Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

PRIČA POD MOSTOM

 

“Jesi li ikada ikoga ubio?”

Sve je u redu dok ne postavite to pitanje. Možete se šaliti, možete biti zločesti, pričati o čemu god hoćete, ali čim postavite to pitanje, Stanko se povlači u sebe. Izlazi na balkon, puši jednu za drugom, stoji tamo i šuti.

Kako i kada je počelo, nitko točno ne može reći. Ali ako već postavljate pitanja, čini se da je počelo davno, negdje pod mostom. Bilo mu je tek pet godina kad ga je stari počeo voditi na pecanje. Ustali bi tako njih dvojica prije zore, uzeli štapove i udice, kanticu s mamcima i svaki po šamlicu. Starom su najdraže bile muhe i kederi, no Stanko je uvijek bio raspoloženiji za poslastice tipa kuglica kruha ili, još bolje, mrmaka koje bi dan prije nalovili u vrtu. I naravno, tu su bile gliste kojima se nije mogao načuditi: kako je to moguće, prerežeš ih na pola, a one opet žive, svaka polovica za sebe? Kad bi razmišljao o najčudnijim stvarima koje je vidio na ovom svijetu, nije se mogao odlučiti između glista i onoga kad baba kolje kokoši, pa im odreže glavu, a one onako bezglavo stanu trčati u krug po dvorištu. Stanku je uvijek padalo na pamet da bi na tu foru možda i on mogao funkcionirati; nije vidio razloga zašto njemu ne bi izrasla nova ruka, kad glisti već može cijelo tijelo.

I tako bi njih dvojica sjedili pod mostom i čekali, čekali, čekali. Stanko je bio pametno dijete i brzo je počeo shvaćati o čemu se tu radi. Znao je da njegov stari nije lud čovjek i da ga ne bi vodio na pecanje da ne misli da se tu može nešto naučiti. Uvijek je govorio kako je držati oči i uši širom otvorene važnije od svega što će ga naučiti u školi. Stanko bi ga pitao zašto onda mora ići u školu, a stari bi mu rekao: da naučiš kako ćeš mnoge stvari u životu morati raditi, sviđale se one tebi ili ne. I, normalno, da naučiš čitati i pisati, jer bez toga se ne može.

I tako bi njih dvojica sjedili i čekali. Zurili bi u plovak i ne bi pričali. Bili bi samo otac i sin, a tamo dolje u mulju, bila bi jedna riba koja je jednom bila ikra, pa je postala mala riba, pa je rasla, i sada kad je velika, završit će na njihovoj udici. Koliko god se sve to moglo činiti dosadnim jednom klincu, kada je sve što želiš vozati se cijeli dan na biciklu i onda se u sedam i petnaest parkirati pred televizorom, Stanko je računao da je njegov stari pametan čovjek i da sigurno ima svoje razloge što ne ide pecati na ribnjak kao njegovi prijatelji. Ako ćeš doći pa se naloviti ribe za pola sata, zašto ne bi jednostavno otišao u ribarnicu kupiti što god želiš? Istina, nije mu baš bilo najjasnije kako to da starom ovo nikako ne dosadi – jer ako su njemu uspjeli dosaditi mastersi, sve može jednom dosaditi.

Ali to onda ni uz najbolju volju nije mogao dokučiti. Tek nekoliko godina kasnije, kad je već malo poodrastao, Stanko je shvatio u čemu je bio smisao svih tih odlazaka na pecanje: najprije u preživljavanju, situaciji u kojoj ti život visi o onome što ćeš uloviti i pojesti, a onda i, što je još važnije, u čekanju. Što se tu čeka i ima li se uopće što dočekati – nije bitno; važno je da se čeka. Stari je uvijek bio pun mudrih izreka o životu i uvijek bi ih uobličio u pametne rečenice poput one s učenjem, ali ovo je bila mudrost do koje je morao doći sam. Čekaš i čekaš i samo čekaš, a onda kažeš, pa jebemu zeca ja cijeli život samo nešto čekam. E, upravo to, rekao bi otac da ga je mogao čuti, život ti i jest o tome. Moraš grijati stolicu dok te ne pozovu: ako ne dođeš na red danas, možda sutra budeš sretnije ruke. Ili ako ti baš guzica utrne, možeš probati preko reda, samo tada moraš znati da ćeš malo kome biti simpatičan. Krvav je to posao, sine: jednom kad zagrize udicu, ne pušta.

 

BAKRENO DOBA

Sve je u nepovrat otišlo još puno prije rata. Tu se priča nastavlja, i opet se događa pod mostom, samo ovaj put Stanko je već srednjoškolac i već je frajer. Zapravo, frajer kao što je bio sve dok se nije vratio s bojišta. Bilo je ljeto, škola je završila, i nije bilo pametnijeg posla nego uskočiti u kupaće, pa na kupanje. Dok su se svi išli kupati na bazene, on je s Mirom Stonogom visio na Adi, otoku na koji se stupovima oslanja most. Ada je u to doba izgledala jako dobro, s pravim pijeskom i svime. Rijeka je, doduše, još bila plovna pa je znao tu i tamo naići brod koji bi za sobom ostavio trag nafte i podigao mulj, no njima to nije smetalo; tamo su se osjećali najbolje. Danas je rijeka čista kao suza – ne računamo li koju neaktiviranu minu – ali nikada više neće izgledati tako nevino i lijepo kao što je bila u danima kad je klincima za provod bila dovoljna samo Ada.

