Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

MAK I ČUDESNO UHO

 

Jadan Mak, uvijek će pričati o njemu toliko toga, a ništa ne znaju.

Rođen kao Marko Orašić negdje preko rijeke, Mak je imao prilično sretno djetinjstvo. Dok je većinu njegovih vršnjaka tištila pusta socijala, on je živio kod bake, okružen pašnjacima, konjima i bujnim mljekaricama. Kad je baka umrla, doselio se u naš grad i postao Mak.

Već prvih dana u grada otkrio je rokenrol i njegovu paklensku snagu. Tijelo mu je, recimo to tako, postalo udarna igla za oslobođenje blagodati uma. Vrlo brzo je skužio da je s ploča naučio puno više nego u klupama i da je Paul Simon totalno u pravu ono kad kaže da mu pamet stane samo kad se sjeti svih sranja koje je učio u školi. Dobar dio života Mak je proveo fasciniranom činjenicom kako u običan C-D-G-C stane sve što treba stati u jedan ispunjen život, i ta bi ga fascinacija dovela uvijek do istog nesretnog zaključka: ako nije uspjelo rocku, ništa nas više na svijetu neće spriječiti da se međusobno prožderemo.

No, nije zato posve okrenuo leđa školi: završio je političke znanosti i dugo bio aktivan u Savezu. (Zašto? A jebiga, zato. Zato što su bila takva vremena.) Bio je jedan od onih nekonvencionalnih partijskih likova, i umjesto Druže Tito mi ti se kunemo na početku redovitih sastanaka utorkom puštao bi Hush ili Black Dog (iako mu je zapravo najdraža bila Anyone for Tennis od Creama, ali, šta ćeš, moraš puštat komercijalu da ne rastjeraš ljude). Onda, bila je tu i tajna organizacija u koju su bili učlanjeni svi političari i veće partijske face u gradu, i imali su tajne sesije na kojima su se, ono, karali ko zečevi, svatko na svačiju ženu, i tu bi uvijek jako dobro ulijetalo Makovo poznavanje kvalitetne rock psihodelije (jednom se čak, kad su svi već bili toliko mortus, odvažio pustiti Tito je maršal, Tito je genije, Tito je komandant slavne armije na što su muški počeli marširati po sobi uzdignuta kurca dok su žene, doslovno, plakale od smijeha). Da nije svo vrijeme bio na gljivi, da ga se može sjetiti, Mak bi to razdoblje vjerojatno nazvao nezaboravnim.

Bio je i oženjen, jednom, ali žena ga je prevarila s noćnim portirom, odletjela je u nepoznato i ostavila ga s malenom kćeri. Mak nije znao što bi s djevojčicom: uvijek je, kao svaki normalan otac, sanjao kako će klinca voditi na pecanje i postupno ga upoznavati s diskografijom Stonesa i Floyda. Ali curice, one nikada ne shvaćaju. I zato ju je odnio svojoj sestri Matildi koju je povjereni zadatak i više nego usrećio. Matilda je vlastitim izborom bila usidjelica, koliko to već netko u ranim tridesetima može biti, a kako ju je u tim godinama počelo pucati na imati djecu, nije mogla zamisliti sretnijeg scenarija od ovog kojeg joj je uspavanog na rukama donio Mak. I tako je mala rasla uvjerena da joj je Matilda mama, da joj je stari umro prije nego što se rodila, a Mak se u priču uklapao kao neki strikan zadužen za povremeno donošenje poklona. Uglavnom, sad joj je dvadeset i koja i studira negdje vani, lijepa i sretna.

Djeca ionako nisu ono što mi treba, skužio je Mak još davno, ovi klinci danas ništa ne znaju: ne znaju što je istinska potreba, ne znaju što je strast, ne znaju što je rokenrol. Ali jasno mu je da dok tako razmišlja zvuči upravo kao stereotip otužnog starog hipija, pa si misao brzo preformulira u glavi i kaže: izgubile su se jedine vrijednosti koje su ikada uopće nešto i vrijedile. A djeca pate, jer nisu imala sreće da budu na svijetu onda kad je trebalo biti.

