Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

PRVA PRIČEST

 

Bilo je jedanaest sati, a već se napravila prilična gužva. Otac Mato je gledao kroz prozor s kata župnog ureda, vidio je smrknuta lica, čuo je žamor, no nitko i dalje nije izlazio smiriti situaciju. Na vrata je pokucala i ušla sestra Danica.

“Oče, dajte molim vas, ovi vani će poludjeti.”

“Pa gdje je starija sestra?” upitao je Otac. “Što se ona ne pozabavi time?”

“Ne znam”, reče sestra Danica, “kao da je u zemlju propala, ne mogu je nigdje naći.”

“E svašta”, promrlja Otac, namještajući halju. “Pa jel vidiš ti to, moja Danice? I šta da im čovjek sad radi? Svaki utorak i petak ista priča.”

Glasno negodovanje nije utihnulo ni kada se Otac Mato pojavio na vratima; štoviše, učinilo mu se, postalo je još glasnije.

“Ljudi, smirite se, bit će dovoljno riže za svakoga!” pokušao je smiriti gomilu.

“Je, to si reko i zadnji put pa su mi djeca išla gladna spavat!” povikao je Mati jedan dobro poznat problematičan tip kljunasta nosa.

“Ljudi, ne morate biti bezobrazni. Mi ovdje radimo za vas, znojimo se za vas… krv bi dali samo da naš čovjek ne ostane gladan. I ništa ne tražimo zauzvrat osim malo poštovanja.”

“Ma pusti ti poštovanje. Zaboravio sam ja na poštovanje, moj pope, od kad me granata nije poštivala, od kad sam bez ognjišta svog osto.”

Provala uzvika odobravanja.

“Znam, ljudi, sve znam. Znam da je teško, ali svima nam je teško. Dajte da se kao ljudi dogovorimo. Kako ću ja dati sada vama riže, a sutra će doći ovaj gospodin pa će reći isto što i vi danas?”

“Pa jel nisi reko da će za sve bit?” uključuje se jedan proćelavi s rijetkim zubom u ustima.

Gunđanje se rasplamsava.

“Slušaj, dragi moj Velečasni. Ja sam davno na vjeronauk išo, al ko danas pamtim da me učilo tamo da će Bog pomoć svakome, al da će najviše pomoć onom ko se sam za sebe pobrine. E sad, jel tako? Reci ti meni jel tako.”

“Tako je!” u odobravanje pristižu deseci glasova.

“Evo, vozač je na putu”, kaže Otac Mato, “samo što nije došao. Nije naša krivnja, kamion je zapeo na granici. Sve će biti u redu, svatko će dobiti svoje, samo se morate još malo strpjeti.”

“Koliko još, dok nas pola ne pocrka od gladi?”

“Ljudi, nitko neće umrijeti, ne pričajte gluposti. Tu ste da vas nahranimo, a ne da umrete od gladi.”

“E, pa kad tako kažeš, onda ti lijepo nemoj jesti danas, već daj meni i mojoj djeci večeru. Ajde kad sâm kažeš!”

Pa gdje je više taj Zec – Mato je uznemireno pogledavao na sat – ovo više uopće nije zabavno.

“Ma prijatelju moj, sve ti je to ista banda”, Kljunaš je tješio Bezubog. “Još malo pa će nam i crkva počet pljačkat po kućama.”

“A ko zna da nam to i ne rade sad dok nas nema tamo”, primijetio je Bezubi.

“A i to što kažeš.”

U taj čas, zvuk motora rasparao je dvorišni žamor, i svi se okrenuše da vide je li to pomoć koju čekaju već dva sata.

“Evo ga, jesam vam rekao”, laknulo je Ocu Mati. “Hajde lijepo sad stanite u red, pa da i to obavimo.”

Zec je izašao iz kombija, teško dišući, sav crven u licu.

“Pa dobro, gdje si ti više, sunce mu jebem?” prošaputao je Mato sluteći nevolju: Zec je kasnio i nije došao kamionom, kako to inače čini.

“Šuti, ni ne znaš šta mi se desilo. Pričat ću ti.”

“Pa nije valjda… Dobro, jesi li barem onda obavio sve do kraja?”

“A šta misliš, da bih došao ovdje s dvjesto kila neprijavljenog?”

“Ma svaka čast! Ajmo mi lijepo gore popit koju, a Danica će srediti sve s ljudima.”

 

BIJAH U DUHU ZANESEN U DAN GOSPODNJI
I ZAČUH ZA SOBOM GLAS VELIKI POPUT TRUBLJE…

Otac Mato je natočio šljivovicu u dvije čašice.

“Ovo ti je zadnja što je Čokiju ostala iz pecare još dok je mogao do nje. I sad kad je probaš, vidjet ćeš kolika je to šteta.”

Popili su svako svoju, na eks.

“Šteta, bogami, šteta”, ustvrdio je Zec.

Još jedna tura je pala.

“I, pričaj, kako ti se to moglo opet dogoditi?” reče Mato odahnuvši duboko kako nikako ne bi mogao bez pomoći rakije.

“Ništa, idem ti ja, standardna ruta, preko Borića, pa ću gore na Radenik, kad na okuci taman prije nego što skreneš na autoput izleti pred mene džip, i stane popreko na cestu. I odmah sam pomislio, tu nešto ne štima, ali mislim se svejedno, to je naše područje, šta mi se može desit? Kad, moj brate, izlaze iz džipa dva tipa, obojica imaju one kape, čarape na glavi, ko iz lopovskih filmova, i ni pet ni šest, svaki sa svoje strane dođe do tamića i uperi kalašnjikov u mene. Moš si mislit, usro sam se živ! I kažu, izlazi il ćemo te ubit. I šta ću ja neg poslušat. I izađem ja, i gurnu me ovom trećem, i daj ključeve, i sve sebi u džip, vojni, jebomipas. Al što je najgore, ovaj treći je imo naše oznake, zamisli. Vidio sam dobro, piše stodvanesta. Naši, kužiš, pljačkaju naše ljude! Ma, da mi je samo znat koji su, našo bi ih, majku bi im jebo…”

“E sad je malo prekasno za to. I šta je bilo?”

“A ništa – doviđenja, doviđenja – i odoše mi s tamićem. I šta ću sad, povezli me neki naši momci do grada, natrpo onu rižu što smo sačuvali od zimus, i evo me ovdje, i čiča-miča, i svi sretni, samo Zeko jeben. Pa popizdiću, moj Mata…”

Otac Mato trgne još jednu, naiskap. Zec gleda bijelo, a onda nastavlja:

“Ali i inače, mogu ti reći, ne znam koliko je to sve skupa sigurno. Mislim, jebiga, previše je toga, znaš, i nisam siguran dal nam se isplati. A reko sam ti već za rižu i prije – problematična je, jebiga. Mlijeko još kako tako, brašno i šećer – majka, to znaš i sam. Ali riža… ne znam baš. Jednostavno, nisam siguran da vrijedi toliko riskirat.”

“Riskirati? Koji je tu reskir, hajde molim te, reci mi? Zar nismo zato prijavili firmu na tvog šogora? Tko nam ionako šta može, hoće Caritas poslat financijsku? Bolje pripazi da te opet ne zaskoče, jer onda nas više stvarno nema.”

“Ne, samo ti hoću reći da je previše toga u zadnje vrijeme. Još i sve ovo s ovim doktorom Livadićem, ako se pročuje po bolnici, ljudi će počet pričat po cijelom gradu i onda… jebiga onda. Zato mislim da bi trebali malo smanjiti, barem s ovim stvarima koje ne idu najbolje, koje se ne isplate, razumiješ.”