Povijesno provjerena priča kaže da su prije više od stotinu godina, kada su na Adi iskapali temelje za stupove budućeg mosta, radnici pronašli goleme količine bakrenog novca. Stoljećima ranije, tamo su ga posadili Rimljani putujući prema jugu, kao da su očekivali da će jednog dana iz tog čudnog sjemena izrasti stabla, a na njima most – ne od zlata, ne od srebra, nego od bakra. Bezvrijedna sadašnjost koja će se jednog dana kada postane prošlost uzdizati u bescijenje. Možda su se zato Stanko i Miro, dok bi ležali na Adi, znali uhvatiti kako nesvjesno rukom kopaju po pijesku, kao da će, prije ili kasnije, zagrebati po blagu. Ali tada nisu mogli znati da je baš to nevino, lijeno izležavanje na suncu možda i najveće blago kojeg će se dočepati u životu.

A dok nisu bili zauzeti traganjem za lagodnom budućnošću, njih dvojica bi slagali predstavu da uhvate komade. Recimo, kada bi snimili neke dobre u okolici, Miro bi se pravio da ga je povukao vir, pa bi onda Stanko majstor skočio u vodu i junački zaplivao prema njemu. Ili obratno. Ako bi bile u paru, majčinski bi hormoni odmah podivljali i jedna bi se gotovo uvijek posvetila davljeniku. Nekad bi čak sva pažnja otišla njemu i onda bi jadni spasitelj stajao sa strane i gledao, sve u stilu: dobro, a šta ja ovdje predstavljam?

Fora bi često upalila, ali bit će da je stvar i u tome što su cure prije bile drugačije. Uostalom, kad bi to danas probali učiniti, teško da bi ih ijedna pogledala. Ako i bi, istog bi se časa okrenula i nastavila raditi što je već radila – najčešće apsolutno ništa – kao da se par metara od nje nije događala nikakva borba za život. Kakve su danas, još malo pa će na uvid tražiti domovnicu, ako ne i potvrdu od psihijatra.

Ali onda, jednoga dana kada su skužili da se na Adi stalno skupljaju iste face, i da više nema nikoga kome barem jednom nisu pokušali prodati foru, Stanku i Miri postalo je malo dosadno. Da idu na more nisu imali novca, a kad bi pitali starce da im daju, ovi bi rekli: zaradi si, tako sam i ja kad sam bio tvojih godina. Kako je jedino vrijeme kada su mogli nešto raditi bilo preko ljetnih praznika, cijelo bi im ljeto prošlo u znoju u trgovini ili na skladištu. I taman kad bi uspjeli skupiti dovoljno, već bi bio kraj osmog mjeseca i jedina ekipa koju bi našli na moru bile bi stare Švabice s obješenim sisama. Ovako su se barem cijelo ljeto kupali i osjećali se dobro, kao pravi gospodari plaže.

“Znaš kako izgleda raj?” rekao je Stanko jednom, u trenutku nadahnuća. “Zamisli Adu, samo toliku veliku da u nju mogu stati svi koji idu u raj. E, i tamo ti je uvijek ljeto, svi se kupaju po cijeli dan, noći nikad nema, s tim da ti stalno donose koktele ili što god hoćeš na plažu. A kad ti to dosadi, možeš ići u svoj apartman i tamo, osim što, fala bogu, imaš sve najbolje stvari na svijetu, imaš video i hrpu videokazeta.”

“Stani malo”, rekao je Miro, “otkud ti video u raju? Zar ne bi tamo trebali biti, kao, anđeli, livade, ono, priroda, drveće, cvijeće i to?”

“To je možda tvoj raj, ali za mene je video totalno rajska stvar.”

“I šta, sjediš i gledaš filmove u raju?”

“Je, ali ne bilo kakve, nego imaš na kazetama cijeli svoj život, otkad si se rodio pa sve do smrti, i to onako kako su te drugi vidjeli. Kužiš, legneš lijepo na kauč, uzmeš daljinski i pustiš si, ne znam, dvanesti šesti osamdesetšeste i vidiš kako te je vidjela neka ženska koja je prošla kraj tebe na ulici taj dan. I kad to vidiš iz njenih očiju, odmah znaš šta je pomislila o tebi, nema varanja.”

“Hm, pa ne znam baš jel želim to znati. Nije mi baš taj tvoj raj.”

“Ne mora ti ni biti. To je moj raj, ti imaš svoj. I ja sad u svom mogu gledat na videu kako ti vidiš moj.”

“Šta, i to možeš?!”

