Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

OSVETNICI

 

Ovo je plan: deset minuta prije pola devet Strijela postavlja paštetu na livadu preko puta tvrđave. Zatim se skriva u grm i aktivira mehaničkog psa. Navodi ga daljinskim upravljačem do označenog mjesta, i pet minuta prije pola devet, kada podigne nogu da se popiša, pas leti u zrak. Stražari probuđeni eksplozijom istrčavaju da vide što se događa, u tvrđavi nastaje pomutnja i Strijela koristi situaciju, prebacuje se preko ograde. U cijeloj toj gužvi nitko ga ne pita za oznake, i kako svi ionako nekamo trče, nesmetano napreduje prema skladištu. Stražarima pred ulazom prodaje priču da ih trebaju vani, na mjestu eksplozije. Ako se opiru, ubija ih: stvar je previše ozbiljna da bi bilo mjesta za svjedoke. Naoružanje nam je potrebno kako bismo osvojili grad, a oružje se kupuje oružjem. Nitko te ne shvaća ozbiljno dok ne osjeti cijev u ustima – to je tako i nikada nije bilo drugačije. Ali nemojte slučajno pomisliti da se ja ovdje ikome pravdam. Nasilje je moj zrak i bez njega me ne bi bilo.

Ovo je plan: deset minuta poslije osam, Argo, prerušen u fratra, silazi u podrum samostana, do ulaza u tajni tunel pred kojim stražari jedan policajac. Tunel je dug više od kilometra, pruža se ispod cijelog središta grada i povezuje samostan s tvrđavom. Stražar ništa ne sumnja – tko bi razlikovao sve te zakukuljene sinove Božje – pa kad ga Argo ponudi čašicom stare prepečenice, ne odbija ga. Otrovni prašak uskoro čini svoje i tada u igru upadaju i ostali koji su dotad čekali skriveni pred samostanom. Sada Plavi Sokol, Mister X i ja prolazimo kroz tunel i u pola devet smo tamo.

Ovo je plan: u pola devet Strijela nam otvara vrata i ulazimo u skladište. Uzimamo sve što pronađemo – bombe, strojnice, mine, bojne otrove, metke – i izlazimo van. Dok jurimo natrag kroz tunel, čujemo kako se opustjeli grad budi; ja više nisam sam i po prvi put znam na što ljudi misle kad kažu kako je sve na svojem mjestu. Na izlazu nas dočekuje Argo, iznosimo sanduke, krcamo ih u kombi i nestajemo u noć.

Ovo je plan i plan se mora izvršiti. Sada je sve drugačije nego na početku, i bolje je da je tako, jer to je jedini razvoj situacije koji po meni ima ikakvog smisla. U početku sam bio posve prazan, nisam znao što radim tamo među njima, ali ne mogu reći da mi se to nije sviđalo. Da mi se nije sviđalo, to bi značilo da imam osjećaje. A ja osjećaje nemam: napravljen sam od tamnog čelika i nema stvari koja me može uništiti – recite što hoćete, ali to sam ja. Moj jedini posao je da budem ja, i smatram da sam u njemu prilično uspješan. Ispričat ću vam priču o Osvetnicima, ispričat ću vam što znam, ono što sam vidio, i to će biti to. Kad zaslinite od uzbuđenja i poželite osjetiti kako je to vladati njihovim moćima, udisati njihov zrak, ne pitajte mene. Jači sam od vas i odgovor vam neću dati. Jer ga nemam i nije me briga. Napravljen sam od tamnog čelika.

I prije nego što počnemo, zanima li koga, izlaz u slučaju opasnosti je s desne strane. Ali i vi i ja dobro znamo da ne možete pobjeći.

 

ARGO

Prvo je bio Argo. Tog utorka nadomak prošlog ljeta, kad je posljednji učenik napustio praktikum kemije, Argo je ostao sjediti za katedrom pogledavajući na sat. Znao je da će Crni Križar doći, da će biti tu točno kad kazaljka stigne na pola puta između sedmice i osmice. Neće sjediti kod kuće gledajući dnevnik: nacrtat će se ovdje, jer ionako, ovo će biti jedini relevantan događaj dana.

Kako se trenutak bližio, Argo je postajao sve nervozniji. Ne bi se moglo reći da ga je bilo strah, ali još bi se manje moglo reći da mu je bilo svejedno. Instinktivno je počeo gristi vrhove rukava nove bijele košulje koju mu je gospođa nedavno nabavila kao modni dodatak plavom sakou od tvida. Sad, ne bi se moglo reći da je Argo u svojim godinama s uspjehom pratio modu, no svakako je znao složiti dva i dva tako da nitko nema ništa protiv. No opet, dva i dva ne moraju uvijek dati četiri: recimo, prije koji mjesec kad su u novinama objavili fotografiju njegove gospođe i Reksija s potpisom “Sunčan dan je izmamio brojne šetače na ulice, a među njima i staricu koja je u šetnju izvela psa”. “Starica” je bila ključna riječ i otada se s gospođom više ne da normalno razgovarati. Tko zna što bi mu rekla da može znati što se upravo sprema, ali uostalom, razmišljao je, kao da se tu uopće išta bitnoga događa: samo ćemo još jednom složiti dva i dva, jel, i za tri minute stvari će sjesti na svoje mjesto. Kiselina u kabinetu već se zadovoljno krčka.

Ali ne! Crni Križar je već na vratima, a još nije ni pola osam. Pokušava prikriti kako mu se pjena cijedi iz usta, pa ispuhuje nos u maramicu.

“Dobra večer, uh, i ja se nađem prehladiti, a ljeto samo što nije.”

“Dobra večer”, kaže Argo i pretvara se da nije prozreo njegovu igru. Huh, veći je nego što mi se učinio, ali hajde, ja sam onaj koji ovdje ima moć, jel? “Izvolite, sjednite”, kaže mu.

“Pustite”, odmahuje Crni, “da ne gubimo vrijeme. Dobro, profesore”, započinje i odmah uzima stanku kako bi povukao naslagu gustog sekreta iz sinusa u ždrijelo. “Šta ćemo mi s ovim mojim malim? Šta ćemo ti i ja, a? U čemu je problem?”

“Gledajte”, Argo se trudi ne izgubiti živce na prvom koraku. “Ja sam pokušao sve, jel, da zaobiđemo taj popravni, jel. Davao sam mu dodatne kontrolne, svaki sat mu dajem priliku da ispravi te jedinice, jel, ali njega to uopće ne zanima. Pa barem da pazi pod satom, jel, da sjedi mirno kad mu se već ne radi, ali –”

“Čuj ti mene, profesore. O čemu mi ovdje pričamo? Ti si mu dao dodatne kontrolne? Zašto? Da dobije dodatne jedinice? Pa ti njega trebaš valjda naučiti nešto, pa da lijepo nema nijednu a ne još i duplo više!”

