Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

pet

 

Alen je živio u sivom neboderu koji je podjednako ulijevao gađenje i strahopoštovanje. Danas, kad je Ivona svratila do njega, neboder joj se učinio osobito ukletim i opustjelim, a da nije ni znala zbog čega – sve dok joj Alen nije objasnio.

Ispraznili su sve katove od petog do desetog i preselili ih u onu novu zgradu kod pošte. Mislim, vidiš na šta neboder liči, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Sve su nam spržili.

Eto, pomislila je Ivona, Alen svakoga dana ostaje sve više i više sâm. Najprije mu se stara pokupila van, onda je brat otišao u gardu, a sad mu je odjednom nestalo pola susjeda.

Ma znaš šta, boli me, car sam, nastavio je Alen. Iznad mene nema nikoga!

Alen je za jednu inače samozatajnu figuru danas bio neuobičajeno veseo. Ali tko zna, možda je na najvišem katu zato što ga je trava podigla gore. Otkako je rat počeo, ne radi ništa osim što visi dolje kod onog starog džankija i čita Dostojevskog kojeg je mama davno kupila da ide uz bež ormar u sobi. Alen je vješto skrivao svoju dosadu: nosio ju je kao dio imidža i dobro mu je pristajala. Bili su dobri prijatelji, koliko se to s njim može biti, još otkad ju je u trećem razredu povukao za kosu, ali tek kada su se stvari počele rasipati vezala se za njega. I on za nju, bila je uvjerena, jer njihova su druženja najednom prestala tražiti povode. Samo, kada bi to pokazao ičim osim gorko-slatkim smiješkom tu i tamo pred vratima, onda ne bi bio Alen kakvog je poznavala..

Jadan, uvijek joj je bilo smiješno zamisliti ga kako migolji do vrata, raščupan i zgužvan kao da je noć proveo na nekom opakom tulumu, a ne skrivajući se u kupaonici dok gadovi zavrću cjelonoćnu turu, buljeći iz kade u portabl-televizor koji je dovukao kako ne bi propustio posljednje, ključne epizode one serije u kojoj netko u malom gradu ubije plavušu, ali nemoguće je pogoditi tko, jer baš svi nešto petljaju.

Alen, Alen, Alen… nije baš ime kakvo inače odzvanja u snovima, jelda?

A nije ni da bi Ivona priznala takvo što. Uostalom, sada je imala pametnija posla nego misliti na Alena. Pokušala je presjeći put kući preko tržnice, ali sudarila se s preprekom koju je posve smetnula s uma. Prije nekoliko mjeseci, na zapadni ulaz su postavili visoku kapiju koja je sada, naravno, bila zaključana. Što ćemo sad, lijepa glavo?

A ništa, idemo preko, rekla je naglas. Izula je cipele i počela se verati. Naravno, kad kažeš “tri metra” i kad ih koracima izbrojiš, ne možeš vidjeti u čemu bi bio problem, ali kada se popneš tri metra, sve se vidi i više nego dobro: možeš pasti, slomiti noge, razbiti glavu, umrijeti. Ivonu je najednom uhvatio strah. U labirintu grada, kao i svakom drugom, postoji samo jedno pravilo: crnu crtu nikada ne smiješ prijeći. A ona je upravo sjedila na vrhu crne crte, u čardaku ni na nebu ni na zemlji. Samo da pređem na drugu stranu, pomislila je, i sve što pronađem bit će moje, i bit će od zlata.

Skliznula je niz kapiju. Čim se sudarila s tlom naučila je zašto je nemoguće živjeti u bajkama: cipele su joj ostale na drugoj strani. Provukla je ruke kroz kapiju, ali nije ih mogla dohvatiti. Glupača, glupača glupa. Kakva je to princeza bez cipela? Pa i Pepeljugi je barem ostala jedna. Ivona Jagić, inteligencija: jedan. Zaključno: jedan. Sjedni.

Ali još jednom preko one kapije – ne još jednom, još dvaput! – sigurno neće. Nema veze, ionako je mislila s mamom ovih dana po nove cipele, u neki od susjednih gradova. Princeza bez cipela – pa što? Ovdje je kod kuće i poželi li to, može hodati gola i bosa.

