Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

dva

 

Ako ti kažem da ovo radim zbog tebe, pitao je otac tog jutra, hoće li onda biti u redu?

Ne, neće, odgovorila je Ivona. Da te je imalo briga za mene, ne bi htio da ostanem siroče.

Neka, shvatit ćeš jednog dana, i to brzo.

Da, shvatit ću. Ako ti tako kažeš.

Vidimo se, rekao je otac i krenuo prema vratima.

Zastao je i vratio se nekoliko koraka unatrag. Jednom rukom je obgrlio vrat svoje kćeri, poljubio je u čelo i izašao.

No, i dalje nije shvaćala. Ovo nije bio njen rat niti je mogla zamisliti rat koji bi bio njen. Srećom, bila je žensko i nitko je na to nije ni tjerao. Imala je slobodu da sa sobom bude načistu, pa se, umjesto brizi za vlastitu glavu, odlučila posvetiti iskušavanju sudbine. Ako je ikada postojalo pravo mjesto i vrijeme za to, bilo je to ovdje i sada.

Strahu se prepuštala rijetko, toliko rijetko da ju je to sada, dok je hodala gradom, već pomalo i zabrinjavalo. Svatko je na svoj način pronalazio izlaz iz rata: netko, poput Alena, zatvaranjem na tulum u vlastitoj glavi, netko dječjim odbijanjem stvarnosti od sebe, drugi drogama i alkoholom, a uvijek si naprosto mogao sjesti na prvi autobus za bilo kamo i pobjeći glavom bez obzira (kao Tanja, na more s mamom; da su barem ostale dobre, mogla je i ona s njima). No Ivona nije pribjegavala takvim trikovima: bila je posve smirena. Znači li to da će, preživi li sve ovo, jednoga dalekog dana ušetati u restoran i, ne bude li posluga dovoljno brza, iz torbice izvući otkočeni pištolj i… Sve je moguće.

A možda je to zato što je svoje traume proživljavala već neko vrijeme. Za Ivonu, rat je trajao već godinama; počeo je onoga dana kad je shvatila da biti bolji ne znači ništa. U osnovnoj školi uspjela je steći status omraženog štrebera a da nije imala ni sve petice – nije čak ni naočale nosila. Bilo je dovoljno to što bi na velikom odmoru uvijek sjedila po strani i pisala nešto svoje u zelenu tekicu. Većina klinaca, naravno, nije imala ni približnu predodžbu što netko u tim godinama ima piskarati i tajiti od svih njih (i to u bilježnicu s tvrdim koricama – možeš misliti, nešto jako važno) i najlakše im je bilo izopćiti je kao razrednog čudaka. Kasnije je ignoriranje prešlo u zajedljivost, zajedljivost je prešla u provociranje, i kad se već i sama počela miriti s ulogom koja joj je dodijeljena, došla je srednja škola. Srednja je prolazila daleko sretnije, ali mogla je vidjeti one koji se nisu snalazili. Vidjela je što im se događa, no nikada ne bi naglas stala na njihovu stranu, valjda iz straha da ponovno ne zaglavi tamo. No opet, ako je njoj uspjelo, mislila je, uspjet će i drugima. Znala je da u svakoj školi, u svakome gradu, postoje ljudi poput nje, i znala je da će preživjeti. Jednog dana, bila je sigurna, žrtve školskog nasilja vladat će svijetom. Zato je, poput slijepca koji je u prednosti kada se ugasi svjetlo, u ratu mogla biti prva među jednakima: ivone su već davno naučile kako je to hodati pognute glave.

Daj podigni tu glavu!, povikao je čovjek na parnom valjku.

Glas joj se učinio poznatim, no dok je učinila kako je naredio, već joj je bio za leđima. Svejedno, pomislila je, nemoguće je da poznajem ikoga tko se u slobodno vrijeme vozika parnim valjkom, a da za taj njegov hobi nisam znala. No opet, mudra glavo, ako se moglo dogoditi da naletiš na parni valjak, ništa nije nemoguće, zar ne?

Za svaki slučaj, prešla je na stazu uz samu rijeku. Nije je bilo strah: znala je da – ako je ušetala nekome u nišan – tih nekoliko metara bliže ništa ne mijenja. K tomu, nije mogla odoljeti malčice proškiljiti preko vode. Kako izgledaju ti ljudi zbog kojih danas više ne ide u školu? Pogled joj se vraćao jednako glasno. Uz malo zdrave mašte mogla ih je vidjeti, tamo prijeko, na obali. Nisu izgledali ništa drugačije nego svi dosadni mali ljudi na koje bi nailazila: par ruku, nogu, očiju, ušiju, bolesnih misli – to je sve. A opet, ovi su se potrudili dati cijelome gradu na znanje da su tamo. Samo da sada ne prokuže da je ona ovdje…

Ma k vragu sve, pomislila je odriješito; što bude, bit će. U glavi je do daske pojačala pjesmu koju je jutros čula na radiju i nastavila dalje.

Zvono na crkvi udarilo je tri puta. Za nju je to bio znak da se uskoro mora nacrtati doma. Ili barem smisliti odgovore, dovoljno jake da se suprotstave i najcrnjem scenariju koji će mama već složiti u glavi. Možda bi joj mogla reći –

Stala je usred misli i već je bila na zemlji.

Umjesto poziva na ručak, zrakom se prolomio valoviti zvuk sirene.

Dobrodošli!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.