“Možeš što god zamisliš. Zato se i zove raj.”

I Miro se na trenutak zamislio: Ada, samo nekoliko tisuća puta veća. U prvi mah ideja mu se čak i svidjela, ali već u sljedećem pomislio je: ako i na Adi zna biti dosadno, kako tek dosadno mora biti u raju? Tko onda želi živjeti vječno?

No, bez brige, sudbina će im uskoro prekratiti dosadu. Jedne večeri, na korzu, Miro je, ponesen alkoholom, počeo urlati kako im je lijepo i kako je život lijep, i tako se u zanosu razbacao rukama da je počeo prolijevati pivo. I sve je to još moglo proći, u stilu pusti ga, napio se dečko, da nije polio sina Joze automehaničara, lika koji je bio vodeći kavgadžija u gradu. Jedan od onih tipova koji stanu nasred podija u disku u stavu “mirno” i čekaju da ih netko gurne. Jozo Mlađi je skočio da će tući Miru, ali Miro, koji je uvijek imao prije u nogama nego u glavi, odmah se dao u trk. No, s onoliko piva u trbuhu nije stigao daleko. Junior ga je dohvatio, udijelio mu šaku u oko, pa u zube. Stanko je samo stajao sa strane, kao staklena deva. Ako se umiješa, znao je, napravit će više štete nego koristi.

Sudbina je, bit će, sredila i da je baš tada tamo prolazio Pajo, stariji dečko iz Doma, i rekao ovom razbijaču da ostavi Miru na miru. Ali ovaj ga nije slušao nego je još i Miru, onako krvavog, srušio na zemlju. Pajo je na to skočio i ubio boga u Jozi.

Stanko i Miro su o Paji čuli svakakve priče – kako je jednom porazbijao sva stakla na zbornici i kako je opljačkao cijelu robnu kuću – ali nisu mogli vjerovati da bi uskočio za nekoga koga ne zna, i pritom se još zamjerio najvećem huliganu u gradu. Uz to, njima nije bilo više od sedamnaest, Pajo je imao dobrih dvadesetšest-sedam i nije im bilo jasno što mu je sve to skupa trebalo. Ali da su bili zahvalni – a naročito Miro kojem je Junior izbio dva zuba – bili su.

Malo po malo, Miro se zbližio s Pajom i Pajo je počeo dolaziti na Adu. U početku, Stanka to nije smetalo – bilo mu je drago da se tamo napokon može vidjeti neka nova faca. Ali kad je shvatio da su Miri puna usta Paje – te Pajo ovo te Pajo ono – postalo mu je jasno da gubi najboljeg prijatelja. I ne samo to: brinulo ga je što je Pajo opasan lik s dosjeom u muriji, a Miro povodljiv. Jednostavno, bio je takav: kao što netko ima veliki nos, a netko ne voli jesti špinat, tako je Miro bio povodljiv.

Jednog dana, Pajo je sa sobom donio nešto trave, pa zatim gljiva, pa horsa, pa ovog pa onog… Stanko je pokušao sve što može, ali nije išlo.

Jednom je čak Miru na prevaru odveo do doktora pod izgovorom da idu posjetiti njegovog brata kojem su na zaraznom istjerivali žuticu. No ovaj je tamo složio takvu scenu da su na kraju morali zvati policiju. Izvrijeđao je pacijente u čekaonici, razbio invalidska kolica i koju bocu infuzije, i na kraju, uključio požarni alarm. Sve je to napravio taj klinac koji je bio toliko miran i tih da se nije mogao zvati drugačije nego Miro. Naravno, nakon svega je, kao glavnog krivca, stjerao Stanka u materinu i prestao razgovarati s njime. Što će mi prijatelj koji stoji i gleda kako me razbijaju, rekao mu je, i Stanko se morao prikloniti učenju svoga starog: bori se, sine, do kraja, rukama, nogama i zubima, ali kada osigurači pregore, kad se točkovi više ne okreću – budi muško, priznaj poraz i vrati se kući gdje te svi vole.

 

DUHOVI NA VODI

Stankov je otac uvijek bio pun mudrosti koje je nesebično ustupao svojem sinu, no uvijek postoje priče koje nećete čuti od roditelja. Za ovu je Stanko saznao jedne večeri u knjižnici, dok je kroz stakleni zid gledao kako se mrak spušta na rijeku. Naišao je na knjigu o povijesti grada i, listajući tako stranice sa starim razglednicama, zadivljeno promatrao kako prazne poljane izrastaju u ulice. U toj knjizi, most je imao zasluženo odvojeno poglavlje. Bile su tu slike željezničkih mostova, mostova u gradnji, porušenih i poplavljenih mostova, a ispod svakoga od njih stajala je Ada. Ispod svakoga osim jednog.