“Da, to je jasno, jel, ali –”

“Profesore, ja popravljam aute cijeli život. Ako nešto ne valja, ja ga popravim. Znam šta treba okrenut, znam šta treba pritisnut, koji šaraf, koja burgla, razumiješ, i popravim ga. I to sve znam zato što radim s autima godinama i znam ih bolje neg sebe što znam. Razumiješ, ne stanem kraj njega pa velim: popravi se! A ti meni kažeš da se moj sin treba sam popravit? Pa ti si onda loš majstor! Tebe treba dovest u red, a ne mog sina!”

Trenutak se bliži, Argo, trenutak se bliži. Došao je po to, sâm to traži.

“Gledajte, gospodine, nije to samo moj problem, jel. Cijelo nastavničko vijeće ne zna što ćemo s njim. Pa, molim vas, neki dan je došao pred školu na bageru, razumijete, pa što je sljedeće? Hoće nam školu sravniti?” Tako treba, Argo, tako treba. “Mislim, ja…”

“Kao prvo!” Crni Križar diže glas skupa s kažiprstom. “Kao prvo, nije bager, nego je parni valjak, jel jasno?”

“Dobro sad, parni –”

“Kao drugo, gdje to piše kako se smije, kako se ne smije dolazit pred školu, pa nije to džamija, sunce mu jebem njegovo. Ako oće na metli doć, to je njegova stvar. Ko da mene sad briga što ti ne znaš složit košulju s odijelom, da ti sad dođem pa kažem vidi na šta ličiš.”

Dosta je, e sad je dosta. Jedna riječ, još samo jedna.

“Ja ti kažem, on ne ide na popravni. Ne ide, jer će imat dva. Najmanje! A i ti, šta si navalio na taj popravni, pa ljeto će, mjesto da ideš na more ti bi budala sjedio ovdje i znojio se s tuđim jedinicama.”

 To je ta!

“Ma, dobro”, Argo naoko smiruje situaciju, “vidjet ćemo što još možemo napraviti. Ljudi smo, dogovorit ćemo se, jel. Dajte, nije u redu da se nas dvojica ovdje prepiremo, ipak imamo isti cilj, jel, da vaš sin jednom završi ovu školu, jel tako?”

“E sad već govoriš ko čovjek od nauke, svaka čast!” Crni Križar ustaje i steže mu ruku.

“A u to ime”, Argo nastavlja igru suvereno, “imam nešto za vas.” Tresu li mu se to ruke iz straha dok se vraća iz kabineta ili je samo nezgodno uhvatio bocu pa živci skaču bez kontrole? Argo, ne daj se, skoro pa si tu!

“E vidim ja da si ti razuman čovjek, moj profesore”, veli budući mrtvac, i ne čekajući da mu domaćin natoči čašicu, sâm se hvata boce.

“Mmmm… dobra, brate, dobra! Nekako čudno kisi, al je za bogove! Vidiš kako život može biti lijep, samo kad oćeš!”

To je zadnje što će Crni Križar izgovoriti prije nego mu tijelom počnu nicati pjenušavi zeleni mjehurići – i kada se pretvore u jedan veliki, eksplodirat će i nestati u zelenilu iz kojeg je jednom davno i nastao.

Jao, koji nered, misli si Argo, a što sad? Ništa, sve po planu, lopata je u ormaru, leš je ovdje, školsko igralište je pred školom. Posao čeka i valja ga obaviti što prije.

 

* * *

ZABRANJENO PUŠENJE. U OVOJ KUĆI SE NE PSUJE. ABORTUS JE UBOJSTVO. Ulazna vrata Argove rezidencije na zapadnoj strani nebodera teško dišu etiketirana svim tim božjim zapovijedima. Klinci iz ulaza uvijek ih odlijepe, ali Argo se ne predaje i uporno ih nadomješta novima kao da su sezonske tapete; pravila su pravila. I najmanje odstupanje dovoljno je da prestanu biti pravila. Na stranu sad što se u njegovoj kući još kako psuje, i to najčešće kada gospođa zapali smotku duhana na koji se navukla nakon prvog pobačaja. Ljudi su takvi: slabi su i vole ostati slabima.

Dok za sobom vuče tešku crnu vreću, dužim, zaobilaznim putem, daleko izvan znatiželjnog pogleda domara, Argo ne razmišlja o pravilima. Večeras on svečano, posljednji put proklinje svoju zlu sudbinu: kako su mu mogli to učiniti, prokleti ravnatelj i ta njegova napirlitana ljubavnica pedagogica? Kako su ga mogli dodijeliti za razrednika jezičnoj gimnaziji? Ma koga je briga za sve te puste riječi – riječi, izmišljotina budala koje do znanja nisu mogle drugačije nego da ga sami izmisle – kad je svakome normalnom jasno da je jedina istina ona zapisana u elementima i spojevima. “Nezahvalnici jedni, vidio sam ja takve poput vas već tisuću puta”, govorio im je. “Svi ćete vi ionako završiti na kemiji, jel, ni ne znate. Barem pola od vas će poslije studirati kemiju!”

I, jao, kako im samo kemija upravlja životima, ni ne znaju! Sve što ih onakve prištave zanima u životu – kada im srce razvaljuje mozak divljim udaranjem, kad se jedni drugima zavlače na novootkrivena vlažna mjesta, kad sebe pune otrovima od kojih im se povraća samo da bi im glava otupjela – sve je u životu čista kemija. Eto, čak i smrt! Promijeniš nastavni program na brzinu, kažeš djeco danas radimo kiseline (ali zaista, danas radimo kiseline) i već si se riješio pola muke. Samo jako pažljivo: dođe li vam zeleno u dodir s očima ili kožom, mogli biste oslijepiti, progoriti mlado meso, mogli biste čak i umrijeti! Ali kemija, naravno, nije nešto što ima veze sa stvarnim životom, i zato im ni na pamet ne pada da se svo to zlo zaista može dogoditi igdje osim na znakovima upozorenja. A sad su mu sirotani mali praznoglavi pomogli, ni ne znaju!

Pomogli u čemu? Neki bi rekli u ubojstvu, ali za Arga je to samo posao, i to slučajno najveći posao na svijetu. Obrazovanje, pročišćenje, centrirano širenje, osveta uma – zovite ga kako hoćete, ali snaga je sada u njegovim stanicama. Vatra, voda, zemlja, zrak… sud svjetske povijesti urotio se da mu podari nezamislivu moć. Hm, možda stvarno ova kombinacija košulje i odijela ne štima, jel… Kurva pušačka, znam, opet mi je to namjerno učinila.