Ali nisu ni klinci svi isti. Recimo, ovaj Alen s kata iznad, dobar je on dečko i kuži neke stvari. Kao i Maka, prilično rano su ga ostavili samoga da prokuži te neke stvari. Kada bi ipak imao sina, nema sumnje, Mak bi volio da bude poput Alena. Siguran, a pun čuđenja. Smiren, a posve nesiguran. Pravi materijal za izgradnju pravog odnosa između oca i sina. Maku bi se to jako svidjelo.

Ali rat, e to mu se već nije sviđalo. Nije da je u bilo čemu promijenio njegov način života, osim što nije bilo posla i što se u birtiju morao izvlačiti krišom. Nije da inače nije provodio vrijeme u Čokijevom podrumu, ali sada mu je i to, kad nije imao druge, postajalo sve manje zabavno.

Ali, ako ćemo pravo, i uho je, baš poput rata, došlo kao dar s neba. Mak je oduvijek osjećao da u sebi ima nešto posebno, da zna daleko više nego što se usudi priznati, a krajem prošlog ljeta (hm, je li to bilo prošlo ljeto?!) dobio je i službenu potvrdu. Negdje oko deset uvečer, posjetili su ga došljaci i rekli mu, na savršenom engleskom: Mak, bit će teško, znamo, ali moraš istrajati. Znaš da te trebamo. Zavjera se sprema, a ti si posljednja nada ove tužne planete. Ne smiješ nam reći ne. Neće boljeti, a na kraju ćeš ti, mi i svi drugi biti jako sretni. Znaš da mora biti tako.

I sad, što će, ako je stvarno u pitanju spas planete, ne može biti pizda, pa ih je poslušao, i nekako, bogznakako, odlebdio do njihovog broda. A taj je brod izgledao veće i luđe od bilo kojeg viđenog na filmu i skroz mu je bilo krivo što ga nisu poveli na malu turneju po njemu, nego su ga brže-bolje zatvorili u neku brodsku izbu i odmah prešli na posao. Iza uha su mu prištekali mali čip, ili što već, promjera ne većeg od centimetra, i objasnili kako će to od sada biti njegovo treće uho, uho kojim će čuti dalje i oštrije od bilo kojeg smrtnika. Osim što mu daje tu nesvakidašnju moć, uho funkcionira i kao mali mikrofon preko kojega će oni, kao u policijskim filmovima, moći slušati sve što se događa na Zemlji. Rekli su mu još i da slušnika – tako su ih nazvali – pored njega na svijetu ima još svega sedam. Strateški su raspoređeni na međusobno najviše moguće udaljenim mjestima kugle – ne samo kako bi mogli pokriti sva područja, nego i zato što bi, približe li se jedan drugom, moglo doći do preklapanja u frekvencijama, toliko silnog da bi im se glava jednostavno raspukla. Uručili su mu i kartu svijeta na kojoj su crvenom bojom označili granice do kojih se smije kretati.

Sad, mogao je Mak u tom trenutku jednostavno reći ne, hvala, ali to je za mene previsoka cijena, okrenuti se i otići – ali opet, pomislio je, ma koji kurac. Nije da sam ikada planirao otići u, štajaznam, Boliviju, u Americi sam bio (ne pitajte, duga priča), a onaj Taj Mahal ionako je vjerojatno bezveze uživo. Uostalom, rat bi mogao potrajati godinama, pa bi se, sve kad bih i htio, malo teže uspio maknuti iz grada.

Zato je odlučio ne postavljati nikakva pitanja, nego se zakleti na tišinu i pokazati zahvalnost štu mu ukazali toliko povjerenje. Bio je više nego polaskan izborom, pa se zadovoljio objašnjenjem kako je sve to samo potvrda da je vodio dobar i pošten život, i da su ljudi veliki koliko su mali.

