto, Aurora Street bila je zabačena, uska slijepa ulica u koju bi čovjek mogao zaći samo iz dva razloga: prvo, ako tamo živi, i drugo, želi li biti opljačkan. No Djangove su korake vodili posve drugačije namjere: tražio je mjesto o kojem mu je pričao Paul. Širom je otvorio oči i upravo kad je pomislio da je možda sve ipak samo sanjao, ugledao je natpis na posljednjoj zgradi u nizu, s desne strane. Slova s fasade, godinama nagrizana smogom, bila su u raspadu, ali na pročelju je doista pisalo TEATRO INTIMO.

Zavezao je Sancha za banderu, popravio kravatu i, kako zvono nigdje nije mogao naći, pokucao na vrata. Na člancima prstiju ostao mu je trag svježe crvene boje.

Malo zatim, na vratima se otvorio prozorčić kroz koji ga je promotrio par sumnjičavih očiju. Nakon kraćeg oklijevanja, ključ se okrenuo u bravi.

Sitan, pogrbljen sivi starac s brazgotinom ispod desnog oka, bez riječi ga je uveo unutra. Čim je kročio na drveni pod predvorja, Djanga je zapahnuo čudan miris. U prostoriji se miješao zadah ustajala zraka, kao u kakvom podrumu, i svježe boje. Svi su zidovi bili obojani u crveno. U malenom predvorju nije bilo ničega osim pulta nalik recepciji, jednih crvenih vrata s lijeve strane i reda drvenih stepenica koje su vodile na kat.

Starac je prišao pultu i otamo izvukao veliku knjigu na čijoj je naslovnici utisnuto srebrnim slovima pisalo KNJIGA GOSTIJU. Položio ju je na pult, otvorio na praznoj stranici, primio gosta za ruku i u nju stavio olovku.

Shvativši što mu je činiti, Django je bjelinu pred sobom ispunio potpisom koji nije koristio godinama: Ramon Samaniego. Pokušao je okrenuti prethodnu stranicu i doznati tko je sve prije njega bio ovdje, ali čim mu se list našao među prstima, starac je zgrabio knjigu i spremio je natrag.

Neko vrijeme nije se događalo ništa. Starac je sjedio za pultom, a Django se smjestio u duboki naslonjač nasuprot njemu. Nije prošlo mnogo, a starac je zadrijemao. Valjalo je čekati.

Dok je tonuo u naslonjač, Django je razmišljao o stvarima koje su ga dovele na ovo mjesto. Razmišljao je o Paulu.

Prvi put kad ga je susreo, u baru “El Diablo” na Sunset Boulevardu, Django je znao da mora biti njegov. Iako je već zašao u jesen života i brojao tri puta više godina od Paula, upravo su mu godine govorile da je vrijeme mršava prepreka pravoj ljubavi. Prošla su od tada tri tjedna i to je bilo više nego dovoljno da se prava ljubav ugnijezdi u njegovu životu.

U ta tri tjedna, rijetko se rastajao od Paula. Vodio ga je na premijere, u restorane, na mjesta s kojih se u Hollywoodu najbolje vidi zalazak sunca. Ali ove noći, Paul je poželio ostati s njim u kući na brijegu. Bio je Djangov rođendan, sedamdeseto ljeto, i Paul mu je prije proslave – na kojoj će im se pridružiti i Paulov brat Tom, iskusan drvodjelja koji je te večeri poslom bio u gradu – obećao nezaboravan poklon. I tako ga je naputio ovdje, u tu čudnu ulicu nestvarna imena, u još nestvarnije kazalište. Što li će se sada dogoditi?, Django je uzbuđeno prebirao po glavi. Jednom kad ustanem iz ovog naslonjača, sve je moguće.

Nekoliko minuta kasnije, iz misli ga je prenulo škljocanje brave na vratima s lijeve strane. Starac je otvorio oči, ustao i rukom mu pokazao da uđe onamo.

Soba je bila namještena još skromnije od predvorja – samo jedan stolac i pred njim minijaturna pozornica zaklonjena crvenim zastorom – no ipak nekako, odisala je zadovoljnom punoćom. Django je ponovno sjeo i osjetio kako mu srce treperi u iščekivanju.

Zastor se podiže i predstava počinje. U baršunastoj kraljevskoj odaji, na krevetu, leži stari kralj, drvena lutka. Iz grudi mu izviruje sedefna drška bodeža.