Tako Argo razmišlja dok sa sobom vuče tijelo Crnog Križara. Noć je topla, obasjana punim mjesecom i neonskim svjetlima gimnazije: da je Argo birao scenografiju vlastite smrti, ne bi išao dalje od ove svibanjske noći. Mjesec je najzahvalnija publika – samo gleda, sjaji od uzbuđenja i šuti. Negdje u toj tišini svijet se mijenja, a neznalice, kao i obično, ni ne znaju. Prokleta ironija, prokleti navodnici i kurzivi, to je sve za što znaju. Samo malo nakosi stvari i možeš raditi što te je volja, jel, bez srama i odgovornosti. Zar smo ih tome učili?

I onda, kada Crni Križar silazi s njegova ramena, kad ga predaje zemlji i lopatom mu zatire svaki trag, premda se osjeća stotinjak kilograma lakše, Argo u petama osjeća silu teže kako ga vuče još jače Zemlji, kao da joj je Križarevo tijelo otvorilo apetit – i sada zna: ovo je stvarno. Ovo se zaista događa. Konačno, počelo je.

 

PLAVI SOKOL

“Pazite da ne ugazite majčinu dušicu! Dobra je za mnoge dobre stvari. Čisti dišne puteve, liječi otekline, slabokrvnost, glavobolju, nesanicu, želučanu bol, pa čak i alkoholizam. U narodu se koristi protiv epilepsije, recimo, za jačanje živaca i mozga, a ponegdje i kao začinski dodatak juhi. Ili za pripremu likera! Ili čak sapuna! Samo recite što vam treba i ova mala biljčica sve radi. Ma zamislite samo!”

Eto, mogao je slobodno reći da vam od te biljčice na leđima izrastu anđeoska krila, ali što vrijedi kad nitko ionako ne sluša. Mladi organizam samo gleda kako bi se rastrčao na sve strane. Iskreno, boli njih za tamo neke biljčice. A Sokol sjedi na panju i u toplo listopadno poslijepodne bježi mu sljedeći monolog:

“Vidite, kad rukom stisnete biljku, i kad vam njen žuti sok poteče kroz prste, u jednom potezu oduzeli ste joj život. Ili još jednostavnije: otrgnite je od Zemlje i nje više nema, ona ne postoji. Za razliku od ljudi koji se kreću lijevo-desno, naprijed-natrag, biljka ne poznaje drugi smjer nego gore. Sunce je ugrije svojim zracima i ona se odaziva tako da mu se približi. A ljudi se za to vrijeme pentraju po planinama, grade nebodere, htjeli bi letjeti… Uzalud. Na kraju ih opet pometu i zakopaju natrag pod zemlju. Pa što im onda vrijedi svo to muvanje kad biljke, koje se ni mrtve ne odvajaju od zemlje, jedine znaju formulu uspjeha? Mi ljudi smo ljubomorni na biljke. Bez njih praktički ni disati ne bi mogli i onda ih uništavamo kao da im želimo pokazati tko je ovdje gazda. A istina je, djeco, da smo baš mi prave biljke, dosadne i zakopane, a ovo zelenilo oko nas, ono je živo, življe nego što ćemo vi i ja ikada biti.”

Ali malo ga tko sluša, osim nekoliko štrebera koji ionako ne razumiju ni riječi. Negdje podalje, jedan glas kaže: “Eno ga, opet ga je puknuo trip naturalis”. Sokol na to duboko uzdiše, baca pogled visoko u nebo i tamo snima pticu širokih krila zavinutih prema unutra. Hm, plavi sokol sigurno nije, u našim ih krajevima nema. Samo trenutak kasnije, ptica nestaje, a za njom i sunce. U daljini se čuje grmljavina, i Sokol nije siguran ima li ona veze s pljuskom koji se sprema, ili to preko planine odjekuje tuđi rat. I dok se prve kapljice počinju spuštati, on se razjapljenih usta okreće ka nebu i guta ih toliko halapljivo da ni ne primjećuje kako ga je kiša već oprala.

E jebem ti život da ti jebem, proklinje u sebi dok mu rijetku kosu pljusak pretvara u rezance. Daj Bože da mi barem još jednom u životu opet ne bude svejedno!

I baš u taj čas nešto počinje kljucati Sokolova bedra. On spušta pogled i pored sebe vidi stvorenje koje je do tada poznavao samo iz udžbenika i bajki. Velika, izumrla ptica dodo s Mauricijusa, evo je, stoji tu na kiši i traži njegovu pažnju! Na trenutak mu se čini da joj je iz kljuna pročitao osmijeh. To je znak, misli si Sokol, znak na koji sam upozoren.

“Profesore, pod drvo, dobit ćete upalu pluća!” viče netko iz pozadine.

“Ma nema veze, sad je zrak najzdraviji”, odgovara Sokol, tiho, da ne otjera pernatog prijatelja, i još tiše nastavlja: sutra sve počinje isponova; sutra napuštam svoju umornu kožu i oblačim sjajno novo perje, boje neba, boje visina.

 

* * *

“I ja bih, kao, trebao stati u ovo? Pa koji je to mozak napravio?”

“Mađari. Nabavio sam u kazalištu, jel, od kabarea je ostalo.”

“Od kabarea, jel? Ti misliš da je ovo šala?”

“Ne, ne mislim. Ako je šala, jel, onda je i na moj i na njegov i na njegov račun. Ako već pitaš šta mislim, mislim da si ti malo preširok, jel.”

“Mogla bi ti glava bit malo preširoka, jel, kad te ja puknem.”

“Hej, dosta je bilo, djeco, prestanite!”

Mister X, napokon, dovodi Arga i Strijelu u red. Uskoro će ponoć i naše se tajno okupljanje u zbornici približava svojem cilju.

“Hajde, da vidimo što imaš, Sokole!”

Spremno kao da je samo na to čekao – a nije da nije – Sokol otvara pretinac sa svojim građanskim imenom. Uz glasan zveket, iz njega na parket ispada hrpa gelera. Prizor ostavlja cijelo društvo nijemim.

“Nikada”, Strijela ganut prekida tišinu, “nikada ih nisam vidio toliko na jednom mjestu.” Strijela, najveći cinik na svijetu, sada bez imalo srama slini nad hrpom izobličena željeza.

“Kako si ih sve pronašao?”

“Heh”, Sokol će važno, “to su ti godine i godine iskustva, promatranja ptica. Samo ih pratim, gledam i osluhnem gdje su sletjele, i onda dođem pokupiti što je ostalo. Često su još toliko vrući da sprže vreću u kojoj ih nosim. Evo, ovaj mi je najdraži”, kaže dok pokazuje geler nalik štakoru.