Prije nego što je otišao s broda, ponudili su ga nekakvim fosforescentno plavim pićem, nalik onim šminkerskim koktelima (razlog zašto bi netko poželio piti takvo što Maku je oduvijek izmicao). Piće je zapravo bilo sasvim okej uzme li se u obzir da u njemu nije bilo ni kapi alkohola, onako slatkasto i ljepljivo kao šećerna vata, samo tekuća, i Mak bi ih pitao za recept da mu se iznenada sve pred očima nije počelo pretapati u tu fosforescentno plavu, i da odmah zatim nije počeo nestajati.

 

LEND ME YOUR EAR AND I’LL SING YOU A SONG

Probudio se na kuhinjskom stolu. Bilo je već podne, ptice su pjevale kao prave, i ništa osim činjenice da se probudio na kuhinjskom stolu nije bilo drugačije. Sluh mu je bio jednako dobar kao i prije, i da nije one kvržice za uhom, vjerojatno bi zaključio kako je sve bio san i kako trip prije spavanja i nije nužno sjajna ideja. Sve je bilo po starom, a tako je ostalo i sljedećih mjeseci.

I da, to se odnosi i na buđenje na kuhinjskom stolu: ma gdje, ma kada zaspao, Mak bi se probudio na stolu u kuhinji. Ništa mu nije bilo jasno: zašto bi itko, čovjek, zvijer ili izvanzemaljac, kao dokaz svojeg postojanja htio namjestiti stvari tako da njihov novi kolega svakog jutra otvara oči na stolu? I to u kuhinji?! Nije da mu je na stolu bilo neudobno ili nešto, ali kad čovjek legne u krevet, onda očekuje da će se tamo i probuditi. Kad si pijan pijan si, kad si drogiran drogiran si, a kad spavaš – spavaš, a ne letiš do kuhinjskog stola.

Nešto je tu trebalo poduzeti i to nešto su bili mali eksperimenti. Legne u kadu – probudi se na kuhinjskom stolu. Zatvori se u ormar – probudi se na kuhinjskom stolu. K vragu, jednom je čak otišao spavati kod Alena – i probudio se u svom stanu, na kuhinjskom stolu. Poslije, kada je pitao Alena što se dogodilo, ovaj mu je rekao da se ne sjeća ničega od prošle noći zbog skanka kojeg su se napušili u nezdravim količinama. Onda se dosjetio: neće spavati cijelu noć, pa će vidjeti što će se dogoditi ujutro. Ujutro se, naravno, nije ništa dogodilo, jer ako ne spavaš, kako ćeš se bilo gdje probuditi? Loša logika. Upravo je počeo razmišljati o odnošenju nesretnog stola na otpad kada se, koje jutro prije Božića, probudio u krevetu, s jastukom, pokrivačem i svime. I prije nego što je stigao protrljati oči, dogodilo se. Čuo je glasove, tu, na par metara od sebe. “Pogledaj ovo vani!” rekao je muškarac. “Hajde, pogledaj! To mu hoćeš dati?! Misliš da to itko zaslužuje?”

Mak je najprije pomislio da mu se netko uvukao u stan dok je spavao, pa se polako ustao i počeo šuljati prema dnevnoj sobi. U dnevnoj sobi nije bilo nikoga, kao ni na balkonu, u kupaonici niti u špajzu. Ništa mu nije bilo jasno – onako kako vam ništa nije jasno kad se probudite iz dubokog sna – dok nije čuo i ženu. “Znaš dobro da to nema veze s time. Možemo otići odavde. Možemo ići bilo gdje.”

Mirta, bez sumnje, to je bila slatka komšinica Mirta. A čovjek je bio njen muž Zvonko. Glasovi su, dakle, dolazili odozdo, iz njihovog stana, dva kata ispod.