“Slušaj me”, Otac Mato se nagnuo nad Zeca uozbiljivši se preko svake mjere. “Sve se isplati i sve je zarada. A sad, ako ti misliš da je ovo reskir, i da se više isplati imati isti reskir za siću… Znaš dobro da rat neće još dugo potrajati i onda je sve gotovo. Onda nam je, što smo napravili – napravili smo. A što se Livadićeve ucjene tiče… Pa jel ti jasno, ako sada i njemu moramo dati dio – a moramo, ne možeš ga ubit – pa znaš ti koliko onda nama svakome po glavi ostane? A ja s humanitarnom pokrivam ovu općinu, razumiješ me, ne cijeli svemir, nego ovaj grad i par sela okolo. I šta ti misliš onda, tko se ovdje više znoji – ti ili ja? Ako imaš problema s time – izvoli, slobodno možeš ići, i ja ću za isti reskir imati više u džepu.”

“Nevjerojatno…”, Zec je iskapio čašicu. “Nevjerojatno. Zar tebi stvarno nikad ne padne na pamet taj križ što ga nosiš oko vrata kad pričaš ovakve stvari?”

“Slušaj, Zec”, Otac Mato se sada već posve nabrusio. “Meni bi trebao pasti na pamet moj što ga nosim jednako kao tebi taj tvoj što ne nosiš. Samo ja barem nisam licemjer kao ti i kao svi oko mene. Ja barem ne idem okolo i ne ubijam babe samo da im mogu uzet televizor i dat ga svom djetetu da može gledat crtiće u sobi. Svi ovdje kradu, ali ja ne, ja ne kradem. Krađa koja nikome ne šteti ni nije krađa. Nitko od ovih ljudi vani neće otići gladan, samo što ću ovako i ja imati bolju večeru. I ti ćeš je imati isto i zato bolje šuti i budi sretan što je tako”, zastao je i dodao: “Jer ako si sam pomogneš, i Bog će ti pomoći.”

I prije nego što je Zec stigao odgovoriti kako ne zna što je licemjerno ako ne ovo što mu je Mato upravo rekao, na vratima je ponovno stajala sestra Danica. “Oprostite što upadam ovako”, rekla je, “ali ovdje je jedan čovjek koji bi htio razgovarati s vama.”

“Ispovijed je nedjeljom iza mise”, otresao se Otac Mato.

“Ne, ne radi se o tome”, odgovorila je sestra Danica. “Treba vas osobno, kaže da vas poznaje odavno.”

“A ništa, neka uđe onda”, rekao je i okrenuo se Zecu. “A mi se vidimo. Ili se ne vidimo, kako hoćeš.”

Zec je ustao i bez riječi izašao kroz otvorena vrata. Trenutak kasnije, na njegovu je mjestu stajao mršav čovjek tridesetih godina, s trodnevnom bradom, skromno odjeven i pomalo zbunjen. Čovjek kojega Otac Mato, bio je siguran, nikada prije u životu nije vidio.

 

* * *

“Dobar dan, izvolite”, prvi je progovorio Mato u želji da što prije završi s ovim.

“Dobar dan, gospon Mato”, odvratio je gost. “Ja sam Tomo, Čaklović Tomo”, rekao je i pružio ruku. “Možda me se ne sjećate, ali ja se vas sjećam vrlo dobro, još dok ste služili misu u Crnom Selu.”

“Da, da, to je bilo davno… Koliko sam onda mogao imati… tridesetak?”

“E, tu negdje.”

“Kako ste rekli, Čaklović?”

“Da, mi smo bili prva kuća do vatrogasnog doma, sjećate se, s plavom kapijom?”

“Jao, to je stvarno bilo jako davno, i uopće više nisam siguran…”

“Ma nema veze, bitno da se ja sjećam vas. Držali ste mise naizmjence vi i velečasni Horak. Ali vaše su bile ipak, što bi se reklo, drukčije. Bile su žive, bile su baš ono, za narod.”

“A čujte, ja uvijek radim za narod, za koga ću nego za svoj narod. I za vas ću napraviti sve što mogu, samo recite što trebate.”

“Evo ga”, Tomo je iz stražnjeg džepa hlača izvukao zgužvanu fotografiju i pružio je Ocu Mati. “Trebam naći njih. Pomozite mi, molim vas.” Na slici je, pored svećenikova gosta, stajala mlađa žena s troje djece školske dobi: dva zamusana dječaka i jedna uredna djevojčica.

“To su vam žena i djeca?”

“Da, gospon Mato”, odgovorio je Tomo, “moje najmilije što imam. Kćerka mi ima trinest, a dečki manji ima pet, stariji osam.”

“Vidim, vidim, lijepa djeca, pametna”, rekao je Otac Mato.

“Na mamu su, eto, a zločesti na tatu”, našalio se Tomo jedino kako je znao.

“Čujte”, Mato je odlučio skratiti priču, “ja vam konkretno tu nikako ne mogu pomoći. Trebate sići dolje do našeg centra za izbjeglice, reći ću sestri da vam pokaže gdje, i ispuniti upitnik: datum i mjesto rođenja, gdje ste ih posljednji put vidjeli, pa ova slika… i čekati, znate, ništa vam drugo ne preostaje.”

“Ali, ne razumijete”, poskočio je Tomo. “Zar vi ne znate kud svi oni odlaze? Zar vi niste ovdi nadležni za smještaj?”

“Ah, oprostite”, sinulo je Ocu Mati. “Pa mi se uopće nismo razumjeli. Ja sam sve vrijeme mislio da vam je obitelj nestala, i da je preko nas hoćete potražiti, a oni su već tu kod nas, znači…”

“Pa ja ne znam jesu tu il nisu, mislio sam da ćete vi to znat.”

“Ne, ne, mislio sam, ovdje u gradu, ne kod mene u župnom dvoru…”

“E pa to vam i govorim: ne znam jesu u ovom gradu ili onom, ili onom selu ili nekom trećem.”

“Pa dobro, čovječe”, Otac Mato nije mogao vjerovati da će se danas još jednom propisno naživcirati. “Prvo ste mi rekli da vam je obitelj nestala, pa onda da znate da su u izbjeglištvu, pa sada da nemate pojma gdje su? Kako onda išta znate?”

Na te riječi, gost zvani Tomo spusti glavu i tiho počne jecati.

“Ne znam, ne znam ništa, sve ovo je za mene novo… Samo… samo sam vas tio pitat za pomoć.”

“Ma dajte sad”, Otac Mato ustane i priđe mu. “Oprostite, nervozan sam danas cijeli dan, imam puno posla, oprostite mi. Evo, dajte, sjednite ovdje.”

Tomo je sjeo na stolicu brišući suze rukavom.

Ovo očito neće biti tako jednostavno, pomisli Otac Mato i reče: “Idemo sada ispočetka. Recite mi, kada ste zadnji put vidjeli svoju ženu i djecu?”

“U selu”, progovorio je Tomo. “Onaj dan kad su ga sravnili.”

“I šta se onda dogodilo?” nastavio je Mato. “Ispričajte mi sve po redu.”

“Pa, ovako, ja sam bio u polju s Berom, to mi je najmlađi sin, a žena je kuvala ručak u kući. Stariji sin i kćerka su bili niže u dvorištu, kod štaglja, runili su kuruze i skakali, nešto se glupirali… I onda sam vidio da su tice počele glasno vikat, i sve nako letat u krug bez smisla, i znao sam da neće na dobro. I taman sam mislio krenit prema kući, kad se odjednom ko iz ničega stvori avion, i to užasno nisko je letio, i za njim u daljini vidim ide drugi. I onda sam zgrabio malog pod ruku, pa sam stao trčat prema kući, i vikat Ivanka! Željka! Tomo! Bješte u podrum! I vidim ih kako stoje mrtvi od straha nasred dvorišta, i kaže mi žena: Zaključano je, a nemam ključa. A ja nisam imo vremena tražit ključ, nego sam uzeo sikiru i idem da ću razvalit vrata. A čujem već u daljini kako bacaju avioni bombe, i ovaj, uzmem sikiru i onako sav uspaničen udaram, al nikako ne mogu vrata probit koliko god udaro. I taman kad sam se okrenio da kažem svojima da je bolje da se strpimo, da pričekamo jer nas je ionako obišlo a ovako ćemo samo sve porazbijat i ništa opet nećemo napravit, e i onda taman čujem da se ovi avioni vraćaju. I baš u taj čas proleti jedan ravno iznad nas i ravno nasrid dvorišta, nama na glavu baci bombu i… I onda mi se mrak spustio pred oči, i nisam više ništa ni vidio ni znao. A poslije kad sam izašo iz tog mraka, gledam okolo, i vidim, ništa ne vidim, nigdi ničega, ko da ništa nije ni bilo, nit krvi, nit traga bombi, ni žene ni dice – ničega pod milim bogom, ko da je sve u zemlju propalo.”