“Pogledaj ga samo. Rattus norvegicus.”

Uzbuđenje se za Strijelu čini prejakim, pa naginje pljosku do dna i seže za cigaretom.

“E nećeš”, Argo skače uvrijeđeno, “ostavi se otrova!”

“Tako je, Strijelo, ne oduzimaj nam zrak!” podržava ga Sokol.

“Ma znate što”, Strijelino dostojanstvo iznenada se budi, “samo se vi izvolite igrati, idem ja kući.” I odmah zatim treskom nestaje kroz vrata zbornice.

Ja samo stojim u kutu, jer znam što se događa dalje: Mister X izlazi za njim i dovlači ga natrag. I sada mi je savršeno jasno u čemu je ovdje problem: X je možda glas razuma, ali baš nitko među njima nije se uspio nametnuti kao vođa, i to tako neće ići. Previše je tu vatre da bi bilo discipline.

“U redu, ovako ćemo. Treba nam plan”, kaže Mister X. “Geleri mogu poslužiti, kao i taj kalašnjikov koji imamo, ali valjda vam je jasno da to neće biti dovoljno. Potrebno nam je oružje da bi zagospodarili gradom, je li tako? A da bi došli do njega, trebamo ga oteti.”

“Ali kako? Kojim oružjem?” pita Argo.

“Našim moćima, pobogu, našim moćima.”

I dok X započinje izlaganje, Sokol se okreće prema meni, neprimjetno mi upućuje mig i sada znam, više nije ovdje u zbornici. Sokol uvijek vidi više i dalje od drugih, i u ovom je trenu ugledao budućnost Osvetnika – a ona, čini se, nije nimalo svijetla. I zato pogled skreće natrag prema prošlosti.

Sjeća se dana kad je odlučio postati učitelj, ali ne sjeća se zašto. Da i drugima otvori oči? Da bude veći i jači od drugih? Svi su ti razlozi danas tako nebitni i smiješni, pa zato fasada njegove ozbiljnosti brzo nestaje i prelijeva se u osmijeh. Moć daje Sokolu da me vidi drugačije nego ostala trojica, i sada mi se smiješi kao ptici dodo prije godinu dana, jer dobro zna tko sam.

Moć je otkrio u veš-mašini, pred sam polazak na izlet. Tog je jutra vrtloženje šarenog rublja u bubnju poprimilo oblike čaša napunjenih raznobojnim tekućinama. Razina tekućine u svakoj od čaša polako je rasla, i kako bi izbjegle izlijevanje preko rubova, čaše su pretakale svoj sadržaj jedna u drugu sve dok tekućine nije bilo toliko da su i same počele plivati u njoj. Miješanjem svih tih šarenih voda nastala je jarkocrvena rijeka koja je čaše nosila u smjeru suprotnom struji, sve do izvora gdje ih je dohvatila staračka ruka. Tada se kamera podiže i vidimo da ruka pripada Sokolovu ujaku, čuvenom prirodoslovcu Žutiću, poznatom po tome što je otkrio određenu sortu agave koja cvate svakih sedam godina. “Živjeli!” kaže prof. pok. Žutić nazdravljajući čašom crvene rijeke. “Živjeli vi meni dugo! Još ništa nije gotovo, ptići moji, sve je još uvijek moguće!”

Sokol je trljao oči, kao da se želi probuditi iz neukusne šale na vlastiti račun, ali vrtlog je na njega očito djelovao hipnotički kada je samo uspio utonuti dublje u pravi san. Sanjao je djetinjstvo u ujakovoj kući pored rijeke, staru lijesku, džem od marelice, štalu oslikanu zelenom bojom i u njoj crnog konja s bijelom pjegom na čelu. Sanjao je beskonačne igre skrivača, skokove na glavu, valjanje po sijenu. Ali zašto bi netko sanjao prošlost koju ionako ima? Ne pitajte mene, ja ne znam kako je to otrgnuti se od sebe – no ako mi je suditi po Sokolovu snu, ne propuštam ništa. Što se mene tiče, već i ova stvarnost izgleda dovoljno kao da ju je napisalo neko besposleno derište.

A Sokol, on je nakon pola sata sna ustao s poda kupaonice, posve ispran i čist kao da je i sam izašao iz perilice, i shvatio da već prilično kasni na školski izlet. Pred školom ga je čekao autobus pun nestrpljivih klinaca i kad je napokon stigao do njih, nije imao što reći nego: oprostite, prevario me san. Od tada, stvar se otrgnula iz njegovih ruku i sve ostalo pripada povijesti.

Baš tako: sve je sjelo na svoje mjesto. No, istina, Sokolu i dalje nisu bile jasne mnoge stvari. Čemu, naprimjer, toliko inzistiranje da u grupu prime samo nastavnike prirodnih znanosti? Sokol nije znao, ali nije se ni bunio: ovako se osjećao važnijim, a misterij u koji se upustio samo je rastao. Konačno, kao nekada, opet ne znam što me čeka na kraju, zadovoljno je mrmljao tog dana kad je odluka pala. Sva ta samoća, tolike prazne godine provedene u maminom stanu otkad je Sokolica odletjela bez pozdrava, a da zapravo nikada nisam bio sam. Sav taj svijet koji postoji pored mene i želi postojati samo za moje oči. Moje oči koje vide ono čega nema. Sve je puno ljubavi.

 

STRIJELA

“Gledaj, Brajkoviću, znaš li ti koliko ova farsa košta? Prvo, država izdvaja iz proračuna za školstvo, za ploču, kredu i za mene koji ovdje sjedim. Onda tvoji siroti roditelji moraju platiti udžbenike, moraju te pristojno odjenuti i počešljati da ne sramotiš obitelj. A netko valjda mora i ovo svjetlo nad tvojom glavom platiti! A sve što se od tebe očekuje nije da pokažeš neko neviđeno znanje i razumijevanje – ne, moj Brajkoviću, sve što se od tebe očekuje je samo da uvrstiš vrijednosti u formule. U formule do kojih su nakon godina i godina truda došli mozgovi tisuću puta veći od tvoga. Ali ne bi naš Brajković, ma kakvi, on samo stoji tu i bleji tupavo kao tele u šarena vrata, kao da se ništa to njega ne tiče. Pa dobro, kad će tebi postati jasno da ne učimo mi tebe ovdje fizici? Ne, ne, Brajkoviću moj, odgovornosti te učimo! Učimo te kako postati normalan odrasli čovjek. Jel ti sada jasno koliko je tvoje neznanje skupo? Nije, ha, vidim ja da nema nikoga kod kuće… E pa, evo tebi lijepo još jedna poticajna jedinica, pa možda idući put netko i svrati u goste.”