U prošlom ratu postojao je još jedan, uzak drveni most – nalazio se uzvodno, pokraj franjevačkog samostana – koji su izgradili nacisti. Bilo je ljeto, kasni srpanj, kada su prekorječne seljake, povezane žicom dva po dva, domaći saveznici gonili preko mosta sve do logora na našoj strani. No, neki od njih nikada nisu prešli rijeku. Znali su kamo ih vode, izbio je metež, i vojska je otvorila rafalnu paljbu. Zarobljenici su pokušali izvući živu glavu skačući u rijeku u parovima, poput ljubavnika koji su odlučili da ih ni smrt neće razdvojiti. Ali ljubav ih nije mogla spasiti: tog vrućeg ljetnog dana, oko tri poslijepodne, na mostu i pod mostom pobijeno je četrdesetosmoro ljudi.

Po oslobođenju grada, most je srušen, no ni tada nije prestao privlačiti smrt. Na ostatke njegove konstrukcije svako malo bi se nasukala unakažena, doplutala tijela. Fratri u samostanu i danas se zaklinju da noću čuju stravične urlike i pljuskanje vode. To duhovi pogubljenih seljaka, kažu, hodaju nad vodom tamo gdje je nekada bio most. Osuđeni na vječito lutanje između dva svijeta, dvije obale, zapomažu ne bi li se dokopali kopna i pronašli svoj mir. Uzalud: spasa im nema i njihova će patnja trajati vječno, osim ako ne zaposjednu tijelo kakvog nesretnog ribara.

Legenda kaže da je jednog zimskog predvečerja, prije dvadesetak godina, pred vrata samostana doteturao mladić sijede kose, posve izbezumljen. Fratri su ga primili, vidjeli da gori od vrućice i pokušali ga utopliti, ali ovaj je samo gledao u prazno i buncao. Jedino što su iz tog neljudskog glasa razaznali bilo je: hodao sam po vodi i došao do kraja. Dok je stigla hitna, već je bilo kasno. Poslije, u bolnici, nalazi s autopsijskog stola jasno su uputili na smrt davljenjem, a na tijelu je pronađeno i nekoliko prostrijelnih rana, premda ni kapi krvi. Od tog dana, na tom dijelu rijeke, nema ni pecaroša.

Stanko nije mogao povjerovati priči koju je pročitao. Još je manje mogao vjerovati da mu nitko, ali nikada, nije rekao baš ništa o tome. Zar je moguće da se takvo što zaboravlja? Zaključio je da ljudi ne vole stvari koje ne znaju objasniti, i da vole zaboravljati kako će i oni jednom postati prošlost. Poput žrtava s njemačkog mosta, uronit će u nepoznato i nestati, da bi se tek tu i tamo, kad im netko spomene ime, nasukali u mulju sjećanja. Od tog ih je hladnog mjesta branio strah, jači od savjesti, jači od povijesti.

Poslije je Stanko čuo za sranje na mostu. Cijeli grad je čuo za sranje na mostu, sranje na mostu je zaustavilo promet i nitko ga nije mogao izbjeći. Dogodilo se nekoliko mjeseci nakon onog ljeta na Adi: jesen je već naveliko vladala, ali Miro, Pajo i društvo nastavili su se okupljati pod mostom, da razrade strategiju izlaska u grad ili tek da bi se puknuli nečim. Tamo ih je jednog predvečerja pronašao i Joza Junior. Doveo je pola kvarta, sve odreda pričuvne razbijače naoružane bokserima, toljagama, skakavcima i tvrdom namjerom da poraz svojeg vođe osvete u spektakularnom stilu.

I kakav je to samo spektakl bio! Pajo i Pačići uspjeli su onesposobiti prvu, udarničku petorku kako su najbolje umjeli: dohvatili su se čak i prljavih šprica iz grmlja i zabijali ih u napadače gdje god bi stigli – u oko, uho, grlo, nos. Ali kada su shvatili da je vrag odnio šalu, počeli su uzmicati. Grabili su stepenicama gore, na most, dočekujući šakama i nogama jednog po jednog jurišnika Juniorove armije. No ovih je ipak bilo previše, sirene su već počele zavijati u mraku, i nije im bilo druge nego baciti se u hladnu vodu. Kad je marica stigla, kad su plavci isukali pendreke, i Juniori su krenuli koracima neprijatelja. Bez plana, bez cilja – samo jedan skok i u ničijoj ste zemlji, mokri do kože i nedodirljivi.

A drugovi milicajci su ostali stajati i nemoćno gledati kako im budućnost gradskog podzemlja nestaje u vodi. Kao vezani nevidljivom žicom mladi su nasilnici skakali jedan za drugim s mosta. Momci su se, eto, igrali rata, ni ne sluteći da će se rat vrlo brzo poigrati s njima.