Unutra ulazi princeza, kraljeva kći. Iz zraka je nevidljivim nitima pridržava koščata ruka.

Godinama, kaže princeza, otkad je Bog uzeo kraljicu majku sebi, dobri moj otac ni riječi nije progovorio. Jer riječi su, kazao mi je, laži prljave i kvarne. Godine i godine, a sada leži bolestan i bespomoćan. Što mu je, o što mu je?

Ulazi dvorski liječnik, a iznad pozornice izviruje desna ruka istovjetna lijevoj u svemu osim jednog detalja: nedostaju joj prstenjak i srednjak.

Liječnik se naginje nad kralja, osluškuje mu dah, opipava bilo, provjerava ima li vrućicu. Da, hmm, da, mrmlja za sebe i okreće se princezi.

Tijelo kraljevo tiše je od kralja. Ni riječi mi ne kazuje, moja princezo!

A što mu je onda, o što mu je? Koja ga bol kosi?

Njegova je bol, bojim se, odgovara liječnik, jača od boli tijela, moja princezo. Jer kraljeva je bol – bol srca.

O nesrećo preteška! Ta nemoguće je da toj boli nema lijeka!

Dok riječ ne potekne iz kraljevskih usta, bojim se da nema, moja princezo.

Laži, govoriš same laži. Moj je otac u pravu, riječi su laži, prljave i kvarne.

Riječ kraljeva protiv moje, princezo…

Izlazi! Odlazi!, viče princeza na liječnika.

Liječnik izlazi s pozornice, a princeza se naslanja za njim na vrata i doziva: Straža! Ovaj je imao hrabrosti proglasiti život našega kralja beznadnim. Odrubite mu glavu!

Na zapovijed, moja princezo!, odgovara glas s druge strane.

I dovedite mi čarobnjaka!, dodaje princeza.

Trenutak kasnije, u odaju ulazi čarobnjak, zaogrnut ljubičastim plaštom posutim zvijezdama, s tuljastim šeširom na glavi.

Godinama dobri moj otac kralj ni riječi nije progovorio, jer riječi su, kaže, laži prljave i kvarne. Godine i godine, a sada leži bolestan i bespomoćan. Što mu je, čarobnjače, o što mu je?

Čarobnjak prilazi kraljevoj postelji, prislanja uho na bodež koji strši iz grudi, podiže mu kapke, promatra bjelinu njegovih odsutnih očiju, i zatim se okreće princezi.

Našem je dobrom kralju srce raspolovljeno, moja princezo. Njegova je rana tako duboka da je samo ljubav može zacijeliti. Jer ljubav ju je i stvorila.

Kako, čarobnjače, govori, koji je lijek tome?

Ljubavni napitak je jedino što ga može spasiti, zmijski otrov i krilo chupacabre, kaže čarobnjak – i kao pravom čarolijom, u ruci mu se stvara bočica sa spasonosnim napitkom. Prilazi kralju, otvara mu usta i u njih lijeva sadržaj bočice.

Ali kralj se i dalje ne miče. Leži u krevetu, a sedefna drška bodeža izviruje mu iz grudi.

Izlazi!, viče princeza na čarobnjaka. Odlazi, prevarantu kukavni!

Čarobnjak izlazi kroz malena vratašca, a princeza opet zaziva stražare: Straža! Ovaj je napojio našeg kralja smrtonosnim otrovom. Bacite ga u ključalo more!

Na zapovijed, princezo!

I dovedite mi najsnažnijeg čovjeka u kraljevstvu! Ako ni on ne bude znao što je našem kralju, barem će mu moći izvući ovaj bodež iz srca.

Ulazi krupan mladić, klanja se princezi i odlazi do kraljeve postelje. Gleda bodež, gleda kraljevo usnulo lice i zbunjeno se, oklijevajući, okreće.

Ali, princezo, govori mladić i zastaje, kralj je mrtav! U srce mu je zabijen bodež sa sedefnom drškom!

Kako se samo usudiš suditi kralju, praznoglavče?, princeza ne može povjerovati riječima koje čuje. Učini što ti je naređeno!

Mladić sliježe ramenima i još jednom se klanja princezi. S obje ruke prima dršku noža i upire da ga izvuče van, ali nakon nekoliko pokušaja odustaje.