Tomo je zašutio, ali Otac Mato u ovom trenutku nije bio raspoložen za tišinu. “I, šta je bilo dalje?”

“Ništa, krenio sam na nogama, pješke, pa prema vodi. Prešo sam priko vode i nisam znao šta bi dalje, i onda sam se sjetio vas, da sam čuo od komšije da ste vi glavni sada u gradu, pa reko ako mi iko može pomoć, pomoće mi velečasni Mato. On se razumije u te božje stvari.”

“Na koje ‘božje stvari’ točno mislite?” Otac Mato sad je bio zaintrigiran.

“Pa, znate, kad vas dragi Bog uzme sebi. Šta da radim, gospon Mato? Di ću ženu i dicu nać?”

“U srcu”, odgovori Mato. “Uvijek će biti u vašem srcu. Dok se opet ne sretnete gore.”

“Dobro, ali di je to gore točno? Di ću ih nać?”

Otac Mato se nalakti na stol i sklupča obje šake preko usta. Sad mu valja dobro razmisliti što će odgovoriti.

“Ovako… Vi tražite svoju ženu i djecu, koje je Bog uzeo sebi.”

“Koje je ubila bomba.”

“Da. Ali ako ih je, jel, ubila bomba… ako ih je Bog uzeo sebi, kako mislite da ću ih ja moći pronaći?”

Na ove riječi, i Tomo zastane, kao da se na tren zamislio. Odlično, pomisli Otac Mato, sada već polako stižemo negdje.

“Pa, vi ste božji čovjek, imate veze ovdi, i znate sve šta se ovdi dešava.”

“Ma gdje to imam veze, na nebu?”

“Pa, da, ovdi, na nebu.”

 

ZNAM TVOJA DJELA, DA NISI NI HLADAN NI VRUĆ.
O KAD BI BIO ILI HLADAN ILI VRUĆ!

U svojoj dugoj i, moglo bi se reći, uspješnoj karijeri katoličkog svećenika, Mato Reljić (r. 1935., Kloštarevo) susreo se s brojnim nedoumicama koje bi kasnije znao protumačiti kao vražja iskušenja. Još u najranijim danima provedenim u sjemeništu dogodile su mu se neke, nazovimo ih tako, čudne stvari. Sve je počelo s onom nesretnom molitvom s jajima koju je napisao skupa s Franom, nemirnim, škiljavim momkom iz krševitih krajeva.

Dva mjeseca nakon što su Frano i Mato udružili poetske snage, dogodio se u najmanju ruku bizaran slučaj. U jutro dana prve pričesti, neznani je zloguk pokupio sve hostije u crkvi i od njih načinio vijenac koji je objesio o vrat porculanskom Isusu za oltarom. Bio je to uznemirujući prizor: Krist, onako izgladnjeo i izmučen, rukama i nogama prikovan za križ, pognute glave gleda u svetu hranu pod nosom, bez ikakve mogućnosti da je dohvati, da tijelo tijelu vrati i spasi svoj izgubljeni zemaljski život. Još je i više uznemiravala činjenica da šaljivčina nije mogao biti nitko doli neki od pripravnika za službu Božju. Frano mu nije htio priznati, ali Mato je bio siguran da je to njegovo djelo, njegov simbolični oproštaj sa životom u sjemeništu.

Nekoliko dana kasnije, Frano je vratio halju i bio je vani; sjetio se da ima slobodu učiniti što god hoće, i otputovao bez da se i jednom okrenuo natrag. Na proljeće je Mati poslao pismo iz Münchena. Prvo je, veli, svakog petka za naše ljude organizirao kartaške turnire u bratskoj zajednici, a onda se zaposlio u financijskom odjelu neke dobrostojeće firme. Crkvi može zahvaliti, pisao je, što mu je u oba ta posla nesebično pomogla u stručnoj naobrazbi. Čitajući pismo, Mato je osjetio kako se u njemu budi sitna ljubomora, no zdrav mu je razum istovremeno govorio: eto što ti je pravi Vrag – sloboda; nemir pregolemi i nevjera silna. Baš zato se Mato i odlučio za život svetog lica – odrastanje ga je pomalo zabrinjavalo, a crkva mu je pružala jamstvo mira kojeg se ne može domoći vani. Sigurnost u reskom mirisu tamjana koji od sebe tjera čisti zrak i čisti od sve žudnje.

Miris bolnice, opet, posve je drugačiji miris: u sivim hodnicima bore se vonj nadolazeće smrti i umjetni dah lijekova, dezinficiranih i očišćenih od bilo čega živoga. Ali tek sada, kad je najveći dio bolnice izmješten u podzemlje, ona izgleda srednjovjekovno mračno i nestvarno. Žuta neonska rasvjeta razlijeva se po nosilima s ranjenicima koji glasno zapomažu, po isluženom bolničkom inventaru i nepreglednim naslagama paketa iz donacije. Svaka pomisao da nekoliko metara iznad bjesni ljeto posve je neuvjerljiva.

“Ako se sve ovo skupa ne završi što prije, bit ćemo u velikim govnima”, žali se liječnik u bijelom mantilu prošaranom tamnocrvenim mrljama. “Dan, noć, sve mi je ovdje isto, samo dolaze i dolaze. Pa pogledaj ti samo ovaj podrum, to je otvoreni grob.”

“E, moj Luža”, Mato mu u hodu stavlja ruku oko ramena, “previše razmišljaš, doktore. Ja mislim da će biti gotovo prije nego što se snađeš, jednako kako je i počelo. Nego, jesi ispitao stvari?”

“Jesam, jesam, ispitao sam sve, čak sam se osobno čuo s tipom.”

“I?”

“I mislim da se više ne bi smjeli zajebavat. Već su počeli njuškat po bolnici, znaš onaj inspektor Sale, zubati Sale Kljova, ne bi se on bez vraga tu muvao. I mislim, ja sam stvarno za to da napravimo nekakav dil s generalom. Ali ako to idemo raditi, nema zajebancije. Generalov je cijeli jugoistočni koridor, on je ozbiljan čovjek – platit ćemo, ali dobit ćemo stvarno ono što nam treba. Imat ćemo pratnju, zaštitu, znat ćemo sve što se događa dole. I neće nam se nikakav Sale tu petljat u posao. Vidjet ćeš, još će nam on glavom i bradom skinut Livadića s vrata. Samo, ima jedan uvjet koji ti se možda neće svidjeti.”

“Koji?” Mato koluta očima spreman na najgore.

“Pa, on kaže da se želi susresti samo s tobom, inače ništa. Ti i vozač, i nitko više. Crno Selo, u petak u tri poslijepodne.”

Ne znajući što bi rekao na to, Mato ispusti dubok uzdah.

“Rekao je, samo dođi i ne boj se, prepoznat ćeš ga”, kaže liječnik i zastaje pred žutim vratima na samom kraju hodnika. “Tu smo.”

U malenoj, niskoj podrumskoj prostoriji leže tri ranjenika. Krupan tip na krevetu do vrata u dubokom je snu, hrče prekriven zabljuvanom plahtom. Ispijeni bradati čovječuljak do njega, nagorena lica, ispitivački škilji i mjeri pridošlice. Na krevetu prislonjenom uz vlagom izjeden zid leži riđi mladić povijene glave i gleda bijelo pred sebe. U podlakticu mu je zabijena igla i gumena cjevčica kroz koju kaplje infuzija.

“Onaj je naš”, pokazuje liječnik.