Strijela je pravi čovjek novog doba: iako naoko igraju na emocije, njegove metode su znanstvene i uvijek briljantno analitičke. Nije dovoljno reći da je nešto takvo kako jest, nego to treba podcrtati nizom okolnosti koje su nešto dovele do toga što jest. Vjerujte mi, da Strijelin mozak ne radi u tako preciznim, gotovo mehaničkim kodovima, on i ja nikada se ne bi tako dobro slagali. Istina, ljudima je teško održavati tako savršenu ravnotežu stvari, pa se često predaju i žrtvuju svoj mir u korist niskih osjećaja. Tako Strijela svake večeri nakon nastave u bistrou preko puta gimnazije ubija svoj predivni mozak litrama alkohola. To su primijetili i njegovi učenici, pa često znaju svratiti tamo i provocirati, jer dobro znaju, sutra, kada alkohol ispari, Strijela se više neće sjećati ničega. Jednom davno ga je tako najveća školska bitanga izazvala na okršaj u ispijanju loze, i oklada je pala: tko prvi odustane, morat će razbiti sve prozore na zbornici. Ne bi se taj tome ni dosjetio da nije uočio da Strijela već pomalo ostaje bez novca, i kad je napokon presušio i počeo ga žicati, nije se mogao odlučiti bi li radije uživao gledajući ga kako preklinje za posudbu ili kako uništava instituciju koja ga plaća da uništava samoga sebe.

A bilo je dana kad bi Strijela tipku za autodestrukciju pritisnuo već izjutra, pa bi na nastavu došao iznimno raspoložen. Tada bi najčešće pričao o karakteristikama određenih modela vojnih aviona, a katkad bi se čak odvažio i demonstrirati razne načine leta. Jednom kad se previše nagnuo u stranu praveći polukružni luping, demonstrirao je i visinsku bolest povrativši na netom ulašteni parket. Učenici su se naslađivali dok su mogli: znali su da će autoritet sutra ponovno biti tu, i pokuša li ga itko podsjetiti na nemio događaj, bit će strašniji nego ikada. A s njime nema vrdanja: strah je to, djeco, čisti strah; prikuje vas za mjesto na kojem vas je spopao, i onda – zdravo đaci!

Ali otkrit ću vam jednu tajnu. Zaboravite sve što sam vam rekao o Strijeli: sve je to samo igra. Igra koja mu dopušta da radi ono što ga je volja – da razbije zbornicu i da povraća po svježe ulaštenom parketu – a da pritom nitko ne povlači pitanje odgovornosti; ta suluda igra njegova je moć. Jer Strijela je Osvetnik, a Osvetnik uvijek zna što čini. Vjerujte mi, ja ga jako dobro poznajem.

Teško je reći tko se tu odlučio za koga – Strijela za mene ili ja za njega – ali sigurno je da nitko nije imao ništa protiv tog aranžmana. S Argom bi mi možda bilo uzbudljivije, sa Sokolom čudnije, s Mister X-om… nemam pojma. Ali Strijela, on diše jednako kao ja i ne zna za odustajanje. Da se itko usudio postaviti ga na čelo gimnazije, tamo bi se dalo nešto i naučiti. Ne nešto, nego prave, relevantne stvari koje ne biste uočili čak ni da vam ih potcrtaju fluorescentnim natpisom UOČI!

“Prokleti rat i tko ga je izmislio!” Strijela bi često zavapio u odsudnim trenucima dok je sjedio u dvorištu tjerajući večernju sparinu rakijom. “Toliki vinogradi, tolika šljiva će propasti, a možda bi baš ova godina bila ona za povijest, tko zna… Mi nikada nećemo doznati.”

I svaki put kada to izgovori, kao da čujem zadovoljan podsmijeh u njegovu glasu. Kao da se ismijava vlastitoj slici i prilici, jer čak i kad se stvari raspadaju, on ih drži pod kontrolom. I kao da mu je već jasno da će ova godina na kraju ipak biti povijesna. Sjedimo tako on i ja i šutimo zajedno, sve dok Strijela ne progovori. Učenici ga često viđaju kako hoda ulicom i razgovara sam sa sobom, i to uvijek pripisuju alkoholnim delirijima, ali kad bi samo znali koliko se varaju, njihov bi strah narastao u nedogled. Jer Strijela ne priča sâm sa sobom: on samo govorom tjera krive, zavodljive misli od sebe. Jer Strijela je Strijela i njegov um nikada ne luta. Alkohol ga trijezni i čini oštrim poput skalpela koji u jednom potezu para utrobu i šalje vas u vječnost. A kad stignete tamo, tamo ste i dalje ne idete nikuda; povratka nema.

 

* * *

“Znaš šta mi je rekao? Sve dok se odvija nastava, sve dok školujemo budućnost naše zemlje, tu se ne događa ništa posebno. Ma zamisli, molim te! Što bi sad trebalo, da mu izračunam moguće putanje granata, da mu dokažem neotpornost ljudskog tijela na čelik koji se neslućenom brzinom zabija u meso? Šta on misli tko sam ja, neki glupi vijećnik kojem može prodavati svoje priče?!”

“Daj, daj, Strijelo”, umiruje ga Plavi Sokol na hodniku. “Možda je ravnatelj samo procijenio da se zbog dva dana puškaranja ne isplati baciti cijelu školsku godinu. Vojarna je pala, pa valjda nam sad nitko ne može ništa.”

“Ma to je rasulo, kažem ti ja”, viče Strijela zamahujući dnevnikom iz kojeg ispadaju ispričnice. Dok se saginje da ih pokupi, za leđima čuje smijeh nekolicine malih gadova kojima nezgoda nije promakla. I odmah, ne obazirući se, nastavlja misao.

“Jesi vidio bistu pred školom? Ostala bez glave! A šta će tek s našim glavama biti?! Pratim ja već dugo što se događa prijeko, i vidjet ćeš, neće to tek tako proći. Vraćamo se u pretpovijesno doba, a ovaj idiot nam ni toljage ne da! Pa ovo – ovo nije nastava, ovo što mi sada radimo su čisti neopravdani sati!”

I to je valjda jedini trenutak u povijesti škole kada se Strijela i njegovi učenici moraju složiti: škola je izgubila smisao. Na žalost jednoga, ali na veliku radost drugih. Jer ljudi su takvi: od malih nogu, jedva čekaju priliku da ne moraju misliti, jedva čekaju da uopće ne moraju bilo što, i zato čak i rat prepoznaju kao sretnu okolnost.