Lagana kao jutarnje mlijeko, princeza je krenula u turneju svojim kraljevstvom. I dok je polako napredovala, shvatila je da više ne može brojati svoje korake. Ne samo da za njom više nisu odjekivale cipele, već je i cijela tržnica bila savršeno beživotna: ni golubova nije bilo. Ako bi se na svijetu našao nesretnik koji nikada nije čuo tišinu, trebalo ga je dovesti tamo, u taj grad, na tu tržnicu, tog petka malo iza pol četiri.

S jednog od štandova uzela je jabuku i duboko je zagrizla. Zvuk koji joj je stigao u uši bio je glasan i samo njen. Kao škrgutanje zubima, ili kao pjesma s radija koja ne prestaje svirati u glavi. Jednom davno, sjetila se, s Tanjom se igrala radijske emisije: kasnije, kada su slušale snimku te “emisije”, nijedna nije vjerovala da je to njezin glas, premda je druga tvrdila da je isti kao i uvijek. I onda je Ivona počela razmišljati: ako je ovo na kazeti moj glas kako ga čuju drugi, onda je ovo u ogledalu moj lik kako me vide drugi. Pa kako ću onda znati kako izgledam? I koji je moj pravi glas? Tko sam ja? Postojim li ja kao ja uopće?

I što ćemo s ovim sada? Sama sam na tržnici, nema nikoga da posvjedoči da sam ovdje. Onda, znači, ni ja nisam ovdje? Hoće li jednoga dana za sto godina, kad sve moje slike nestanu, neki daleki potomci reći: mama, nemoj lagati, kakva Ivona, ona nikada nije postojala, pa tko ju je živ ikada vidio?

Ali odgovora nije bilo. Zelene nadstrešnice su blijedjele na suncu, hrpa lubenica je trunula na suncu, kolut domaćeg sira se topio na suncu – i sve je bilo podređeno tišini i suncu. Ako je Ivona bila princeza, tišina je ovdje bila kraljica. Ivona je počinjala gubiti strpljenje za takav poredak stvari. Tišina, uostalom, nikada ne bi bila tišina da ne postoji buka, i za kraljevsko je derište to značilo samo jedno: vrijeme je da pokažemo malo neposluha. S betonskog štanda je zgrabila nekoliko rajčica i započela napad na izloge.

Vojnici su bili više nego poslušni: nisu pitali ni protiv koga se bore ni zašto. Letjeli su onako kako bi njezino visočanstvo poželjelo i svi su dobro znali da će ovdje ostaviti svoje trule živote, u slavu princeze. Jedna za drugom, crvene su glave pucale pri dodiru sa staklom i krvarile; tako, to će pokazati tišini tko je ovdje glavni.

Ali na kraju, dogodilo se upravo suprotno. Nakon što je sva vojska izginula, bojišnica se ponovno utopila u tišini, kao da se ništa nije ni dogodilo. Pa naravno – princezi nije trebalo dugo da shvati – ovi hrabri junaci morali su poginuti da bi tišina ponovno zavladala.

Princeza je gledala kako se krv slijeva niz staklenu tvrđavu. Još jednu stvar, znala je, mora učiniti prije nego ode, kako bi posve radikalnim primjerom ukazala na besmislenost svake revolucije, na uzaludnost svake smrti, i najveću istinu koju je u svom kratkom ali plavokrvnom životu dokučila. Onu koja kaže: ma koliko se stvari mijenjale, sve na kraju dođe na isto.

Vratila se nekoliko koraka unatrag i uzela najveću lubenicu koju je ikada vidjela, najtežu koju je ikada podigla, najslađu koju nikad nije probala. Podignula ju je visoko iznad glave i okrenula prema staklu u kojem se zasljepljujuće ogledalo sunce.

Ovo je trenutak. Ovo je taj, za povijest. Onaj o kojem će budućnost šaputati u strahu. Ivonu će zaboraviti, tišinu će zaboraviti, ali ovo nikada. Nikada! Sad!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.