Mato prilazi trećem krevetu, seže u unutrašnjost habita i vadi raspelo.

“Džaba vam to, nije se taj maknuo od jutra”, javlja se bradonja iz svog kreveta.

Liječnik kratko opipava bilo i izjavljuje: “Gospođa je platila za regularnu službu, ali izgleda ćemo ipak morat odradit zadušnicu.”

Ne gubeći vrijeme, Mato namješta kolar, čvrsto steže križ i počinje šaputati poznate riječi. Liječnik stoji po strani spuštena pogleda. Bradonja promatra obred, a onda pljuje na pod i okreće se na drugu stranu. Pokušava se zavarati u san.

 

* * *

“Da biste spoznali dobro, prvo se morate upitati: što je to zlo? Zašto nas opsjeda i kojom se tugom hrani?”

Vjeroučiteljev glas još i danas zna odjeknuti Matinim snovima. Zlo ima mnogo lica, spremno odgovaraju mladi pripravnici, ali kasnije, život će ih naučiti da ih nema više od dva. Prvo je ono gnjevno koje uništava sve pred sobom, i s njim i nije tako teško izaći na kraj: možda ga nećete pobijediti, ali lako ćete mu vratiti istom mjerom. Tako je u ratu, i zato svaki rat jednom dođe kraju. Ali drugo lice zla, ono što se u ljudi obično naziva naličjem, podmuklo je i teško odoljivo: uglađeni, slatkorječivi gospodin, naoko sve što rogata spodoba iz pakla nije. Rat i mir za njega su samo kulise.

Ali ma koji ih vrag izjedao, župljani Ocu Mati ne dolaze na čašicu istine: sve što ih zanima je instantno iskupljenje i ohrabrujući pucanj startnog pištolja koji kaže da novo griješenje može početi. U isto vrijeme, na istom mjestu: nedjelja, pola dva. Pet Očenaša, tri Zdravomarije i još koja Slavaocu za uho, nek se nađe, zlu ne trebalo. Zaista, naučio je Mato, crkva je mjesto na kojem su čuda moguća.

Pa tako i prošle nedjelje kada ga je za rešetkama dočekao poznat glas. “Velečasni”, oglasio se, “razmišljo sam o onom što ste mi rekli, da mi treba vjere i da će onda sve sjest na svoje mjesto.”

“I sjeda li, Tomo?” uzdahnuo je Otac Mato.

“Pravo da vam kažem, Velečasni, ne. Neće i bog. Ja vjerujem, al vjera ništa, ne vraća mi ni ženu ni djecu. Sve sam probo, al nigdje ih ne mogu nać.”

“Tomo, već smo to prošli. Ja sam ti rekao svoje, Tomo. I svoje i božje, i to već tri puta. Ništa se neće dogoditi što se već nije dogodilo.”

“Znam, Velečasni, znam, ali ja sam vam ovaj put došo s velikom molbom. Ne znam više šta ću drugo.”

“Tomo, Tomo, moli se Gospodinu, a ne meni…”

“Velečasni, poslušajte me. Ja znam da nisam pametan čovjek, nisam izučio škole ko vi, ali znam šta mi srce govori. Govori mi da sam najveća budala što sam ošo, jer sve blago mi je tamo ostalo, sve najvrednije i najmilije. Strah me je šta im se desilo, ako je u raju vako, a ne mogu ih nać, pa di su tek oni? Moram se vratit tamo, Velečasni, moram ih nać. To mi vjera moja kaže, da su tamo. A bez vas ih ne mogu nać, vi vidite više od mene.”

“Tomo, molim te…”

“Velečasni, ne mogu u Crno Selo sam.”

“Tomo…”, počne Mato, ali zastane. Crno Selo. Obrve mu zaigraše.

 

* * *

U početku, nije izgovorio gotovo ni riječi. No, kada su skrenuli s autoceste, poput malog djeteta koje se ne može načuditi širini svijeta oko sebe, Tomo je posve zaboravio kako se zatvaraju usta. Na Matinu žalost, dan je, kao i mnogi koji su mu prethodili, bio sunčan i bistar, i imalo se što tu vidjeti i komentirati. Voćnjaci u prolazu, prometni znakovi, stada krava na paši – o svemu je Tomo imao neku svoju teoriju, i to toliko njih da Matu više uopće nije čudilo što je smrt prihvatio kao jedino logično rješenje.

“Nego, Velečasni, jel znate zašto krave mašu repom?” pitao je Tomo uzdignute obrve. “Kažu ljudi, da se lade. Al ne vjerujem ja, meni se više čini, znate kako one, da prostite, po cijeli dan, seru… pa smrdi to, brate, jel. Pa moraju malo lufta napravit, jelda?”

U kabinu je, kao naručena, uletjela ogromna, dosadna muha.

“Jesam vam rekao? Odma se i govnare počmu skupljat! Biži! Biži, muva!”

Tomo je zalomio rukama pokušavajući otjerati zelenu govnaru od sebe, toliko da je kombi zaljuljao u stranu.

“Hoćeš da poginemo?” zagrmio je Mato hvatajući čvrsto volan. “Jel to hoćeš, a?!”

“Izvinte, Velečasni”, Tomo se pokunjio, “ja sam samo tio da imamo komfor…”

No muha je i dalje uporno zujala, i Tomo je ubrzo opet bio u elementu.

“Nego znate, Velečasni, evo šta ću sad, mene uvijek muče neka pitanja, zašto i kako. Sjednem na njivu, gledam čega sve ima, i šta ću, ne da to čovjeku mira. Svašta mi padne na pamet. Eto, zašto sad ova muva baš na mene leta od tolikog svijeta? I tice isto. Zašto baš tako letaju kako letaju? Imal neka tica koja leti baš skroz istim putom ko neka druga tica? Il muva. Jel ima muva koja leti samo ravno dok ne crkne? Ne znam, to su za pametne ljude pitanja. Samo oni su prepametni da bi se zezali s nekim tamo muvama i ticama.”

Za modernu filozofsku scenu, Mato je bio uvjeren, Tomina odluka da se bavi ratarstvom predstavljala je neizmjeran gubitak. Za Matino zdravlje, odluka da povede Tomu na poslovno putovanje prijetila je, također, umetnuti se u neizmjeran gubitak. Ipak, dugoročno, nadao se dobitku. Tomo je lokalni lik, a lokalni su likovi uvijek od pomoći u lokalnim situacijama.

Čim su odmakli od grada, na putu su se počeli izmjenjivati tragovi asfalta i dobro ugažen šljunak; kombi je neumorno poskakivao po grabama i sve je bilo nalik pravoj, divljoj pustolovini. Njihovo putovanje, uostalom, za Oca Matu nije ni bilo ništa drugo: danas će u selu gdje nije bio godinama susresti tajanstvenog kriminalca koji ga tko zna otkud poznaje, na sjedalu do njega je ludi seljak koji je umislio da je mrtav, i sada im se, evo, preko cijelog puta ispružio srušeni balvan pred kojim stoji brkati, ofucani lik s ožiljkom preko cijelog obraza.

Mato je pogledao na sat. Uz pretpostavku da sada neće poginuti, zadržat će se kojih pet minuta, dok se ovaj ne uvjeri da nemaju ništa vrijednoga, i u Crnom Selu su, srede li prijevoz preko rijeke, već u pol tri.

“Ehej!” maše im brko i prilazi kombiju s Matine strane. “Kuda ste krenuli?”

“Idemo u Crno Selo”, odgovara Tomo naginjući se preko Mate.

“Odlično!” grakće brko. “Ja ću onda s vama do Bugajnice. Dajte samo da maknemo ovaj balvan.”

Dok Tomo izlazi pomoći nesuđenom drumskom razbojniku, Mato ih promatra i misli kako je prava prilika da nagazi na gas i spasi zdrav razum. Ali svejedno, neki vrag mu ne da mira: živo ga zanima što će se dogoditi kasnije.