Pet mjeseci kasnije, želja im se ispunjava: nastave nema, i svaki izlazak iz kuće nalikuje izletu u divljinu. Pet mjeseci kasnije, Strijela je samo obični građanin s papučama na nogama, i jedini autoritet koji još uvijek ima je obiteljski. Hitro je spakirao ženu i kćer u sunčane krajeve, ali sam je ostao tu gdje je potreban; ostao je čekati nastavak događaja, i to je jedina ispravna odluka koju je mogao donijeti. A vrijeme je pravo za velike odluke.

“Strijelo, cipele na noge, vrijeme je!” uzbuđeno će ispaliti Mister X kad mu se pojavi pred kapijom prvog dana srpnja. Strijela i ja smo već u punoj pripravnosti, slijedimo ga bez pogovora i sigurni smo da će, što god se dogodilo, ovaj put biti za pamćenje.

Kako se X domogao ključeva atomskog skloništa ispod tvornice odjeće d.o.o. u stečaju, nikome nije jasno, ali nitko, kao i obično, ni ne pita. Na ulazu su blindirana vrata koja je moguće otvoriti jedino tajnim kodom koji zna samo X. Za nepredviđeni slučaj, kaže, bolje je tako. Tajnost je prva odlika Osvetnika, a tajnije tajno sjedište teško je zamisliti.

Sada stojimo dolje u punoj opremi, još uvijek zasljepljeni crnilom i hladnoćom u koju smo se spustili s vrelih gradskih ulica. Zapravo, mene se to i ne tiče previše, promjenu atmosfere rijetko osjećam na sebi, no dovoljno poznajem moje suborce da mogu pretpostaviti što im sve ovaj tren prolazi glavom.

“Zašto smo u mraku?” pita Plavi Sokol.

“Gdje je prekidač za svjetlo?” dodaje Strijela.

“Gore, u prizemlju, ali neće ti još trebati”, odgovara X. “Barem dok ne napraviš daljinski, ali o tome ćemo poslije. Sada želim da neko vrijeme samo stojite u mraku. Slušajte tišinu i upijajte hladnoću.”

“E tu si u pravu,” negdje s desna javlja se Argo, “ovdje je tiho i hladno kao u grobu, jel, i to mi se nimalo ne sviđa!”

“Upravo to!” glasno odgovara X, zadovoljan što Argo navodi razgovor u željenom smjeru. “Odavde i idemo u zagrobne predjele, u tamnicu gdje se zrakom razliježe neodoljivi miris smrti, na to mjesto poslije. Odavde, dragi moji, odlazimo u povijest!”

I tada, dok veličina tih riječi proročanski odjekuje tamom, napokon upoznajemo plan.

 

MISTER X

Ne pokušavajte ga pročitati iz prevelikih crnih odijela koje nosi, iz jezika kojim oblizuje nagrižene usne dok razmišlja, iz niskog pogleda punog tihe, neuhvatljive prijetnje. Zar je moguće da još niste naučili? X je nepoznanica. Čak i kada je uspijete odgonetnuti, čeka vas novi zadatak u kojem će X biti nešto sasvim drugo. Priča kaže – a X nije tip koji bi potvrdio ili osporio bilo kakvu priču – da je prije rata radio prijeko, u rafineriji nafte, kao prevoditelj s arapskog. Arapi su, potpomognuti američkim kapitalom, odlučili uložiti u širenje naftne industrije i gradnju mreže benzinskih postaja po cijeloj bivšoj zemlji. Trebao je to biti posao desetljeća, i bio bi posao desetljeća samo da se X nije spetljao s jednom od žena stanovitog šeika iz nadzornog odbora. Diplomatski incident jedva je izbjegnut, a X je promijenio identitet i brže-bolje nestao preko rijeke. Tko ga je postavio na mjesto profesora matematike i otkud mu kvalifikacije, nije se znalo; svatko je prebacivao odgovornost na nekoga drugog i jedini zajednički nazivnik u toj nejednadžbi bio je “arapski”: arapski jezik i arapske brojke. Pričalo se poslije i o potpisu predsjednika glavom i bradom, pa su mnogi izrazili sumnju da je X zapravo vladin tajni agent koji je po zadatku došao u gimnaziju. Koji bi to zadatak bio, nitko nije točno znao, no kako su se svi osjetili ugroženima, bilo je očito da je škola pravo leglo mračnih tajni. Zato je X za svakoga nešto drugo, i to je jedina istina. Istina da ne postoji jedna istina.

I zato su svi bili podozrivi kada ih je te večeri, u pauzi zasjedanja nastavničkog vijeća, hodajuća zagonetka odvukla u zahod. “Potrebna nam je moć”, rekao je značajno. “A to je zapravo najmanji problem, jer nju već imamo. Svaki od vas je ima i naći ćete je jednako kako sam ja našao svoju. Pazite ovamo!” Iz džepa je izvukao debeli flomaster i na zelenim keramičkim pločicama iscrtao veliku kružnicu. “Razumijete?”

Nitko nije razumio.

“Razumijete, ovo smo mi. Ovo je naša mala planeta. Ova kružnica je sve što poznajemo i tu smo kod kuće, je li tako? A za ono što nam je zagonetka, za veliki misterij postojanja, za smisao života, beskonačnost prostora i vremena, odgovore tražimo vani. Obraćamo se Bogu koji je negdje gore, gradimo mu tornjeve, letimo u svemir, nema što ne bi napravili samo da se otisnemo što dalje od sebe. Krivo, kolege, krivo! Jer što ako – pretpostavimo samo na trenutak – što ako je cijeli naš svemir, sve što smo si ikada prostorno i duhovno pojmili – što ako je sve to smješteno na ovoj kružnici i gleda prema unutra, razumijete što vam hoću reći? Što ako je svemir nastao velikom implozijom, a ne eksplozijom? Jer vidite, moć – ona je tu, unutra, u središtu zemlje, u središtu svijeta kako smo si ga zamislili u glavi. U čovjeku, kolege, moć je u nama!”

“Znao sam!” Sokol je skočio i zagrlio ga. “Znao sam to sve vrijeme!”

I tako je, valjda, počelo. Od X-a, od njegove moći za koju nitko nije siguran što je, ali moći u koju je svatko siguran. Moć zagonetke, moć čuvanja tajni; istinska nadljudska moć. Takav vam je Mister X: izvrće stvari naglavce, vozi zabranjenim smjerom, ali na kraju uvijek stiže na sva prava mjesta. Poput Arapa, s desna na lijevo, od Istoka prema Zapadu, od brojeva do jezika. Sve je to dio nepojmljivo velikog plana.