Nemoguće, princezo. Bodež je zabijen preduboko.

Izlazi!, viče princeza. Odlazi, ništarijo!

Mladić izlazi, a princeza kroz vrata ponovno zaziva stražare: Straža! Ovaj je drski poganin oduzeo život našem kralju! Raščetvorite ga!

Na zapovijed, princezo!

Princeza ostaje sama u kraljevskoj odaji, prilazi krevetu, legne pored mrtvog oca i stane ga oplakivati. Iznenada, s neba se spušta anđeo.

Princezo!, zaziva ju.

Tko je to?, princeza se osvrće oko sebe i ne vidi nikoga. Podiže glavu i spazi anđela.

Tko si ti?, pita.

Ja sam Loco, tvoj čuvar. Poslan sam iz zemlje Drugih da ti pomognem razriješiti se dugova.

Mojih dugova? A kome sam ja to dužna?

Svojem ocu, kralju koji leži pored tebe. Dužna si mu pažnju, dužna si mu ljubav i snagu.

A gdje sve to da pronađem, dragi moj čuvaru? Sve sam pokušala! Pažnje nema u liječnikovim riječima, ljubavi nema u krilu chupacabre, snage nema u mišićima najsnažnijeg čovjeka u kraljevstvu.

U sebi, princezo. Pronađeš li barem mrvicu toga u sebi, tad znaj da ćeš ostati s kraljem. U vatri, u dimu, u krvi, zauvijek. Izgubila si sve to kad ti je umrla majka, i kad nisi vidjela kako otac odlazi za njom. Pažnja, ljubav, snaga. Nemoj ih sada izgubiti zauvijek.

Ali kako?, kaže princeza plačljiva glasa. Što mi je činiti?

To moraš sama znati. Ne mogu te ja uputiti u tajne tvojega srca. Sve kad bih i mogao, tad bi postale bezvrijedne.

Princeza neko vrijeme razmišlja, a onda kreće prema vratima i poziva stražare: Straža!

Da, moja princezo, odgovara glas izvana.

Princeza još kratko razmišlja, a onda kaže: Slobodni ste za danas.

Na zapovijed!

Princeza se okreće, baca još jedan pogled na mrtvačku postelju, prilazi anđelu pod skute i kaže: Vodi me. U vatri, u dimu, u krvi, zauvijek vodi me!

Anđeo prima princezu za ruke i zajedno nestaju put neba.

Sada je kraljevska odaja ista kao na početku: na krevetu leži kralj, ali u njegovu srcu više nema bodeža. Sve je tiho. Najednom, na vratima se čuje kucanje. Kralj otvara oči, ustaje, prilazi vratima i otvara ih. Pred njima stoji princeza.

Dobrodošla kući, kaže kralj. Gdje si lutala? Dugo te nije bilo.

Oh, oče moj, kaže princeza sva uplakana od sreće, bila sam daleko, ali sada sam ponovno ovdje.

Princeza se baca kralju u zagrljaj, zajedno se okreću prema publici i izgovaraju: U vatri, u dimu, u krvi, zauvijek!

Zavjesa.

Django ustaje iz stolca i sumanuto plješće. Plješće, sve dok mu se zadnja suza ne osuši na obrazu. A onda se i sam nakloni, kao da vlastitim nogama stoji na pozornici, na mjestu malih drvenih ljudi. Srce mu kuca triput snažnije nego prije predstave; više ne može dočekati trenutak kad će se vratiti kući, zagrliti Paula i zahvaliti mu na najljepšem poklonu što je ikada primio.

 

* * *

Tri je ujutro. Ruža odlaže žutu knjižicu i smije se u sebi. Razmišlja o stvarima koje je uvijek željela učiniti. Neke od njih sada su nepovratno izgubljene. Recimo, nikada neće izgubiti nevinost u ružinim laticama, niti glumiti Juliju u školskoj predstavi. Nikada se neće pomiriti s tatom, sada kad je otišao zauvijek. Ali zato još uvijek može napisati srceparajuću pjesmu. Ili provesti Novu godinu u vodi do ramena na nekom tropskom otoku. Ili poželjeti nešto sasvim novo: recimo, šnitu kruha i džema – najbolje onog maminog od višanja – i uz nju šalicu hladnog domaćeg mlijeka. Ne valja jesti poslije sedam uvečer, Ruža to dobro zna, ali sada radije želi učiniti nešto za sebe nego za svoje zdravlje.