Čovjek s brkovima od slame, koji se, sudeći po mješavini tjelesnih miomirisa, zadnji put oprao za bivše države, nagurava se između Matinog i Tominog sjedala. Čak i u rijetkim trenucima kad zatvara usta, iz njih bazdi stopedesetpostotni alkohol.

“Ma nisam ja inače vaki”, govori naširoko lamatajući jezikom, i bez puno muke uspijeva ispljuvati oba svoja suputnika. “Samo, stojim tu već dva sata, a niko da stane, jebemu Iruda. Pa reko, Tunja, postav barikadu i da vidiš ko neće stat, jel tako? Nego da je tako. A šta ćete vi u Crnom Selu? To je ludo mjesto, jebo me svak ak ja više znam ko je tamo na vlasti. Jedan dan naši, drugi dan njiovi, a sad kad je popljačkalo sve, više se nikom ne da ni vladat.”

“A di si ti strado?” raspituje se Tomo. “U ratu ili prije?”

“Đe sam ja strado? U glavu sam strado, eto đe sam strado. De ti nemoj stradat u glavu u vakoj jebenoj zemlji… Jel tako? Nego da je tako.”

Nego da je tako, misli si Otac Mato. Svi ste vi u glavu.

“A šta si se ti ušutio, pope? Štaš sad, svi smo najebali, isto nam je svima, pa de malo veselja kad smo već tu skupa. Oćete bećarac jedan da vam otpjevam? Al baš moj, ja orginal svoj napiso! Ne znam šta ću jadan po cijeli dan vako sam sa sobom radit, niđe nikog, pa reko, Tunja, jebemu Iruda, valja radit nešto, pa sam počeo pisat te bećarce. Oćete čut jedan? Al moji su vam više nako moderni, štonoreko, seksualne problematike. Nemoj se samo ti sad ko svešteno lice uvrijedit, nije to ništa, to ja samo malo za svoju dušu. Treba čuvat dušu, nema do duše, to i vi u crkvi kažete, jel tako? Nego da je tako. Oćete čut bećarac jedan?”

I na to počinje revati:

Joj siza guza, pica bradavicaaaa
Sisa guza, pica bradavicaaaa
Kurac jaja, seksu nikad kraja
Joj kurac jaja, seksu nikad kraja
Jedan dva, opsa-sa!

“E dobar ti je lafe, car si!” Tomo ga razdragano steže ljevicom preko ramena.

“A paz ovoga”, Tunja nastavlja ohrabreno:

Treba jebat treba često drkat
Kud je zdravo kud je kurcu pravo…

Otac Mato se drži volana, ne ispušta iz pogleda cestu pred sobom. Pokušava se uvjeriti da je sve ovo neizbježno i, na neki način, važno za ishod putovanja. Pokušava, ali ne ide mu, i zato svoje brige preusmjerava na pitanje hoće li ćelave gume izdržati svo to poskakivanje.

 

* * *

Kojih sat vremena i tridesetak bećaraca kasnije, s desne strane prtenog puta ukazuje se izrešetana žuta ploča. Natpis na njoj neznani je umjetnik preuredio premazom bijele boje; Bugajnica se sada zove Bogojebnica.

U kanalu pred kućicom strma krova ispružile se dvije smežurane babe, listovima kukuruza hlade glave i pogledom šaraju po kombiju. Otac Mato im klima glavom u znak pozdrava, a one se, što iz čuđenja, što iz poštivanja prema svećeniku, križaju.

“Koči! Koči, jebemti!” urla Tunja.

Mato nogom tuče po kočnici, ali gume su toliko izlizane da kombi ne prestaje kliziti.

Udarac. Kiša perja leti zrakom.

Iz prašine se pridiže tanjušan lik u plavom radničkom kombinezonu. Jednom rukom prima se za kuk, a drugom hvata orijaškog crvenog pijetla.

“E Miško, đe izleti tako na cestu, mogli ste poginit obojica”, kori ga Tunja izlazeći iz kombija.

“A đe ćeš ti na mene, jebala te ta kola tvoja!” stradalnik ih nervozno odmjerava razrokim pogledom, kao da jednim okom fiksira Tomu, a drugim Matu. “I ko su ti ovi?”

“To su ti moji dobri prijatelji, bećarine prave. Idu preko, u Crno Selo.”

“Auuu, jebem ti kru, Crno Selo… Pa šta su poludili?”

“E, ajde baš da vidimo šta će Mladen da kaže na to. Daj ga pitaj, da znaju ljudi na čemu su!”

“Ne znam…”, Miško gladi pijetla po krijesti. “Već se danas u Pise izredalo po sela na njemu, umorio se jadan. A i sad ga ovo potreslo, pa skorom je crko…”

“Ma šta crko, ne da se on… Jel tako, Mlađo, a?” Tunja hvata pijetla za glavu dok ovaj nezadovoljno kukuriče. “Nego da je tako. De reci ti ovim mojim momcima šta će s njima bit, de reci im da znaju, vidiš kaki su zbuniti.”

“Ajde, ajde, kad si navro… Pope!” Miško se okreće Mati. “Daj taj križ vamo!”

Nema veze, misli Otac Mato dok skida krunicu s retrovizora, što se još može dogoditi a da nisam spreman na to?

“Mladen vidi budućnost, znate”, pojašnjava Tunja. “Nema to da omane, samo pitajte Miška, usrećio se s piletinom bolje neg s pičetinom. Prije neg se počelo pucat, pitalo Mladena oće bit šta i okud će, i on se okreno prema jugu i zakukuriko triput. Ne moš vjerovat! Sve smo ispitali: da će trajat sedam mjeseci, da ćemo mi pobijedit, da ćemo poslije asvalt dobit… Sto čuda! Al u čuda treba vjerovat – vi to i učite u crkvi, jel tako, čič Mata? Nego da je tako. Daj sad taj križ, jebemu sveca!”

Mato pruža krunicu Tunji, Tunja ga predaje Mišku, Miško je vješa Mladenu o vrat, i zatim stavi pijetla na krov kombija.

“Ajde, Mladene, reci, tico, ovim gelipterima što te umalo ubiše, šta ih čeka u Crnom Selu… I nemoj ih štedit!”

Mladen stoji na vrućem limenom krovu, osvrće se lijevo-desno, korak naprijed, korak natrag, i tako nekoliko puta. Tomo je raskolačio oči u iščekivanju, Mato promatra čas pijetla, čas cipele bijele od prašine; Tunja strepi u želji da ga čudo ne iznevjeri sada kad se valja pohvaliti pred strancima.

Konačno, Miško prekida tišinu: “Ne ide”, kaže i grabi Mladena s krova. “Reko sam vam, umorio se čovjek.”

“Kako to, ne ide?” Tomo je potresen. “Pa šta je vidio?”

“Ništa. Ništa nije vidio. Ničeg tamo nema.”

 

* * *

Vižljasta cura zaokruženih guzova naslonila se na šporet i spravlja kavu. Tunja spušta glavu u blizinu dva oblutka i duboko udiše.

“Mmmm, što volim kad kava zamiriši…”, namiguje Mati i Tomi šeretski se smiješeći. “To kad Selveta skuva, ne bi ni Bog odbio, jel tako, Selveta? Nego da je tako.”

Velika ljetna kuhinja namještena je jednostavno. Stol, stolice, žuti kuhinjski elementi, maleni kauč i nad njim rastegnut goblen s djevojkom koja vida ranjenog Osmanliju. Na susjednom zidu, poster dvojice u narodnoj nošnji, svaki sa šargijom u ruci. Jedan je taman i debeo kao kuća, drugi mal, bljedunjav, skoro ćelav. Iznad glava im piše: GRUPA MIRNA BOSNA.

“Jestel čuli za Salka i Šukriju?” upozorio je Tunja i prije nego što su stigli na gazdinstvo. “Nego da ste čuli, ko nije čuo za njih! E, njegov vam je sin Salko.”

“Kako to, samo Salko? Zar oni nisu braća?!” upitao je dobro upućeni Tomo.

“Ma jok, to je samo ona, što se kaže, markentiška fora. Šukriji ti čak nije ni ime Šukrija neg Krešo.”