Mak je sjeo za kuhinjski stol, zapalio cigaretu i povukao dim. Nije ni primijetio da je dogorjela sve dok ga nije opržila po prstima. To ga je trgnulo iz transa, i u tom trenutku je shvatio: uho je proradilo. Uho je proradilo. Uho. Je proradilo.

Mogao ga je napipati iza desnog uha, kao što je mogao i proteklih pet mjeseci. Sve do sada, iako mu razum nikada nije ponudio objašnjenje, nije nimalo sumnjao da je bio na svemirskom brodu, ali sada – pa nije mogao vjerovati!

Nevjerovanje nije potrajalo dugo, jer ubrzo je čuo Profesorovu ženu kako kašlje, čuo je svađu oko pušenja koja je uslijedila nakon toga, čuo je kako su staroj Hinki iz prizemlja ispali lonci, čuo je Iviće kako mole očenaš prije ručka i čuo je pregled programa na radiju, nekoliko puta. Do kraja dana mogao je čuti svaku ptičicu na grani, samo što nije čuo travu kako raste, i sve je bilo tako nestvarno; osjećao se kao da nije toga vrijedan, kao prvi put kad je čuo Jimijevu gitaru kako pušta kozmičku suzu.

Muzika je za Maka tek sada postala nepresušno blago. Čuo je dionice koje dosad nije uspijevao razaznati ni uz pomoć najboljih supstanci i konačno je shvatio zašto zapravo toliko obožava određene albume. Potpuno trijezna uma, mogao je ušetati u te pjesme, živjeti u njima i shvatiti zašto ih voli. One više nisu bile dio njegovog svijeta – on je bio putnik u svijetu pjesama. Samo, taj je put uvijek prevaljivao kao turist, u podsvijesti, a nikada mu se ranije nije otvorio ovako kao sada, u svojoj punoj raskoši. I to bez ikakvih droga.

(I da, što se tiče onih priča da Zeppelini i Black Sabbath kad ih pustiš unatrag zazivaju Sotonu: Makov je sluh postao toliko savršen da si je ploče mogao i sam odvrtjeti u glavi unatraške – i znate što? Priče su istinite.)

 

…AND I’LL TRY NOT TO SING OUT OF KEY

Prošao je Božić, prošla je Nova godina, i premda je tada prvi put upoznao loše strane svoga dara, Mak je sve to skupa ipak nekako preživio. Policija je upozoravala ljude da se ostave petardi barem ove godine: nakon što je pala vojarna, zračna opasnost je bez prestanka bila na snazi, očekivao se pravi rat, a i zamračenje je bilo obavezno. Naravno, upozorenja nije poslušao baš nitko, i činilo se da će Makovi blagdani proteći u pravoj agoniji. I najmanja eksplozija u njegovoj je glavi odjekivala kao da mu je krmača sletjela na balkon (o tome tada još nije znao ništa, ali usporedba će mu pasti na pamet kasnije). Ne, ovo nije moguće, pa glava će mi se raspuknuti, mislio je, nešto su mi zaboravili reći. I onda, iz čiste muke, umjesto da urla po kući prestani prestani ušuti već jednom, naučio je upravljati zvukovima. Utišavao je one koji mu se nisu sviđali, pojačavao one koji su ga dizali.

Ubrzo, počela su ga izjedati pitanja. Koji je smisao svega toga? Može li zavjera na koju su njegovi prijatelji mislili biti rat? Što to znači, da će oni preko njega prisluškivati neprijatelje da saznaju svaki njihov korak? Samo, zašto bi se, ako su zaista čuvari svjetskog mira, opredijelili za bilo koju stranu? I zašto, k vragu, zašto se više nikako ne može sjetiti kako oni izgledaju? Imaju li uopće lica? I što oni imaju od toga? Mak je znao da, ma kako ga daleko prema rubu sve to odvelo, nikada nikome ne smije zinuti ni riječi o svojoj tajnoj zadaći.