Ustaje iz naslonjača, odlazi do hladnjaka i uzima džem i mlijeko. Zatim vadi kruh iz vrećice obješene na zidu, u kojoj ga čuva otkad su se pojavili oni dosadni crveni mravi. Sjeda za stol. Reže dvije kriške kruha. Debeli sloj džema maže na kruh, a mlijeko toči u šalicu s likom nasmiješene krave. Počinje jesti. Hrana joj se ugodno miješa u ustima; mlijeko poništava slatkoću džema, džem izaziva novu šalicu mlijeka, i okusi im se tako uzajamno osnažuju. Eto, misli Ruža dok žvače zalogaje, zar je to bilo toliko teško?

Nakon što je završila s prvom kriškom, Ruža iz ladice u stolu izvlači stranicu istrgnutu iz starog ženskog magazina. U rubrici “Nepoznato o poznatima” stoji nasmiješeni portret tamnoputog mladog zavodnika. Na Noć vještica godine ‘68, kaže se u članku ispod slike, Ramona Novarra, bivšu zvijezdu nijemih filmova Zatočenik dvorca Zenda i Princ student, u njegovu holivudskom domu mučki je ubio 22-godišnji ljubavnik Paul Ferguson, zajedno s pet godina mlađim bratom Tomom, tražeći tisuće i tisuće dolara kojih u kući nije bilo. Dok je stariji brat pokušavao iznuditi priznanje, mlađi je zvao svoju djevojku u Chicago i taj razgovor, tijekom kojeg je djevojka mogla čuti krike nesretne žrtve, potrajao je više od četrdeset minuta. Novarrovo tijelo pronađeno je sljedećeg jutra, zajedno sa stotinama slika strganih sa zidova u potrazi za novcem. Istražujući umorstvo, policija je otkrila poziv u Chicago, i kad su okrenuli isti broj, djevojka im je sve ispričala. Ramon Novarro umro je u tužnim okolnostima, no javnost ga neće pamtiti po njima, nego po nezaboravnoj ulozi Jude Iskariota u Ben-Huru, najveličanstvenijem spektaklu iz doba nijemog filma. Smrt je prekinula Novarra u pisanju autobiografije koju je najavio kao vrlo iskrenu i, po mnoge holivudske uglednike, uvredljivu. Koje su sve tajne trebale biti otkrivene u knjizi, nikada nećemo doznati – nesumnjivo, na veliko olakšanje mnogih njenih nesuđenih protagonista. Novarrova nasilna smrt tužan je dokaz da danas, eto, više nikome ne možete vjerovati.

Ruža prstima dodiruje sliku nesretnog glumca, a zatim presavija istrgnutu stranicu i stavlja je na vrh nove kriške kruha sa džemom. Dok je guta halapljivo kao da joj je zadnji obrok u životu, negdje izvana daljina ponovno donosi sirene. No ovaj put, više joj ne zvuče poput tužnih truba mariachija koje pjevaju o djevojci na prozoru, djevojci koja čeka dragog zametenog na putu. Ovaj put, sirene označavaju opću opasnost, situaciju sasvim izvjesnu i pogibeljnu. To je to, Ruža si kaže u glavi, tebe sam, dušo, tražila sve ovo vrijeme. Na te riječi, rukavom briše usta, ustaje od stola i odlazi u sobu probuditi Juana.

“Juan”, šapuće usnulom dječaku dok ga lagano trese. “Juan, ustani.”

“Mmm…”, Juan trlja oči plačljivo, u polusnu. “Šta je, mama?”

“Ustani, Juan, i spremi stvari. Idemo na put.”

 

* * *

Na kraju balade, tamo gdje vjetar i kiša nestaju postupno se utišavajući, stoji nada. Svaki put kad pogledate prema obzoru, znajte da je on tamo. Čak i ako ga očima ne dohvatite, vjerujte, tamo je, jer nema drugdje biti; jaše u susret sudbini i ne staje dok se ne sudari s njom. Ako vam se putevi ikada susretnu, znat ćete da je to on, iz oblaka purpurne prašine koji ga prati, iz pjesama boje ljubavi koje ostavlja za sobom.

I zato, čim ga ugledate, ne oklijevajte – recite svima radosnu vijest: Django Diesel je u gradu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.