 

* * *

“Homoseksualac, eto što je! Prokleti peder!” viče Argo na sav glas. “Rat je, jel, stradanja na sve strane pa misli da nećemo obraćati pažnju na njegove perverzije! Jučer me je pogledao ravno u oči kad sam mu rekao da nisam siguran u plan, zamislite, primio me je za ruku i rekao: bit će sve u redu, jel, zajedno smo i ne može nam se ništa dogoditi. Ma zamislite!”

I opet se javlja problem nedostatka čvrste ruke: svaki je od njih vođa i nitko ne dopušta drugome da ga nadglasa. A danas je veliki dan i sukob je neizbježan.

“Cijela ta priča s gledanjem unutra, jel, upoznavanjem sebe – zar vam nije jasno? Svoj na svome, jel, muško na muško! A pogledajte, molim vas, samo ovo! Ovo je provokacija!”

Argo iz džepa izvlači pohabanu omotnicu s pismom, i uzbuđeno sopće: “Gledajte što kaže – ‘Maleni, fališ mi, Maleni, šta ću bez tebe’… On me hoće izludjeti!”

“Otkud ti to pismo”, pita Strijela, “i što je to uopće?”

“Netko ga je ubacio u sandučić, ovako, bez koverte. Netko, jel, znam ja dobro tko! A šta da ga je gospođa otvorila, jel, šta onda? Ionako već sumnja. I ti, Strijelo! Gdje je moj pas, gdje mi je džukela, jebemti? Gospođa će poludjeti, kaže, ubilo ga negdje, jel, satrala ga granata, a ja sve vrijeme, ne boj se, vratit će se on kući, jel, pametan je to pas. Posudim ti pseto na dva dana, a ti – šta radiš s njim toliko?”

Strijela skrušeno spušta pogled. Tako velik čovjek, a sada izgleda kao sitni lopov uhvaćen na djelu.

“Gle, Argo… Znaš da smo bili kratki s vremenom, i ovaj, znaš da sam htio da ovaj mehanički pas zaista ima sve kvalitete pravoga, i morao sam ići malo, kako da to kažem, direktnije u pokusima, jer stvarno nije bilo vremena, i ovaj, ispitivao sam mu izdržljivost na struju i –”

“Ubit ću te!” Argo kao navijen skače na Strijelu. “Mrtav si! Bit ćeš mrtviji od one budale koju sam zakopao ispod koša!”

“Ma koga si ti zakopao”, kaže Strijela, ali ne stiže dalje jer ga Argo divljački hvata za vrat. Sokol priskače i pokušava ih razdvojiti. Okreće se meni i preklinje: pomozi mi, učini nešto!

A ja stojim nemoćno oslonjen o zid. Smiješno je to, jači sam od svih njih, besmrtan sam, a opet sam bez njih ništa. Stojim i gledam tu smiješnu scenu, gledam ih kako gube dostojanstvo i ne znam kako bih im pomogao. Natjerujući se tako, sva trojica padaju na pod i sada nalikuju nekom grotesknom čudovištu: u toj hrpi tijela teško se može razaznati koji od udova pripada kome.

I upravo kad sam pomislio da je sve otišlo u nepovrat, osjećam kako se počinjem puniti snagom. Urlam na sav glas, iz mojeg grla izlazi čelik i zabija se u zidove podrumske prostorije.

Mister X je ovdje i svađi je kraj. Pitanja, sva ta suvišna pitanja; i opet je sve počelo od njih. Ima li uopće pitanja koje nije suvišno? Šutite i pustite događaje da se raspliću. Ne pitajte i neće vam trebati odgovor.

“Sramota, sramota jedna!” obraća im se X kisela lica dok leže pred njim. “Sada kad smo nadomak svega, vi se ponašate kao mala djeca. Pa je li vam jasno da još uvijek možemo završiti u crnoj kronici? ‘U eksploziji su pronađena tijela N.A. (56), D.C. (51), T.G. (35) te stranog državljanina A.K. (47). Uz njih, pronađen je i leš muškarca nepoznatog identiteta, odjevenog u crno poslovno odijelo.’ Želite to vidjeti, ha?”

“A to je razlog da pucaš, jel? Pa mogao si nas poubijati sve u ovoj mišjoj rupi!”

“Da, stvarno”, priključuje se Sokol, “otkad to imamo metke?”

“Otkad? Ne mislite li da je bilo krajnje vrijeme da ih nabavimo? Što ste mislili, da ćemo uperiti prste u vojnike i da će ovi odmah reći, izvolite, poslužite se, tvrđava je vaša?!”

“Nema potrebe za ironijom, X. Toliko možemo i sami shvatiti, jel.”

“Ne znam baš, nisam više ni u šta siguran. Ostavim vas da razradite plan i na što naiđem? Valjate se po podu i čupate za kosu. Netko ozbiljan bi vam dao jedinicu iz vladanja, zaključno!”

“Nemoj…”, počinje Strijela blijed kao mrtvac, oslanjajući se o meka koljena, ali sve što uspjeva iscijediti iz sebe je smrdljiva crvena kaša.

“O Bože!” uzvikuju Argo i X gotovo u isti čas.

“E, Strijelo, Strijelo, opet si pio, je li?” Sokol vrti zabrinuto glavom. “Daj, već sam ti rekao, ako hoćeš, mogu ti napraviti napitak od majčine dušice, popiješ jednu žlicu svakih petnaest minuta, i do sutra povraćaš već na samu pomisao na alkohol!”

“Ma sjajno, baš mi to treba, nisam dugo povraćao!” odgovara Strijela rukavom brišući usta. “Daj ti mene malo pusti na miru, majčina dušice. Tko je uopće ikad rekao da želim prestat pit?” Trenutak kasnije, povlači se u improvizirani zahod. Otamo dopiru zvuci koje nije lijepo prepričavati.

“Onda, nadam se da je sve spremno”, govori X, dovoljno glasno da ga i Strijela može čuti. “Rekli smo, osam i deset, deset do pola devet, pola devet. Ne smijemo gubiti vrijeme, inače smo izgubljeni. Pet-sedam-dva-pet.” Približava se vratima zahoda i ponavlja: “Pet-sedam-dva-pet. Tvoj izlaz odavde. Šifra. Je li jasno, Strijelo?”

“Pet-sedam-dva-pet”, Strijela ponavlja iznutra posve neprepoznatljivim glasom.

“To je to”, X nam se okreće uz duboki uzdah, “vidimo se večeras, na drugoj strani”.

Svjetlo se gasi i ponovno ostajemo sami u mraku, kao prvi put kad smo došli ovdje. Na trenutak, ne postoji ništa osim trenutka. To je to.

