Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

EVERLAND

 

Prva scena: dim. Zavjese, oblaci dima. Sivilo kroz koje ne možete vidjeti ništa. Onda, dim se počinje rasplinjavati i polako razaznajemo lica. Ljudi na ulici, u automobilima, tramvaju. Slučajni uzorak: mladi, stari, zamišljeni, prazni, svatko ide svojim putem; svatko u ruci nosi cigaretu. Kad se cigareta ugasi, hvataju dah. Ponekad može potrajati cijelih desetak minuta, a onda valja pronaći novu.

Spušta se noć i s umornih lica nestaju bore; pretapaju se u svježinu. Sada su svi mladi. Prvaci klupske scene, oni koji snimaju situaciju i oni koji su se došli zabaviti. Oprosti, stari, imaš pljugu, pita jedan. Sori, zadnja mi je. Nema beda, uzvraća tip, ali dobro zna da ga ima, i da veći ne može biti. Pratimo ga kako odlazi kući, najprije užurbanim korakom, a zatim trkom. Dolazi doma, liježe na krevet i priključuje se na respirator. Nikotin puni njegove stanice i jamči sigurnu noć.

Po svršetku filma, sat i pol kasnije, dolaze i čestitaju mi. Odlično, vidjeli smo bezbrojna uprizorenja apokalipse, ali ne sjećamo se nijednog ovako idejno čistog, a opet višeslojno sablasnog. Smješkam se dok žvačem kanape, glumim zahvalnost kao što oni glume oduševljenost.

Dok pričamo ni o čemu, krajičkom oka lovim djevojku. Pogledi su nam se večeras već sudarali, ali njeno lice poznajem i bolje od toga. Koliko će još čekati? Napokon, prilazi mi i kaže: Znaš, pratim te već neko vrijeme. Znam, odgovaram. Marina, šapuće mi u uho. Hvatam je pod ruku i nestajemo k njoj. Noć će izgleda ipak biti kvalitetna.

Ujutro, u njenom krevetu, gledam je kako spava i osjećam se nasukano kao zadnje govno. Gledam je i razmišljam kako bi mi izgledala da je volim. Ali onda se oglašava alarm na mobitelu i podsjeća me: intervju u podne. Oblačim se, umivam se, šminkam se, dovodim kosu u red i, prije nego što se probudi, izvlačim se na prstima. Vani je lijep dan, gotovo proljetni, premda je Božić već u zraku. Na uglu uzimam kroasan s marelicom, sjedam u japanca i vozim prema televiziji.

U trenutku kad ulazim u studio ekipa je već na svojem mjestu. Upoznajem se s voditeljicom s kojom sam se čula telefonom i odmah nakon toga pitam se nisam li upravo sekundu preduga zurila u njezin modrocrveni dekolte. Ona mi se smiješi, i sve da je i primijetila, čini se da ne zamjera. Mogla bih kad bih htjela, bez greške.

Ali najprije posao. U kojem smjeru trebam gledati? Uobičajena pitanja: kako sam došla na tako originalnu ideju, što znači naslov Everland, tko su mi uzori i tko mi se sviđa od domaćih redatelja. Autopilot radi na obje strane. U jednom trenutku, ponovno me spopada osjećaj. Gledam u crvenu lampicu na kameri i ne znam što radim ovdje, ne znam što se očekuje od mene i u treptaju se gubim. Ali i to je sasvim dovoljno da ne prođe nezamijećeno: pred kamerom ništa ne možete skriti. I dok vrijeme stoji i čeka na mene, čujem kako netko kaže: idemo ponovo.

Mogu li prije popiti malo vode, pitam, i ne čekajući odgovor odlazim do zahoda u hodniku.

U redu, govorim si u bradu, ne moraš raditi ništa što ne želiš. Ali naravno da želim, jer to je jedini način da ljudi pogledaju film. Ne vjerujem u umjetnost koja nije spremna podati se. Ništa što radim ne radim samo za sebe. Sve što radim je o meni, ali na kraju, i ja sam o drugima. Hajde, ženska glavo, brže to, pa koliko smo puta prošli kroz ovo. Ima valjda i taj modrocrveni dekolte neku tržišnu vrijednost. U redu, nagovorila si me. Provlačim vodu kroz kosu, popravljam frizuru i vraćam se u studio, s namjerom da ovaj put sve učinim kako treba.