Zastor od raznobojnih plastičnih vrpci se razmiče. Ulazi starac autoritativne građe, nalik debeljku s postera, osim što mu je jedno oko stakleno.

“Gazda Vehid”, šapuće Tunja.

Starina maše rukom, i gostima nije jasno pozdravlja li on to njih ili samo rastjeruje muhe. Sjeda za stol pridržavajući se desnom rukom za leđa.

“Puj, jebem ti krv Isusovu!” kaže dok u pepeljaru ispušta zeleni hračak. “Šta me ne uzme kad me volko jebe… S oproštenjem, pope.”

“Ma nema problema”, kaže Otac Mato.

“E, gazda Vehide”, veli Tunja, “ovo su ti čič Mata i Tomo, oni bi se prebacili preko, do Crnog Sela.”

“U Crno Selo oće? A šta ćeš, ima nas svakakih…”

“Pa šta kažeš, jesi čuo kakve priče, gazda Vehide?”

“Priče jesam čuo? Jok ti si čuo, jašta radi neg sam čuo. Eno pitaj onog Joku iz Čubara Donjih, pa ćeš vidit šta će ti on ispričat. Uvatlo ga dole dok je krao pokućama, vuklo ga zanos pocijelom selu, nozdrve mu poderalo, jedva živ osto. Eno ga sad šeta okolo, ko krme neko izgleda, samo što roktat ne počne.”

“Ma šta kažeš, gazda Vehide… Pa ko mu to napravi?”

“A ko… Šta ja znam ko, de ti budi pametan, to ti je divlja zona, pa jedni guraju naprijed liniju, pa drugi, pa peti, pa osmi… Bog će ga znat s njima. Selveta, oćel ta kafa više, jebala te kafa, šta se teliš tolko? Jesi ponudila ljudima štogod ljutog? Bezbeli da nisi. Kad joj nema Salka kod kuće, njoj mozak staje.”

“Šta je ošo Salko svirat neđe?” pita Tunja.

Selveta na stol iznosi pletenu bocu šljivovice i četiri čokančića. Dok nalijeva rakiju domaćinu i gostima, Tunja pun lažnog ponosa pojašnjava: “Salko vam je sin od gazda Vehida. Znate Salka i Šukriju? Nego da znate, nema ko nije čuo za njih. Prave legende i fini umjetnici. Je li, gazda Vehide, đe ti je Salko?”

“A ošo mrcina gore u Mađarsku, u onaj njiov studio, sad snimaju ove domoljubne, to dobro ide. Kaže, zvaće se kazeta Naprijed naši.”

“Neka ga, vidim, ide njemu dobro. A šta ti je lijepa ova slika na zidu, gazda Vehide, lijepa bogami…”

“Aaa… Ma jebo sliku, nek on meni pjeva. A ovaj mali njegov neće ni da priča, punulo mu u glavu, nije tri godine usta otvorio. Vodili ga doktoru, babe mu čarale po glavi sa džigericom… ništa, ni da zine. Ja ga šibom ošino stoput, al neće đubre ni zaplakat. A izgleda nam se i na Selvetu primilo. Ma i nek je, i bolje da šuti. De Selveta bona, skoči po malog, pa neće valjda ljudi do sutra čekat!”

Selveta vukući noge izlazi iz kuhinje. Vehid je promatra zabrinuto klimajući glavom, a onda pripaljuje cigaretu. “I”, podiže glavu, “šta ćete vi u Crnom Selu, momci?”

Mato i Tomo počinju pričati u isti glas, ali nakon što ga svećenik prijekorno pogleda, Tomo zašuti.

“Tražim jednog čovjeka”, odgovara Mato, “zovu ga general Frenki. Jeste li čuli za njega?”

“Da čuo, prodo mu tri krmače neki dan, jebo ga otac”, kaže gazda Vehid i duboko uzdahne. “Ja, ja. Bitanga prve klase, al pošten čoek. Ima tamo preko cijelu vojsku svoju, sve budale i lešinari, treba to naranit. Pa u kaki se ti to poso s Frenkijem dao?”

“Ma duga vam je to priča. A imate li vi možda neku sliku njegovu, ili znate kako izgleda? Ja ne znam, a čini se da on pozna mene.”

“Ma odakle mi slika? Šta ti misliš, da ja ašikujem s njim? Nije moj tip, jebat ga. To ti je pristojan čoek od svojih – a jebemu krv, kolko more imat – šta ja znam, četeres. Ćelav, bradat, cvikeraš, liči ko da radi u banki, a ne da ima armiju svoju.”

“Pa dobro, jel ostalo štogod življa u selu osim te njegove vojske? Moj prijatelj traži ženu i djecu.”

“Ma raštrkalo se na sve strane, nemere čoek tu bit pametan.”

Tomo spremno iz džepa vadi obiteljsku fotografiju i pruža je Vehidu. Starac je približava očima, i škiljeći na ono jedno koje je još uvijek živo, odmjerava je.

“Jok”, odmahuje odlučno glavom. “U mene nisu bili. A dole u selu, tolko ih je prošlo u zadnje vrijeme, to nemere bog popamtit.”

“Toliko puno svega je prošlo, moj gospodine, i previše”, Oca Matu obuzima neka nenadana sjeta. “Ali, eto, i pijetao je rekao da će skoro kraj.”

“Ma pusti ti tog oroza jarcu! Ništa to ne vrijedi, pope, nikake vradžbine, nema tu kraja. Završi jedan rat, evo ga drugi, evo peti, osmi. Nema tu mira, nagledo se ja toga više neg djece rođene.”

“A šta ćeš, gazda Vehide”, Tunja slegne ramenima i podrigne. “Ne može naš čovjek sjedit s mirom, svrbi ga guica pa ide komšiji u kolinje. Isto ti je jel rat il mir, to su ti običaji naši, jel tako? Nego da –”

“Puj, jebemti!” Vehid ga prekida novom pljuvačkom kojom gasi netom zapaljenu cigaretu. “E da znaš, da mi je, najvolio bi kad bi mogo da legnem na tu rijeku, pa nek me voda nosi u pičku božju. I život i sve da ti jebem…”

Nakon kratke tišine, u kuhinju upada žgoljav, do kože mokar mladac u kupaćim gaćama čije je godine teško odrediti. Razvlači usta u osmijeh i ritmično mrda klempavim ušima dok mu iz nosa na pod obložen linoleumom kaplje krv.

“Opet si ronio, jel?” Vehid se pridigne iz stolice i opali mu ćušku. “Jesam ti reko da ne smiješ ronit? E, jebem li ti sunac tvoj, brzo se operi, i vozi bolan ljude preko, jes čuo? Selveta, jebaću ti mater šta ga ne paziš.”

Dječak odlazi do sudopera i pušta vodu.

“Mali je zajeban, al dobar je radnik, vidićete, vesla ko veliki. Prevešće vas, lijepo će vas ostavit preko, al dalje vam ne mogu pomoć. Onda ste na svom, jebat ga.”

Predosjećajući novi nalet tišine, Tunja procjenjuje da je vrijeme za šalu i opet razvezuje jezik. Otac Mato mu se usiljeno smješka, ali riječi mu do ušiju teško dopiru. Gleda Tomu koji rukavom briše znoj s čela, gleda kako se krv iz dječakova nosa slijeva niz mlaz vode. A onda, u Vehidovu staklenom oku hvata odsjaj svojeg lica. Zatečen okrutnošću kojom ga je dočekalo, pronalazi križ u njedrima i čvrsto ga steže. Kao da su ga pročitali, Salko i Šukrija mu sa zida upućuju veliki zaleđeni osmijeh.