No to je, pokazalo se, u trenucima bilo iznimno teško: jednom u birtiji, kod Čokija, mrtav pijan, umalo je odao Nikoli da se Šerif, još više mrtav pijan u stražnjoj sobi, upravo hvali kako mu je posjetio ženu zadnji put kad je propustio pecanje pod izgovorom da ima gripu. Tada je Mak shvatio zašto svaki film ili roman u kojem običan čovjek dođe u posjed neke neobične moći završi jednako: gorkom spoznajom da mu je prokleta moć donijela više nesreće nego sreće. Vidio je kamo sve to smjera, i kako bi ga uho moglo uništiti, ali zakleo se da se to njemu nikada neće dogoditi. Uostalom, da su mu dali moć da bude nevidljiv, ili da može putovati kroz vrijeme, bilo bi još više šanse da zasere stvar (premda, ma kako dugo razmišljao, nije mogao naći ničega lošeg u ideji da može letjeti). Tko zna, možda bi na neku foru zajebao i poredak svemira, a u to je uvijek bolje ne petljati se. Odlučio je zato vjerovati da je sve isto kao i prije, samo će usput pomoći spasiti svijet: neću ni palcem mrdnuti, a kad umrem, na grobu će mi pisati MAK ORAŠIĆ – ČOVJEK KOJI JE SPASIO SVIJET. Pa sad, recite vi meni, je li to pošteno ili što?

Poslije je bio kod doktora, nešto oko pluća jer je puno kašljao – ipak su to dvije kutije na dan – i ovaj mu je slučajno zapazio kvržicu iza uha. Odmah je digao graju, kao, čovječe, ne možete se šaliti s time, pa ne biste mi ni rekli da nisam vidio. Nakon prilično neugodnog i, ruku na srce, nepotrebnog odgovora – koji je imao manje veze s kvržicom, a više s time što je Mak čuo doktora dok je nedolično pipao neku klinku na pregledu prije njega – njegov se termin gotovo izrodio u tučnjavu. Nakon toga, nikakvom doktoru više nije išao. S tim stvarima nikad ne možete biti dovoljno oprezni.

Istina, tu i tamo znao bi se okladiti s drugovima iz birtije, najčešće kada će doletjeti granata. I svaki put bi pogodio, i to bi najavio ravno minutu prije – što je definitivno puno prije samog ispaljenja, jer razmak između ispaljenja i eksplozije bio bi 1-2-3-4-5 ako će pasti blizu ili 1-2-3-4-5-6-7-8… ako ide dalje. Nikola, Jozo, Čoki i Šerif nisu mogli vjerovati, ali Mak bi ih baš svaki put ogulio za lozu.

No, nije on svoju moć koristio samo u komercijalne svrhe. S vremenom, nakon što je naučio kontrolirati zvukove, počeo ih je raspoređivati po kanalima i spajati kako želi. Sjetio se da je Jimi među prvima zapazio kako muzika nastaje svuda oko nas, kako je čuje u automobilima u prolazu, u zvrndanju aparata za kavu i sireni vlaka na ulazu u stanicu. Rat se pokazao kao vrlo zahvalna situacija za tu novu zanimaciju. Ulicama je vladala tišina, pa su se i rijetki zvuci kojih je bilo mogli odijeliti. Recimo, grlica bi svojim kupuj-kruh glasanjem davala ritam podlogu, kao bas bi poslužilo poskakivanje veš-mašine, glavnu liniju vodilo bi skvičanje štakora u nekom od ispražnjenih stanova na vrhu, a za wall of sound efekte – što je kuriozitet ratnog izdanja – pobrinule bi se okolne eksplozije granata. Mak je znao da bi mnogi rekli kako ga to ne čini velikim kompozitorom budući da ništa od toga nije nastalo u njegovoj glavi, no bude li ikad zatrebalo, za njih je imao spreman odgovor: a gdje to, molim vas, nastaje ako ne u mojoj glavi? Što je zujanje frižidera osim zujanja frižidera, što je kapanje vode u slivnik osim kapanja vode u slivnik, ako nemaš mašte i vizije kojom ćeš tu maštu odvesti u pravom smjeru?