Moje isprike, kažem voditeljici. Ma nema problema, odgovara dekolte, samo si uzmite vremena koliko god treba, nigdje ne žurimo. (Pa sad, kako tko, čujem snimatelja kako mrmlja za kamerom.)

Ovaj put, kažem, ja ću pričati, a vi me slušajte, umjesto da razmišljate o sljedećem pitanju. Zapravo, najbolje me nemojte pitati ništa, jer ću vam ionako sama reći sve što želim reći. Je li to u redu?

Snimatelj vrti glavom u nevjerici, ali voditeljica se brzo snalazi: naravno, ako mislite da će tako biti bolje, kaže mi.

Onda možemo isponova, okrećem se snimatelju.

Tri, dva, jedan… idemo.

 

POVRATAK RATNIKA

Grad u kojem sam rođena izgrađen je u slučaju i za potrebe rata.

Najprije je tu bilo trgovačko naselje na obali rijeke. Onda se netko dosjetio da na takvom križanju istoka i zapada, sjevera i juga, treba posijati pravi, ozbiljan grad. Na obali rijeke, odmah do mosta, izgrađena je tvrđava koja je mogla zaprimiti četiri tisuće vojnika i stotinu i pedeset topova, a zatim i, niže prema istoku, crkva s franjevačkim samostanom koji i sam više nalikuje tvrđavi.

Grad u kojem sam izgrađena rodio se s vjerom u rat. Između tvrđave i samostana trebale su izniknuti kuće s ljudima, ali to je išlo prilično teško, jer su sredinom 18. stoljeća vojne vlasti upravo na tom potezu zabranile gradnju nastambi od opeke. Kasnije je donesena i još stroža uredba koja će na snazi ostati gotovo stotinu godina; prema njoj, u slučaju rata, sve se kuće u krugu 1200 metara od tvrđave moralo porušiti kako bi artiljerija mogla djelovati bez zapreka.

Grad je postavljen kao čuvar granice dva svijeta, kako bi presijecao putove svemu nepoželjnom: kugi, koleri, velikim boginjama, velikim osvajačima i civilizacijskim vrijednostima koje su donosili sa sobom. Teret tolike zadaće – biti obrambeni zid kršćanstva i budućnosti zapadnog svijeta – osjećao je dugo, i vjerujem da ga se do danas nije uspio osloboditi.

Duž cijele riječne granice, pa tako i tamo, organiziran je sanitarni kordon i karantene u kojima su svi ljudi, stoka i roba morali provesti i do četrdeset dana prije nego bi prešli na ovu stranu. Carstvo je trebalo zaštititi od zla po svaku cijenu: kada bi životinje pokušale prijeći rijeku, stražari bi ih najprije plašili, a ako to ne bi uspjelo, ubijali su ih i ostavljali da istrunu u rijeci. Ali nisu samo životinje ubijali: svakoga tko bi se ogriješio o sanitetske propise čekala je smrtna kazna; čak i one koji su znali za kršenja propisa, a nisu ih prijavili. Čist obraz valjalo je sačuvati po svaku cijenu, bilo to ratom ili ubojstvima.

Najveća gradska tvornica, koja je sve do posljednjeg rata prehranjivala većinu lokalnog stanovništva, proizvodila je mostove, vagone, oružje i tenkove. To je i razlog zašto su saveznici tijekom Drugog svjetskog rata grad označili kao vojni cilj i bombardirali ga bez obzira na civilne žrtve. Ponekad mislim da je to jedino što ga je spasilo: preživio je samo zato što je u ratu igrao na svom terenu.

Kada radim filmove, i ja igram na svojem terenu. Zatvorim oči i ne razmišljam o filmu, nego ga pokušavam vidjeti. Ako umjesto dobro razrađene ideje gledateljima uspijem proslijediti golu viziju, velike su šanse da će ga i oni doživjeti istim očima. To i jest ono što me plaši: tek kad sam do kraja svoja, kada govorim o stvarima koje su samo moje, ljudi me prepoznaju i poistovjećuju se. Katkad me tuđi filmovi znaju svojski preplašiti. Dogodi se da situacije opisane u njima u detalje vjerno odgovaraju mojem vlastitom iskustvu, toliko da je nemoguće da ih autor i sam nije proživio na identičan način. I tada me uvijek pogađa misao: što ako nas podsvijest vodi putem koji su mnogi prije nas utabali? Katkad mi se čini da svi živimo u istom gradu i borimo se na istoj strani, ali umjesto da stanemo jedan iza drugoga, svatko stoji pred svojim pragom i bori se da kuća u kojoj živi ostane netaknuta.

