Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

jedan

 

…dva, tri, četiri…, Ivona je brojala korake. Oko nje, grad je sanjao betonske snove, prepuštao se vrelom srpnju i tišini prašnjavih pločnika. Ptice na nebu su, posve nezainteresirane za dnevna zbivanja, izvodile akrobacije. Zrakom se širio miris pite od jabuka, a kazete zaboravljene u automobilima topile su se na suncu. U susjednom dvorištu, netko je nabijao loptu o zid. Ljeto je u gradu bilo bezobrazno očita stvar.

U ovo doba godine Ivona bi obično već bila na moru; ležala bi u sjenci borova i osluškivala klimu. Prošle je godine bilo najbolje: išla je po prvi put bez staraca – samo Tanja i ona, s dvije karte u smjeru juga i teškim ruksacima na leđima. Dane su ulupale u vodi i pokraj nje, a čim bi se spustio prvi stidljivi mrak, krenule bi u istraživanje. Lokalni su im se tipovi uvaljivali tako besramno da nisu mogle vjerovati. Tamo, u tom kampu, nitko nije mogao znati tko su, ni odakle dolaze, ni kakav je njihov status u školi: jednostavno, za njih su bile dvije poželjne cure, i nisu pokušavale skriti kako im to odgovara. Na kraju, lokalni su junaci dobili trofej koji nikada neće moći pokazati prijateljima, a njih dvije jedno sasvim uredno razuzdano ljeto.

No ovo se ljeto ipak činilo razuzdanijim od svih. Čelik bi sijevnuo bez najave, kao da se radi o kakvoj klimatskoj pošalici. Ivona se do sada s time, hvala na pitanju, nosila prilično uspješno. Zamislila bi, na primjer, nekakvu graničnu liniju, i kad bi stigla do nje, počela bi odbrojavati do sljedeće. Ništa mudro niti glavu čuva, ali njoj se činilo da će tako brže stići do cilja. Bio je to veleslalom u kojem bi išla na sve ili ništa, poput junaka arkadne jurnjave s preprekama. Samo, takvima se obično nađe bonus život u rukavu, ali ako se ovdje posklizneš… Eh, da je o tome razmišljala, nikada ne bi ni izvirila na ulicu.

A sada, dok je skakutala uz obalu rijeke kao da priziva kišu, imala je što vidjeti. Grad je bio prazan, i po prvi put bio je grad, i ništa više. Nije mogla vjerovati kako ga sve do sada nije primjećivala: u dobro osunčanoj tišini, mogla je prvi put vidjeti sve njegove krovove, vrata, prozore i dimnjake. Stara vijećnica, recimo, ima tri reda prozora, u svakome po pet, a iznad srednjega u najgornjem redu, u reljef je utopljen nasmiješeni lik anđela. Zar je taj debeljko zaista stajao tamo svo vrijeme? Koliko je samo puta, kad bi se osjećala loše, prošla pored njega i vratila si smiješak na lice? Koliko joj je puta spasio dan, a da mu se nikada nije zahvalila?

Grad su, jednom davno, izgradili ljudi, no onoga časa kad je posljednja cigla stavljena na svoje mjesto, zgrade su počele živjeti svoj život. Njihovi stanovnici su dolazili i odlazili, i koliko god se trudili ostaviti nešto za sobom, uspjeli su ih samo odjenuti u sezonsku modu. Ispod tih boja – a boje su bile priča za sebe: vijećnica u zagasitožutoj, matični ured u vodenozelenoj, crkva u sretnožutoj – zgrade su disale i imale svoje mišljenje o svemu što se događa u gradu. Samo, kao nekakva viša inteligencija, nisu ga izgovarale. Što uopće radi zgrada kad je napadaju? Da li se brani ili samo stoji i čeka da prođe?

Hoće li uopće proći? Tko to zna. U ovom trenutku, izgledalo je kao da će trajati vječno. A takvo čudno stanje kada ništa nije kako izgleda, jedino se s ljubavlju može usporediti. Da, moglo bi se reći, Ivona je bila zaljubljena u sve ovo što joj se događa. Znala je da to nije nešto što bi čovjek ikad priznao naglas – jer, rat je, ljudi tu pogibaju i što sve ne – no opet, znala je i da su tako moćna iskustva rijetka i da ih na neki način valja cijeniti. Uostalom, do sada se već posve prebacila na život u izvanrednim uvjetima, i to tako uspješno da je u njima već počela prepoznavati nekakvu logiku i red. Činilo joj se da bi se, kad bi pucnjava jednom zauvijek utihnula, osjećala poput plutajuće kockarnice nasukane na pusti otok. I zato, dok su drugi svakog jutra ustajali u nadi da je sve bio samo ružan san, Ivona se za svoje zdravlje brinula na svoj način. Odlučila je vjerovati da “jednom, kad sve ovo prođe…” nikada neće ni osvanuti.

A nije baš da je bilo teško povjerovati u to. Teže je bilo prisjetiti se života otprije. Školsko igralište više nije poprište prvog, drugog i trećeg poljupca; rijeka nije staza s koje se vikendom otiskuje tisuću i jedna ribarska brodica; trgovina nije mjesto gdje se kupuju gumeni bomboni i ve-ce sanitar. Sve su to sada samo dijelovi velike makete grada i dovoljan je jedan pravi pogodak da ih pretvori u hrpu građevinskog materijala.

Tako je to vjerojatno i izgledalo onima prijeko. Naciljaju, recimo, zgradu suda, ali baš u tom trenutku porječkaju se oko doručka i pomaknu haubicu milimetar ulijevo. I umjesto da trgne starog portira iz pijanog sna, granata uleti u spavaću sobu teti Ljubici s kućnog broja 16 i odnese joj cijeli zid, a s njim i svaku nadu da će sve ovo preživjeti bez pomoći bogatog brata iz Kanade s kojim ne razgovara već deset godina. Ako je već, sirotu, ne baci u sigurnu smrt. A sve to samo zato što je Zoki na ve-be-eru svoju slaninu htio pojesti s domaćim ajvarom, a ne punomasnom majonezom koju mu je donio Peđa; da, baš onom od koje mu se obrazi, stoput mu je to rekao, ospu kao nebo zvijezdama.

Ali uzalud vam mudrovanje, i kako, i zašto. Kad se začuje ono potmulo ispaljenje u daljini, jedino što možete učiniti je baciti se na zemlju, začepiti uši i moliti se da u blizini ne čujete fijuk. I kad se sve smiri, krenuti dalje. Ljeto je, uostalom, ljeto, ma kako ga proveli – u ljubavi ili u ratu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.