 

RIJEČNA PRINCEZA

Stanka su nekako uvijek svi ostavljali. Najprije mu je jednog jutra otišao stari: samo je pokupio stvari i nestao bez pozdrava. Jedni kažu da je otišao van jer mu je bilo dosta života i svega, drugi opet da se sakrio negdje u nekoj vukojebini s ljubavnicom. Ostali su sami kod kuće, Stanko, stara i mali brat, i nije im bilo lako. Stara je radila u zubarskoj ambulanti, i s posla bi im donosila razne materijale za proteze, zelene i žute boje, s kojima su se on i Alen igrali kao s plastelinom, praveći od njih figurice. Kao podlogu, koristili su plastificiranu listu bolesti koju je stara jednom, također, donijela s posla. Odmah do nje, na radnom stolu, stajao je i kalendar. Iz tvornice ga je svakog Božića donosio stari: vlakovi, prljavi strojevi, turbine, zamršeni pogoni… Stanku je samo pogled na te fotografije bio dovoljan da ga obuzme nekakva neobjašnjiva nelagoda. U svakom ovom stroju žive stotine malih ljudi, objašnjavao je stari, a u njima još manji ljudi, jer i ljudsko je tijelo stroj. Ali Stanka to nije impresioniralo. Jedva je čekao posljednji tjedan godine i sliku plamenocrvene lokomotive. Sanjao je, ne jednom, kako uskače u tu lokomotivu, baš u zadnji čas, a ona ga vozi daleko, daleko.

Onda je tvornica jednoga dana, umjesto vlakova i mostova, počela proizvoditi tenkove. Stanko nije znao je li odlazak staroga imao veze s time, no često bi ga čuo kako se jada staroj. Recimo, oko tenka u čijoj bi se proizvodnji koristio jeftiniji, ali manje kvalitetan dio: stari bi morao staviti potpis na papir koji jamči da će sve biti u redu, premda je znao da možda baš svojim imenom i prezimenom šalje nekog anonimnog vojnika u smrt. U suprotnom slučaju, iznevjerio bi domovinu, partiju i budućnost svoje obitelji – a to bi tek bio grijeh nad grijehovima. Kada je naposlijetku okrenuo leđa svemu, Stanko se dugo trudio pronaći način kako da mu oprosti.

A s Mirom mu se, godinama kasnije, ponavljala poznata priča. Samo ovaj put, držao ga je osjećaj da je zaista ostao sâm na svijetu. Tako je to, kad se vremenom vežeš za nekoga toliko da zaboraviš sve druge, i kada taj netko ispari iz priče, pojma nemaš kuda bi dalje i želiš li uopće. Tko je tu koga ostavio – on Miru ili Miro njega – nije mu bilo jasno, no tješio se da je upravo to potvrda pravog prijateljstva. Svaka veza koja nešto vrijedi uvijek je zapetljana. Svatko ima svoju teoriju, no nikome nije jasno kako stvar zapravo funkcionira. Baš poput strojeva sa stolnog kalendara.

Tako je bilo i s Aidom. Kad su se upoznali u dućanu njezina oca, prvo što je pomislio bilo je: ime joj se samo u jednom slovu razlikuje od Ade.

Nakon mature, bez novca i želje da nastavi školovanje daleko od doma, Stanko je pronašao posao u trgovini slatkiša, u gradu blizancu s druge strane rijeke. Nikakva ozbiljna zarada, no znao je da to mora učiniti – ako već ne zbog sebe, onda zbog stare. Aidu je tamo susretao tek ponekad, kad bi mu pomogla počistiti radnju, i ti su susreti nalikovali onima skromnog radnika i vlastelinove kćeri, sve dok količina usputnih osmijeha među njima nije porasla toliko da više nije bilo sumnje: nešto poželjno bilo je u zraku.

Jednoga dana, više nije mogao izdržati. Sunce je bilo visoko dok su iz debele hladnjače iznosili kutije sa sladoledom. Spustio ih je na zemlju i stao pred nju.

“Gledaj, Aida”, rekao joj je smrtno ozbiljnim tonom, “sad ću te hipnotizirati i bit ćeš u mojoj moći.”

“Dobro”, odgovorila je. “A kako to misliš napraviti?”

“Samo spusti te kutije i stani tu gdje jesi. Dobro, a sad me pogledaj u oči. Ne boj se, neće boljeti, samo ne smiješ skretati pogled.”

Zagledao se u njene zjenice kao da su prozor kroz koji joj može zaviriti duboko u glavu i otamo uskočiti u srce. Osjećaj je bio toliko silan da se Stanku učinilo da nestaje u dubinama tog pogleda i da se više nikada neće moći iskopati natrag. Činilo mu se da pred njim bježe sati, i ako je između Aide i njega još uvijek postojala kakva udaljenost, sada se topila, zajedno sa sladoledom koji se iz kartonskih kutija polako slijevao na tlo. I nije se samo sladoled topio: cijeli svijet oko njih počeo se topiti i gubiti oblike.

Aidin stari teško da je dijelio njihovo oduševljenje: uništeni sladoled odbio je Stanku od plaće. Ali njega nije bilo briga. Više ga nije bilo briga ni što svakoga jutra mora ustati u šest. Znao je da se na kraju vožnje biciklom preko mosta nalazi nešto što postoji samo za njega. Aida, princeza i robinja koju će mladi vojnik snagom svoje ljubavi osloboditi sužanjstva. Stanko je uvijek imao mašte, ali sada je, prvi put u životu, imao i misiju. I ništa ga nije moglo zaustaviti.