Jedan po jedan, napuštamo sklonište, svjesni da je igra gotova, da više nema skrivanja: sve što se od sada događa je stvarno. Blindirana vrata se uz tresak zatvaraju za nama, i dok se uspinjemo prema prizemlju, prema izlazu, čini mi se da iz podruma čujem viku, udarce i zapomaganje, čini mi se da čujem Strijelin glas, ali bit će da mi se ipak samo čini, jer nitko se drugi ne obazire. Svi uzbuđeno grabe van, na zrak, u vrelo ljetno poslijepodne i noć koja dolazi za njim.

 

JA

RATA-TATA-RATA-TA! RATA-TATA-TA! Sjećam se kada sam prvi put čuo onomatopeju. Ni danas ne mogu vjerovati da zvuči poput uspavanke za djecu. Za mnoge, to je sve što ću ikada biti, ali čak i bez ijednog ispaljenog metka, previše je smiješno, previše blesavo. Jer ovo je rat, a rat traži dostojanstvo. Ovo je rat i nikada nije bio ništa drugo.

Stojimo pred otvorenim lijesom iz kojeg nas gleda smrt. Lampa je upravo pregorjela, X je posve nevidljiv pod maskom, u novom crnom odijelu koje je pronašao u napuštenoj tvornici, i jedino svjetlo pred nama dolazi sa šljokica Sokolova pernatog kostima. Kosti koje su nekada bile tko zna čiji prsti uperene su ravno u Sokola, poput drevnog prokletstva, i čini se da će ga to posve izludjeti. Stojimo pred otvorenim lijesom i sve je tako nestvarno da se nitko ne usudi progovoriti.

“Redovnik”, kaže X nakon što se uspio pribrati. “Jedan od redovnika koje su davno sahranjivali ovdje.”

Prva faza plana je uspješno prevaljena, ali tek sada vidim koliko je malo potrebno da se naša sigurnost poljulja. Dok napredujemo kroz tunel, tamu više ne doživljavamo kao izostanak svjetla: za nas, ona je organska prijetnja. Možemo je dodirnuti, spotičemo se o nju, spotičemo se jedan o drugoga, ali odustajanja nema. Jedini dopušteni smjer je dalje i dalje, ma što se nalazilo na kraju.

Već u sljedećem trenutku tama postaje toliko duboka da poništava naše postojanje. Sve što me veže za stvarnost su koraci i Sokolovo teško disanje. Ne znam diše li tako zbog klaustrofobije ili zbog ustajalog, godinama netaknutog zraka, ali znam da mu je sada najteže. On, u čijim se očima skupljaju cijeli neuhvatljivi svjetovi, sada gubi bitku: mrak gasi sve dimenzije i priznaje samo sebe.

Ali stajanja, ni povratka, nema. Jedini dopušteni smjer je dalje, dalje, dalje.

Konačno, nakon pola vječnosti hoda, sudaramo se s čeličnim vratima. U mraku je nemoguće provjeriti vrijeme, i sad je pred nama najteži dio – čekanje. Najteži, jer to je jedina faza plana izvan naših moći. Stojimo i čekamo; čekamo i čekamo.

Ali s druge strane do nas uporno ne dolazi ni zvuk. Nikakva pucnjava, nikakva vika, nikakva gužva, ništa.

“Gdje je sada Strijela, dovraga? Zašto nije ovdje?” progovara Sokol. Počinje udarati šakama o vrata i glasno zazivati ime Strijelino.

“Šta sada, Misterijo, što ćemo sad?!” urlajući grabi X-a za ramena i divlje ga trese. Više ga ne prepoznajem, i ne mogu zamisliti kako će, nakon svega ovoga, smireno pogledom pratiti ptice. X ga gleda prazno. Gleda ga blijedo i odsutno kao učenik koji stoji pred pločom a misli mu bježe, i sve što uspijeva složiti u glavi je pitanje: što ja ovdje radim?

“Šta ja ovdje uopće radim, reci mi!” urla Sokol. “Šta ću ja ovdje?!”

“Ušuti!” X mu naglo dlanom zatvara usta. “Slušaj!”

Jedna po jedna, čelične brave počinju škljocati. Kao jedan, prestajemo disati. Na svijetu ne postoji ništa osim sada.

Vrata pred nama se otvaraju i svjetlo preplavljuje tunel.

 

* * *

Nikada nisam uspijevao pohvatati te masovne scene. Ako su uopće dobre za bilo što, onda je to gubitak kontinuiteta radnje. Jer s njima nikada ne znate kamo sve usmjeriti pažnju i u kojem trenutku; što je tu bitno, a što nije. Toliko pitanja, toliko previše pitanja, a vrućina me žvače bez milosti, bez pitanja. Pokušavam otkriti njen izvor i naposljetku, konačno shvaćam: ona dolazi iz mene.

Kao u nekom dalekom snu, cijeli život mi prolazi glavom. Tvornica u Bavarskoj opasana snježnim padinama i borovim šumama. Mjesto na kojem sam rođen. Dvadeset i dva ožiljka otisnuta na moju cijev, dvadeset i dva života izbrisana rukom ratnika na Bliskom istoku. Mjesto na kojem sam kršten. Udarci potisne igle o moj zatiljak, udarci mojih metaka o tuđe zatiljke, udarci na sve strane. Mjesta na kojima sam odrastao. Sva ta mjesta, sada tako daleka i hladna, dok temperatura u podzemlju raste do neizdrživosti.

Prešao sam dug put. Rekli su da sam neuništiv, rekli su da nema vatre dovoljno velike da mi naškodi, ali sada, dok se moje metalno tijelo pretvara u gustu melasu, dok se topim i slijevam kao lava k središtu zemlje, jasno mi je da su sve to bile laži. Ništa na njihovom svijetu nije kako izgleda, i to je jedina prava istina.

Griješio sam, priznajem, griješio sam i kajem se. Nikada nisam smio vjerovati ljudima, trebao sam znati, nikada se nisam smio tako slijepo vezati. Osjećaju li se Osvetnici ikada ovako? Ako ovo znači osjećati, mislim da sada prvi put u životu osjećam svjesno. I mogu vam reći, to što osjećam nimalo mi se ne sviđa. Ne želim to u sebi, ne mogu izdržati, hoću van odavde. Hoću zaboraviti da me je ikada bilo, treba mi ništavnost, kvalitetna praznina koja briše sve. Pomozite mi, pustite me van, što dalje odavde, na novi zrak.

Čujete li me? Gdje je izlaz u slučaju opasnosti? Hoću van!

Ima li koga uopće ovdje?!

Pomozite mi!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.