Opsjela ga je ideja da učini nešto više od puke improvizacije. Mislio je, to je to, ovo je moja velika prilika. Ja nisam slušatelj – ja sam vidjelac, meni se muzika ukazala i zato ne smijem biti sebičan, moram je proslijediti dalje. Možda sam svo vrijeme bio u krivu, možda još ima nade i možda se ne zove rock, ali…

I onda mu je sinulo. Kako sam mogao biti tako glup da ne vidim? A odgovor mi se sve vrijeme rascvjetava pred nosom! To je ono zbog čega su baš meni poklonili uho!

Iznenada, Makov život i sve što se u njemu dogodilo učinio se tako nepovratno malim i beznačajnim; kao da visoko, iz Zemljine orbite, baca pogled na sve pustolovine koje su do sada prošli vjetrovi, oceani, planinski vijenci i bilo tko i bilo što. Tu, iza uha, ispod kože, skrivao se ključ – ključ koji će sve postaviti u ravnotežu, onako kako su drevni Asteci i drevni hipiji mogli samo sanjati. On, Mak s trećeg kata, imao je taj ključ; ljudi, ključ je imao, možete li to zamisliti?!

 

OH I GET BY WITH A LITTLE HELP FROM MY FRIENDS

Trebalo mu je nekoliko minuta da se pribere. Tako je, pribrati se: to je najprije valjalo učiniti. Spoznaja je vrag i ne smije joj dopustiti da ga ubije prije nego je iskoristi. Dakle, što mu je sve potrebno?

Kao prvo, note. Mak nije znao čitao note, ali sada, muzika mu se naprosto počela slagati u glavi – kao Morrisonu, koji nije čak ni gitaru svirao, a svejedno je napisao neke od najvećih pjesama. Nekako, morao je to zapisati, jer ako se što prepušta slučaju, to sigurno nije smisao svemira. Našao je sistem – kombinaciju onih starih kartica s rupama i raznobojnih oznaka u obliku geometrijskih likova. Jednoga dana, kad Zemlja bude prekrivena prašinom, neki će se svemirski arheolozi dobro zabaviti uz Makove žvrljotine.

Zatim, instrumentarij. Mak je zamislio da sve bude prilično epskih proporcija: kada radiš monumentalno djelo, trebaju ti monumentalni zvukovi. Zujanje frižidera i kapanje vode iz slivnika prerastao je, pa, ima barem dva mjeseca. Dakle, misli veliko. Sjetio se da je Jozin mali nedavno pričao nešto o parnom valjku koji želi prodati; ne bi trebao biti problem posuditi ga. Onda, stari crno-bijeli televizor koji lovi samo jedan kanal, i to onaj na kojemu se ne događa ništa osim što se crta skuplja u točku, i čuje se onaj iritantni piskutavi zvuk. Iritantno, to je riječ. Ono što je danas iritantno, povijest je pokazala, sutra je nova, revolucionarna pošast. Najbitnije je da svijet okrene glavu, ili kako reče Bowie, samo neka pišu, pa makar i pozitivno.

Onda, vjetar koji puše kroz plastičnu bocu – naučio je iz pustolovina s travom – to zna biti stvarno fantastično ako se pogodi pravi kut. Vjetar koji puše kroz stotinu plastičnih boca mora biti i mnogo više od fantastičnoga. Pa nekoliko žlica, pa dva ružičasta balona, pa akumulator plus svjećice za malo elektroničkog dodira i još cijela hrpa pizdarijica kojima će namjenu pronaći tek naknadno, kad ih isproba.