Osim stvarnosti, naravno. S prvim mirisom rata, njezina je obitelj preselila posao i stan duboko u unutrašnjost zemlje s onu stranu rijeke. No, stradanja koji bi ih ovdje dočekala, pokazalo se, bila su posve ništavna pored onih koja su ih tamo stigla. Njezin novi grad bio je okupiran. Kad bi uspjela, slala mu je pisma. U zadnjem koje je primio rekla je da odlazi daleko od svega, ide živjeti kod tetke u Švedsku i ne misli se vraćati ni okrenuti glavu na odlasku. Kako su kilometri među njima rasli, Stanku se sve više činilo da ni ona ni trgovina njezinog oca nisu postojali nigdje osim u njegovoj mašti. Sladoled se otopio do kraja, pretvorio se u slatku vodu, i od svega je ostalo samo bljuzgavo sjećanje.

Poslije je Stanko obilazio jednu stariju gospođu koja je stanovala gore, pokraj pruge – i premda je cijela priča stanovala podalje od srca, ne može se reći da nije imala svojih čari. Kada bi vlakovi protutnjali i zatresli kuću, njih dvoje bi se posve raspametili. To je trajalo dobrih šest mjeseci, sve dok joj jedne večeri zaručnik nije došao u vizitu ranije nego što je trebao. Njih dvoje su onako goli stali pred njega – premrli su od straha. Ali ovaj nije rekao ni riječi; samo se okrenuo i otišao. Kad je došao kući, skinuo je staru dvocijevku s tavana i pucao si u trbuh. No, jadnik se nije uspio ni ubiti kako spada: šivali su ga u bolnici i na kraju je ostao bez lijevog jajeta. Ali bez brige, iduće godine se vjenčao za istu tu zaručnicu, odselili su skupa negdje van i nije prošlo puno vremena, a iz tog jednog, usamljenog jajeta na svijet je iskljucalo dvoje blizanaca.

No, ostavimo sretan kraj nekoj drugoj priči, jer ova ne završava tako. Koju godinu kasnije, dobila je dostojan epilog. Rat je već ozbiljno tresao gradom kada je jednog vikenda Stanka na ulici zatekla kiša granata, i on je uletio u najbliži podrum. A kad tamo sjedi, ni manje ni više, nego gospodin zaručnik. Stanko se posve izgubio, nije znao što da kaže – no, da stvar bude još nevjerojatnija, ovaj ga uopće nije prepoznao. I onda je tip počeo pričati – o ratu, o životu, o svemu – da bi se na kraju još i pojadao kako mu fali žena i kako je još užasno voli, ali da on tu ne može ništa, ona je njega ostavila. Stanko nije mogao vjerovati svojim ušima. Slušao je priču i uredno suosjećao. Ovaj mu je na kraju čak ostavio broj telefona i rekao da bi mogli, kad sav ovaj pakao završi, otići negdje skupa popiti koju. Stanko mu se zahvalio i brže-bolje izjurio van, premda je opća još uvijek trajala. Granate nisu bile ništa prema onome na što je naletio u podrumu. Vlastita prošlost ga je gledala u oči i nije ga mogla prepoznati, kao da je i ona digla ruke od njega.

 

SMEĐA EMINENCIJA

“Govna… A znaš kuda odlaze sva ta govna? U rijeku, u našu prekrasnu rijeku. Mislim, lako za kupače – pa šta, evo, i mi se ovdje kupamo u govnima. Nego najbolji su mi oni slikari što se tu skupljaju svake godine, ona njihova karavana, kao traže inspiraciju na rijeci pa sjednu kraj vode, suza im se u oku skuplja od miline… A unutra sve sama govna.”

Stipa je volio pričati o govnima, tko zna zašto, ali govoreći tako naširoko o njima davao im je neki nestvaran, gotovo poetski značaj.

“A evo, čuo sam nedavno u selu za jednog tipa koji proriče budućnost iz govana. Kaže, ako je smeđe i gusto, bit će dobro. Smeđe je za pare, što tamnije to će ih više bit, gusto ti je za ljubav, i tako dalje.”

“A šta ako imaš proljev?” pitao je Stanko.

“E, onda moraš jesti više vlakana. Pojedeš zastavu, recimo, i ko novi si. Ako ti ostane još malo, možeš obrisat guzicu. Znaš da sutra ionako neće ništa vrijedit, ni zastava ni tvoja guzica. Al barem ćeš sačuvat zdravlje.”