Zato, kada je više ne možemo spasiti, bježimo. Ja sam tako prvom prilikom odselila u glavni grad, mjesto dovoljno veliko i drugačije da ga naučim dovoljno sporo uzimati srcu. Ali upravo kad sam pomislila da sam sve loše ostavila za sobom, uvjerena kako postajem posve nova, mršavija, ljepša i preplanula ja, netko je, tko zna odakle, iskopao prastaru šalu i raznio svu moju sigurnost. Tko ima najbolji speed u zemlji? Još sam se smijala kad mi se u glavi ponovno zavrtjela priča. Nazvala sam je Povratak ratnika.

 

* * *

Trebalo mi je pet dugih godina da ga pronađem, i opet nisam sigurna jesam li uspjela. Bio je rekonvalescent, trkač na duge staze, i to je postao nakon što su se u bolnici tri dana borili za njegov život. Nikada nije bio profesionalni sportaš i zato me je još više zanimalo kako je došao na tu ideju: čak i ako mu je život izgubio svaki smisao, željela sam saznati što mu se toliko strašno dogodilo da je odlučio trčati pod kišom olova. Znala sam da tu mora postojati priča koja mi izmiče, i da nisam vjerovala u nju, nikad se ne bih upustila u potragu.

Najprije sam kontaktirala njegove roditelje, no oni već godinu dana, rekli su mi, nisu imali pojma gdje je. Slučaj su predali policiji, ali ni policija nije bila ništa bolje sreće. Pomalo sam istraživala, obilazila njegove rođake i lutala tako godinu dana sve dok u crnoj kronici nisam pročitala vijest: u selu nedaleko mojega grada opljačkana je pošta. Ono što me je privuklo bio je podatak da je pljačkaš, umjesto automobilom, iz pošte pobjegao trkom, preko voćnjaka i oranica. Ne znam zašto, taj sam put dopustila intuiciji da me svlada, a ona mi je puna samopouzdanja govorila: to je on, to je čovjek kojeg već godinama tražiš. Drugoga dana, uzela sam kameru i zaputila se na mjesto zločina.

Naravno, pljačka je bila glavna priča u selu i čim sam im slagala kako dolazim s televizije, seljaci su bili spremni ubiti za izjavu. Svatko od njih potrudio se nakrcati svoju verziju sa što više originalnih detalja. Jedan od navodnih očevidaca rekao mi je da je vidio tipa s maskom kako nestaje kroz njegov vinograd, uz brdo, u smjeru susjednog sela. I to upravo onoga s kojim su oduvijek u zavadi – poznata priča – a da više nitko točno ne zna zašto. Jednostavno, to drugo selo je takvo mjesto gdje sve loše rodi, i loza i ljudi.

Odlučila sam provjeriti priču. Dovezla sam se do sela s druge strane brda i odmah uočila gdje mi valja početi: u birtiji koja se, naručite li odojka, u jednom potezu pretvara u restoran. Ja sam naručila nešto domaćeg vina, i nije prošlo ni pet minuta, a mjesto se u času pretvorilo u ostvarenje moga sna.

Bio je nešto deblji, podbuhao, sada je imao brkove – ali svejedno, to je morao biti on: čovjek kojeg sam tražila bio je na vratima. Da sam kojim slučajem dobila takav scenarij za film, odbacila bih ga jer bi mi se činio neuvjerljivim preko svake mjere. Zato sam najprije pomislila kako je sve otišlo k vragu kad se uspijem napiti već od prve čašice, i kako to ne može biti on, jer koliko poznajem stvari, one su uvijek jednostavne drugima.

Pozdravio je konobara i zatražio čašu vode. Nakon što sam ga odmjerila i uvjerila se da je to zaista on, ustala sam i prišla mu. Čim sam se predstavila, rekao je da zna tko sam i da je čuo da ga tražim. Netko je očito sve vrijeme znao gdje je, netko mu je rekao, nikada nisam doznala tko, ali nije bilo ni važno: shvatila sam da to znači da čak ni ovdje nije sâm, i da nije pobjegao zato što je morao, nego zato što je tako izabrao.