 

TKO IMA UHO, NEKA ČUJE ŠTO DUH GOVORI CRKVAMA:
TKO POBIJEDI, NEĆE MU NAŠKODITI DRUGA SMRT

Izlizani drveni čamac sporo napreduje preko rijeke. Veslo u rukama zakrvavljenog dječaka lomi struju; vodena se površina tiho mreška ostavljajući male žljebove za sobom. Kao da se i nebo nad glavama trojice putnika pomalo mreška, i podsjeća na mogućnost da kiša jednom u skoro vrijeme ipak padne. Nitko ne izgovara ni riječi. Dječak je nijem, Tomo je zanijemio u neizvjesnosti svojih misli, a Mato ga nijemo promatra i na trenutak zaboravlja vlastite brige. Pita se zašto ga je ostavio u uvjerenju da je raj ovako ružno mjesto i zašto mu je samome prepustio put do strašne istine.

A onda se čamac sudara s tlom i vrijeme za razmišljanje istječe. Dječak zabija veslo u mulj i izlazi na obalu. Mato i Tomo ga slijede.

Dok Tomo vidno uzbuđen premjerava daljinu, dječak prima Matu za rame. Pogleda ga duboko u oči i, mimo svih očekivanja, progovori:

“Molimo te, Gospodine, daj nam slijepu vjeru.”

“Molim?!” Mato je zatečen. “Šta si to rekao?”

Dječak samo okreće pogled i vraća se u čamac.

“Tomo, Tomo, jesi li čuo ovo?”

Ali Tomo je već otputovao u mislima, daleko; ne čuje što ga Otac Mato pita, nego si već krči put naprijed, kroz stabljike kukuruza. Mato se osvrće: za njim je rijeka i dječak koji vesla natrag u selo; pred njim je nepregledna ravnica. Samo mu poznavanje zemljopisa jamči da negdje za tim poljima moraju postojati živi ljudi.

Dok tako stoji na obali, Mato osjeća kako mu se glava počinje prazniti. Toliko je lagan da bi ga mogao otpuhati i najmanji dašak vjetra. Brzo, prije nego što se to dogodi, udahne duboko i krene kroz kukuruz, hvatajući korak s Tomom.

 

* * *

Odjekuju pucnjevi. Najprije dva, tri iz pištolja, a zatim i rafalna paljba. Tomo kleči na kukuruzu, kao dijete kažnjeno za neposluh. Otac Mato skida kolar i križ i skriva ih duboko u gaće. Pognuti, nastavljaju trčati kroz polje. Pucnjava ne prestaje; sa svakim korakom samo se čini sve bližom. A onda, najednom, sve je tiho.

Mato i Tomo zastaju kao jedan, složno ne ispuštajući ni daha.

U blizini se već mogu čuti teški koraci čizama. Tomo svija ruke oko koljena, zabija lice u šake i klati se poput stolice za ljuljanje. Mato steže šake do boli. Gleda u nebo; uvijek isto, uvijek plavo, gdje god da si, ma što se pod njim događalo.

“Šta je, ljepotice? Šta ste se šćućurile, jel vam hladno?”

Tip izbrijane glave smiješi im se nateklom, razderanom usnom. No tek kad prstima razvuče usta u zviždaljku, izgleda nepopravljivo groteskno, poput kakvog križanca čovjeka i soma.

“Ej, pederčine, dolazite ovamo ako ste živi!” urla iz petnih žila.

Cijev kalašnjikova posljednje je što će Otac Mato vidjeti. Njezin tamni tunel ga usisava, razbija o svoje metalne stijenke i odvlači sve dublje i dublje u mrak.

 

* * *

Najprije je bilo svjetlo. A onda se ukazao lik.

“Ohoho, ko nam se to probudio? Ma jel to naš svećenik? Šta je, kurajberu, šta si mislio da ti nećemo virit u gaće, a?”

Razderana Usna se grohotom smije. U smijehu mu se pridružuje još jedan ili nekoliko glasova iz pozadine. Otac Mato spušta pogled i susreće se sa svojim mliječnobijelim, posve golim tijelom. Leži na drvenom podu, ruke i noge čvrsto su mu zavezane i nikako ne može skriti svoj sram.

“Koji ste vi?” pita.

“Koji smo mi? Haha, čuj šta čiča pita, koji smo mi? Mi smo ti, popo, anđeli. Anđeli pakla. An-ann…”, zavija pretvarajući se da vozi veliki motor, “…annnđeli!”

“Gdje mi je prijatelj?” pita Mato.

“Šta će ti on, sad imaš nove prijatelje. Možemo se igrat čega god hoćeš, ha ha ha! Kolumbo! Kolumbo, odi vamo!”

Na drugom kraju sobe netko ustaje iz stolice. Nabijen, sitnook tip s mornarskom kapom prilazi Mati i odmjerava ga. Žvače duhan i pljuje mu ga u lice.

“Kolumbo, deder, otkrij mu Ameriku!” govori ćelavi oblizujući jezikom poderanu usnu.

“Gdje mi je prijatelj?” ponavlja Mato.

“Spava”, progovara Kolumbo. “Spava ko zaklan!” kaže sežući u džep. Odanle izvlači vojnički nož.

“Ajde, ajde, otvori mu horizonte, ha ha ha!” Razderana Usna umire do smijeha.

“General Frenki!” Mato iznenadi samoga sebe riječima koje mu bježe iz usta. “Tražim generala Frenkija!”

Dinamični duo zastajkuje; čini se da je upalilo. Ali već u sljedećem trenutku počinju se smijati, još glasnije nego prije. Ocu Mati se čini da će smijeh potrajati vječno.

“E jebote, pope, ti si živa pišurija… Ne mogu više, brate, boli me stomak”, Razderana Usna se konačno predaje. “Ajde, dosta je bilo šale, Kolumbo, ajmo radit malo.”

Kolumbo uzima nož i prislanja ga na zarobljenikova muda. Otac Mato osjeća dodir hladnog metala, čvrsto sklapa oči i opet se prepušta praznini.

Ali onda, Kolumbo zabija nož u debeli sloj konopca omotanog oko Matinih ruku, povlači ga prema sebi i odrješuje. Zatim mu isto to učini i s nogama, i tek sada Matu oblijeva hladni znoj.

“Ajde, sjedi tamo za stol, popo, i ogrni si nešta, jebemu tavu žarenu, pa nećeš mi valjda taki gol odat po kući!” viče Krivousti i dobacuje mu usmrđenu odjeću.

Mato ustaje i udara glavom o šunku obješenu o tavansku gredu. Odijeva se bez riječi, bez križa i kolara.

“A vidi ga sad šta se ušutio…”, Krivousti ga pljeska po leđima. “Šta si taki, pa mi se samo malo igrali… Evo, sad ćemo te lijepo odvest generalu.”

“De ba malo brže to”, dobacuje Kolumbo, “fulaćemo vjenčanje! A ti, Ujo, ponesi tu rižu da je više potrošimo, jebala ih i riža i kuvanje.”

Otac Mato i njegovi novostečeni prijatelji spuštaju se strmim ljestvama s tavana. Kako su ga donijeli gore, Mato ne pita niti želi znati. Slijedi ih u dvorište koje smrdi po gnojivu, i tek kada Kolumbo nogom otvori škripavu drvenu kapiju, Matu preplavljuje mješavina osjećaja koju nije okusio već godinama. Bilo je toliko davno da mu se čini da je sve sanjao, ali uostalom, i sada mu se čini da sanja, pa nema mjesta sumnji. Nalazi se u Crnom Selu.

 

* * *

“Samo ti prži, majku ti jebem”, Kolumbo razgovara sa Suncem. “Dabogda materi svojoj pržilo na grobu!”

Glavna i jedina ulica u selu posve je prazna i jedino što odaje bilo kakve znake života, osim pokoje kokoši zauzete kljucanjem po prašini, truljavi je stojadin na čijoj je bočnoj strani crvenim nevješto ispisana riječ ANARKIJA. Stotinjak metara dolje niz ulicu stoji malena crkva. Već izdaleka Mati je jasno da se nitko nije potrudio obnoviti je od kada je tu posljednji put, prije tridesetak godina, služio misu. S pogledom na zvonik – nakrivljen i razrušen bombardiranjem – jasno mu je da se to skoro neće dogoditi.