Stipa je bio, reklo bi se, pučki filozof, i koliko god je Stanka u tome podsjećao na staroga, nije mu mogao zamjeriti. Svi u gradu su se umetnuli u filozofe, a kako i ne bi bi: situacija je bila kao stvorena za demonstraciju tog dara. Sjediš po cijele dane na položaju, dvogledom snimaš skele s izbjeglicama kako pristaju na obalu, i nemaš pametnijeg posla nego mudrovati. Ili to ili hvatati metke. Prvi koji je ulovio Stanko je poslao kući kao suvenir bratu; rupu je ostavio sebi, na desnoj ruci pod ramenom. U ambulanti su mu rekli da je dobro prošao, rana nije duboka, samo treba malo vremena da zaraste, ali on je bio sumnjičav: često bi ga nešto probolo, kao da se metak kojeg više nema zabija dublje i dublje.

Što se sve Stanku dogodilo na bojištu, teško je reći. Bilo je čudnih priča – o ruskom ruletu s drčnim narednikom, o presretanju konvoja humanitarne pomoći, o sestrama, prvakinjama u ronjenju na dah koje su mu pušile podvodno za kutiju Marlbora – ali je li ijedna od njih bila istinita? Dok meci pljušte, sve je moguće.

Da je barem to predvečerje tog srpnja oprao pljusak, možda se ništa ne bi ni dogodilo. Ali ne: bilo je vruće kao da je podne dok je Stanko, s kalašnjikovom preko ramena, ulazio u grad. Stipa ga je, neplanirano, dovezao terencem. Tek što ga je iskrcao pred neboderom i produžio u vojarnu preko puta, iz zgrade je izletjela žena profesora Argovića s drugog kata. Pala je Stanku pred noge i zavapila kao da je ugledala Isusa: “Stanko, sine, hvala Bogu da si tu, lud je, sve će nas pobit!”

I prije nego što se Stanko uspio snaći, metak koji mu je prozujao pored uha sve je razjasnio. Gore na terasi ulogorio se snajperist i razbacivao streljivom.

Stanko se zatrčao u zgradu, pa ravno u lift. Tek kad je uletio u kabinu palo mu je na pamet: lift koji je ionako češće zaglavljen nego što vozi, stvarno nema razloga raditi u izvanrednom stanju. Izjurio je iz njega i počeo gutati stepenice, kat po kat. Dok je trčao, znao je da ima posla s luđakom: u ovo doba rata, nitko normalan ne bi tako riskirao glavu.

U trenu je bio gore. Nogom je odgurnuo vrata i, pripivši se uza zid, jedan pa drugi, prošarao je pogledom po terasi. Gada nigdje nije bilo.

No, čim je napravio nekoliko koraka, tip se odao: izvirio je iza dimnjaka i počeo trčati prema rubu terase. Stanko je krenuo za njim sve si misleći, ovaj je lud kao letva, bacit će se sa zgrade. Potrčao je, i kad je zaobišao dimnjak, imao je što vidjeti: sumrak, prazna terasa, nigdje čovjeka.

Pogledao je dolje. Nije ga bilo ni deset katova niže, u komadima i lokvi krvi.

Stajao je na terasi, gledao lijevo-desno, pa gore u zvijezde što su mu se već počele skupljati nad glavom i više mu ništa nije bilo jasno.

A onda je za sobom čuo tresak vrata i bilo mu je još manje jasno: kako mu se pojavio za leđima? Ali vremena za čuđenje nije bilo. Trebalo je trčati natrag, niz deset katova stepenica, a ruka opterećena oružjem već se počela buniti.

Katovi pod njim skupljali su se u spiralu, čuo je samo korake – svoje ili njegove, više nije znao. Kad se spustio pred zgradu, jedva je uspio primijetiti siluetu koja je nestajala preko livade, put rijeke.

Gonio ga je sve do podnožja mosta. Svakim korakom, činilo mu se da se fantomski metak pod desnim ramenom zabija sve dublje u meso. Ali predaja nije dolazila u obzir. Sudbina je opet složila poznatu scenografiju i Stanku je bilo jasno da trka mora završiti tamo, u šikari, zaklonjenoj od pogleda mračnom sjenom mosta.

No čim je bjegunac zamaknuo u granje, sve je opet utihnulo, kao da se sve to maločas i nije dogodilo nigdje nego u Stankovoj glavi. Bjegunac je ponavljao svoj trik s nestajanjem.

Posve iznemogao, što od boli u ruci, što od sluđenosti, Stanko je svom snagom stegao obarač i istresao dugi rafal u smjeru rijeke. Začuo se pljusak: neka krupna riba sudarila se s vodom.

Kalašnjikovom je krčio granje pred sobom sve dok nije doteturao do obale. Tamo, na površini vode, plutala je tamna mrlja. I tada ga je ugledao: iskolačene oči i odraz vlastitog lica.

Ispalio je još jedan rafal u vodu, kao da od sebe tjera zloduha, i srušio se na koljena hvatajući dah.

Primamljeni krvlju, komarci su mu zujali oko glave. Ništa osim komaraca više se nije čulo. Mrak je prekrio rijeku.