I konačno, rijeka. Rijeka će davati ambijent, ona će mu biti tihi ortak i podrška, a duboko u pozadini, gotovo u podsvijesti, šumit će za one koji je žele čuti. Savršeno.

Dva dana kasnije, Mak je bio spreman. Provjerio je vremensku prognozu i zaključio: njegov savršeni trenutak mora se dogoditi u petak, točno u tri poslijepodne.

Tog petka ujutro, na stepenicama je sreo Alena i rekao mu Alene, danas dobivamo rješenje, ne pitaj me ništa više i samo mi vjeruj. I rekao mu je još da ne vjeruje ako mu netko kaže da je Mak lud čovjek. Znao je da će jednom shvatiti, jer uvijek shvati tko shvaća, a oni drugi ionako ništa ne shvaćaju, i to se može matematički dokazati.

Dečkima iz birtije nije ništa rekao; oni ionako više vole slušati o stvarima, nego slušati stvari (a bez brige, ova će se pročuti nadaleko). Već su ga čudno gledali kad je rekao da mu valjak treba za poravnati garažu koju nikada prije nije spomenuo budući da nema ni auto. A što bi tek bilo kad bi im rekao: garažu? Ma ne, mislio sam gažu.

Petnaest minuta prije tri, Mak je bio spreman za postavljanje svoje simfonije na obalu rijeke. Osluhnuo je, i čuo tišinu. I to tišinu upravo onog intenziteta kakav mu je trebao, nakon što je u glavi isključio pozadinski šapat i hrkanje poslije ručkova.

Zvono na crkvi naivno je udarilo tri puta, kao i svaki dan u to doba, bez ikakve ideje da upravo daje prva tri takta remek-djelu glazbene povijesti. Nakon zvona, krenuo je televizor, pa za njim lagano valjak, pa jedna boca, pa druga i tako sve do stote; varnice iz akumulatora su sijevnule, sve one ostale pizdarijice su radile ono što pizdarijice već rade, dok je Mak raspalio po zračnoj gitari.

Stražari na suprotnoj obali uperili su dalekozore u izvorište te nevjerojatne buke. Tek kad su vidjeli, nisu mogli vjerovati: Mak nije bio neki plesač, ali nije bio ni strašno loš, no u trenutku kad su strojevi zabrujali njegovo se prebiranje po žicama nevidljive gitare pretvorilo u nešto neviđeno – nešto što toliko izmiče riječima da je to moguće tek lijeno opisati kao čisti poganski obred, napuštanje tijela i izlet u ono najbolje od nepoznatog. Dirigent i glavni svirač ovog bizarnog zemaljskog ansambla bio je, bez sumnje, u izravnom dosluhu s višim sferama.

Namirisavši približavanje vrhunca, parni valjak je zabrujao, ogromni kamen na papučici stisnuo je gas i odvezao ga duž nasipa, u daljinu. Istovremeno, dok je valjak nestajao, iz neke druge daljine začuo se krešendo koji je započeo svoj uzlazni luk i prizemljio se tu, pred Makovim nogama. Gonggg! je zaglušujuće odjeknuo – da, upravo onaj wall of sound kojeg je tražio – glasniji nego što ćete ikada čuti. Finale, aplauz, naklon.

 

* * *

Za to vrijeme, preko rijeke, neki je ratnik pozvao suborce da vide nešto posve čudno: radari su podivljali skroz-naskroz, ali da im se približavao avion ili bilo kakva poznata letjelica već bi imali dojavu. Koji su kurac sad smislili?!

Gore visoko, u svemiru, na dalekoj zvijezdi, čudna su se bića bez boja i oblika zagonetno nasmiješila. Dolje nad Zemljom, jedan zaneseni roker na kuhinjskom stolu letio je u nebo, u susret svojoj misiji.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.