U mraku crkve sjedi još desetak veselih momaka nalik dvojici koji su Matu doveli ovdje. Za oltarom, dugokosi svećenik, ili netko tko glumi svećenika, s Matinim križem i kolarom oko vrata, stoji ispred dvoje propisno odjevenih mladenaca.

“Borka se udaje barem jednom sedmično”, pojašnjava krivousti Ujo. “Svi smo se usrećili s njom. Vjeruj mi, ja je ženio prošle subote.”

“Da”, odgovara mladić za oltarom. “Uzimam, jašta radi neg uzimam.”

“Ajmo, majstore!” zaurla netko iz publike, a ostali oduševljeno primaju upadicu.

“A ti, Borka”, govori svećenik, “uzimaš li ovdje prisutnog za muža, u dobru i zlu, dok vas smrt ne rastavi?”

“Uzimam”, mlada odgovara tiho.

“E šta ću onda jadan, nego da vas proglasim mužem i ženom. Možeš poljubit mladu.”

Mladoženja podiže veo svoje izabranice, i tek kada se mlada okreće poljubiti novoga muža, Mato prepoznaje Selvetu, šutljivu snahu starog Vehida.

Poljubac pada, i rulja oduševljeno odgovara pljeskom i provalom divljih uzvika. “Za sisu”, dobacuje netko, “za sisu je primi!”. Mladoženja spremno prihvaća sugestiju, i u tom trenutku Mati je dosta svega.

“Gdje je general? Nemam vremena, moram razgovarati s njim”, kaže.

“General? Eno ga tamo!” odgovara mu Ujo i prstom upire na svećenika.

“To je general?” Mato je zbunjen, ali i umoran od igre pa odmah pita: “Zar ne bi on trebao biti malo stariji? Ćelav i s naočalama?”

Ujo se opet baca u grohotan smijeh. “E, popo, jesi legenda, svaka ti dala… Taj o kojem pričaš, to je Frenki Drugi. Nije ti sad on više na vlasti. Ovo je Frenki Treći, krunisali smo ga u petak.”

“Ali ja imam zakazan sastanak, poslom, s generalom.”

“Poslom, ha ha! Pa jel ti vidiš ovdje nekoga u poslu, pope? Deder pogledaj malo bolje. Jedini poso ovdje je budalašenje, šta ti je!”

“Ali ja stvarno imam hitan posao s Frenkijem, kojim god.”

“Frenki Treći danas ne radi. Petak je u nas svetac. Jedino da probaš predveče, ako se otrijezni.”

“A Drugi, šta je s Drugim? Mogu li negdje njega naći?”

“Kad već pitaš”, Ujo će mudrijaški, “u dvorištu za crkvom. Odi tamo i nađi ono rastovo drvo i pod njim frišku zemlju razgrnutu na kamaru, pa kopaj. I kad lupiš u tvrdo, e tamo ti je tvoj Frenki.”

“Pa s kim sam onda ja imao dogovor? Sa živim ili mrtvim?”

“E moj popo, zar nisi dosad svatio? Živ, mrtav – koga boli kurac! Ovdje ti u nas sve na isto dođe.”

Razuzdani svatovi grabe mladence i nose ih na ramenima. Lažni svećenik poteže rakiju iz čuturice. Posred oltara na križu visi razapet Isus i sve to promatra staklenim očima.

Otac Mato se okreće, i prije nego mu rulja zakrči izlaz, izlazi iz crkve. Dok mu sunce zasljepljuje pogled, za leđima čuje Ujin glas.

“Ej, popo, pazi đe gaziš! Imaš sreće što te nije satralo tamo u kuruzu, ima paštete kolko ti srce želi.”

Mato odlazi niz ulicu ostavljajući za sobom graju iz crkve. Prolazi pokraj Vatrogasnog doma: na pročelju je veliki crtež Svetog Florijana u borbi sa zmajem koji ljuto riga vatru. Dolje u voznom parku stoje islužena vatrogasna kola, i odmah do njih kamion s kojeg se zubato smiješi Ožujski Zec iz Disneyjeve verzije Alise u zemlji čuda. Kamion koji je vidio mnogo puta ispred župnog dvora. U daljini, čuju se detonacije.

Mato odlazi dalje, do malene kuće razbijenih prozora. Otvara izrešetanu plavu kapiju i ulazi u dvorište.

Na dnu dvorišta, pored ispražnjenog štaglja sjedi Tomo. Osvrće se tek kad mu Mato priđe blizu.

“Velečasni”, progovara, “kako ste?”

“A ide, Tomo, gura se, pomalo…”, Mato sjeda na zemlju do njega. “Ti?”

“Ne znam, Velečasni, ne znam”, Tomo odgovara tiho. “Zar je ovdi uvik vako? Znam da ste rekli, raj je kako si sam napraviš, al Velečasni, nigdi ih nema. U kući sve prazno, ko da ih nikad nije ni bilo. Ni njih ni mene. Nisam ja to tako zamišljo… Šta mi vridi što Sunce ovdi stalno sja, kad je u meni mrak.”

“E, Tomo…”, Mato mu stavlja ruku oko ramena. “Znaš šta ja mislim, gdje smo pogriješili? Stalno nam govore da je teško, a mi uporno brigu na veselje. A jednom i to zlo valjda mora provaliti.”

“Ne znam, Velečasni… Nisam bio siguran, nikako, ali tamo u kuruzima sam se prepo. Strah me bilo da opet ne umrem, Velečasni. A u onog ko je sve izgubio nema takvog straha. Zato znam da imam još njih, svoju Ivanku i dicu. I naću ih di god da su.”

Na te riječi, Tomo ustane, iz džepa izvadi zgužvanu obiteljsku fotografiju i pruži je Ocu Mati.

“Ovo je za vas, da ne zaboravite ovaj naš put.”

“Ali to ti je jedina koju imaš, Tomo…”

“Neka, uzmite”, odmahuje Tomo, “imam ja svoju u glavi, i u srcu.” A onda odlučno stisne ruku Ocu Mati: “Ajde, Velečasni, fala na svemu. Fala vam ko ocu. Vidićemo se mi još.”

Tomo se okreće i smirenim hodom odlazi put polja. Otac Mato ponovno ostaje sam, s nasmješenim obiteljskim portretom u ruci. Tomo, žena, dva zamusana dječaka i jedna uredna djevojčica.

“Tomo!” doziva ga. “Tomo, vrati se! Mine su tamo!”

Ali uzalud; Tomo ga više ne čuje. Kukuruzi šušte na vjetru.

 

* * *

Otac Mato odškrine vrata i uđe u crkvu. Sada je posve opustjela. Dok hoda, jeka nosi njegove korake. Cipele mu se lijepe za umrljani pod; sitni komadi stakla zabijaju se u đonove.

Prilazeći orguljama, lomi si prste, jedan po jedan. Melodiju nije čuo jako dugo, još od sjemeništa, ali teksta se sjeća sasvim dobro.

Molimo te, Gospodine, daj nam slijepu vjeru
Da ćeš nas do upotrebe čuvat u frižderu
Ne dopusti, Gospodine, kvarit nam se prije
Neg nas bijela ruka njena u tavu razbije

Vani, jato čvoraka oblijeće ruševine crkvenog tornja. Tustim mjedenim anđelima oči su već pomalo zasuzile. A Mato nastavlja:

Molimo te, Gospodine, budi dobar nama
Dušu da ne ispustimo tek po kajganama
Za omlete rođeni smo, barem Ti nam reko tako
Ako se predomisliš, i u kolač ćemo lako
Štujemo te Gospodine, jer životu daješ smisla
Mjesec dana nisam jebo, jaja mi se stisla

U taj čas, nad crkvom se prolama eksplozija. Mato se baca se na pod i rukama prekriva glavu.

Ponovno, tišina. Ništa se ne događa. Kroz zvonik se vide samo mračni, teški oblaci. Hoće li to napokon kiša?

Mato leži na hladnom podu, među krhotinama betona i stakla, i čeka odgovor.

Barem na trenutak, nebo je zanijemilo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.