A tada je Stanko učinio nešto toliko prirodno da je posve nevjerojatno. Spustio je hlače, okrenuo se leđima prema vodi i počeo srati. Srao je dugo i obilno, kao da se čisti od svega što je u posljednjih dvadeset godina uspio strpati u sebe. Kad je napokon ispraznio crijeva, sjeo je u travu i pogledom ispratio tuste lađice koje su putovale niz rijeku, u sumrak, pa dalje u neizvjesnost.

A negdje u pozadini, opet je mogao čuti klince iz susjedstva kako mu zajedljivo viču: Stanko posranko, Stanko posranko… I dok je namakao zasranu guzicu u rijeku, nije se mogao odlučiti bi li u tom času radije umro od srama ili od smijeha.

 

NA KRAJU KRAJEVA…

One večeri kada su digli most u zrak, eksploziju nije preživjelo gotovo nijedno staklo u gradu. Stanovi su ostali bez prozora, trgovine su ostale bez izloga, i sve je iznenada postalo tako prozračno i svačije, kao da je sama Sloboda golih grudi ujahala u grad. S vrha nebodera, Stanko je mogao vidjeti željeznu konstrukciju koja se poput tužnog ranjenika oslanjala na Adu, i znao je da stvari više ne mogu biti iste sve da na tom mjestu iznikne deset mostova od zlata. Vidio je most koji više nije bio most, vidio je Adu koja je konačno postala pravi otok i nije bilo čarolije koja bi mu tu sliku mogla izbrisati iz glave.

Sreli su se u birtiji kod Čokija kad je zima već dobro poodmakla. Nikada nije prestao misliti na njega. Sve vrijeme dok je radio kod Aidinog starog, dok bi prelazio most, bojao se pogledati dolje u strahu da ne ugleda svog bivšeg najboljeg prijatelja. Iako je Miro u te tri godine svega nekoliko mjeseci proveo izvan grada, u komuni, nekako baš nijednom nisu uspjeli naletjeti jedan na drugoga. Sudbina, rekao mu je tada Stanko, sve nas je zajebala.

“Znaš”, rekao je Miro povlačeći gusti dim, “razmišljao sam baš neki dan o onoj priči s rajem i nisam se mogao sjetiti nikakvog. Ali mislim da znam kako će izgledati moj pakao. Zamisli, evo, svijet u kojemu je sve sterilno: svijet bez bolesti, bez droga, bez alkohola. Ne možeš nigdje pobjeći od sebe, razumiješ. Nigdje. I jedina droga koju možeš uzeti su bolesti nabavljene iz laboratorija na crno, pa ako baš želiš vantjelesno iskustvo, pukneš se jednom dobrom gripom, kužiš. Ili sidom, a to je kao najjača droga, zlatni šut. I u svemu tome još si isfuraš u glavi da je baš to ono što trebaš, nosi te taj osjećaj da si izvan tijela i super ti je jer za drugo ni ne znaš. Kužiš koje sranje, Stanko, a?”

Onda je razvezao priču o tome kako mu je komuna spasila život, kako ga je svaka glavica kupusa koju bi zasadio podsjećala na ljudsku glavu i kako mu se činilo da ga zelene glave tužno gledaju i mole da pazi na njih, da ne uvenu. A kad je zasadio vrt do kraja i shvatio da će ih morati iznevjeriti, pokupio se trčećim korakom kući. Od tog putovanja noge su mu se razmrdale i više nije bilo dana da nije trčao. I stvarno, izgledao je zdravije, ali nekako beživotno zdravo, ako se takav ikako može biti, poput nabildanih plastičnih figurica mastersa.

Te večeri, jer nisu znali što bi drugo mogli, njih su se dvojica pošteno, momački napili. Pred jutro su se pozdravili kao da će se sutra ponovno vidjeti, kao da jedan slučaj izaziva drugi i kao da taj njihov susret skriva neki odgođeni smisao. A jedino što je tu sigurno jest da će Stanko za koji dan na amputaciju, a Miro kud god ga noge ponesu. Sve ostalo podložno je promjeni.

Rijeka je ovih dana veća nego ikada; korito joj tijesno kao lanjska pionirska košulja. Priča se da će uskoro ponovno podignuti most, ali svi znaju da to više nije to. Istina, zaplovi tu i tamo i poneki čamac, kao da se ništa nije ni dogodilo, ali nekako je sve to posve neuvjerljivo; izgleda namješteno, kao na starim razglednicama što ih je Stanko davno pronašao u onoj knjizi. Čak i riba malo koga zanima, iako nikad nije bila veća. A slabo i grize: najela se ljudetine, kažu, pa je prošla glad. Čudno, kako se u tako malo vremena toliko puno stvari uspjelo okrenuti naglavce, kao da se cijelom gradu krv izlila u mozak.

E vidiš, sine, rekao bi na to Stankov stari, život je loš, ali izbor je tvoj. I obično nemaš pametnijeg posla nego živjeti ga.

Stankov stari, mudar čovjek: Bog zna gdje je taj danas. A Stanko bi stvarno volio da je tu. Ako ni zbog čega, barem da ga pita: što ti vrijedi sva ta mudrost, majstore, kad kraja ionako nigdje nema?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.