Zahvalio mi se na zanimanju, što me je prilično začudilo, no to je ipak bio samo uvod u “ne, hvala”: njegova priča, rekao je, ni po čemu nije osobita – on samo trči uokolo i kada se umori, zastane. Nakon nekog vremena osjeti kako mu nešto nedostaje, pa trči dalje. Eto, ništa posebno; ništa što zaslužuje film.

Pokušala sam mu proturječiti, ali onda me je prekinuo i zamolio da ga, ako ikako mogu, barem pokušam razumjeti. Rekao je da se ne radi o poštanskom novcu ni o užicima čiste kinetike ni filozofijama o pobjedi duha koje sportaši obično vole prodavati. Ništa od toga – jednostavno, on voli trčati. Na to je ustao, još jednom se zahvalio na dobroj namjeri, platio moje piće i otišao.

Ostala sam sjediti pokušavajući razumjeti. Sve je bilo savršeno krivo: došla sam snimati film o čovjeku koji bježi od problema, a pronašla sam čovjeka koji se pri najvećoj brzini zalijeće u njih. A sada kad mu je iz života nestalo svako uzbuđenje – bez heroina, bez rata, bez adrenalina – nestalo je i razloga za trčanje. Ne trčati, za njega je značilo ostati na istom mjestu, a kako se s tim nije mogao miriti, morao je učiniti nešto što će ga ubaciti natrag u trku.

Jer, ako uopće postoje ljudi koji u svojoj glavi uživaju neograničenu slobodu, uvjerena sam da je on jedan od njih. Za razliku, recimo, od mnogih mojih kolega kojima je kreativna sloboda samo izgovor za imidž drugačijega. No sve ih oda taj grč pri stvaranju, ta kronična bol u nogama koju moj trkač nikada nije osjetio. Za njega dom nije mjesto, nego osjećaj ravnoteže, i kada bi svi imali snage pronaći taj osjećaj, mislim da nam prošlost ne bi tako glasno dahtala za vratom.

A možda ja opet pričam potpune gluposti i tražim smisao u nečemu što nema smisla. Možda momak zaista samo trči i trči i trči, i to je sve. Možda je u pitanju i jedno i drugo, a možda baš nešto treće. Ali u jedno sam sigurna: ja sam u pravu. Vi ste u pravu. Nitko nije u pravu.

 

DVOBOJ

Grad u kojem sam odrasla udomio je jednu od najvećih književnica koje je naša zemlja dala. Pisala je bajke – možda ste pročitali koju od njih – o plamičcima vatre koji žive svojim životom, o momku s planine koji je tragao za istinom, o ribarovoj ženi i dubokom moru. Na kraju puta, i ona je otišla u glavni grad i nedugo zatim se ubila. Pripovjedačica je prestala vjerovati u bajke, i jednom kada je to učinila, više se nije mogla vratiti kući.

Grad koji mi je potrošio osamnaest godina života oduvijek je bio otvoren za svaku vrstu utopije. U njemu je tijekom tridesetih izlazio prvi esperantski list u zemlji, a tada je održan i kongres esperantista, što ga je definitivno potvrdilo kao ozbiljno istočnoeuropsko uporište. Vjerovao je u zajednički jezik svih boja, vjera i nacionalnosti, i ne mogu se oteti pomisli da mu se upravo zato dogodilo svo zlo koje mu se dogodilo.

Svojedobni predsjednik društva esperantista, a ujedno i ugledan prirodoslovac koji se proslavio otkrićem osobite sorte kaktusa agave – moglo bi se reći, zaboravljeni lokalni heroj – bio je između ostaloga i predsjednik gradskog planinarskog društva. Na jednoj od godišnjih skupština društva sredinom pedesetih, obraćajući se članovima istresao je euforičan govor: Mi nismo vezani za prostor, rekao je, niti nam je vrijeme određeno, niti smo sputani u pravila. Nama nitko ne diktira tempo: mi hodamo prema našim tjelesnim mogućnostima kako nam najbolje godi, i gdje nam je lijepo tu stanemo – gdje ljepše, tamo dulje. Zato rado ostavljamo gradske zidine da potražimo Prirodu – lijepu, široku i beskrajnu.

Svaki put kad se vratim tim rečenicama, upitam se: je li moguće da je i čovjek poput njega u mislima uvijek bio negdje drugdje? Je li istina da svoj grad najviše volite kad ste daleko od njega, poput praznog džepa u kojemu nikada ne nosite ništa, ali napipate li u njemu slučajno rupu, to vas užasno zasmeta?

 

* * *

Grad u kojem sam odrasla nema imena, jer ga ne volim nazivati imenom. To možda činim zato što volim vjerovati da su svi gradovi na svijetu isti, a zato što ga toliko prezirem, prezirem i njegovu rodbinu, sve druge gradove. Možda to činim zato što mu barem nominalno ne želim priznati važnost u svome životu, premda mi je i samoj odavno postalo jasno da me dira, da nisam ravnodušna prema njemu, i da mu svojim prezirom dajem na znanje da je jači od mene. Ako bih to izgovorila i naglas, oslovljavajući ga imenom, za mene bi to bio potpis na konačnu predaju.

U mojem prvom, nikada prikazanom igranom filmu Dvoboj, glavni lik imenom Z, razočaran kako mu se život do sada razvijao, pokušava pronaći utjehu u ljudima koji nose njegovo ime. Jedan od njih, prvi Z na čiju priču nailazi, ubijen je u pritvoru na našoj strani. Nakon što je ranjen u borbi, uhapšen je i priveden u bolnicu na liječenje. Poslije su ga navodno poslali u glavni grad, no od tada mu se gubi svaki trag: ime mu se ne nalazi ni na jednom popisu razmijenjenih zarobljenika. Bolesnik liječen u njegovoj sobi, kao i medicinska sestra, svjedočili su da je ubijen odmah nakon što je doveden u bolnicu.

Za to vrijeme, jedan drugi Z polako ostvaruje karijeru u sveučilišnim krugovima američke košarke. U sezoni 1996-97., posljednjem dokumentu koji je junak Z mogao pronaći o njemu, navodi se kao ozbiljna prijetnja protivničkim momčadima i jedan od glavnih aduta kojima njegov tim do kraja sezone nastoji osvojiti čelnu poziciju srednjeg zapada. Njegovo ga ime postupno prerasta, i sa svakim postignutim pogotkom, sa svakom dobro izvedenom akcijom, postaje samostalnije, sve dok ga na kraju posve ne napusti.

Z tako odlučuje poći u Ameriku i pronaći košarkaša. Košarkaš, naravno, ne može vjerovati da je Z prešao toliki put samo da bi ga susreo. Toliki ljudi nose naše ime, kaže mu, zar nisi mogao pronaći nekog bližeg? Ne, odgovara mu Z, ti si bio drugi na popisu i prvi do kojega sam uspio doći. Da sam propustio pronaći tebe, okrenuo bih leđa slučaju koji me je pronašao. A to si ne mogu dopustiti, jer slučaj je jedino u što još uvijek mogu vjerovati. Ako slučajnosti ne postoje, sve su naše slobode zavaravanje.

Košarkaš, iskreno, misli da je Z malo skrenuo umom, no ne može ne suosjećati s tipom koji je prešao pola svijeta samo da mu stisne ruku, pa odluči udovoljiti njegovoj iluziji. Izaziva ga na dvoboj, jedan na jedan: ako Z pobijedi, košarkaš će mu pokloniti plastičnu operaciju i predati mu svoj identitet; pobijedi li košarkaš, Z će se vratiti svome životu i nikada više neće pokušati stupiti u kontakt s njim. Jasno, vjerojatnost da uspješan profesionalac izgubi od slučajnog turista sasvim je neizgledna, pa košarkaš dobro zna što radi. No formalno, sve je prepušteno slučaju, i Z prihvaća ponudu jer zna da je slučaj jedino što ga još može spasiti.

Košarkaš odnosi uvjerljivu pobjedu, ali Z ipak nije nesretan jer njegovu pobjedu svejedno osjeća kao svoju. Zahvalan je što mu je u jednom trenutku uopće pružena mogućnost da to bude njegov život. Njih dvojica se pozdravljaju i Z odlazi kući. No, na kraju, slučaj se ipak pobrine za njega: avionu kojim leti natrag u Europu, jedan po jedan, otkazuju svi motori, i završava na dnu oceana. Nitko od putnika ne ostaje živ.

Na kraju je, eto, samo vjera. Neki ljudi vjeruju u duhove, a ja vjerujem da su duhovi svi ti neostvareni životi za koje nikada nećemo niti doznati. Ponekad, kasno u noći, kad drveni ormari pucketaju pod naletom vremena, kada iz nekog od susjednih stanova tišina donosi klokot vode, znam da nisam sama. Sa mnom je svaka I, i premda je svako pojedino I simbol za drugu osobu, ja znam da svako govori o meni, svemu što jesam, što mogu i što sam mogla biti.

I onda sklapam oči i vraćam se u svoje najdraže ljeto.

Nekada ih pokušam brojati na prste, kao korake, ali brzo se umorim. Stotinu devedeset i šest dana opće opasnosti, stotinu i trideset krmača, trinaest raketa zemlja-zemlja, desetine tisuća topničkih i raketnih zrna, dvadesetosmoro poginule djece, tri tisuće dvadeset i šest oštećenih i razorenih stanova. Tako je bilo te godine, od ožujka do listopada, od prvog stidljivog sunca sve do njegove konačne predaje. Sedam mjeseci, toliko treba proći od rođenja djeteta do prvog trenutka kada je svjesno sebe i svega oko sebe. Tako je bilo te godine i tako je valjda moralo biti.

Samo, kojeg smisla ima gledati unatrag, kad tamo nema ničega osim stare krame? Ne znam, ali moj savršeni kadar izgleda ovako: stojim usred bajke, na obali rijeke, i s kamerom u ruci okrećem leđa smrti. Nedodirljiva sam dok upijam grad. Dišem duboko, jer znam da između mene i zaborava stoje sekunde.

 

DIMNA ZAVJESA

Stavljam točku i uzimam gutljaj vode.

I to je sve što sam htjela reći.

Hvala ti Bože, kaže snimatelj potiho.

Ona sjedi i šuti. Nije očekivala da će dobiti što sam joj dala, i naravno, sada je sve što ima potpuno neupotrebljivo za emisiju. Što je s nagradom na skandinavskom festivalu? Što je s budućim projektima? Što je s pričom o uspjehu? Ne znam i ne želim znati, a koliko mogu vidjeti, ni nju nije previše briga.

Primam je za ruku i kažem: ako nemate posla, znam jedno mjesto gdje bismo mogli otići. Ona mi se smije pretačući nekoliko osmijeha u jedan; sada više nije tako sigurna u svoje vještine.

Izlazimo van, na parkiralište. Sunčano je poslijepodne, zrak je čist, nebo prošarano dobroćudnim oblacima. Negdje u daljini, crkveno zvono se oglašava jednom, dvaput, triput. Sjedamo u moj auto, ubacujem u petu i bez ijedne riječi vozimo se autocestom daleko, u drugu zemlju, sve do ušća duge rijeke koja teče mojim i njenim gradom.

Tamo, na samom ušću, na rubu šume, nalazi se prostrana daščara, klub gdje mršava pjevačica svaku večer pjeva poznate, tužne pjesme. Ulazimo unutra. Hvatam je oko struka i vodim u krug plesača koji se u slow motionu razlijevaju podijem. Privijam je uza se i čvrsto stežem, kao da je nikada neću pustiti. Ona prepoznaje moj dodir, i dolje u preponama – nisam više sigurna jesu li moje ili njene – mogu osjetiti kako me želi, zbog svega što jesam, zbog svega što misli da jesam. Prostorija se počinje puniti bijelim, slatkastim dimom, ali ja ne osjećam ništa osim njenog daha na svom vratu, ne čujem ništa osim pjevačice koja se melodično pita jesmo li zaista sretni dok igramo ovu osamljenu igru, i negdje u dalekoj pozadini, čujem glas koji viče kako su se zapalile instalacije. Ali muzika ne odlazi i mi ne prestajemo plesati. I dok plešemo, dim postaje sve gušći i gušći, i sa svakim novim pokretom naša se lica sve teže mogu prepoznati. Rasplinjuju se, gube obrise, sve dok na kraju posve ne nestanu u dimu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.